Kemalizam je s, jedne strane, doktrina, a s druge strane “politički i društveni kult” na kojima se temelje identitet i institucionalno-politička struktura moderne turske države. On je postavio temelj njezinu nastanku u završnim godinama raspada Osmanskog Carstva koje su obilježili i grčko-turski rat (1919-1922) i diplomatska aktivnost u utvrđivanju granica nove Turske. Kao nacionalistička doktrina, kemalizam je ponajprije bio usmjeren na stvaranje, jačanje, odbranu i opstanak nove turske države. U središte politike postavlja ideju nacionalne države koja se formira nasuprot Osmanskom Carstvu i njegovim tradicijama. Novu Tursku treba izgraditi napuštajući osmansku prošlost. Kao modernizacijski pokret, kemalizam u tradicijama osmanizma vidi neprijatelja razvoja, a razvoj je pretpostavka opstanka u svijetu kompetitivnih nacionalnih država. Osmanizam je uzrokovao tursko zaostajanje, krizu i, naposljetku, propast Carstva. Da bi se Turska doista održala, ne smije se osloniti na nazadne nego na napredne ideje. Mora prihvatiti zapadne ideje kako bi se razvila. Zapad je, pritom, više uzor nego cilj. Turska mora ostati turskom: neovisnom, uspješnom, svojom. Smisao preuzimanja zapadnih praksi i modela nije bio u tome da se turski identitet izgubi u nekima tuđim imperijima ili integracijama nego da se stvori snažna i na samu sebe usmjerena turska država. U tom smislu, Atatürk je protuimperijalist, i to kako u odnosu prema osmanskome tako i u odnosu prema drugim (zapadnim) imperijima.
Njegovi nasljednici imat će teškoća da taj koncept pomire s idejom euroatlantizma ili europskih integracija. Na temelju takve pozicije Turska je u Drugome svjetskom ratu odabrala politiku neutralnosti koja je bila u skladu s Atatürkovom pasivnom vanjskom politikom. Atatürk je na vanjsku politiku gledao samo kao na sredstvo za ostvarivanje politike nacionalnog jedinstva te je u njoj sudjelovao nevoljko i suzdržano. Kao predsjednik države, nikad nije posjetio nijednu stranu zemlju. Kemalizam je jedan od tipičnih nacionalističkih projekata kakvih je u Europi bilo mnogo u 18. i 19. stoljeću.
Uzor mu je bio ponajprije francuski republikanizam. Kao i Francuska, i Turska se u procesu stvaranja nove republike obračunavala s teretom imperijalne prošlosti. Sve ono što je bila prednost imperija, postalo je problem nacionalnih država. To se odnosi i na heterogenu etničku strukturu koju je nova Turska naslijedila od Osmanskog Carstva. Kemalizam je taj problem rješavao tako što je poticao politiku homogenizacije stanovništva na osnovi novoga turskog identiteta. Taj je identitet bio otvoren za muslimane iz svih krajeva bivšega Osmanskog Carstva ako su bili pripravni prihvatiti kemalizam i doseliti se u novu Tursku.
Za druge, uglavnom pravoslavne kršćane kojih je u granicama nove države bilo mnogo, pronađeno je rješenje u projektu prisilne razmjene stanovništva s Grčkom u kojoj su gotovo svi muslimani iz Grčke bili preseljeni u Tursku, a svi pravoslavci iz Turske u Grčku. Iznimku su činili muslimani u zapadnoj Trakiji i pravoslavci u Istanbulu. Manjine su općenito bile tretirane kao sigurnosni problem i ostatak osmanske prošlosti. U procesu stvaranja turske nacije nije bilo razumijevanja za njihov položaj. Oni koji se nisu htjeli preseliti, morali su se asimilirati. Usporede li se rezultati popisa stanovništva što su provedeni posljednjih godina osmanskog razdoblja i prvih godina nakon formiranja republike, lako je zaključiti da su procesi razmjene stanovništva i asimilacije drastično smanjili broj pripadnika manjina. Tako su 1914. nemuslimani činili oko 19 posto stanovništva na području današnje Turske, a 1927. njihov je udio pao na samo 2,5 posto. Grka je 1914. bilo 1,55 milijuna, a 1927 samo 110.000. Armenaca je 1914. bilo 1,2 milijuna, a 1927. samo oko 70.000. Đurković i Raković (2012: 10) navode da je samo iz Anatolije iseljeno oko milijun i pol Grka i drugih pravoslavnih kršćana. Iseljavanje se nije dogodilo samo neposredno nakon formiranja Turske nego i 1955. kao posljedica istanbulskog pogroma Grka. Danas u Turskoj živi oko 3.000 Grka i 50.000 Armenaca, a nemuslimani čine samo 0,2 posto stanovnika. Status nacionalne manjine priznat je nakon formiranja Turske samo nemuslimanskim skupinama, kao što su Grci, Armenci i Židovi, ali ne i muslimanskima etničkim zajednicama, od kojih je najveća kurdska. Procjenjuje se da u suvremenoj Turskoj živi oko 14 milijuna Kurda, a kurdski izvori govore o 20 do 25 milijuna. Kao što pokazuje Umut Uzer (2011), kemalistički turski nacionalizam bio je ponajprije državljanski (građanski), ali je u formiranju nacije koristio i etničke i religijske elemente. Paradoksalno, dok je promovirao sekularizam, kemalizam je istodobno otvarao vrata turskog državljanstva svim muslimanima s Balkana. Time je postigao to da nova turska nacija bude vjerski mnogo homogenija nego što je to bilo stanovništvo Osmanskog Carstva u krajevima koji su ušli u modernu Tursku. Stoga je turska nacija bila formirana, među ostalim, i kao muslimanska nacija.
“Treba spomenuti dvije značajne kontradikcije koje su postojale unutar kemalističkog načina razmišljanja, jer obje imaju važne političke posljedice. Kao sveobuhvatan projekt sekularizacije, kemalizam je nastojao ukloniti islam iz javne sfere, ali muslimanstvo je definiralo tursku naciju i služilo je kao ključan element u njezinoj filozofiji nacionalizma. U tom je smislu kemalistički identitet bio sekularistički kada je posrijedi bilo uklanjanje dominacije islama u društvu i politici, ali nije bio sekularan na dubljoj razini – u zamišljanju sebe i drugoga. Nastojao je kontrolirati i interpretirati religiju kada je posrijedi bio odnos prema domaćima islamskim elementima društva, ali nije se oslobodio religije i djelovao je prema religijskim instinktima” (Kösebalaban 2011: 48).
Istodobno, novi turski nacionalizam stvarao se u opreci prema panturkijskima i panarapskim konceptima. Što se tiče turkijskih naroda, kemalizam je bio oprezan. Uključivanje turkijskih naroda iz Azerbajdžana, Turkmenije, Kazahstana, Kirgizije, Uzbekistana i Tadžikistana u novu Tursku nije bilo moguće, čak i kada bi bilo poželjno. Kemalizam je bio više okrenut Zapadu nego turkijskim narodima u srednjoj Aziji koji su u trenutku stvaranja turske republike već bili uključeni u Sovjetski Savez. Svojom politikom prema nacionalnom pitanju Sovjetski Savez sljedećih sedamdeset godina snažno je utjecao na razvoj turkijskih naroda, koji su stoga formirali posebne identitete koji su samo jednim dijelom bili oslonjeni na Tursku, ponajviše u Azerbajdžanu, dok su drugim dijelom postali bliski Rusiji. Kemalizam je, nadalje, bio samo površno zainteresiran za pitanje Cipra, koje je izbilo u prvi plan turske vanjske politike potkraj britanske uprave koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća. Ciparska “iznimka”, to jest turski intervencionizam na Cipru, navodi Uzer (2011), ne može se objasniti kemalističkim načelima “mir sa svijetom, mir u zemlji”, nego geostrateškim razlozima, kao i elementima etničkog nacionalizma, odnosno idejom taksima ili ujedinjenja.
Kemalizam je, međutim, bio usredotočen ponajprije na homogenizaciju identiteta u samoj Turskoj te je stoga bio vrlo selektivan kada su posrijedi bile intervencije izvan turskog prostora. Iznimka je učinjena u diplomatskoj bici, u kojoj se prijetilo i oružjem, za priključenje pokrajine Hatay Turskoj 1939, koja je bila poznata kao sandžak Aleksandreta koji je bio u sastavu Sirije. No Hatay je bio iznimka, djelomice zato što je Atatürk osobno bio zainteresiran za tu pokrajinu u kojoj je ratovao tijekom Prvoga svjetskog rata, a i okolnosti u međunarodnoj politici uoči Drugoga svjetskog rata pogodovale su tome iredentističkom potezu. Kemalizam je doktrina državnog interveniranja u proces stvaranja moderne turske nacije. Država u tom procesu tvori naciju, onako kako je to činila u Italiji šezdesetih i u Njemačkoj sedamdesetih godina 19. stoljeća.
Turska je stvarala Turke, i to kroz proces radikalnih reformi kulture, politike i društva općenito. Kemalističke reforme uključivale su ukidanje institucija sultana (1922), kalifata i šerijatskih sudova (1924). Iako je islam izvorno bio spomenut u Ustavu iz 1924, već 1928. odnosni je članak Ustava izbrisan, a 1937. u Ustav je upisano načelo sekularizma. Reforme se nisu ograničile samo na političku i ustavnu sferu nego su duboko prodrle i u sferu društva. Arapsko pismo zamijenjeno je 1928. latiničnim, a u javnom je životu zapadni način odijevanja istisnuo tradicionalne odjevne predmete. Ilustrativan je, primjerice, takozvani zakon o šeširima 1925. kojim su šeširi zamijenili tradicionalne fesove i druga pokrivala za glavu. Kalendar je usklađen sa zapadnim 1926. Ustavom je zabranjeno širenje religijske propagande u političke svrhe, a crkva Svete Sofije – koja je najprije bila bizantinska crkva koja je kasnije prenamijenjena u džamiju – pretvorena je 1935. u muzej. Sekularizam je postao jedno od šest načela na kojima su se temeljili politički identitet i normativno-institucionalna struktura turske države. Ostalih pet načela činili su republikanizam, nacionalizam, etatizam, populizam i reformizam (“transformizam”).
U unutarnjoj politici, ideja nacionalnog jedinstva ili nacionalnog pakta stvorila je snažan kult vođe i time onemogućila razvoj demokracije makar u sljedećih trideset godina, sve do 1946, kada su pod zapadnim utjecajem održani prvi višestranački izbori. Vladajuća stranka u cijelome međuratnom razdoblju, Republikanska narodna stranka, zamišljena je bila kao ujedinjujući pokret koji predstavlja cijelu naciju: ljevicu, desnicu i centar političkog spektra. Veza između partije i države bila je toliko jaka da je 1935. odlučeno da glavni tajnik Republikanske narodne stranke bude automatski i ministar unutarnjih poslova (Ciddi 2010: 26). Ciddi naziva Republikansku narodnu stranku partijom avangarde čija legitimnost nije utemeljena na izborima i predstavljanju nego na viziji i “znanju” o tome kako konstruirati naciju, društvo i državu. Ideja jedinstva promovirana je kao alternativa ideji pluralizma za koju je kemalizam imao vrlo malo razumijevanja. To pokazuje i odnos prema drugima kompetitivnim identitetima, primjerice kurdskome. Kurdsko pitanje, kao i odnos prema osmanizmu, činili su dva elementa drugosti u odnosu prema kojima se formirao novi turski identitet.
Atatürk je u vanjskoj politici bio defenzivni realist, a u unutarnjoj i identitetskoj politici radikalni (revolucionarni) konstruktivist. U svim se politikama, međutim, snažno oslanjao na vojsku, koristeći pritom imidž ratnog vođe. U doba totalitarizama, njegov je defenzivni realizam bio zasigurno bolja opcija od ostalih, mnogo agresivnijih i ofenzivnijih pristupa. Atatürk nije bio ni Hitler ni Mussolini, ali je s njima dijelio ideju o socijalnom konstruiranju nacije tako da se iz nje različitim metodama odstrane drugi. Vjerovao je u kult vođe. Vođa nije bio samo politički lider, koji stoga nije bio podložan demokratskim izborima, nego otac nacije i njezina esencija. Hasan Kösebalaban (2011: 53) navodi da su se “mnogi kemalisti divili fašizmu i fašističkim režimima u Europi i oponašali ih… smatrajući da je korporativna, a ne liberalna ideologija više u skladu s ciljevima republike”. S takvom su interpretacijom suglasni i Parla i Davison (2004), koji zaključuju da je kemalizam ponajprije bio korporativistička ideologija i politika. Ciddi (2010: 9) pak navodi da kemalizam sadržava i elemente prosvjetiteljstva i elemente korporativizma te da je stoga sveobuhvatna ideologija koja je, ovisno o interpretacijama u pojedinim okolnostima, mogla ujediniti naciju oko samog kulta. Ta je sveobuhvatnost vodila k “republikanskom apsolutizmu”.
Politika povučenosti iz svjetske politike omogućila je Atatürkovim nasljednicima, posebno predsjedniku države İsmetu İnönüu (1938-1950) koji ga je naslijedio nakon smrti, da ostanu izvan Drugoga svjetskog rata, što je pak otvorilo vrata nastavku prozapadne orijentacije tijekom hladnog rata. Turska se politika liberalizirala pod izravnim američkim utjecajem, ali za to nije bilo nužno odbaciti kemalizam nego ga je trebalo samo drukčije interpretirati. Reinterpretacije kemalizma u tom su se razdoblju sastojale u tome da se naglašavala njegova modernizacijska dimenzija. Vojska je ostala glavni akter, čuvar kemalizma od kurdske i konzervativno-islamističke opasnosti. U nastavku poglavlja prikazat ću glavne vanjskopolitičke posljedice kemalističkog pristupa u razdoblju hladnog rata kada je Turska izašla iz izolacije koju je sama odabrala i stupila na međunarodnu političku pozornicu kao jedan od najvažnijih američkih saveznika.
Odlomak iz knjige: ured. Mirjana Kasapović, Bliski istok – Politika i povijest, str. 357-360.
Dialogos
