logo
bios

Kažu da za reforme nema vremena i sredstava. Lažu!

Objavljeno prije 1 mjesec . u čet, dec 12th, 2019

AUTOR: JOSIP KREGAR

Nema sumnje da nam trebaju velike, pa i radikalne promjene, a njih nema. Društva, ekonomije, odnosi sila brzo se mijenjaju, a mi kao društvo i država problem shvatimo kasno, kad je sve već odlučeno.

Ne radi se o tome da je uvijek više generala u miru nego u ratu, da zakašnjela mudrost ne koristi, već o tome da vlada strah od promjena. Revolucije su pojele djecu. Proizvodnja vođa i vizionara – stagnira. Oni koji odlučuju, poučeni iskustvom, boje se rizika. Vladaju intelektualno prosječni, moralno labavi, kukavice i oportunisti.

Sada u kampanji za predsjednika hrabri i radikalni su oni koji nemaju što izgubiti. Predlažu izmjene Ustava, promjene zakona, čistke i otpuštanja, ali o tome neće odlučivati oni, već Sabor, Vlada, stranke i koalicije. Blefirati iz straha nije hrabrost, a nije ni pametno.

Oklijevala misle da promjene umnožavaju broj neprijatelja, smanjuju broj birača, a izvjesno je, traže žrtve, imaju materijalni trošak, unose neizvjesnost i psihološke napetosti.

Kad ti je dobro, ili kad barem nije loše, najbolje je da se ništa ne mijenja. Oni bi da se mijenja što manje, da se mijenja polako i postepeno, da se njima ne mijenja ništa. Reći će da se ništa ne mijenja preko noći, što je točno, isto onako kao što je točno da se ne smije gubiti dan. No promjene ponekad ne mogu biti spore i postepene, već odlužne i brze. Neke promjene ne mogu biti postepene.

Zašto u nekim zemljama automobili voze lijevom stranom ceste. U Velikoj Britaniji u autobuse se ulazi s ”krive strane”. U Južnoafričkoj Republici kružni tok je, dosljedno pravilu desne strane, u krivom smjeru. Kako je došlo do takve odluke, koji su bili razlozi? Slučaj. Kako bilo da bilo, sada je tako. Neki voze lijevom, neki desnom stranom. Sada je teško mijenjati navike.

Kad je nešto stvoreno, teško se mijenja. Živciraju me američke utičnice, ne razumijem zašto punjači telefona nemaju isti priključak i ja imam kolekciju dostojnu manjeg muzeja. Ni prijelaz na metričke jedinice nije sasvim uspio. Nastalo je slučajno, ne planski i svjesno i održalo se jer je cijena promjena visoka, navike jake.

S vožnje lijevom stranom ceste ne može se prijeći na vožnju desnom stranom postepeno i evolutivno. Nastalu konfuziju o ljetnom i zimskom vremenu morat će razriješiti nametnuta odluka utemeljena na izračunu i zemljopisu.

Štogod da se odluči, navike i interesi javit će se kao otpor ideji promjene. Ne bez argumenata i prijedloga koji izgledaju razumni, a nitko pouzdano ne zna kakav će biti ishod. Uz prijedloge navode se koristi, a rijetko kada rizici i troškovi. Svi volimo biti radosni optimisti

Ne vrijedi ovo pravilo samo za promet. Daleko više se tiče politike i zakonodavstva. Politika se uporno drži lijeve ili desne strane. Lijevi ne prelaze desno, desni još manje lijevo, ali vesele govore o političkoj sredini prikazuju se trijeznim vozačima, a zapravo daju žmigavac desno, skreću lijevo, voze kako hoće, kad pužu, govore da su u petoj brzini.

Uz njihove  ideje ne navode se cijene, ni tko plaća. Omiljena rečenica im je ”ideje naše, benzin vaš” (usput autor izreke nije MB već OB!). Zato mnoge nužne i važne promjene izostaju i slavi se status quo: tako je ispalo, ljudi su se navikli, skupo je.

Tako na primjer mnogi tvrde da nam izborni sustav ne valja. Tvrdnje su u početko odbačene jer zakon je nov, a kasnije se tvrdilo da su se birači naviknuli, da je proporcioalni sistem isproban.

Detalji su popravljani (popisi, financiranje, glasovanje dijaspore) ali je ignorirana preporuka Ustavnog suda o veličini i granicama izbornih jedinica. Onako kako se uz cestu postave ograničenja i upozorenja, a ne mijenja asfalt.

Sada se o izborima šuti tri godine mandata, a onda se kaže da se ništa ne smije mijenjati u godini prije izbora. Uostalom tko zna kada će izbori?

Sve izgleda traljavo i namješteno. Nikako da vladajući shvate da se vlast legitimira na poštenim, a ne na namještenim izborima u kojima oni postavljaju i prilagođavaju pravila, pomalo kradu i imaju ulogu majstora igre.

Problem hrvatskih vlasti je u tome da za ozbiljne promjene trebaju ozbiljnu većinu radi ustavnih izmjena koje se ne formuliraju na parcijalnim referendumima s problematičnim pitanjima, da se kuće ne adaptiraju ciglu po ciglu, da se likovi lego kockica sklapaju tek kad imaš sve kockice. Slažući idealnog čovjeka, dio po dio, dobiješ Frankensteina koji baš nije ni lijep ni dobar.

Izmjene sistema pretpostavljaju izgradnju javnog mnijenja, stručnog stava i participacije, a ne prigodne, male ili velike koalicije sklopljene po zabačenim restoranima u kojima se sporo jede ali brzo stvaraju prijateljstva.

A uz to istovremeno treba mijenjati ustroj države, stvoriti regije, povećati veličinu osnovnih teritorijalnih jedinica, urediti javne službe, repozicionirati agencije, reformirati pravosuđe, poboljšati koordinaciju resora, trošiti manje i raditi više.

Problem kako napraviti velike promjene, prijeći s vožnje desnom stranom ceste na lijevu?

Jedno od mogućih rješenja je pustiti da sve propadne, pa onda iznova graditi sve. Iskustvo onih koji su popravljali staru kuću navodi na takve ideje. Lakše je graditi iz temelja, ne otkrivaju se stalno skupi problemi, ne robujemo navikama, koristimo nava sredstva i materijal. Neki će reći da za reforme nema vremena i sredstava, no istina je da nema volje, da vlada strah.

U posljednje vrijeme često se sjetim rečenice ”u nekim trenucima je lakše napraviti više nego manje” (G. Myrdal). Meni je bliža formulacija  Stjepana Mesića ”ako trebaš odrezati mački rep, bolje je to napraviti jednom, nego rezati komad po komad”.

autograf.hr

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh