Katastrofa koja je uzdrmala antički svijet: propast Pompeja i Herkulaneja

Midhat Hajdarević 2015-08-24

Vezuv je u međuvremenu izbacivao 100.000 puta više termalne energije nego atomska bomba bačena na Hiroshimu. Iz vulkana je izbijalo 1,5 milijun tona lave po sekundi, a temperatura izbačene lave bila je i do 1000°C. Prateće drhtanje tla izazvalo je i manji tsunami u Napuljskom zaljevu

Autor: Marijan Oršolić
Prometej.ba

Na današnji dan 79. godine dogodila se najveća kastrofalna vulkanska erupcija u povijesti Europe u kojoj su s lica zemlje nestali gradovi Pompeji i Herkulanej. Veći i poznatiji od dva grada svakako su bili Pompeji, s 20.000 stanovnika. Taj je grad na obali mora, u blizini rijeke Sarno u Kampaniji, bio udaljen 90 milja od srca tadašnjeg svijeta, Rima. Zahvaljujući izvanrednom geostrateškom i prometnom položaju ovaj je lučki grad postao važno trgovačko i prometno čvorište. Zahvaljujući plodnom (vulkanskom) tlu u okolici postao je poznat po vinogradima i maslinicima i privukao mnoge farmere i obrtnike koji su u njemu živjeli. Zahvaljujući ugodnim klimatskim uvjetima i prirodnim ljepotama, grad je postao poznata ljetna turistička destinacija rimskih careva i patricija. Neki mu danas laskaju nadimkom „antički Las Vegas“. Grad su osnovali Etruščani, njime su kasnije vladali Grci, pa Samnićani, a procvat je doživio za vrijeme rimske vladavine, postavši jedan od najrazvijenijih gradova svoga vremena. Međutim, ono što se pokazalo najbitnijim za budućnost toga grada ipak je bila činjenica da se nalazio podno Vezuva, činjenica koja njegovim tadašnjim stanovnicima nije značila ama baš ništa. Stari Rimljani nisu poznavali vulkane i vulkanske erupcije, a za Vezuv su vjerovali kako je obična planina. Iz današnje je perspektive sveopće opsjednutosti sigurnošću neznanje o velikoj prijetnji pored koje su stanovnici Pompeja proživjeli čitave svoje živote zastrašujuće.

Međutim, nije da priroda nije slala upozorenja. Okolina Vezuva doživjela je katastrofalan potres 83. pr. Kr., ali stradala naselja su prilično brzo obnovljena. Godine 62. Pompeje je devastirao još jedan strašan potres, no snažna ekonomija Pompeja je brzo obnovila grad i vratila mu stari sjaj. Zanimlijiv detalj vezan uz taj potres je zabilješka rimskog povjesničara Seneke o tome kako je na obližnjim brdima tada umrlo 600 ovaca od trovanja, što nikad nije razjašnjeno. A radilo se, zapravo, o trovanju vulkanskim ugljik dioksidom. U godinama 64. i 67. Pompeje su pogodila još dva potresa. Mnogi se povjesničari čude kako oprezni i religiozni Rimljani sve te potrese nisu protumačili kao loša znamenja. Na osnovu izgleda iznutrica žrtvovanih životinja Rimljani su kretali u bitke i ratove, ili odustajali od njih, a da im više razornih potresa nije dalo baš ništa naslutiti?! A svi ti potresi bili su zapravo posljedica zlokobnog kretanja magme ispod površine zemlje i bili su direktna najava dolazeće katastrofe.

U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo 20 tisuća, a u Herkulaneju 5 tisuća ljudi. Potvrđena je smrt najmanje 3.000 ljudi, a pronađeni su ostaci oko 1.500 ljudi, no stvarni broj žrtava mogao bi biti i do 16 tisuća ljudi

I onda je došao kobni 24. kolovoz 79. Prema očevicu događaja, Pliniju Mlađem koji je živio 30-ak km od Pompeja, jutro tog dana nije odavalo ništa neobično. No, vjerojatno su stanovnici Pompeja morali vidjeti kako s vrha Vezuva izlazi dim. Oko 13h desila se strahovita eksplozija. Pukao je čep od stvrdnute lave na vrhu Vezuva i vulkan je izbacio stup piroklastičkog materijala visok i do 33 km, s pratećom kišom malog kamenja i vulkanskog pepela koji je prekrio sve u radijusu od 70 km. Oblak je prekrio sunce i usred dana bio je mrak. Pri tom su stanovnici Pompeja i Herkulaneja imali dodatnu nesreću. Naime, obično je tim krajem puhao jugozapadni vjetar, koji bi oblak odvukao od gradova. No, baš taj dan puhao je sjeverozapadni vjetar i nanio je otrovni oblak pravo iznad Pompeja. Vezuv je u međuvremenu izbacivao 100.000 puta više termalne energije nego atomska bomba bačena na Hiroshimu. Iz vulkana je izbijalo 1,5 milijun tona lave po sekundi, a temperatura izbačene lave bila je i do 1000°C. Prateće drhtanje tla izazvalo je i manji tsunami u Napuljskom zaljevu o čemu nam svjedoči izvještaj očevica Plinija Mlađeg. Pompeji i obližnji gradić Oplontis zatrpani za samo par sati, a potresi i plimni valovi trajali su do sljedećeg jutra. Kiša je stvrdnula impresivnu rijeku lave i pokrenula blatne lavine. Tako je Herkulanej zatrpan ogromnom rijekom blata dubine i do 20 m, nastalom od jezera koje je ispunjavalo krater vulkana prije eksplozije. Erupcija je trajala skoro dva dana.

U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo 20 tisuća, a u Herkulaneju 5 tisuća ljudi. Potvrđena je smrt najmanje 3.000 ljudi, a pronađeni su ostaci oko 1.500 ljudi, no stvarni broj žrtava mogao bi biti kudikamo veći, i do 16 tisuća ljudi. Dosta je različitih teorija o uzrocima smrti nesretnih stanovnika ovih gradova. Neki kažu da je većina stanovnika umrla od gušenja otrovnim plinovima iz vulkanskog kamenja. Ili od udara kiše kamenja. Neki govore kako su tokovi lave zapalili i pogušili stanovnike. Oko 2.000 stanovnika se posakrivalo u podrume svojih kuća nadajući se spasu, no ti su se ljudi ili ugušili ili su se zgrade urušile na njih. U kućama je pronađeno 300 kostura. Neki kažu kako je većina ljudi živa pokopana u blatnim bujicama, pepelu i piroklastičkim materijalima. Neki kažu kako je već prilikom inicijalne eksplozije umrlo više od 13% stanovništva Pompeja. Mnogi su ljudi ostali bukvalno zamrznuti u položajima u kakvim su dočekali eksploziju, s bolnim grimasama na licu. Osamdesetih godina 20. stoljeća stručnjaci su uz obalu Napuljskog zaljeva otkrili više od 120 ljudskih kostura čime je dokazano da su neki ljudi poginuli i tijekom pokušaja bijega. Plinije mlađi izvještava kako je njegov ujak Plinije stariji poginuo nakon što je s brodovima i vojskom krenuo u pomoć Pompejima i ugušio se od otrovnih plinova. Po meni jedna od najuvjerljivijih teorija o uzroku smrti stanovnika Pompeja govori kako su svi stanovnici koji su se zatekli u gradu pomrli u svega 30ak sekundi do tri minute, koliko je trebalo da se spusti inicijalni oblak dima i pepela s Vezuva nakon eksplozije. Oblak je usisao vlagu i zrak, a ljudi su pomrli od toplinskog šoka. Ljudima je meko tkivo isparilo, zubi i kosti su se raspali a krv im je proključala. Ljudi su doslovno izgorjeli i pougljenili od nevjerojatne topline vrućeg zraka koji se proširio na području 10 km oko vulkana.

Izvor fotografije: http://www.italysbestrome.com/

Rimsko Carstvo dotada nije svjedočilo sličnoj katastrofi. Nekoliko dana poslije tragedije carska senatorska komisija iz Rima je došla na mjesto nesreće u potrazi za preživjelima. Čini se kako su Rimljani ovu katastrofu sada ipak shvatili kao opomenu bogova da više ne obnavljaju život na ovom mjestu. Tako da se rimska vlast nije upustila u otkapanje i obnovu Pompeja. Grad je s vremenom zaboravljen. Skoro 1500 godina Pompej i okolni gradovi su ostali zatrpani pod slojem pepela, da bi ih 1592. slučajno otkrio arhitekt Fontana, koji je radio na preusmjeravanju toka rijeke Sarno. Tada su otkriveni ostaci oslikanog zida, no to nije pobudilo preveliku pažnju javnosti. Tek 1748. organizirano je sustavnije iskapanje, ali i tada se vjerovalo kako se radi o drugom antičkom izgubljenom gradu. Godine 1763. iskopan je natpis Pompeji. Daljnja iskapanja su pronašla dobro očuvane, pougljene ostatke ljudi. Već u 18. st. Pompeji postaju senzacijom i turističkom lokacijom. Pompeje danas posjeti više od 2,6 milijuna turista godišnje, kako bi vidjeli bogato i odlično očuvano svjedočanstvo o rimskom svijetu, ali i svjedočanstvo o jednoj od najvećih prirodnih katastrofa starog vijeka.

Vezuv, u međuvremenu, i nije baš potpuno mirovao. Zabilježeno je 6 manjih erupcija Vezuva u 18. st., 8 manjih erupcija u 19. st., te erupcije također manjeg opsega 1906, 1929. i 1944. Stručnjaci su procijenili kako je Vezuv eruptirao više od 50 puta u zadnjih 17.000 godina, a da je i prije 79. Vezuv bar dvaput katastrofalno eruptirao, vjerojatno oko 1800. pr.Kr., desetkovavši stanovništvo tih krajeva. Vezuv je i dalje aktivan vulkan (jedini na europskom kopnu) i strahuje se od novih njegovih erupcija. Nekoliko je upozoravajućih činjenica vezanih uz ovaj vulkan. Prvo, Vezuv leži na golemom sloju magme smještenom duboko u zemlji na površini od čak 400 km2, što ga čini jednim od vulkana s najvećom zalihom lave. Drugo, Vezuv pripada tzv. stratovulkanima, opasnom tipu vulkana čije su erupcije brze i silovite. Treće, i ono što ponajviše brine, kod tipa vulkana kojima pripada Vezuv vrijedi pravilo: što je duži period neaktivnosti, to će biti veća jačina njihove sljedeće erupcije. A mnogi stručnjaci za Vezuv predviđaju da bi uskoro opet mogao imati erupciju masovnih razmjera. Većina ih se slaže da nije pitanje hoće li Vezuv ikada više eruptirati, nego kada i kojom silinom.

U blizini Vezuva danas živi više od 2 milijuna ljudi, od čega čak 600.000 ljudi u 18 gradova živi u tzv. crvenoj zoni, tj. radijusu od 12 km oko vulkana koji bi bio zbrisan ako Vezuv ponovi nešto slično onome iz 79. Danas se, međutim, za razliku od rimskog doba seizmička aktivnost ipak bolje i stručnije prati, i više se ljudi ne oslanjaju na vračeve i životinjske iznutrice (uglavnom). Tako je talijanska vlada razvila i sustavan plan hitne evakuacije Napulja i okolice, ukoliko bi Vezuv ozbiljnije zaprijetio.

Prije erupcije Vezuva stara Europa nije imala riječ za vulkan. Vulkan je nakon 79. ime dobio po rimskom bogu vatre i metalurgije, možda i zato što je erupcija Vezuva 79. došla upravo na dan posvećen ovom rimskom bogu. A i da nije, vjerojatno bi bila iskorištena simbolika božanstva vatre da opiše zastrašujući događaj erupcije vulkana, događaj s kakvim se antički svijet dotad nije sreo.

Erupcija Vezuva je, poput mnogih drugih prirodnih katastrofa koje su zadesile čovječanstvo, bila svjedočanstvo slabosti i malenosti čovjeka. No, u međuvremenu se štošta promijenilo, i čovjek ne samo da više ne izgleda tako bespomoćan pred prirodnim katastrofama – mnoge može unaprijed predvidjeti, neke čak i kontrolirati ili spriječiti (osim u nesređenim i fatalističkim društvima poput našeg, čija je strategija bliža proricanju iz iznutrica, nego znanosti i planiranju) – nego je postao i toliko moćan da sam svojom nepromišljenom i nasilnom upotrebom tehnologije može izazvati mnoge katastrofe, od kojih neke imaju kudikamo strašnije posljedice od prirodnih (eksplozije nuklearnih reaktora, naftne mrlje, požari, atomske bombe). Čovjek će možda jednog dana toliko ovladati silama prirode da će moći manipulirati i prirodnim katastrofama. No, dok čovjek ne ovlada svojim najnižim porivima i zasad neobuzdanom željom za moću i potrošnjom, životu na ovom svijetu preostaje strepnja hoće li ga prije dokrajčiti neka prirodna katastrofa ili čovjekova hirovitost.