Katalonija – Kad manjina postane većina
Danas sam prelistao neke od novina sa područja regiona i primijetio relativno dosta informacija o jučerasnjim izborima u ovom dijelu Španije.
(Oslobođenje – PIŠE: Jovo JOVANOVIĆ)
Međutim, za punije razumijevanje ovog događaja, potrebna su dodatna objašnjenja i naravno više prostora kako bi stvari postavili na svoje mjesto i zaokružili sliku o rezultatima glasanja za nezavisnost Katalonije.
Jedina stvar u kojoj se slažu učesnici svih sedam političkih partija je konstatatacija da su veoma zadovoljni odzivom birača, koji je imao istorijski rekord. Čak 77,4% upisanih juče je dalo svoj glas.
Sve ostalo je stvar različitih interpretacija i viđenja.
Krenimo redom.
Na biračka mjesta juče je izašlo preko četiri miliona ljudi, što predstavlja jednu, uistinu, impozantnu cifru. Od tog broja dva miliona, ili 47,76% se izjasnilo za nezavisnost Katalonije, a dva miliona i stotinu pedeset hiljada, ili 52.24%, protiv.
Naravno da iz ovih podataka proističe kao prvo pitanje, kako manjina može dobiti većinu u Parlamentu, i to apsolutnu. Demokratsko pitanje, ali izborni zakon u Kataloniji predviđa tu mogućnost. Naime, ova španska autonomija je podijeljena na četiri provincuje, Djirona, Barcelona, Taragona i Ljeida. Kako u provinciji Barcelona živi većina Katalonaca, više od četiri miliona, ovim zakonom je predviđeno da glasovi za zastupnike u Parlamentu, iz ove provincije, vrijede više nego li u ostale tri. Tako, naprimjer, jedan glas u provinciji Barcelona vrijedi 2,5 glasa u odnosu na glas iz provincije Ljeida, koja je najmanje naseljena. (U šali sam danas rekao je li se to ovdje glasovi sabiraju po kvadratnom metru naseljenosti).
No, stvari stoje tako, i po tom osnovu blok Junts pel si, Zajedno za DA, je dobio većinu koja će mu uz sigurnu podršku CUP, Kandidati narodne unije omogućiti da formira vladu.
Ovakva situacija, potpuno normalno, otvorila je pravu političku buru u Španiji i podjelu na dva bloka u Kataloniji, koja može imati za svoje posljedice različite poteze centralne vlade u Madridu, koje zasada niko neće, niti može, da konkretizuje.
U tom smislu, evo i nekoliko naslova koje danas donose vodeći španski listovi. EL PAIS tituliše: Pristalice nezavisnosti pobijedili na izborima, ali izgubili plebiscit, ABC ističe: Katalonija kaže NE Masu i Da Španiji, LA RAZON podvlači: Mas ( Pokret za samostalnost) nije ostvario svoje ciljeve.
Dva vodeća katalonska dnevnika, dosta se razlikuju, dok LAVANGUARDIA kaže u naslovu: Apsolutna pobjeda nezavisnih, EL PERIODICO, je umjereniji i rezultate izbora tituliše rečenicom “Gorka pobjeda”…
Bilo kako bilo, treba ponoviti da je postizborna situacija veoma komplikovana i da će zahtijevati obostrane napore za pravedno rješenje.
Iako nisam politički novinar i još manje analitičar, dozvoliću sebi pravo i na kratak lični komentar.
Zakasnjelo prepoznavanje, ne samo ove španske vlade, nego i prethodnih, i nedovoljno vrednovanje cunamija u Kataloniji, koji se zove nacionalizam i koji se priprema već nekoliko decenija, doveli su Španiju na ivicu ambisa, koji znači moguću podjelu zemlje.
Čini se da smo mi, sa područja bivše Jugoslavije, dobro poučeni gorkim iskustvom, mnogo lakše bili u stanju da predvidimo ovakav tok događaja.
Naravno, naša upozorenja su bila uzaludna i neshvaćena.
