Karl-Josef Kuschel: Vjera u vrednote, u nešto božansko i sveto nije privatni posjed jedne religije

Međureligijski dijalog stoji pred ogromnim izazovima, jer svjetski mir ovisi o miru među religijama

“O Bogu se ne može govoriti, ako se ne zna što je to jezik“, što se pod tim misli?

Najprije treba kazati da je to citat velikog liričara Güntera Eicha iz njegovog govora povodom književne nagrade pedesetih godina. Ona ima svoj nastavak. Iz nje se jasno vidi da je time mislio: ako to ipak učinimo, kaže Eich, dakle ako govorimo o Bogu bez da znamo što jezik postiže, što jezik čini mogućim a što nemogućim, tada se zloupotrebljava njegovo ime i unižava ga se u prorapagandnu formulu. To znači: Eich želi uputiti na to da jezik nudi velike mogućnosti – ali nosi i velike opasnosti. Naime, okamenjivanje, objektiviranje, opredmećivanje. Kada „Boga“ tretiramo kao stvar, kao predmet, prestaje biti živi Bog, koji izmiče svakom govoru. Opomena je to da „Boga“, kojeg nazivamo neizrecivim, nedostupnim, ne izgubimo u jeftinim formulama. Jezik posjeduje tu opasnost u sebi – dakle opasnost opredmećivanja, okorištavanja, propagandne zloupotrebe, što je u „slučaju“ govora o Bogu posebna opasnost.

Zašto su nam potrebni globalni etički standardi? Vi govorite o Weltethosu/svjetskom ethosu da bismo preživjeli?

Globalne etičke standarde trebamo jer živimo u sve globaliziranijem svjetskom društvu – kako ekonomski, tako ekološki i financijski. Ako samo pomislite na pitanja svjetske klime, migracijskih valova, svjetskog kriminala kao što su prodaja droge, oružja itd., onda ćete znati o čemu govorim. Živimo u jednom svjetskom društvu koje je sve više komunikacijski umreženo. Kako ćemo tu preživjeti ako ne dijelimo elementarne etičke standarde međusobno? Ako ne vrijede zapovijedi da ne smijemo lagati, krasti, ubijati, zloupotrebljavati seksualnost, nabrojat ću samo ove četiri? Na primjer u sve više globaliziranoj ekonomiji ne može se integrirati, izgraditi povjerenje, uspostaviti poslovne odnose bez minimuma povjerenja, pouzdanosti i iskrenosti. Svjetska trgovina bi se, na primjer, odmah urušila kada bi imali osjećaj da nas drugi iskorištava, laže, vara, da nas vuče za nos. Ugovori ne bi bili vrijedni papira na kojem se ispisuju. Drugim riječima: svjetsko društvo zahtijeva Weltethos/svjetski-ethos, to podrazumijeva univerzalne, svuda važeće etičke standarde – makar u elementarnim područjima, bez obzira na kulturne ili vjerske razlike. U posebnim područjima, kao kontrola rađanja, abortus, eutanazija ili mnoga druga konkretan pitanja, neće doći do konsenzusa. Svjetske religije mogu ovim elementarnim etičkim standardima biti nešto poput svjetske savjesti, tako da svjetsko društvo drži na okupu kako se ne bi raspršilo.

Što mi kršćani možemo naučiti od drugih religija, gdje vidite poticaje nasljeđivanja?

Pustite me da vaše apstraktno pitanje „razbijem“: što sam naučio od ljudi koji drugačije vjeruju? Ja sam prije svega radio sa mnogim židovskim kolegicama i kolegama, ali i sa muslimanskim, te sam neizmjerno mnogo od njih naučio. Prije svega naučio sam da se drugima ne pristupa kao onima koji vjeruju na drugačiji način, nego naprosto kao ljude koji drugačije vjeruju. Iz toga slijedi: vjera u vrednote, u nešto božansko, sveto, nije privatni ili ekskluzivni posjed jedne religije. To znači da svuda u svijetu postoje ljudi koji su religiozno ili duhovno orijentirani, ili drugačije kazano: kršćani nisu sami u svjetskom društvu. Čovjek uči i vrednuje pluralitet religijskih izražajnih formi. Osjetiš se povezanim sa ljudima koji slijede slične ideale. Naravno u njihovom vlastitom jeziku, kulturnom okruženju, u njihovim vlastitim izražajnim formama, običajima i slavljima. Uvijek sam bio sretan kada bi npr. mogao sudjelovati u židovskim slavljima ili kada bi me muslimani pozvali na prekidanje posta nakon ramazana ili na Kurban Bajram. I to jer sam primijetio da ja kao kršćanin dijelim jednake ideale, utkane u živući život, „božanski red“. Naučio sam i to, da kao kršćanin sa Židovima dijelim hebrejsku Bibliju a sa muslimani mnogu predaju, koju Kur'an izričito „potvrđuje“: predaju od Adama, Abrahama i Mojsija pa sve do Isusa i Marije.

Ali se moram potruditi razumjeti drugačijost drugoga. To mi govori moja savjest istine, dio je to moga nasljedovanja Kristova. Stati u cipele drugoga, razumjeti put drugoga, i time sve bolje razumijevati drugačijost drugoga

Istina je uvijek iznova važna tema oko koje se religije spore. Kako se velike religije mogu još više približiti?

Prije svega treba reći da religije zahtjev istine koriste jedne protiv drugih. To se ne smije podcijeniti, bagatelizirati. Židov će se uvijek orijentirati prema Tori, rastumačenoj u Mišni i Talmudu. Kršćani će se uvijek orijentirati prema poruci i osobi Isusa Krista, koji je za njih definitivno interpret Božji. Kao što se muslimani u životu i smrti orijentiraju prema Kur'anu, koji je za njih definitivna „Riječ Božja“. Ja to nazivam teološkom aksiomatikom, i ona čini religiju „religijom“. No odlučujuće pitanje jest: postoji li unutar respektiranja ovih istinitih tvrdnji u svakoj navedenoj religiji i prostor za vjeru drugih? Stoljećima se ovo pitanje izbjegavalo; vlastita istina pretvorena je u ekskluzivističko posjedovanje. Često se polemički ograđivalo od „drugih“. Etiketiralo ih se kao nedostatne ili nevjernike, ili pak kao neortodoksne. Moja kršćanska istina u orijentaciji prema Isusovoj poruci daje prostor za Boga i „drugima“, nekršćanima i nevjernicima, ljudima dobre volje, koji slijede svoju savjest. Prema Matejevom evanđelju (25. poglavlje) kršćani neće na kraju, kada Krist ponovno dođe suditi zemlji, biti pitani: jesu li bili u pravoj Crkvi, jesu li slavili pravu religiju, vjerovali prema pravoj dogmatici? Bit će pitani o djelima milosrđa: što ste učinili najmanjima od moje braće? Za međureligijski dijalog to znači biti spreman otvoriti se drugome, ići u susret drugome, brinuti se o njemu. Kako se to najbolje čini? Tako što se upoznaje njegova predaja, tako što se pokušava postaviti u zahtjev istine drugoga. Drugi vatikanski koncil je to lijepo formulirao: cilj međureligijskog dijaloga je međusobno bolje i uzajamno razumijevanje. Što ne znači da moram napustiti svoju religiju, da moram konvertirati. Ali se moram potruditi razumjeti drugačijost drugoga. To mi govori moja savjest istine, dio je to moga nasljedovanja Kristova. Stati u cipele drugoga, razumjeti put drugoga, i time sve bolje razumijevati drugačijost drugoga.

Pred kojim velikim izazovima stoji Crkva u 21. stoljeću?

Ako pod tim mislite katoličku Crkvu, od Koncila postoji program koji čeka svoju realizaciju. S jedne strane to je razračunavanje sa sekularizmom moderne. Milijuni ljudi se više ne osjećaju religioznim ili crkvenim. Imaju rezerviran stav prema Crkvi, imaju traumatična iskustva sa Crkvom. Kako se ophodimo prema ljudima koji odbacuju svaku eksplicitnu religijsku ili crkveno-institucionalnu vezu, često iz dobrih i objektivnih ili osobnih razloga? S tim ljudima Crkva treba ostati u dijalogu. S druge strane imamo unutarkršćanku ekumenu. Crkve i dalje nisu u stanju ukinuti raskole i međusobne ekskomunikacije na lokalnoj razini. Uskoro će 2017. godina i 500. godišnjica reformacije. Želi li katolička Crkva i dalje djelovati, tako što će protestantskim Crkvama osporavati potpunu crkvenost? Kako ona nije prava Crkva Kristova, nego neka deficitarna forma, „crkvena zajednica“? Želi li se održati stanje crkvenog raskola te braniti poziciju superiornosti katoličke Crkve? Milijuni ljudi u svim crkvama čeka da crkvene vođe dođu do rješenja i provedu ga, što je teološko istraživanje nakon Koncila već učinilo. Razlike koje su dovele do raskola su otklonjene, a postojeće razlike više nisu razlog raskola. No, ovi rezultati nisu još uvijek usvojeni. Da su se teološki rezultatu primijenili i uzeli ozbiljno davno se mogao ukloniti raskol. I treće veliko polje je dijalog sa svjetskim religijama, polazeći od činjenice da živimo u religiozno pluralnom svjetskom društvu u kojem i druge religije imaju veliki utjecaj. Osobito islam. Čisto statistički gledano jedino kršćanstvo i islam zaslužuju naziv svjetskih religija. Svaka od njih ima preko milijardu nominalnih članova, i bolje su rasprostranjene po cijelom svijetu. Međureligijski dijalog stoji pred ogromnim izazovima, jer svjetski mir ovisi najzad o miru među religijama. A on najzad ovisi o spremnosti na dijalog.

Umjetnost kao paradigma harmonije i pomirenja. Koja uloga pripada umjetnosti u međureligijskom dijalogu?

Umjetnost je danas svjetska umjetnost. Važan je to fakat. To nije bilo toliko očito početkom 20. stoljeća. Iako su europski umjetnici, kao Picasso, bili pod utjecajem umjetnosti iz Azije i Oceanije, te su preuzeli impulse izvaneuropskih kultura. Emil Nolde je, na primjer, otputovao u južni Pacifik, a Paul Gauguin je radio u Oceaniji. Danas pak imamo jednu potpuno novu situaciju u umjetnosti. Imamo literaturu koja je svjetska literatura. Potpuno samorazumljivo prihvaćamo autore iz Afrike i Južne Afrike: kao Nadine Gordimer ili Wole Soyinka. Cijela je Europa nedavno žalila za smrću velikog pisca iz Južne Amerike, Garcia Marqueza. Samorazumljivo prihvaćamo autore iz Sjeverne Amerike. Posljednja dobitnica Nobelove nagrade, Alise Munro, je Kanađanka. Granice su odavno postale propusne. Umjetnost u formi svjetske literature, svjetske glazbe i svjetske umjetnosti mogu tvoriti horizonte, razbiti granice te osvijestiti temeljna pitanja, koja dolaze do izražaja u umjetnosti, kao pitanja čovječanstva. Ona može unaprijediti međukulturalni dijalog. Drugačije kazano: internacionalizirana kultura, svjetska umjetnost, koju trenutno doživljavamo, može postati poticaj da temeljna pitanja čovjeka nanovo tematiziramo. Čovjekova pitanja odakle i kamo [ide] njegov život, o smislu njegova rada i postojanja, o konfliktima kojima je izložen, i o nadi. Pitanja su to koja ljudi međusobno dijele. Utoliko je umjetnost važan instrument, važan medij komunikacijske mogućnosti među ljudima različitih kultura.

Izvor: theeuropean.de. Razgovarao: Stefan Groß
Prijevod s njemačkog: Darko Pejanović/Prometej.ba