Autor Milan Račić
Foto: Kamila Stepien
Ovdje se ništa ne mjeri danima. Godine, decenije, vjekovi i istorija jedino su balkansko mjerilo. Posebno kad su ružne stvari u pitanju.
Često sam na ovom portalu pisao o izbjeglicama, onim „našim“ i mukama njihovim, a u posljednje vrijeme ovim što nas pohode iz Avganistana, Pakistana, Alžira, Sirije i Bliskog istoka. Pozivao se na neučikovitost državnih organa, na zamagljivanje stvarne situacije, na njihove izjave da nas ne može zadesiti ova najnovija izbjeglička ujdurma, da ćemo biti zaobiđeni, da smo spremni rješavati migracije i druge nebuloze što su dolazile s vrha vlasti, od ministara i predsjednika savjeta do tzv. analitičara koji nisu ni pročitali međunarodne konvencije o izbjelicama i raseljenim licima.
Kad se situacija zaoštrila, kad su izbjeglički centri i kampovi postali pretijesni da prihvate unesrećene, neki od njih su se udostojili da bar, reda radi, posjete Kladušu, Bihać i Cazin, a sve bi se završilo lažnim obećanjima i preporukama šta bi trebalo uraditi. Premda je ovdje u potpunosti sve jasno, i po ustavu i po zakonu, mada nema nikakvih preklapanja za šta je i ko nadležan, sve se završava na mukama i isključivo preko leđa lokalne samouprave u gradovima Unsko- sanskog kantona. Posljednjih sedmica situacija je dovedena do usijanja.
Neki su u centrima, drugi po parkovima, treći po šumama, a neki u zakupljenim stanovima. Graničari se raspametili objašnjavajući da nemaju dovoljno graničara za hiljade kilometara granice, policija da je nemoćna da kontroliše stanje, političko Sarajevo je sve uradilo da se izbjegice sklone iz glavnog grada kako ne bi narušili „ugled“ glavnog grada i da izbjeglice vozom ili autobusima proslijede u Salakovac ili blizu granice s Hrvatskom. Važno im je jedino da nisu u Parkuši, ili ne daj bože blizu Predsjedništva ili zgrade institucija BiH.
Ministar bezbjednosti, koji se više bavi političkom demagogijom, pravosuđem i društvenim uređenjem, nije ništa uradio da se stanje popravi. Naprotiv, kako ističe i sam granočelnik Bihaća, sve što je obećao, sve je i slagao. Zašto bi se čovjek bavio svojim poslom kad može i mnogo mu je lakše prozivati sve i svakog, a ne uraditi ništa iz svoje isključive nadležnosti za status i položaj prognanih, izbjeglih i unakaženih. I pri tome, svakako, primati plate i iz izvršne vlasti i iz parlamenta, biti istovremeno i izvršni i zakonodavni.
Jeste li možda čuli šta je, i je li išta uradilo ministarstvo za izbjelice na državnom nivou.
A kad je vrag odnio šalu, kad su zaredale tučnjave, kriminal i bezakonje, ostalo je jedino onima oko Une, da se bune, urliču, zapomažu i traže pomoć. Da, bili su prisiljeni, još uvijek da ne uvode vanredno stanje, ali da preduzimaju vanredne mjere. I opet sami i sopstvenim snagama.
Vjerovatno će državna vlast, dok ovo budete čitali, razmatrati informaciju o migracijama i konstatovati stanje, a Krajišnike ostaviti da se i dalje sami bore s a svjetskim migrantskim problemima. U međuvremenu će se oglasiti međunarodni faktori kako bi trebalo ispoštovati međunarodne standarde, a u potaji sve uraditi da izbjegli ne mogu ni slučajno ni blizu Šengena, da ne mogu ni primirisati k Zapadu, sticati političke poene s nacionalističkom retorikom i zatvorenošću njihovih granica. A dotle, ovi oko Une i Sane, neće se baviti ni ekonomijom ni turizmom, uređenjem svojih gradova, baviće se migrantima i sirotinjom, tučama i izbjegličkim vozovima. Pa nek im je bog na pomoći, kad niko drugi ne pomaže.
Ova migranska situacija je otprilike slična ili ista kao ona u Mostaru. Svi se zaklinju, od domaćih do međunarodnih, kako je neophodno preduzeti sve da se razriješi situacija. I tako punih deset godina, od izbora i demokratije u Mostaru ništa, a u Bihaću svaki dan gore i sve više izbjeglica. Ko zna koliko će sve to potrajati.
Ovdje se ništa ne mjeri danima. Godine, decenije, vjekovi i istorija jedino su balkansko mjerilo. Posebno kad su ružne stvari u pitanju.
tacno.net
