Dok god postoje eksploatacija, siromaštvo i kapitalizam, marksizam će biti aktualan

Intervju s Primožom Krašovcem: Dok god postoje eksploatacija, siromaštvo i kapitalizam, marksizam će biti aktualan

Dok god postoji kapitalizam kao društveno-politički sistem, Marxova teorija je jedna od najboljih, najpreciznijih i najrazrađenijih za analizu tog sustava

Primož Krašovec (1979) sociolog je i docent pri Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Autor je više znanstvenih članaka na polju sociologije. Znanstveni interesi su mu marksistička teorija, kritika političke ekonomije, teorija ideologije, novi mediji, tehnologija i kapitalizam.

(Darko Vujica) Na koji način je marksizam aktualan danas?

(Primož Krašovec) Ja bih tu napravio razliku između Marxove teorije i različitih marksizama koje smo imali kroz povijest. Mislim da većina tih povijesnih marksizama nije danas aktualna jer su oni bili specifična čitanja Marxove teorije koja nisu bila najbolja i nisu iz nje izvukli najviše u znanstvenom smislu. Povijesni marksizmi bili su vezani uz određene povijesne trenutke, najviše na Oktobarsku ili Kulturnu revoluciju – za procese koji su već bili završili, pa bi političko inzistiranje na tim političkim receptima djelovalo anakrono. Dok s druge strane, mislim da sama Marxova teorija sagledava u idealnom presjeku one odnose i procese koji su nužni da bi neko društvo mogli nazvati kapitalističkim. Stoga, dok god imamo posla s kapitalizmom, dok god postoji kapitalizam kao društveno-politički sistem, Marxova teorija je jedna od najboljih, najpreciznijih i najrazrađenijih za analizu tog sustava. Sa druge strane, za razliku od nekih povijesnih marksizama, kod Marxa ne postoje jednoznačne političke poruke. Tu možemo razdvojiti dva Marxa – Marx kao politički profeta (ili kao aktivist) – mislim da je manje napredan od Marxa analitičara ili Marxa teoretičara. Takav Marx nije nešto singularno, izvan ili iznad socijalističkih mislilaca devetnaestog stoljeća. Kada je u pitanju neka progresivna shema i imaginacija, Marx nije ništa posebno, ali mislim da je on mnogo radikalniji u načinu razumijevanja kapitalizma, prije svega kada je u pitanju teorija vrijednosti. Marx je tu mnogo bolji i precizniji ne samo od tadašnjih ekonomskih teoretičara, nego i od mnogih današnjih ekonomskih teoretičara i to mislim da je njegov najbitniji dio danas.

Kritičari marksizma često kritiziraju Marxa i marksiste zbog tzv. ekonomskog determinizma. Odakle proizlaze te kritike i koliko su one opravdane?

Moramo biti pošteni i priznati da su mnoge marksističke teorije, ili barem one teorije koje su sebe nazivale marksističkima često bile ekonomski redukcionističke, što ponajprije vuče korijene iz same nedovršenosti Marxovog rada. Marxov rad je bio nedovršen iz čisto biografskih razloga, obzirom da je umro prije nego je napisao Kapital do kraja. On je tu htio dodati svezak o državi, nadničkom radu i svjetskom tržištu. Dakle, ekonomski dio nije napisan do kraja, tu fali globalna dimenzija svjetskog tržišta, fali čitava politička dimenzija, rasprava o državi i fali perspektiva samog proletarijata. Lebowitz od novijih autora to stalno naglašava kao manjak u cijeloj teorijskoj perspektivi.

U Marxovom djelu socijalna i ekonomska dimenzija nisu dovršene, fali čitav politički i socijalni dio. Stoga, ako uzmemo (i to se često radilo u povijesti marksizma) Marxov rad kao jednu zaključenu cjelinu koja ima odgovore na sva pitanja, onda ne možemo ne-biti ekonomski deterministi. U suštini, mi imamo jedan nedovršeni ekonomski dio nečega što je trebala biti teorija cjelokupnog kapitalističkog društva (ne samo njenog ekonomskog aspekta). Imamo razrađen dio ekonomije, ali kada se priča sa radnicima i politički agitira, radnici postavljaju pitanja koja nisu nužno ekonomska i onda se pišu udžbenici o marksizmu kao o svjetonazoru gdje se iz čisto političko-propagandnih razloga mora odgovoriti na sva pitanja, ali se nema dovoljno materijala za te odgovore i onda se prave umjetne i nasilne veze između nekih Marxovih teorijskih uvida i nekih drugih stvari koje se događaju u društvu.

Na polju ekonomije, gdje je marksizam de facto na margini, model slobodnog tržišta uzima se kao neupitan. Kako se teorijski i praktično suprotstaviti takvom redukcionističkom pogledu na politiku i ekonomiju?

Mislim da je to veliki problem. Možda čak i veći u praksi nego u teoriji. Ipak, problem u teoriji je zbog dominacije nekih teorijskih pogleda na ekonomiju koji iza sebe ima čitavu vojsku referencija, Nobelovih nagrada, itd. Zbog toga je vrlo teško dobiti akademski autoritet ili neko legitimno mjesto sa kojeg ne ispadaš kao neki ekscentrik ili marginalac. Druga strana ima aureolu nečega što je „potvrđeno“. To je s jedne strane problem u akademskoj sferi, a s druge strane je problem u tome što marksizam, baš zbog marginalnih uvjeta u kojima radi, nema toliko dobru empirijsku metodologiju. Empirijski podaci koji se upotrebljavaju obično se preuzimaju od mainstream ekonomije i onda se minimalno prilagode. Marksisti danas nemaju zapravo osnovne materijalne uvjete za istraživanja. Nemaju institute, nemaju svu ovu tehnologiju koja je potrebna za empirijska istraživanja u 2017. godini. Ipak, danas postoje određeni časopisi, portali i fakulteti gdje se može raspravljati o tome i barem držati određeni nivo. U praksi su stvari još teže. Ja mislim da današnja ekonomska znanost, kao i nekada „vulgarna“ ekonomija o kojoj je pričao Marx, još uvijek proizlazi iz nekih „self-evidence“ predstava koje kapitalizam proizvodi sam o sebi. Ta teorija je intuitivno mnogo uvjerljivija od marksističke kritike kapitalizma. Unatoč svim brojkama, formulama i dijagramima, unatoč svoj sofisticiranosti – zaključci današnje ekonomske znanosti su obično banalni, posebno je to slučaj sa učinkovitošću tržišta i o tome kako djeluje konkurencija. Problem marksističke kritike je u tome da – ako se bavi agitacijom – ona mora ići protiv zdravog razuma, što je mnogo napornije nego ako su sve snage zdravog razuma na našoj strani. U političkoj praksi, veliki je problem svakodnevnog shvaćanja eksploatacije. Za Marxa, eksploatacija postoji kad god postoji višak vrijednosti. To znači, ako je netko zaposlen u Goldman Sachsu i ima mjesečnu plaću od deset tisuća dolara, on je eksploatiran na formalnoj razini.

Zato jer on prodaje svoju radnu snagu, a ne proizvode svoga rada…

Upravo tako. Ali, u svakodnevnom životu, ako to kažeš ljudima, svi će ti se smijati. I tu dolazimo do problema koji ljevica mora prevazići: kako prijeći na nešto što je kontraintuitivno. Intuitivno shvaćanje u vezi sa kapitalizmom bilo bi to da netko sa strane ili na vrhu vuče konce i upravlja sustavom, ali problem sa kapitalizmom upravo je u tome što je on impersonalni sustav. U njemu postoji automatizam ekonomskih snaga koji nema svog subjekta, nema svoju „zlobnu kabalu“. Dakle, nema lake mogućnosti eksternalizacije krivnje da bi mogli reći „oni su nam to napravili!“.

Moguće je legitimno kritizirati ekonomske teorije koje ostaju na razini zdravog razuma. Jer u teoriji ako nekome pokažeš da ostaje na razini zdravog razuma, onda pokazuješ znak slabosti same teorije i to narušava njenu legitimnost, ali u politici su stvari drugačije jer tu nije moguće napustiti razinu zdravog razuma, potrebno je sabotirati iznutra, ali to je formula koju je mnogo lakše izreći nego operacionalizirati.

Nasuprot Friedmanovom stanovištu po kojemu se privatni sektor slomio zbog toga što je javni sektor ugušio mogućnost investiranja u privatni sektor, Vi tvrdite da se on slomio zbog svojih unutarnjih proturječnosti. Koje su to proturječnosti?

Postoji ih više, ali čitava ta teorija krize je jedno ogromno područje gdje su svi marksisti posvađani. Ako imate pet marksista, onda imate šest teorija krize. Ali najmanje što možemo reći je da mogućnost krize postoji sa samom odvojenošću momenta razmjene od momenta konzumacije neke robe u kapitalizmu. Dakle, kad postoji mogućnost da se uzme novac iz cirkulacije, postoji i mogućnost krize do koje dolazi kad potrošnja i prodaja nisu simultani, što implicira da već na formalnoj razini postoji neki rizik ili opasnost od krize.

Jedan od koraka u razvoju krize je taj da se novac povuče iz opticaja da ga ne bude moguće više investirati. To je bio jedan od prvih efekata financijske krize iz 2008. Desilo se to da banke nisu više posuđivale novac jedna drugoj, što je zaustavilo sve investicije na svjetskom tržištu. Novac više nije kružio između banaka, nije dolazio niti do njih, niti do pojedinaca, niti do poduzeća – sve se zaustavilo. I to mislim da je očigledno – ta kriza je bila kriza koja je bila endogena samom privatnom sektoru kao takvom i ne vidim na kojoj razini je tu kriv javni sektor.

Friedman je tu postavio različite vrste investicija kao zero-sum-game – u smislu da, ako se investira u neproduktivne djelatnosti poput javnog sektora koji po defaultu nije produktivan po kapitalističkoj logici (da proizvodi višak vrijednosti) – onda će ostati manje investicija za privatni sektor. Ja bih tu postavio stvari obratno: ako je privatni sektor toliko efikasniji, onda će on na manje prostora pokazati svoju superiornost, ne znam zašto bi se on bojao državnih investicija. Često je iznenađujuća ova neoliberalna paranoja. S jedne strane – tržište je svemoguće, a s druge strane ga može ugroziti nekakav politički potez. To sve može koristiti u argumentaciji protiv kapitalizma.

U kapitalizmu, nova vrijednost uglavnom se stvara u komercijalnim djelatnostima, dok su druge usluge, poput zdravstvenih i obrazovnih ljudima korisne, ali one nemaju ono što je Marx nazvao „razmjenskom vrijednošću“. Zbog toga, Vi kažete, kapitalizam treba eliminirati i zamijeniti ga nečim drugim. Čime ga zamijeniti?

Ako na trenutak ostanemo kod korisnih usluga koje si spomenuo, tu se opet savršeno pokazuje impersonalnost kapitalizma. Postoji neki megalomanski automatizam koji je dosta indiferentan – i u pozitivnom i negativnom smislu. Ja ne mislim da je kapitalizam zao do ljudskih života i potreba kao takav, problem je u tome što je on indiferentan u odnosu na njih. U kapitalizmu se mogu naći jeftini proizvodi koji su jako dobri i široko dostupni, a da istovremeno imamo i masovno siromaštvo. Tako da, ovaj alternativni sustav bi bio sustav koji ne bi bio indiferentan do ljudskih života, dakle, ne bi bio automatiziran. Tome pitanju, barem negativno, mislim da se možemo približiti ako pogledamo iskustva iz prošlosti. Ako je prošlost realsocijalizma nešto pokazala, pokazala je to da opozicija tržište-država nije rješenje, u smislu da se smanji tržište, a da država sve kontrolira. To se pokazalo donekle ekonomski neučinkovitim i politički problematičnim, jer se to kontroliranje nije zaustavilo na centralnom planiranju, otišlo je u smjeru cenzure. Ako si dopustimo utopijsko razmišljanje, van ovih realpolitičkih parametara, bilo bi dobro da se rasteretimo prisile da se razmišlja o drugom društvu na nekoj ekonomskoj razini. Ako bi nekada došli do komunizma, on više ne bi bio ekonomsko društvo, jer ekonomija ne bi postojala kao neka odvojena sfera, obzirom da ne bi više postojao taj automatizirani ekonomski sustav koji je sam sebi svrha.

Specifičnost kapitalizma je u tome da je ekonomija u njemu autoreferencijalna – imamo profit koji se odmah investira natrag u ekonomiju da bi proizveo još više profita. Stvar nije u tome kako da država regulira ekonomiju, to je pitanje previše zahvaćeno u kapitalističkoj imaginaciji gdje imamo područje države odvojeno od područja ekonomije i potom ga reguliramo ili ne-reguliramo političkim sredstvima (ako tako odlučimo). Poanta nije u tome da bi mi ulazili u neke ekonomske prakse izvana, nego ondje gdje se prakse transformiraju iznutra i gdje bi gubile svoj status ekonomskih praksi. Ali tu ponovno imamo ogromno pitanje kako bi to izgledalo na razini detalja svakodnevnog života. Ako bi trebala neka čisto personalna komunistička utopija: Ekonomske institucije koje su privatne više ne bi postojale (ali to ne znači da bi trebale biti državne). U komunizmu udio u proizvodnom procesu ne bi više bio ekskluzivan. U komunizmu bi u određenu tvornicu mogao „zalutati“ bilo tko – a da tu naravno postoji neki minimalan prag kompetencije, da alkoholičar ne upravlja nuklearnom elektranom… Obrazovni sistem bi išao u smjeru generalnog obrazovanja i nekih specifičnih tečajeva, poslije čega bi svatko mogao učestvovati u bilo čemu. Mogao bi naučiti programirati i ne bi ostao u toj firmi u kojoj si uposlen cijeli radni vijek – iako bi bilo kada mogao upasti u nju pošto te firme ili proizvodni obrti ne bi bili pod pritiskom konkurencije, a kada nema pritiska konkurencije ne bi bilo problema da se tu uvede nekoga novog i da netko iskusniji njemu pomaže dok on ne nauči. I to je danas jedan od problema u kapitalizmu. Problem je to što kapitalist danas mora uzimati nove zaposlene, ali istovremeno ne želi uzimati nove zaposlene jer su mu onda samo trošak oni koji su tek zaposleni i koji moraju učiti. Sa stanovišta neke firme, ako postoji netko tko je stvarno pametan, sposoban i učinkovit, kapitalist ga želi udaviti do kraja i želi ga zadržati jer je iskusan, a s druge strane ne želi nove koji moraju učiti i za koje bi trebao plaćati dodatno obrazovanje. Tu onda imamo egzistencijalne probleme – ljudi se ne osjećaju dobro jer su proveli trideset godina na jednom radnom mjestu, a s druge strane imamo otpuštene koji se zbog toga osjećaju anksiozno. Stoga, ako radnik ne bi bio pod pritiskom da bude superučinkovit i superkonkurentan – kao danas, nego bi naprosto bio tu da nešto uči i uživa u poslu, mislim da bi to mnogo doprinijelo kvalitetu života. I to je jedan od milijun detalja nekog alternativnog boljeg društva.

U današnjem kapitalizmu, unatoč ogromnoj eksploataciji koju radnici trpe, na kapitaliste se ne vrši nikakav pritisak od strane radnika, jer postoji mnoštvo onih koji će raditi pod istim uvjetima – za isto (ili čak manje) novca. Dakle, netko tko se buni zbog lošeg položaja unutar poslovnog kolektiva, vrlo će brzo biti zamijenjen nekim drugim tko hoće raditi pod istim uvjetima zarad osobne egzistencije. Kako tu barijeru prevazići i kakav je zapravo sistem koji nam nudi jednu takvu ucjenu?

To je, mislim, povezano s problemom indiferentnosti kapitala do ljudskih života. Kapitalizam ne postoji da bi svi imali posao i dobre plaće. On ima svoje autoreferencijalne ekonomske svrhe i ciljeve. Upravo zbog te indiferentnosti uvijek će postojati neki ljudi koji će biti uključeni i koji će biti zaposleni, a razdoblja pune zaposlenosti su iznimka. Dodatni problem predstavlja ono što je Marx nazvao rezervnom armijom radne snage – samo njihovo postojanje, kao što si spomenuo, vrši disciplinski postupak na one koji su zaposleni, u smislu „ako ti nećeš raditi za te pare, ima tko hoće“. Na sistemskoj razini, ovo se ne može prevazići dok god postoji kapitalizam. Kapitalizam se ne može regulirati na način da nezaposlenost prestane na sustavnoj razini. Ako imate punu zaposlenost na nekom području, sama se razina investicija snizi jer se, tada, zbog rasta plaća počinje snižavati profit i potom sama razina investicija pada. Imati kapitalizam i punu zaposlenost nije moguće, ali zato postoje politički načini kompenzacije za nezaposlenost. Ovdje u Sloveniji, a i u većini zemalja Europske unije, posljednjih godina velika se hajka digla oko aktivne politike zapošljavanja. U tom procesu, ljudima se ne daju neke materijalne usluge ili novac kad su nezaposleni, nego nekakav moralni trening u smislu pozitivnog pogleda na život: da se ljudi aktiviraju i ne padnu u depresiju kad su nezaposleni. Što mislim da je u jednu ruku u redu, čisto zbog nekog psihološkog efekta, jer prvi efekt nezaposlenosti, obično je depresija, tek kasnije siromaštvo. Ali dugoročno, taj projekt je veoma problematičan, jer, ako postoji sistemska nezaposlenost, onda se ljudi ne mogu uključiti, čak i ako imaju kvalifikacije i razmišljaju pozitivno, tako da ova politička kompenzacija mora biti u nekim materijalnim uslugama i novcu. Ovo je jedan negativan trend u čitavoj Europskoj uniji. Zapravo, ova nova politika čak nije ni jeftinija od stare, neka istraživanja pokazuju da je čak skuplja od stare, jer kod ove politike potrebno je unajmiti cijelu armiju novih psihologa, psihoterapeuta, happiness gurua, potrebno je raditi propagande akcije, seminare, radionice, tako da javni sektor čak ni ne uštedi na tome; ili je na nuli, ili čak u minusu, ali na kraju novac ne dolazi do ljudi. Kratkoročno gledano, novi nezaposleni stvarno trebaju psihološku pomoć, ali srednjoročno i dugoročno, mnogo više trebaju novac od psihološke pomoći.

Današnji neoliberalni narativ često nam govori o tome kako će se smanjenjem javnog sektora, s još više privatizacija i deregulacija smanjiti klijentelizam i nepotizam. Koja su ograničenja takve kritike?

Mislim da je ta neoliberalna kritika javnog sektora u nekim točkama i ispravna, čak i ako je iskarikirana, tiče se realnih problema, čak i ako ih iskrivljuje u ovom propagandnom zanosu. Stvari poput klijentelizma, stvari poput reprodukcije nekih klanova ili nekih grupa ljudi koji su tijesno lično povezani postoji unutar javnog sektora i mislim da takve stvari zaslužuju kritiku. Ta kritika je potrebna i iz lijeve perspektive. Dok se ljevica pretvara da je tu sve u redu, ja mislim da ona tu gubi ideološku i političku bitku odmah. To je dosta paternalistički stav koji negira realnost problema u javnom sektoru i ja mislim da je mnogo ispravnije i učinkovitije pokazati da rješenja koja predlaže neoliberalizam za javni sektor nisu efektivna, nisu učinkovita. Detekcija ili dijagnoza problema su u redu, ali sama rješenja, na razini konkretne prakse nisu. Učinkovita kritika neoliberalizma bila bi u tome da pokaže kako on nije dovoljno radikalan u svojoj kritici, da predlaže neke kozmetičke mjere poput kvantitativne metrike, ali da sve ostaje isto…

Ali, treba priznati; kritika javnog sektora je opravdana i tom kritikom se otvara prostor na ljevici za rješenja. Dok se pretvaramo da je javni sektor u redu, nećemo ni imati taj prostor da možemo pričati o rješenjima.

Posljednjih godina svjedočimo usponu nove klase – prekarnih radnika koji rade povremeno i privremeno a čija su radna mjesta nesigurna. Kako vi gledate na kompletan proces prekarizacije rada?

Čini mi se da prekarnost nije vanredno stanje unutar kapitalizma nego da su prekarni radni odnosi nešto normalno i da je ono razdoblje stalnih zaposlenja bilo neki eksces ili anomalija u razvoju kapitalizma. Marx u Kapitalu piše da su u ranom kapitalizmu radnicima strojevi bili iznajmljivani i ti radnici nisu tu bili zaposleni na određeno vrijeme ili na jednu godinu kao što je danas problem sa prekarnošću, nego su bili unajmljeni za doslovno jedan dan. Ogromna prekarnost je dakle, postojala u ranom kapitalizmu, a potom se ona stabilizirala političkim sredstvima, dok danas ponovo postaje norma i bojim se da je taj proces ireverzibilan iz više razloga.

Ono što nazivamo poslom ili redovnim poslom je institucija koja je anakrona u odnosu na kapitalizam. Pojavljivala se u nekim društvenim formacijama poput prosvijećenog apsolutizma koji već uvodi kapitalizam i u kojem polako izumiru zanatske i cehovske organizacije rada i u tom nekom hibridnom momentu pojavljuje se posao, ali to je posao unutar specifičnog projekta; projekta izgradnje državne administracije u Pruskom ili Austrougarskom i sličnim centralnoeuropskim imperijima ili državama koje su napola kapitalističke. Tako prosvijećeni apsolutizam u jednom trenutku vjeruje da će tu državu i njezinu ekonomiju voditi nešto poput razuma, a onda se desi kompletno kapitalističko odmicanje u kojemu nema nikakvog razuma. I mislim da tu povijest sama pobija Hegela i druge optimističke mislioce klasičnog njemačkog idealizma gdje na kraju uvijek imamo neki Um unutar povijesti koji svijet gura ka progresu. Time u vodu pada iluzija o planovima, programima i nacrtima – u smislu da se najednom pojavi politička zajednica koja u ime nacije napravi program kojeg onda planski izvrši. Ja se bojim da je taj posao kao institucija bio dio europske projekcije da je moguće u kapitalizmu (koji tad još nije bio globalni) planirati nešto poput radnog odnosa za čitav život pojedinca – za 40 godina unaprijed. I mislim da se to danas pokazuje kao utopijsko.

Tu imamo sindikalnu borbu, koju ja podržavam i mislim da je to nešto jako plemenito; da se sindikati bore za sigurnost zaposlenja. I tu mislim da su donekle uspješni, barem u smislu očuvanja formalnog pravnog okvira toga. Zakon o radnim odnosima u Sloveniji, kao i u nekim drugim zemljama Europske unije je dosta socijaldemokratski, ali mislim da je praksa uvelike pobjegla svemu tome jer redovno zaposleni ne postoje van javnog sektora u Sloveniji; formalno da, ali ne i zaista.

Za većinu ljudi danas, a posebno za mlade , problem nije u tome kako naći posao, nego kako se priključiti na neki tok novcana bilo koji način. Postoje tokovi novca koji se sve više emancipiraju od tradicionalnih društvenih institucija poput posla i onda je pitanje kako tome pristupiti. Ne mislim da postoje objektivne garancije da će jednu osobu jedan tok novca držati cijeli život.

Ljevica se danas suočava sa velikim problemom. Čak i ako osvoji parlamentarnu većinu – ubrzo se suoči sa realnim ograničenjima parlamentarne politike. Ukoliko poveća poreze na kapital, kapital može odgovoriti štrajkom – gdje vlada može samo nijemo promatrati kako zbog rasta nezaposlenosti opada društveni standard, a time i njihova elektoralna podrška. Kako izaći iz tog ćorsokaka? Kako i gdje tu treba intervenirati?

To je zaista ogroman problem. I to se kroz praksu pokazalo. Često se navodi Mitterandov primjer u Francuskoj koji je krenuo sa prilično radikalnim ljevičarskim programom koji se veoma brzo pretvorio u neoliberalni, sa čvrstom valutom, mjerama štednje itd. Tu imamo veliki problem i mislim da je očigledno da se putem parlamenta ne može prijeći u socijalizam. Ali tu onda dolazimo do drugog pitanja – kako ako ne putem parlamenta? budući da se parlamentu obično suprotstavljaju ulični pokreti. Po pitanju političke efikasnosti, mislim da tu ne može biti usporedbe jer protestni pokreti obično imaju vrlo ograničenu političku efikasnost i još su zavisni od toga šta se dešava u vladi i parlamentu zbog toga jer se ti protesti uglavnom koncentriraju na to da svrgnu neku vladu, da samo žele da ona ode ili pozivaju tu istu vladu da napravi nešto; žele iskoristiti proteste kao polugu pritiska na vladu, ali vlada je još uvijek akter odluke o primjeni nekog zakona.

Ako je parlament neuspješan u ukidanju kapitalizma, ne vidim zašto bi protest uspio u nekoj toliko zahtjevnoj zadaći ako to već ne može napraviti netko tko raspolaže državnim proračunom i svom ostalom moći koja dolazi sa tim, tako da ne bih postavljao opoziciju ulični aktivizam protiv profesionalne parlamentarne politike. Mislim da bi pravi modus operiranja bio neka razina metarefleksije i bezobzirnog pragmatizma kad to bude potrebno – da se parlament tretira kao bankomat, u smislu – ako pritisneš određenu kombinaciju, izaći će toliko i toliko novca – pragmatizam u smislu da se nema iluzije da će se bilo šta drugo dogoditi. Ali tu bi se moglo postaviti pitanje šta je tu ljevičarsko – jer sve stranke manje-više koriste parlament kao bankomat. Ili da se direktno dokopaš određenog postotka proračuna ili indirektno da imaš kontrolu nad državnim institucijama. To nije ništa posebno ljevičarsko, ali je to potrebno koristiti za određene subverzivne svrhe – isto je i sa protestima.

Potrebno je raditi na invenciji novih oblika političkog djelovanja. Ja se tu zalažem za maksimalnu otvorenost – u smislu otvorenosti eksperimentiranja sa postojećim etabliranim oblicima političkog djelovanja. Tu ne trebamo imati iluzija, naša djelovanja neće nas direktno odvesti u socijalizam, ali možda mogu dovesti do porasta minimalne plaće. Trebamo biti svjesni ograničenja koja stoje pred nama, ali s druge strane je potrebna maksimalna otvorenost i traženje novih oblika političkog djelovanja jer su protesti bili isprobani, građanski rat je bio isproban, parlament je već bio isproban i mislim da su iscrpljeni svi ti načini djelovanja i da znamo koji je njihov domet i dokle nas mogu odvesti. Eksperimentiranjem je potrebno pronaći nove oblike političkog djelovanja za koje ne treba biti vezana neka dogmatična fiksacija.

Za Prometej.ba razgovarao Darko Vujica