IMMANUEL KANT (1724.-1804.)
„Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!“ Zašto? Jer je „prosvjetiteljstvo izlazak čovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog“
„Aetas Kantiana je svanula. Napisane su stotine knjiga i članaka za i protiv Kanta, a Kant je bio jedini važan filozof što se tiče većine Nijemaca. Postao je kralj filozofa.“ Ovako M. Kuehn opisuje Kanta u biografiji (Kant: A Biography, 355) posvećenoj upravo njemačkom filozofu Immanuelu Kantu. O Immanuelu Kantu, 1724.-1804., je itekako mnogo napisano. Tako ako upišete na Google tražilici prezime „Kant“, ona će vam izbaciti 369 000 000 rezultata, dok su rezultati za „Immanuel Kant“ nešto skromniji: samo 19 200 000. O Kantu se trenutno naveliko piše i pisat će se. Razlog je očit. Ove godine obilježava se 300. godina od njegova rođenja. Stoga će ove godine biti nemoguće izbjeći spominjanje imena Immanuela Kanta i njegove filozofije u akademskim i populističkim krugovima. S pravom! O Kantu svatko ponešto zna. Štoviše, nekada je svako dijete znalo za kategorički imperativ, kako je to slikovito i poetično opisano u školskom udžbeniku, koji navodi Karl Jaspers. „In einem deutschen Schullesebuch um 1890 begann ein Gedicht: Den kategorischen Imperativus fand, daß weiß ein jedes Kind, Immanuel Kant. Heute weiß das nicht mehr jedes Kind.“ (Kategorički imperativ, to zna svako dijete, pronašao je Immanuel Kant. Danas to ne zna više svako dijete.)
Osim kategoričkog imperativa vjerojatno je širim krugovima najpoznatija Kantova dnevna rutina. Šetnja u isto vrijeme svaki dan toliko precizna da se prema njemu podešavao gradski sat. Manje razvikana anegdota govori o tome kako Kant nije volio pivo. Kad bi netko umro mlad, Kant bi rekao: „Vjerojatno je pio pivo.“ Kad bi netko bio bolestan Kant bi pitao: „Pije li taj bolesnik uvečer pivo?“ „Pivo je za njega bilo sporo djelujući otrov“ (M. Kuehn, Kant: A Biography, 416). Bez obzira na ove čudne poglede i navike „Kantova su djela bila sjajna, ali sam Kant nije bio ljudsko biće vrijedno divljenja. Bio je sitničav koliko i druga ljudska bića i dijelio je većinu njihovih mana. Sve u svemu, Kant je bio prosječna osoba, daleko od toga da bude uzor vrline. Nije bio ni posebno dobar ni posebno loš“ (M. Kuehn, Kant: A Biography, 5). Uostalom, Kant nije bio čuđenje samome sebi nego i drugima. Bio je strog ne samo prema samome sebi, nego i prema svojim najbližima. Za njegovim stolom nije smjela jesti ni njegova vlastita neškolovana sestra koja se o njemu brinula na samrti. Kažu da je Kant prije smrti rekao da „napušta ovaj svijet čiste savjesti, da nikada nije namjerno počinio nepravdu. Metzger je zaključio: ‘Ovo je kredo svih egoista.’“ (M. Kuehn, Kant A Biography, 24.) Ipak, zadnje su mu riječi bile: „Es ist gut.“
Potaknut vlastitom sudbinom uma, za um kaže da „ga uznemiruju pitanja koja on ne može odbiti, jer su mu zadana samom prirodom uma, no on ipak ne može na njih odgovoriti, jer nadilaze svaku moć ljudskoga uma“ (Kritika čistog uma, 7).
Što još reći o Kantu, a da nije već rečeno i naširoko raspravljeno, u povodu tristote godišnjice njegova rođenja? Nabrajati hvalospjeve. Navest ću samo jedan. „Gadamer ga u svom citiranom predavanju na petom ‘Kantkongresu’ ovako ocjenjuje: ‘Usprkos Hegelu, Nietzscheu, Heideggeru ili Wittgensteinu ipak nitko poslije Kanta nije znao predložiti dublji usjek, koji otvara epohe’“. (V. Filipović, Kantova „Kritika čistog uma“ – danas, U povodu nedavne dvjestogodišnjice prvog izdanja, 432). Ponoviti taksativno najvažnije pojmove iz njegove filozofije poput ovih: teorijski i praktički um, analitika i dijalektika, kategorije, antitetika, antinomija, paralogizmi, postulati, pokretala, volja i samovolja, autonomija i heteronomija, transcendentno i transcendentalno, kategorički i hipotetički imperativ, maksime, dužnost, blaženstvo, Bog, besmrtnost, sloboda, moralni zakon, sintetički i analitički sudovi, aposteriori i a priori, nagnuća, interesi, kritika, itd. Ili još jednom spomenuti jednu od najslavnijih doktrina moralne filozofije, definiranu u formuli čovječnosti: „Djeluj tako da čovječnost, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugoga, uvijek istodobno koristiš kao svrhu, nikada samo kao sredstvo“ (Utemeljenje metafizike ćudoređa, 159). U ovom beskonačnom nabrajanju i citiranju neka bude navedeno još nekoliko rečenica iz raznih Kantovih djela. Iz Utemeljenja metafizike ćudoređa sljedeće rečenice: „Dužnost je nužnost nekog djelovanja iz poštivanja prema zakonu“ (91). „Djeluj samo prema onoj maksimi kojom ujedno možeš htjeti da postane opći zakon!“ (139). Iz Kritike praktičkog uma izdvajam ove rečenice: „Biti konsekventan jest najveća obaveza jednog filozofa, pa ipak se to najrjeđe nalazi“ (55). „Zapovijed kako svatko treba da nastoji da sebe napravi sretnim bila bi luda, jer nikada se nekome ne nalaže ono što on neminovno već sam od sebe hoće“ (72). „Ali ljubav prema bogu kao nagnuće (patologijska ljubav) jest nemoguća, jer on nije predmet osjetila“ (124-125). „Čovjek je doduše nesvet, ali mu čovječanstvo u njegovoj osobi mora biti sveto“ (129.). „Stoga ni moral zapravo nije nauka kako sebe treba da usrećimo, nego kako treba da postanemo dostojnima blaženstva“ (179). Iz Kritike moći suđenja izdvajam samo jednu rečenicu „O ukusu dade se prepirati (premda ne disputirati)“ (178). Iz Metafizike ćudoređa meni osobno najdraže rečenice su ove: „Pravednost (nijemo božanstvo koje nitko ne može čuti)“ (30). I: „Koje su svrhe ujedno dužnosti? To su: vlastito savršenstvo – tuđe blaženstvo“ (173). I za kraj iz Religije unutar granica pukoga uma: „[…] tko je tu onda nevjernik? Onaj koji se uzda, ne znajući kako se odvija to čemu se nada, ili onaj koji svakako želi znati taj način čovjekova iskupljenja od zla, a inače odustaje od svake nade u to iskupljenje?“ (159.).
Unatoč pritužbama na Kantovu pretjerano tehničku terminologiju, njegov dvosmislen jezik, nedostatak jasnoće, njegove misli i dalje odjekuje hodnicima akademija i fakulteta već više od dva stoljeća. Upravo zbog težine i dubine njegovih misli. A dubine kao ni visine nisu za svakoga.
Uistinu, Kant je pisao mnogo i plodno, osobito nakon izlaska Kritike čistoga uma 1781. No, tvrdnja da je Kant bio pisac, nadaren autor koji je mario za svoje pisanje i koji se aktivno pokušavao poboljšati kao pisac, vrlo je dvojbena i oprečna. Primjerice Hegel se žalio na Kantovu „barbarsku terminologiju“, dok je Goethe hvalio Kantovu suptilnu duhovitost i provokativnu ironiju osjećajući određenu poeziju u Kantovu načinu pisanja. Uistinu, dok pokušavate čitati Kantova djela naići ćete na neprohodnu argumentaciju, duge rečenice, tehnički jezik, opću opskurnost i neprobojnost njegove proze. Zašto je Kant tako pisao?, pitat ćete se. Zar nije mogao biti jasniji ili zašto nije koristio pristupačniji jezik? Takva pitanja su zajednička mnogim prvim čitateljima Kantove filozofije. I sam M. Mendelsohn, Kantov suvremenik i literarni prijatelj, u pismu iz 1784. Elisi Reimarus, sestri Hermanna Samuela Reimarusa, priznaje da je bilo „vrlo lijepo čuti da vaš brat ne misli puno o Kritici čistog uma. Što se mene tiče, moram priznati da je nisam razumio […] Stoga je ugodno znati da ne propuštam mnogo ako odem tamo (njegov posjet Kantu u Königsbergu, vl. op.) a da ne razumijem ovo djelo.” Ali, bilo bi naivno i optimistično nadati se da će takva pitanja nestati nakon boljeg upoznavanja s Kantovom mišlju. Mukotrpno i sporo! Unatoč pritužbama na Kantovu pretjerano tehničku terminologiju, njegov dvosmislen jezik, nedostatak jasnoće, njegove misli i dalje odjekuje hodnicima akademija i fakulteta već više od dva stoljeća. Upravo zbog težine i dubine njegovih misli. A dubine kao ni visine nisu za svakoga. Stoga, kako Kant predlaže u Kritici čistoga uma, nema prepreka „da se ne odvažimo na ocean bez obala koji nas pod uvijek varljivim izgledima najposlije prisiljava da sve tegobno i dugotrajno nastojanje napustimo kao beznadno.“ (Kritika čistog uma, 197) Kantova filozofija jest tegobna, ali nije beznadna.
Um i razum
U kvizaškim serijalima najčešće pitanje koje se vezuje uz Kanta jest ono tko je autor triju Kritika. U svim trima kritikama: Kritika čistog uma, Kritika praktičkog uma, Kritika moći suđenja, um igra najvažniju ulogu. Stoga će sljedećih nekoliko redaka biti posvećeno Kantovoj elaboraciji i razradi uma. Daleko od toga da će se raditi o nekakvoj ozbiljnoj arhitektonici ljudskog uma o kojoj Kant govori u Kritici čistog uma. Bit će to više ponavljanje onoga što je jedan od najvećih umova rekao o ljudskom umu, njegovoj sposobnosti i njegovoj važnosti u etabliranju primata ljudskoga uma nad svim ostalim razumima. Bez uma ne bismo mogli ništa. Vjerojatno ne bismo bili bića kakva jesmo. Ipak um, osobito danas, nije ona razlikovna linija između čovjeka i toliko drugih racionalnih bića na zemlji. Kant je um uistinu uzdigao na onu razinu s koje više nema povratka i kojeg (um/Kant) je teško razumjeti, unutar raznih modernih inačica filozofije koje se bave umom/razumom, tj. mozgom. O čemu je riječ i na što se cilja?
Naime, unatoč tome što fiziološke mogućnosti istraživanja mozga postaju sve detaljnije, ne mogu se zanemariti sljedeći čimbenici čije problematične osobitosti, iako dobro poznate, ne mogu biti dovoljno često ponovljene. Prvo, temelje se isključivo na materijalnom aspektu ljudskog postojanja i promatraju samo čisti funkcionalni aspekt. Iz toga proizlaze zahtjevi koji su uporni i apsolutni. Potpuno zanemaruju specifičnost svoje discipline da su predmet i instrument istraživanja neraskidivo povezani. Nijedan istraživač ne može istraživati mozak bez upotrebe vlastitog uma ili razuma. Naime, ono što se želi shvatiti (mozak) prethodno se pretpostavlja kao shvatljivo (um). A upravo je to najspornije. Kako se baviti tuđim ili vlastitim mozgom bez pretpostavke uma? Temeljno je pitanje tko misli: mozak ili um?
S druge strane, prema filozofskoj tradiciji, koja barem seže do Aristotela, ljudska bića se svojom racionalnošću razlikuju od ostalih zemaljskih stvorenja. Druge životinje, prema ovoj tradiciji, sposobne su za osjet i apetit, ali nisu sposobne za mišljenje, vrstu mentalne aktivnosti povezane s razumnim dijelom duše. Ljudska su bića, nasuprot tome, razumne životinje, a razumijevanje našeg uma mora početi od prepoznavanja ove posebnosti. Um ne dodaje samo još jednu moć ljudskom razumu. On zapravo transformira sve naše glavne mentalne moći, stavljajući nas u drugačiji poredak bića od onog kojem pripadaju životinje i ostali ne-razumni svijet.
Biti sposoban samome sebi propisivati pravila znači biti sposoban za novu vrstu predodžbi, vrstu koju on naziva pojmom i idejom.
Iako povijesni korijeni ove tradicije sežu duboko u prošlost pošteno je reći da mnogi suvremeni filozofi gledaju na racionalnost, kao svojstvenu ljudsku karakteristiku, sa sumnjom. Nitko, naravno, ne dvoji da postoje razne vrste razlika između ljudskih bića i drugih životinja, ali danas nemamo mnogo koristi od govora o dijelovima duše ili poredcima bića. Današnja niveliranja o umu ne nastoje prvenstveno označiti posebnost ljudskog uma, već pokazati kako se naši umovi uklapaju u prirodni svijet. Riječ je o zahtjevu da se ljudski mentalitet shvati kao fundamentalno kontinuiran s mentalitetom drugih životinja. Što god mislili o sebi i svome umu, nenasilno se sugerira priznanje kako je ljudski um jedna vrsta životinjskog uma, koji je nastao kroz iste vrste evolucijskih procesa koji su također proizveli umove koje nazivamo neracionalnim. Sve pedantnija istraživanja psiholoških, bihevioralnih i neurofizioloških sličnosti između nas i drugih životinja samo povećavaju pritisak umanjivanja posebnosti naših umova.
Suvremena tendencija poricanja da se ljudski um kategorički razlikuje od razuma drugih životinja nije bez presedana. Za to je uvelike zaslužan britanski empirizam. Stoga, iako Locke definira um kao „onu sposobnost po kojoj se čovjek treba razlikovati od životinje“, on također kaže za životinje: „Jer ako one uopće imaju ideja, ako nisu samo mašine (a neki bi htjeli da je tako) onda ne možemo poricati da imaju i neku vrstu uma“ (J. Locke, Ogled o ljudskom razumu, 156). U sličnom duhu, Hume primjećuje: „Nijedna mi istina ne izgleda očiglednije nego tvrđenje da su životinje obdarene mišlju i razumom kao i ljudi“ (D. Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi, 163). Mi se od životinja, prema tim filozofima, razlikujemo ne u temeljnoj prirodi našeg mentalnog stanja, već samo u složenosti sadržaja koje naš um može obraditi i sofisticiranosti operacija koje možemo izvesti nad takvim sadržajima.
Međutim, postoji još jedna tradicija u modernoj filozofiji, koja se više drži već spomenutog aristotelovskog stava. Kant, koji slijedi Aristotela, smatra da iako su životinje sposobne za osjet i apetit one nisu sposobne za mišljenje i prosudbu. Kant priznaje da životinje mogu imati vrste predodžbi koje uključuju osjet, imaginaciju, anticipaciju i neku vrstu sjećanja. Međutim, samo razumna bića mogu sama sebi propisivati pravila. Nadalje, on na drugom mjestu tvrdi da biti sposoban samome sebi propisivati pravila znači biti sposoban za novu vrstu predodžbi, vrstu koju on naziva pojmom i idejom. „Ja mislim mora moći pratiti sve moje predodžbe, jer inače bi se u meni predočivalo nešto što se ne bi moglo pomišljati. To znači upravo toliko, da bi predodžba bila ili nemoguća ili bar za mene ne bi bila ništa“ (Kritika čistog uma, 385). Sposobnost racionalnosti ne samo da povećava složenost naših predodžbi nego transformira samu prirodu naših predodžbi, dajući im novu vrstu sadržaja, vrstu prikladnu samosvjesnom umu.
Da bi sposobnost uma definirao u užem smislu, Kant ga razlikuje od razuma. Dok je razum definiran kao moć pravila, um je moć načela. Za razliku od čistog pojma razuma, ideja čistog uma nikada se ne primjenjuje izravno na objekte iskustva. Um objedinjuje pravila razuma pod vodstvom načela. Um se u širem smislu odnosi na višu sposobnost spoznaje i obuhvaća razumijevanje, moć prosuđivanja i navedenu moć razuma u užem smislu. Naslov Kritika čistog uma odnosi se na um u tom smislu: „Um je dakle moć koja daje načela spoznaje a priori. Stoga je čisti um onaj koji sadržava načela, da se što potpuno a priori spozna“ (Kritika čistog uma, 28). Ova široka koncepcija uma nije ograničena na teorijska pitanja. Ona obuhvaća praktični um, „jer to na koncu ipak može samo jedan te isti um, koji se samo u primjeni mora razlikovati“ (Kritika čistog uma, 28).
Da bi sposobnost uma definirao u užem smislu, Kant ga razlikuje od razuma. Dok je razum definiran kao moć pravila, um je moć načela. Za razliku od čistog pojma razuma, ideja čistog uma nikada se ne primjenjuje izravno na objekte iskustva. Um objedinjuje pravila razuma pod vodstvom načela.
Kant u svojim kritikama i svome kritičkom pristupu, u dva predgovora i uvoda u svoje temeljno djelo Kritika čistog uma, u formi dvostrukog genitiva (Kritik der reinen Vernunft), ukazuje na svu složenost pothvata. Neodređenost u vezi s tko i što u gramatičkoj strukturi otkriva da to nije samo kritika čistoga uma u smislu podvrgavanja čistoga uma kritici. Istovremeno čisti um sam provodi ovu kritiku. Riječ je o samokritici u kojoj je sam um sud, sudac i istovremeno optuženik. Ali što je uzrokovalo ove oštre i izvanredne mjere? Koje je zločine počinio um da izazove vlastito suđenje? Samokritika uma, tvrdi Kant, nužna je kako bi se jednom zauvijek riješile beskrajne kontroverze koje se vode na „bojnom polju […] zvanom metafizika“ koje polako bivšu „kraljicu svih znanosti“ guraju u propast. Potaknut vlastitom sudbinom uma, za um kaže da „ga uznemiruju pitanja koja on ne može odbiti, jer su mu zadana samom prirodom uma, no on ipak ne može na njih odgovoriti, jer nadilaze svaku moć ljudskoga uma“ (Kritika čistog uma, 7). Pitanja na koja se Kant poziva su metafizičkog reda. Takva pitanja su: postoji li Bog, što je priroda bića, kada je svijet počeo?, itd. Iako su ova pitanja zadana unutarnjoj prirodi uma sama po sebi, ona istovremeno daleko nadilaze ono na što je um sposoban odgovoriti. Teška situacija je stoga doista paradoksalna, budući da um nema koga osim sebe da okrivi za svoju mučnu dilemu. Izvor problema, otkriva Kant, nalazi se u samoj prirodi uma. Podvrgnut nagonu za proširivanjem spoznaje, um uranja u sve dublju „tamu i proturječja“ opravdavajući izvanredne mjere Kritike čistog uma. Unutarnja je priroda uma da teži za onim neshvatljivim i nepomirljivim s iskustvenim svijetom.
Upravo na metafizičkom trusnom tlu događa se ona dilema i muka koja odvaja čovjeka od svih drugih racionalnih bića. Takva pitanja koja prelaze granice iskustvenog svijeta čine čovjeka. Bez njih se ne može. I na njih se ne može jednostavno, ako ikako uopće, odgovoriti. Zato je Kantova zasluga u naglašavanju čovjekovog korištenja uma nemjerljiva i neusporediva.
Stoga, kada se radi o teoretskom umu kao primarnom objektu Kritike čistog uma, u njegovoj moći nije odgovoriti, u smislu znanja, na vlastita pitanja. Pravo znanje na ove odgovore leži izvan granica teorijskog uma. Nagon za proširivanjem spoznaje uma usmjeren je ili prema mjestima udaljenim od empirijskog iskustva, kako bi se zadobio pristup metafizičkim pitanjima, ili, s druge strane, prema njegovim navodnim referencama u stvarnom svijetu. Obje ove strane tiču se same srži Kritike čistog uma koja u cjelini ima za cilj odlučiti o „mogućnosti ili nemogućnosti metafizike uopće“. Metafizika postavlja pitanja, kako je rečeno, na koja se po definiciji ne može odgovoriti pribjegavanjem iskustvu. Pitanja poput prirode bića (metaphysica generalis) kao i postojanja i svojstava Boga, besmrtnosti duše te početka i kraja svemira (metaphysica specialis). Problem koji je Kant artikulirao je sljedeći. Unatoč dugoj povijesti metafizike do sada nije postignuto nikakvo stabilno tlo. Padajući u nejasnoće i zaplićući se u proturječja, metafizika se uvijek iznova nije uspjela uspostaviti kao znanost prisiljavajući samu sebe na neprestano povlačenje unatrag. Upravo na metafizičkom trusnom tlu događa se ona dilema i muka koja odvaja čovjeka od svih drugih racionalnih bića. Takva pitanja koja prelaze granice iskustvenog svijeta čine čovjeka. Bez njih se ne može. I na njih se ne može jednostavno, ako ikako uopće, odgovoriti. Zato je Kantova zasluga u naglašavanju čovjekovog korištenja uma nemjerljiva i neusporediva.
Sapere aude ili danas potrebnije dicere aude?
Najveća snaga uma je, prema tome, u njegovoj uporabi i njegovoj kritici kako samoga sebe, tako i društva i događaja koji mu se svakodnevno nude. Stoga se, vjerojatno jedna od najpoznatijih prosvjetiteljskih krilatica, sapere aude – usudi se znati (Habe Mut), veže s pravom s jednim od najvećih umova. Ovome usudi se znati, Kant dodaje: „Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!“ Zašto? Jer je „prosvjetiteljstvo izlazak čovjeka iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog“ (Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?, 35). Doista, prosvjetljenje podrazumijeva razmišljanje vlastitom glavom. Oslanjati se samo na ono što nam drugi govore znači biti pasivan, nepunoljetan. Upotreba vlastitog uma podrazumijeva intelektualnu autonomiju koju nije lako postići. Vrlo je malo ljudi u stanju to učiniti. Zato Kant svoje vlastito stoljeće ne vidi kao „doba prosvijećenosti“, već kao „doba prosvjetljenja“, koje prolazi kroz važne promjene i koje još uvijek traje. Prosvjetljenje treba shvatiti kao proces koji je spor i težak, budući da uvijek možemo računati na to da će drugi misliti umjesto nas. „Nema potrebe da mislim kad mogu samo platiti: netko drugi će već za mene poduzeti mrski posao“ (Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?, 35). Problemi povezani s dopuštanjem drugim ljudima da misle umjesto nas glavni su Kantov fokus u djelu Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?, djelu objavljenim 1784.
Oslanjati se samo na ono što nam drugi govore znači biti pasivan, nepunoljetan. Upotreba vlastitog uma podrazumijeva intelektualnu autonomiju koju nije lako postići. Vrlo je malo ljudi u stanju to učiniti.
Tko su ti drugi koji misle i koji bi mogli misliti umjesto mene? Može biti svatko i svašta. „Knjiga koja misli umjesto mene, dušebrižnik koji umjesto mene ima savjest, liječnik koji mi propisuje dijetu“ (Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?, 35. Iako je istina da smo skloni oslanjati se na autoritete u svakodnevnom životu i da to često činimo slijepo, treba napomenuti kako Kantova zapovijed da se misli svojom glavom ne implicira da je primanje savjeta od drugih ljudi zabranjeno. Na primjer, dok pišem ove retke pozivam se na dostignuća i znanja drugih znanstvenika. To nije u suprotnosti s maksimom razmišljanja svojim umom sve dok sam kritičan u svom čitanju tih radova. Znanje ili oslanjanje na vlastite umne kapacitete nije jednostavno stjecanje pukih informacija. Naprotiv: „Često su oni koji su prebogati znanjem najmanje prosvijećeni u njegovoj uporabi”. Samo posjedovanje znanja nije dovoljan uvjet za prosvjetljenje. Naravno da znanje nije beskorisno niti da je Kant neprijatelj znanosti. Za njega je prosvjetljenje smješteno na temeljnijoj kognitivnoj i moralnoj razini. Ono nam omogućuje da najbolje iskoristimo informacije i znanje koje imamo. Ili kako bi to M. Foucault rekao: „Kritika ne znači reći da stvari nisu u redu takve kakve jesu. Kritika je stvar ispiranja tih misli i pokušaja da ih promijenite: pokazati da stvari nisu tako očite kao što smo vjerovali, vidjeti da ono što je prihvaćeno kao samorazumljivo više neće biti prihvaćeno kao takvo. Vježbanje kritike je stvar otežavanja lakih gesta“ (M. Foucault, Practicing Criticism, 154). Upotreba vlastitog uma stoga zahtijeva kritičnost prema onome što nam drugi ljudi govore. U konačnici, prema onome što znamo općenito. Egzistencijalno trojstvo dubito (sv. Augustin), cogito (Descartes) i krino (Kant) su neraskidivo povezani. Ili, parafrazirano rečeno, autora, tekst i događaj moramo bolje razumjeti od njih samih (F. Schleiermacher).
Kritičko ispitivanje našeg vlastitog znanja također uključuje još jedan važan zadatak: oslobađanje od naših predrasuda. „Prava je šteta stvarati predrasude, budući da se one napokon osvećuju samo onima koji su, ili čiji su prethodnici bili njihovi začetnici. Doduše možda će se revolucijom ostvariti pad osobnog despotizma i gramzivog ugnjetavanja koje žudi za vlašću, ali se nikada neće izvršiti istinska reforma načina mišljenja; nove predrasude će, upravo onako kao i stare, poslužiti kao uzica na kojoj se vodi velika, nemisaona gomila” (Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?, 36.). Usađivanje i njegovanje predrasuda zgodan je način da se čitavo društvo održi u stanju nepunoljetnosti. Dok je rješavanje vlastitih predrasuda u nekim pogledima usamljen zadatak korištenje vlastitog uma, što također uključuje interakciju s drugim ljudima.
Nije lako razmišljati svojom glavom. Potrebne su hrabrost i volja za takav čin. Razlog naše prečeste nepunoljetnosti treba tražiti u vlastitoj dokonosti i kukavičluku. Neuspjeh uporabe vlastitog uma povezan je s karakternim osobinama koje imaju očitu moralnu konotaciju. Na taj način već se naslućuje praktička dimenzija prosvjetljenja. Kant smatra svakog pojedinca odgovornim za vlastitu intelektualnu nepunoljetnost, bez obzira na spol, obrazovanje i društveni status. Međutim, on priznaje da može biti vrlo teško pronaći izlaz iz nepunoljetnosti, dijelom i zbog drugih pojedinaca. Skrbnici koji preuzimaju odgovornost nadzora nad drugima nisu nužno sami prosvijetljeni, ali se zato zdušno brinu da drugi budu neprosvijetljeni.
Prosvjetljenje se uvijek mora događati u krugu zajednice. Kantov argument dobro je sažet u sljedećem odlomku: „Međutim, prije je moguće da publika samu sebe prosvijetli; to je štoviše gotovo neizostavno ako joj se dopusti samo sloboda. Jer tada će se, čak i pod skrbnicima koji su u gomili postavljeni, uvijek naći nekolicina onih koji sami misle i koji će, budući da su samo odbacili jaram nepunoljetnosti, proširivati oko sebe duh umnog poštovanja vlastite ličnosti i pozivati svakog čovjeka da sam misli” (Odgovor na pitanje: Što je prosvjetiteljstvo?, 36). Ako je najbolji način prosvjećivanja kolektivni, on nužno izvlači čovjeka iz udobnosti vlastite kuće i poziva ga u javni prostor, tj. u određeni političko-društveni kontekst.
Kant smatra svakog pojedinca odgovornim za vlastitu intelektualnu nepunoljetnost, bez obzira na spol, obrazovanje i društveni status. Međutim, on priznaje da može biti vrlo teško pronaći izlaz iz nepunoljetnosti, dijelom i zbog drugih pojedinaca. Skrbnici koji preuzimaju odgovornost nadzora nad drugima nisu nužno sami prosvijetljeni, ali se zato zdušno brinu da drugi budu neprosvijetljeni.
Kant navodi primjer vojnog časnika kako bi ilustrirao nužno ograničenje uma u njegovoj privatnoj uporabi. Kad bi časnik doveo u pitanje svaku zapovijed koju dobije dok je na dužnosti izložio bi interese općeg dobra. Ali državni službenici (časnici, svećenici, itd.) mogu javno iznositi primjedbe i kritike, kao znanstvenici, kada nisu na dužnosti. Ne postoji vanjski autoritet koji treba poštovati u slučaju javne uporabe uma. Um je njegov jedini autoritet. Dakle, ako se vojni časnik ne slaže s primljenom zapovijedi, ipak može (i treba) o tome naknadno razgovarati, u najmanju ruku sa svojim nadređenim ili čak sa širom javnošću. Bez obzira na to što je Kant imao na umu, ograničenje privatne uporabe uma i dalje je kontroverzno. Čak sumnjivo i alarmantno.
Unatoč ograničenju slobode izražavanja u odnosu na privatnu upotrebu uma, jasno je da sloboda izražavanja mora biti osigurana za ono što se odnosi na javnu upotrebu uma. Kant ističe da prosvjetljenje zahtijeva slobodu da se javno koristi vlastiti um. Sloboda mišljenja nedvojbeno je važan dio prosvjetljenja. Za Kanta nema smisla razmatrati slobodu mišljenja neovisno o slobodi izražavanja. Uvjerenja i mišljenja moraju se stalno testirati i ispravljati. Najbolji način za to je uspoređivati ih s prosudbama drugih ljudi i osporavati ih u skladu s tim. To sigurno nije nešto što svatko radi, ali je nešto što bi svatko mogao i trebao učiniti. Zato se za Kanta moralni napredak na društvenoj razini može shvatiti kao napredovanje čovječanstva ad infinitum prema najvišem dobru. Da bi čovječanstvo napredovalo prema idealu etičke zajednice ono se mora sastojati od savršenog jedinstva čovječanstva, tj. ljudi pod moralnim zakonima. U takvoj bi zajednici svačija volja uvijek bila regulirana moralnim zakonom. Ljudi bi stalno djelovali iz dužnosti, a ne samo u skladu s dužnošću. U takvoj bi zajednici ljudi mogli bez straha i srama slobodno govoriti (Dicere aude).
Kantov krnji humanizam
Iako su Kantovi ideali prosvjetiteljstva privlačni na mnogo načina, oni su danas sporni. Točno je da pozivaju na pozitivnu transformaciju čovječanstva, da ukazuju na nove koncepcije države, poboljšane metode obrazovanja, tehnološke inovacije kao i nove načine razmišljanja. Ali unatoč tvrdnjama o univerzalnom prosvjetljenju, jasno je da su mnogi od tih ideala bili nedostupni velikom broju ljudi u Kantovo vrijeme, čemu je i Kant sam jednim dijelom doprinio. Iako je Kantovo gledište humanističko utoliko što ljudsko biće i čovječanstvo tretira kao normativno relevantne pojmove, postoje razlozi za oprez u vezi s Kantovim humanizmom i obranom moralne važnosti čovječanstva. Točno je da je „Kant teoretičar nevjerojatno utjecajne (vjerojatno revolucionarne) moralne filozofije usredotočene u osnovi na ideju ljudske slobode i jednakosti koja nepokolebljivo tvrdi da je uvijek pogrešno tretirati osobu kao sredstvo i ne poštivati njezinu ljudskost” (L. Allais, 2009., 387). Točno je i to da je pojam poštovanja prema čovječanstvu i ljudskoj autonomiji korišten na načine koji pokazuju svoj radikalni potencijal koji nadilaze ono što je sam Kant zamislio. Neki su filozofi čak u Kantovom djelu vidjeli obećanje temelja za temeljnu ljudsku jednakost, dostojanstvo i prava.
S druge strane, Kantovi kritičari kažu kako je njegov humanizam neprihvatljivo hijerarhijski i ne uspijeva dati jednak moralni položaj svim ljudskim bićima. Također je neprihvatljivo antropocentričan, jer ne pridaje važnost ne-ljudskim bićima kao što su životinje. Kantova verzija humanizma, u novije vrijeme, je meta feminističkih kritika kao i protivnika teorije specizma. Prvo, postoje ozbiljni razlozi za mišljenje kako Kantov humanizam nije bio toliko egalitaran kao što bi se moglo činiti na prvi pogled. Kantova, naizgled, univerzalistička etička doktrina koegzistira s hijerarhijskim pogledom na rasu. Unatoč činjenici da je ropstvo zasigurno jedan od najočitijih načina na koji se osoba može koristiti samo kao sredstvo, ujedno je zapaženo i uznemirujuće saznanje da Kant nije uspio, s izuzetkom nekih kratkih komentara u svojim vrlo kasnim spisima, osuditi transatlantsku trgovinu robljem. Kantovi kritičari i oni koji općenito podržavaju njegovo djelo posljednjih su godina nastojali pronaći smisao u ovoj očitoj kontradikciji u Kantovoj misli. Međutim, zasada bezuspješno. Neki autori navode da je Kant ipak „odbacio tezu o rasnoj hijerarhiji i počeo kritizirati europski kolonijalizam” u kasnijoj životnoj dobi, ali „nikada nije napravio paralelne revizije svog prikaza statusa žena” (P. Kleingeld, 2019, 3).
Uvjerenja i mišljenja moraju se stalno testirati i ispravljati. Najbolji način za to je uspoređivati ih s prosudbama drugih ljudi i osporavati ih u skladu s tim. To sigurno nije nešto što svatko radi, ali je nešto što bi svatko mogao i trebao učiniti.
U Metafizici morala i u svojoj Antropologiji s pragmatičnog gledišta (1798.), Kant spominje „sve žene“ u istom kontekstu kao i maloljetnice. U svojoj raspravi o pasivnim građanima kojima „nedostaje građanska osobnost“, žene ne bi trebale imati pravo glasa, na temelju njihove navodne „nepunoljetnosti/nezrelosti”. Žene, smatra Kant, zbog svoje nepunoljetnosti u građanskim stvarima ne mogu osobno braniti svoja prava i voditi građanske poslove za sebe, već samo „putem zastupnika“. Kant shvaća nepunoljetnost kao „prirodnu ili pravnu nesposobnost“ inače zdravog ljudskog bića da koristi svoje vlastito razumijevanje u građanskim poslovima. Žensku nepunoljetnost Kant opisuje kao pravnu nepunoljetnost, a ne kao prirodnu, što možda otkriva dvosmislenost u Kantovim izjavama. Baš kao što su roditelji prirodni skrbnici svoje djece, Kant je smatrao da žene imaju prirodnog skrbnika – muža. Kant je povremeno davao slične, iako ekstremnije, komentare u vezi ljudi s mentalnim poremećajima, pišući na primjer da takve osobe ne mogu upravljati same sobom. To su vjerojatno najradikalniji stavovi jednog od najvećih umova u povijesti filozofije. Prema Kantu, takve osobe ne mogu vladati same sobom, pa netko drugi mora uvesti red u njihovo ponašanje. Navodna nesposobnost vladanja samim sobom u tom smislu podrazumijeva podređenost ciljevima drugoga. Ovi primjeri nažalost prikazuju potpuni neuspjeh da se članovi ovih skupina smatraju i tretiraju kao svrhe sami po sebi.
***
Kantova filozofija dobiva svoje potpuno značenje samo u vezi s oblikovanim čovjekom koji stvarno koristi svoj raz(um). Svaki ljudski um treba smjernice. Kantov moralni odgoj u tom smislu otvara mogućnosti postizanja jedne kozmopolitske civilizacije. Pomaže osigurati da pojedinci ne vode svoje živote neodgovorno, već da djeluju humano u svakom trenutku, imajući na pameti kako njihovi postupci nisu izolirani i lokalni događaji, već da imaju posljedice koje utječu na svijet u cjelini. U tom su smislu moralni odgoj i upotreba uma usko povezani. Samostalni i umom određeni način razmišljanja odnosi se na ono što čovjek može i treba postati iz sebe samog. Time se dosežu maksime kao subjektivna načela vlastite volje. Svaka moguća maksima koju si postavimo istovremeno izražava i ono kakvi ljudi želimo biti. A Kantov pojam volje uključuje umski određenu sposobnost da se vodi načelom koje je u skladu s moralnim zakonom. Kant u svakom slučaju predlaže viziju ljudskih bića koja se racionalno i umno bave istraživanjem problema s kojima se suočavaju. Upravo takva umna bića trebaju biti voljna i obvezna rješavati nedostatke prošlosti i nepravde koji bi mogle nanijeti štetu i budućnosti. Zahtjev za upotrebom uma nije samo žudnja za punoljetnošću svih ljudi, niti je samo heuristika koja nam pomaže organizirati naše znanje. Naprotiv, to je najvažniji dio onoga što znači biti umno biće u svijetu. Zato Kant kao jedan od najvećih Umova može i treba biti polazna točka u našim pretresanjima nezrelih i nepunoljetnih misli i stavova.
Franjo Mijatović, polis.ba
