Kada se, ustvari, Vrhovno dobro zaziva da bi se činilo zlo, više nema granice zlu, ono može sve izvršiti, jer zlo postaje nužni štit u obrani Dobra
Može li se u ime Boga ubijati, silovati, mučiti, udarati? To je ono što se sada događa pred poluzatvorenim očima svijeta na ulicama Irana. Zlo postoji, ono nije apstraktno načelo. Postoje zli ljudi koji zlo čine s namjerom. Uz zabrinjavajući dodatak da je ime Dobra često glavna maska kojom se zlo prikriva. Može li vješanje, pucanje u genitalije, prsa, oči biti izraz Božje volje? Jesu li ruke njegovih najlojalnijih i najkrvavijih sljedbenika produžene ruke Boga? Može li se činiti zlo u ime dobra? To je isto pitanje koje smo si postavili pred islamističkim terorizmom. Ali u slučaju Irana, terorizam je zapravo državna politika. To je kolektivni delirij koji nadahnjuje teokratski režim ajatolahā.
Ipak, vidjeli smo ovaj delirij na djelu također i na Zapadu tijekom dvadesetog stoljeća: fanatično pozivanje na ideal nekog Cilja može opravdati i najgnusnije zločine. To je logika koja je povijesno nadahnula strukturalno religijski karakter svakog oblika patrijarhata. Dobro poznajemo također i mehanizam: pozivanje na Božju pravdu je način opravdanja svih vrsta nasilja. Kada se, ustvari, Vrhovno dobro zaziva da bi se činilo zlo, više nema granice zlu, ono može sve izvršiti, jer zlo postaje nužni štit u obrani Dobra.
Čak i u ovom zastrašujućem nasilju, koje krvari iranske ulice, vidimo na djelu užasni karakter korektivne, obrazovne, paradoksalno pedagoške namjere patrijarhalnog deliričnog sadizma. Nije slučajno nemilosrdno represivno djelovanje policije u službi teokratske vlasti definirano „moralna policija“, kao u jednoj knjizi Georgea Orwella. No, i ovu vrstu nasilja smo iskusili na Zapadu prije nekoliko stoljeća kroz reakcionarne i represivne institucije naših Crkava, usmjerene na progon i ubijanje heretika i nevjernika uvijek u ime Boga.
Nije slučajno da je kosa ženā danas u Iranu poprimila vrijednost simbola: ona predstavlja žensko tijelo koje se ne namjerava pokoriti deliričnoj i ponižavajućoj pedagogiji patrijarhata. Ona je izraz nekontrolirajućeg i radikalno slobodnog karaktera ženstvenosti. Foto: Yasin AKGUL / AFP
Čak i danas, na Zapadu, u našem svijetu, možemo ga vidjeti u njegovim zaostalim i zlim grčevima koji se izvršuju u ubojstvima žena ili u zlostavljanjima svih vrsta usmjerenih na ponavljanje protupovijesnog načela superiornosti muškarca nad ženom. Pedagoška logika religijskog patrijarhata ostaje ista: vratiti anarhiju ženskog tijela na pravi put, prigušiti ženinu želju za životom, ograničiti njezinu slobodu, neutralizirati njezin glas. Nije slučajno da je kosa ženā danas u Iranu poprimila vrijednost simbola: ona predstavlja žensko tijelo koje se ne namjerava pokoriti deliričnoj i ponižavajućoj pedagogiji patrijarhata. Ona je izraz nekontrolirajućeg i radikalno slobodnog karaktera ženstvenosti. Dok je u revoluciji 1979. iranski narod bio vođen legitimnom potrebom za slobodom koja, međutim, nije zahvaćala temelje vjerske dogmatske misli beskompromisnog islamizma, danas je upravo ta misao potkopana. Otvoreno se osuđuje njegovo delirično učenje.
Poziv na emancipaciju žena iz moralnog kaveza patrijarhata podudara se s pozivom demokraciji protiv tiranije. Nije slučajno da su njihove protagonistice žene, a ne konzervativni homeinijevski vjerski vođe. Riječ je o jednom od rijetkih kolektivnih pobunjeničkih pokreta u povijesti koji je nastao i vođen glavnim glasom žena. To je nevjerojatna novost. Hoće li Zapad dorasti tome? Ne samo prekidanjem svih vrsta trgovine i političkog sporazuma s iranskom državom koja je, ne slučajno, u zadnje vrijeme ojačala svoje strateško savezništvo s Ruskim Carstvom, dijeleći s njim zlonamjerno izvršavanje nasilja i zlostavljanja, koje je blagoslovila državna religija. No, Zapad ima mogućnost iskoristiti ovu priliku da otvori oči pred diskriminacijom koja u svim oblicima, u njegovom svijetu, pogađa žene.
Ne bi li trebao konačno užas počinjen u ime Boga, na primjer, priznati puno pravo govora Božjim ženama? Slaviti misu, ispovijedati, propovijedati, u potpunosti vršiti pastoralni život? Nije li vrijeme da se Katolička crkva oslobodi tereta stoljetne diskriminacije? Ako delirijski užas teokratsko-islamističkog sustava nosi sa sobom moralno ispravljanje žena kao svoj temelj, ne bi li Katolička crkva trebala dati jednako izvanredan primjer oslobađajući se potpuno ovoga jarma? Hoće li ova hrabra i dirljiva revolucija označiti ne samo kraj jedne tiranije, već i kraj jednog svijeta, određene pretpostavke o Bogu koji bi želio da žene budu u inferiornom položaju i u podređenosti muškarcima? Nije li vrijeme da muški delirij patrijarhata i na Zapadu doživi svoj konačni nestanak?
Naslovna fotografija: Mlada iranska šahistica Sara Khadem nastupila je bez vela ovih dana na šahovskom turniru u Kazahstanu, prkoseći tako teokratskom iranskom režimu. Foto: Nova News
