Kako se na bosanskom kaže džikan?

Rječnici, priručnici, gramatike, pravopisi, dosad su se otkrivali kao promašaj do promašaja. Bošnjački establišment je već dvadeset godina tetošio koljenopriklone i pripuze među intelektualcima, sada u političkoj borbi gotovo da nemaju djela o bosanskom jeziku na koje bi se mogli osloniti, jer su toliko dali ti lingvisti godinama plaćani po katedrama, institutima i fondacijama. Ipak, ostaje im braniti ono što imaju

(Mirnes Sokolović – e-novine.com)

Slučaj Dževada Jahića, oca babinog merhametli jezika

 

Dževad Jahić, bošnjački lingvista, profesor historije jezika na sarajevskom Filozofskom fakultetu, došao je ovih dana u žižu javnosti zbog jedne riječi u svom rječniku, to jest zbog đikana, koji se definiše, prenijeli su mediji, kao “seljačina, neotesani mladić, obično pravoslavac brđanin, stočar, čobanin, bosanski pravoslavac četničkog porekla koji je genetski četnik“. Tumačenje riječi „balvan-grad“ pežorativno je predstavljeno za naselja poput Sokoca, Han Pijeska, Pala i Rogatice, a pridjev „balvan-gradski“ koristi se za objašnjenje mentaliteta, koji se opisuje kao „sirov, dinarski, uglavnom onaj pravoslavni ruralni u Bosni“

To je, svakako, bio dovoljan razlog da nacionalistički mediji iz Republike Srpske uzvrate paljbu, upozoravajući javnost naslovima na to šta naša djeca uče u školama, ponavljajući da se povampirena mržnja prema Srbima sistematski širi, jer dotični rječnik (koji se preporučuje kao literatura u školama i na fakultetima Federacije BiH) obiluje pogrdnim izrazima na račun Srba i pravoslavaca.

Miloš Kovačević, dežurni republičkosrpski lingvista, poznat i kao promicatelj teze da je srpski jezik ono što sačuvava identitet Republike Srpske, držeći jedan narod na okupu, već nekoliko dana drži novinarima kratke kurseve nacionalnog straha, likujući što se otkrila mržnja bosanskih lingvista prema Srbima, što je bio još samo jedan povod da ovaj mudrac upita kako je moguće da, nakon ovoga, vlasti u BiH traže ” neku vrstu zajedničkog obrazovnog sistema u kojem bi se raspirivala mržnja, umjesto da se govori o naučnim stavovima”. Ministarstvo prosvjete RS-a najoštrije je osudilo korištenje Školskog rječnika bosanskog jezika Dževada Jahića u nastavi i hitno zatražilo od Ministarstva obrazovanja i nauke Federacije BiH i kantonalnih ministarstava njegovo povlačenje.

To da u rječniku stoji takvo tumačenje jedne riječi, i da republičkosrpski mediji i lingvisti iskoriste tumačenje te riječi, kao argument protiv svake reforme, kao flagrantan dokaz o ugrožavanja Republike, moglo bi začuditi samo one koji ne znaju situaciju na bh. terenu. Nad tim se iskreno mogu sablazniti i čuditi samo oni koji ne znaju kakve su inače lingvističke ideje Dževada Jahića.

Još prije pet godina, u časopisu Sic!, satirično su demontirani njegovi koncepti, naprimjer, o bosanskom kao merhametli jeziku, i o bosanskom jeziku i miješanom braku (u linkovanim člancima moguće je naći citata iz njegova djela). I tada je ovaj lingvista pokazivao svoju tendenciju da se igra pjesnika na naučnom terenu.

U toj svojoj knjizi “100 pitanja i 100 odgovora bosanskog jezika”, sastavnom dijelu trilogije o bosanskom jeziku, u koju spada i famozni Školski rječnik, Dževad Jahić piše da bošnjački merhamet spada u jednu od tipičnijih karakternih crta bošnjačkog čovjeka, iako ta pojava do danas u nauci nije objašnjena.

Shodno tome, i bosanski jezik je, prema Jahiću, pomalo merhametli, jer se vezuje za samu upotrebu turcizama (u kojima je čest glas h), tako da u bosanskom govornom jeziku turcizmi i izgovaranje suglasnika h zvuče „mehko“, u odnosu npr., kako piše, na govore pravoslavaca i katolika u Bosni (zamjena je npr. tvrdim suglasnicima k i g: rekok, ig i sl.), koji valjda ne izgovaraju te turcizme. I baš ta „mehkoća“ u izgovoru, taj zvukovni dojam koji bosanski jezik ostavlja, govori da taj „merhamet“, piše Jahić, ne biva samo impresija već donekle i lingvistički realna pojava. Tome u prilog, po njegovom konceptu, ide i  uža dijalekatska osobina kod Bošnjaka (naročito kod Bošnjaka šćakavaca, tačnije „historijskih šćakavaca“), koja se u lingvistici opredjeljuje kao „umekšavanje“, a odnosi se na izgovor suglasnika č, ć, dž, đ, odnosno svođenje na jedan afrikatski par, na „mehko“ ć i „mehko“ đ: ćetiri, đamija, đikan… (po srpskom je valjda tvrđe, džikan) I neki Zagrepčani govore merhametli jezikom.

Za razliku od te mjahkoće u govornom bosanskom jeziku, govori bosanskih Srba i Hrvata, piše Jahić, zvuče „tvrđe“, „dinarskije“, „grublje“, tako da oni, kako je to lingvista Jahić čuo, ne govore baš „merhametli“ kao bosanske čaršinlije. Koliko je poslušao Bošnjaka, Srba i Hrvata, koliko je puta njegovu tanahnu pjesničku žicu dodirnula blagost muzike iz bošnjačkih usta, ili koliko su puta po njoj udarili tvrdi dinarski afrikati, profesor Jahić, u toj svojoj kupusari,  naravno nije naveo. Nema veze, jer je jezički merhametizam, kako doslovno piše, koliko dokaziva, toliko i nedokaziva naučna pojava; da je Jahić lingvista, to je također koliko dokazivo, toliko nedokazivo.

 

Jahić na kraju piše, ustvari, da se impresionističko-lingvistička utemeljenost jezičkog merhametizma može jedino ilustrirati riječima i uopće jezičkom melodijom jedne od najpoznatijih sevdalinki: „Ima l’ jada ko kad akšam pada?. Uredu, onda nam preostaje da zapjevamo, i svi lingvistički problemi ima da se riješe:

Ima l’ jada ko kad akšam pada,

kad mahale fenjere zapale

i sićani dršću šadrvani,

a saz bije u pozne jacije

dok iz tame šapću usne same:

Milo gondže, da li misliš na me?

U toj svojoj knjizi, Jahić je uzeo na sebe da, osim jezičkog merhametizma, rastumači i problem jezika i miješanog braka. Suštinski je problem, prema Jahiću, u tome za koji jezik se (kao maternji) opredjeljuje dijete kod kojeg otac i majka ne pripadaju jednom narodu, te prema tome „ne govore ni istim jezikom“ (imadu „različite“ maternje jezike). Jahiću je još interesantnije kako se bosanski jezik kao maternji prima kad se radi o tim miješanim brakovima, koji su česta pojava u Bosni i Hercegovini.

On će ponuditi revolucionarno rješenje. Ako je npr. otac Bošnjak, analizira Jahić, a majka „bosanska Hrvatica“, kako će dijete iz takvog miješanog braka nazivati svoj maternji jezik? Kad bi se bukvalno primijenilo pravilo „maternjeg“ jezika, zaključuje lingvista, to dijete bi za maternji imalo hrvatski, jer mu je majka Hrvatica. Specijalno za tu priliku naučnik Jahić skovao je pojam „očinskog jezika“ (ili „babinog jezika“, kako se to u historiji bosanskog jezika katkad, kaže, nazvalo). Pravilo u jeziku je jednostavno: kad ima babe, u miješanom braku, onda treba koristiti pojam babinog jezika. Doista se zaokupio profesor Jahić tim pojava „ispreplitanih“ značenja u bosanskom jeziku, karakterističnim baš za miješane („isprepletene“, kako kaže) brakove, što nije bilo lako, doista su rijetki brakovi u kojima nema ispreplitanja.

O čemu se sad radi? Pod lupu naše štampe, dok traje jedna politička borba u Republici Srpskoj za ili protiv bosanskog jezika, došlo je djelo jednog od najvažnijih bošnjačkih lingvista, koji se tu otkriva prije kao kičast pjesnik i lingvistički mađioničar, nego kao neki naučnik. Ako se već zalažete za koncepte jezičkog merhametizma i babinog jezika, zar je čudno onda pisati natuknice za rječnik u kojima unosite svoje lične emocije, ono što više osjećate da neka riječ znači. Leksikograf Jahić koristi svoje pravo na pjesničku slobodu, nije čudno ni ako mu se omakne poneki šovinizam.

Sarajevska štampa je zdušno opet stala uz Dževada Jahića, lingvistu u pjesmama, kritički tonovi su rijetki.  Ko god kritički kaže neku očiglednost, biće proglašen (republičko)srpskim agentom koji se uključuje u neviđenu potvoru bosanskog jezika. Lingvisti godinama ignorišu probleme oko bosanskog jezika, zaokupljeni veznicima ili dativom, tu normu gotovo niko ne koristi. Prema tim Čehrilima i Mektebijima, tvorcima bosanskog jezika, nepravilni oblici su i bašta, kavez, ostrvo, grudva, kikot, kako propisuje u svom “Gnijezdu lijepih riječi” Senahid Halilović, još jedan otac bosanskog jezika, kao Čehrilo Halilović uz Mektebija Jahića. Meša Selimović i Hamza Humo će zbog njih morati preimenovati svoje romane u “Otok” i “Grozdanin hihot”.

Rječnici, priručnici, gramatike, pravopisi, dosad su se otkrivali kao promašaj do promašaja. Bošnjački establišment je već dvadeset godina tetošio koljenopriklone i pripuze među intelektualcima, sada u političkoj borbi gotovo da nemaju djela o bosanskom jeziku na koje bi se mogli osloniti, jer su toliko dali ti lingvisti godinama plaćani po katedrama, institutima i fondacijama. Ipak, ostaje im braniti ono što imaju.

Ne treba zaboraviti da nijedan jezik nije bogomdan, da se ne može vječno kriti u duši naroda, da mora postojati ipak u gramatikama, pravopisima, rječnicima. Dok bosanski jezik ponovo ne uskrsne, Čehrilu i Mektebiju ostaje da se po babinom merhametli jeziku hihoću u bašči, krhto i lahkovjerno, zapjevaju “Imal jada ko kad akšam pada”, s nadom da će biti brži od svih kafeza u koje ih žele zatvoriti, i hitriji od kalufa kojim ih hoće otjelotvoriti na tuđu sliku i priliku.