Kako prepoznati vršnjačko nasilje?

Da li je KJU “Porodično savjetovalište” izdalo neko vrstu informacije ili savjeta za roditelje u vezi sa vršnjačkim nasiljem nakon što su u javnosti iznesene informacije o razlozima smrti Mahira Rakovca? Da li Vam je poznato da li je neka druga javna institucija to učinila? U čijoj nadležnosti bi trebalo biti objavljivanje takve  vrste informacija?

Shodno sugestiji Tužilaštva Kantona Sarajevo koje provodi istragu o smrti Mahira Rakovca  suzdržavamo se od davanja saopćenja ili preporuka. Također, naša praksa je da ne komentarišemo pojedinačne slučajeve, već možemo govoriti općenito o aktuelnim problemima i onome što mi radimo da bismo prevenirali nastanak tih problema ili koju vrstu pomoći možemo pružiti kada se problem javi.

Kako roditelji mogu prepoznati da li im je dijete žrtva vršnjačkog nasilja ili učestvuje u nasilju nad drugim djetetom?

Dijete koje je žrtva vršnjačkog nasilja roditelji mogu prepoznati po promjenama u ponašanju, npr. odjednom se plaši ići u školu, moli roditelje da ga odvezu ili odbija ići u školu glumeći da je bolesno, ima glavobolje ili bolove u stomaku, počinje bježati sa časova, pogoršava mu se školski uspjeh, povlači se u sebe ili je napeto, nema apetit, ima noćne more, dolazi sa pocijepanom odjećom, oštećenim školskim knjigama, sa modricama ili ogrebotinama, dolazi izgladnjelo jer mu je nasilnik uzeo novac, “gubi” svoje stvari ili džeparac, pri čemu daje nevjerovatne isprike za navedena ponašanja.

Ukoliko roditelji prepoznaju ova odstupanja u ponašanju svog djeteta trebaju otvoreno razgovarati sa djetetom ili potražiti pomoć stručnjaka.

Djeca nasilnici se ponašaju agresivno prema roditeljima, nastavnicima i drugoj djeci, prkosni su, antisocijalni i skloni kršenju pravila, dominiraju, odnosno imaju želju da drugima pokažu svoju moć i na taj način privlače pažnju ili traže priznanje, misle da su bolja i vrednija od drugih, netolerantna su, implusivna i manipulativna, teško se nose sa frustrirajućim situacijama.

Neki od njih se osjećaju sigurnim i prihvaćeni su među svojim vršnjacima, dok drugi imaju slabiji školski uspjeh i nisu prihvaćeni od strane vršnjaka. Također, roditelji trebaju potražiti stručnu pomoć za dijete koje se ponaša na ovakav način.

Kako na pravilan način roditelji trebaju razgovarati o ovom problemu sa svojom djecom? Kako da roditelji razgovaraju sa svojom djecom o svemu što se piše i govori, kako bi spriječili mogući revanšizam među vršnjacima?

Ukoliko se dijete povjeri roditelju da ga neko zastrašuje ili da je doživjelo neki oblik nasilja potrebno je da ga roditelj sasluša, bez prekidanja i minimiziranja onoga što se desilo, uvjeriti ga da je ispravno postupilo povjeravajući se i da ono nije krivo za to što mu se dešava, te da za nasilno ponašanje ne postoji opravdanje i da niko ne zaslužuje da bude žrtva nasilja. Ne ohrabrivati ga da se samo odupre nasilju tako što će uzvratiti, već potražiti pomoć nastavnika, školskog pedagoga ili psihologa.

Također, potrebno je sa djetetom  razgovarati i o nasilju koje je vidjelo u svojoj okolini, te na televiziji, internetu ili videoigricama, objasniti mu posljedice nasilnog ponašanja i pomoći mu da se nosi sa nastalim osjećajima straha i doživljenim situacijama. Potrebno je dijete podučiti i nenasilnom rješavanju problema tako što će sa djetetom razmotriti problem, potaknuti ga da razmisli šta se može desiti ako se koristi nasilje za rješavanje problema, a šta ako se problem riješi bez nasilja, što će mu pomoći da uvidi kako nasilje nije poželjan izbor.

I ono što je posebno bitno jeste razviti odnos povjerenja i naučiti dijete da se obrati za pomoć ukoliko se zbog nečijeg postupka osjeća loše ili je poniženo.

Također, roditelji pohvaljivanjem, ohrabrivanjem i podržavanjem djeteta trebaju jačati njegovo samopouzdanje, te jačati njegove socijalne vještine koje će mu pomoći da se zauzme za sebe i smanji vjerovatnost da postane žrtva nasilja jer i nasilnici samopouzdano i jako dijete najčešće ostavljaju na miru i biraju ranjiviju žrtvu.

O slučaju Mahira Rakovca se jako mnogo govori u medijima i na društvenim mrežama. U kojoj mjeri bi djeca smjela biti izložena medijskim sadržajima o ovom pitanju? Na koji način roditelji mogu ograničiti šta od svega toga dolazi do njihove djece?

To ovisi od dobi djeteta, ali i njegovog kognitivnog kapaciteta i emocionalne zrelosti.

Roditelji bi inače trebali ograničavati utjecaj medija na njihovu djecu kroz praćenje sadržaja koje djeca gledaju, ali i ograničavanje vremena gledanja televizije i pretraživanja interneta u ovisnosti od dobi djeteta i njegovoj odgovornosti u izvršavanju svojih obaveza. I ukoliko znaju da je dijete vidjelo neki sadržaj neprimjeren za njegovu dob potrebno je razgovarati sa djetetom kako bi se uvidjelo kako je ono taj sadržaj doživjelo i pomoći mu da ga shvati na pravi način.

Također, s obzirom da djeca najveći dio svog slobodnog vremena provode na internetu gdje također mogu biti izloženi različitim vrstama nasilja poželjno je da se računar sa internet konekcijom postavi u dnevnu sobu kako bi se nadgledali sadržaji s kojima se dijete susreće.

(zurnal.info)