logo
bios

Kako prepoznati šljam?

Objavljeno prije 1 mjesec . u pet, dec 13th, 2019

Autor: Ladislav Babić

Neki dan mi reče prijateljski raspoloženi pravoslavni pop, antifašista, da će na predstojećim predsjedničkim izborima glasati za Kolakušića. Kako li se samo iznenadio kad mu rekoh: „zaboga, pa nemojte za tipa koji bi dozvolio imenovanje ulica po Mile Budaku i Ante Paveliću!“. Uopće nije bio upoznat s tom činjenicom. Zbroji li se jedna od poslijednjih podrški četiri najbolje rangirane „hrvatske dike“, više od 80% birača protežirati će jednu od njih! Desničar do desničara, uz u socijaldemokratsku manduru preobučenog SDP-ovog kandidata.

Što je zajedničko njima i izbornoj im bazi? To, da antifašizam – njih četvero i skoro 90% građana Hrvatske (u taj postotak ulaze i potencijalni, minorni glasovi inih desničarskih kandidata) preferira poput lanjskog snijega (čak ni „socijaldemokrat“ ne voli petokraku)! U kontekstu pisanja o prepoznavanju šljama, narod naučen na pjevanje lauda o svojoj istinoljubivosti, časnosti, herojstvu („viteštvu“!), visokoj kulturi, znanstvenim dostignućima, jeziku koji se razlikuje od svih galaktičkih jezika,…, njega prvo mora potražiti među svojim redovima, e da bi vidio može li ga prepoznati u drugih. Kakav, bre, antifašizam – pričaj ti nama uvjerljive bajke o parama koje rastu na drveću, pa uvjeriš li nas, i antEfašizam će nam nam sasvim odgovarati! Stotine tisuća glasača ubacivati će svoje glasačke listiće bez ikakvog poznavanja pedigrea kandidata, da ne govorim o nepoznavanju njihova programa koji su ionako naivnoj masi prilagođena „na vrbi svirala“. Vjerujete li da taj evolutivni prosjek, neobrazovan, medijski nepismen i bez poznavanja činjenica, neće svojom nedotupavnošću odrediti daljnji tok vaših života, namjesto da bude upravo obrnuto?

        Što pak reći o jednom tipu, koji odnos prema migrantima gradi na svojoj teoriji: „Zar ne vidiš kako su to sve mladi muškarci, da su oni ustvari prethodnica vojske koja se smišljeno ubacuje na Zapad, da u danom trenutku bude ‘peta kolona’ pravoj muslimanskoj armiji?“. On vidi upravo ono što mu ograničeni um dozvoljava vidjeti, a još limitiranija pamet interpretirati. Prema njemu svi ti muškarci (uočava samo njih) iz Afganistana, Pakistana, Libije, Sudana, Iraka,…, sinhronizirano, s idejom da podriju Zapad, pješke ili trošnim čamcima, preko „sedam gora i sedam mora“, žrtvujući svoje živote hrle ka zapadnoj Evropi nebi li je urušili! On „jasno“ vidi podle, globalne namjere migranata infiltrirajućih u tkivo Zapada, ali mu izmiču eksplicitne infiltracije zapadnjačkih vojski na teritorije država iz kojih potom migranti moraju spašavati živote i egzistencije, a ako ih i vidi one mu ne predstavljaju problem. Jer, „quod licet Iovi, non licet bovi“! Tom, i desetinama i stotinama tisuća minornih tipova među nama, ni ne pada na pamet da oni naprosto bježe pritisnuti ratovima, ekonomskom bijedom, nadom u bolji život (ironija, u zagrljaj počinitelja zala njihovoj zemlji) – upravo kao što (legalno, doduše) regionalne obitelji hrle ka Zapadu, kao što je u devetnaestom stoljeću evropska sirotinja u potrazi za boljim životom kretala put Novog svijeta. U nedostatku moždanog sadržaja, njega vode strah i rasizam kojeg ni za živu glavu neće priznati. Minorne i malo zastupljene izgrede koje pojedini migranti izazivaju, takvi tipovi uopćavaju, pa su im oni redom muslimanski džihadisti, baš kao i Srbi četnici, svi Romi lopovi, Bošnjaci inovjerci čija vjera ugrožava jedino ispravnu „našu“ vjeru, ali ne i svi Hrvati genocidni! Statistički gledano, u svakoj zajednici postoji slični postotak poštenih ljudi i probisvjeta najrazličitij tipova, odnos koji vrijedi za sve narode svijeta.

        Malograđani ne prepoznaju povijesne i životne kontekste, već uopćavaju prosudbe temeljem nepoznavanja činjenica, odnosno, jedina relevantna činjenica za njih je lično, subjektivno iskustvo koje ih ograničava u prepoznavanju pravog šljama u okružju kojega žive. Prosječni čovjek – birač na izborima – digne galamu kad mu se ukrade par kokoši, jer ga to izravno pogađa. Ministar krade iz “oceana”, ogromnog bazena koji umu prosječnog čovjeka nije nimalo blizu. Kad okokošarim susjeda, on popizdi. Kad opljačkam neku banku, manje-više je ravnodušan. Kad ministar opljačka državni proračun ili neku firmu u dealu s “poduzetnikom”, on glasa za njega jer je ovaj pokazao “izuzetnu sposobnost”! Ne toliko rad nedostatka obrazovanja koliko odgoja (čemu škole ne posvećuju pažnju, a kako li će onda oni koji iz nje izađu odgajati svoje potomke?), prosjek je nesposoban iz mase ljudi koji se javno manifestiraju u svekolikim zbivanjima oko nas, izdvojiti pravi ološ. A stvar je, po Kafki, prilično jednostavna:

„Nije neophodno da izađeš iz kuće. Ostani za svojim stolom i slušaj. Ne moraš čak ni da slušaš, samo čekaj. Ne moraš čak ni da čekaš, samo sedi sam. Pred tobom će se pojaviti svet bez maski, kao nikome drugom, i u ekstazi se grčiti pred tvojim nogama.“

Mnogima su migranti en masse za osudu kao „petokolonaši“ i oni koji ugrožavaju „naš način života“. Prijavljuju ih policiji čim ih zamijete, bez da su počinili ikakvo krivično djelo (sem ilegalnog ulaska u zemlju), kao što su rasisti prijavljivali odbjeglog roba ili fašisti Židova bez Davidove zvijezde. Takvi ne uočavaju nepravedni društveno ekonomski sustav, kapitalističku eksploataciju pojedinaca i naroda; ne razumiju povijesnu istinu o tome kako se Zapad uzdigao do današnjih snova prosjeka; veći su im ološ migranti negoli oni koji ih za pare prepuštaju smrti na pučini ili u zatvorenim hladnjačama; oni sami iz vlastite sirotinje bježe prema Zapadu, ali bi u tome osujetili migrante; oni se zgražavaju nad ilegalnim prijelascima granica, ali su im u redu ilegalne vojne intervencije Zapada zbog kojih mnogi bježe; nije im šljam njihova vlast koja ih protuzakonito, mimo svih međunarodnih konvencija (o etici da ne pričatmo) ilegalno protjeruje, tuče, oduzima novac, uništava mobitele ili ih smješta u navodne kampove nad kojima se zgraža i povjerenica Vijeća Evrope – doduše, organizacije poput EU podjednako licemjerne,… Konfuzija nikad profiliranih etičkih vrijednosti vlada u glavama malograđana, vrednota ofrlje popabirčenih od roditelja, škole ili vjere na koju se samozvane sudije pozivaju, mada među „vjerujućima“ najviše šljama i ima. Jasno, prema samima sebi, podsvijesno se smatrajući boljima od „obojenih“, zahtijevaju drugi odnos i pravila, što ne tako davna prošlost i potvrđuje. Kao da zaista vrijedi starodrevna Plautova mudrost: „Homo homini lupus est“, kasnije usvojena i od Hobbesa kao ilustracija preddržavnog prirodnog stanja čovjeka, u kojem vlada „rat svih protiv sviju“.

        Teško je, nemoguće čak, s obzirom na skoro urođenu sposobnost ljudske prijetvornosti i/ili prilagodljivosti, odrediti pravila kojima bismo na vrijeme prepoznali najgori ljudski soj. Prepoznavanje šljama je prvenstveno stvar odgoja i njime usvojenih etičkih vrijednosti, a prosječni regionalni stanovnik ne samo da ima manjak njega (obitelj, vjera, domoljublje i paroljublje su osnovne vrednote koje je pokupio tijekom odrastanja, i one kormilare njegovim vladanjem tokom života), već i obrazovanja koje bi trebalo razbijati usvojene dogme. Ne glede na prisustvo bijednika u (zasad) napuštenom društveno-ekonomskom sustavu, već je u njemu trebalo prepoznati još gori šljam koji se iza brda valjao i poput lavine sručio na bivše „naše“ narode i narodnosti. Radi kojega su, primjerice, u Hrvatskoj realni ekonomski pokazatelji (četvrt stoljeća nakon rata!) onakvi kakvi jesu, zbog čega „je Hrvatsku do sada napustilo 21.9% stanovništva, odnosno… petina građana koji su se rodili u Hrvatskoj sada živi izvan nje“, po čemu je na drugom mjestu među članicama EU! To su statistički podaci koji se ne odnose na etičke i humanističke kategorije, već na one mjerljive – na privredu i s njom povezane djelatnosti koje se uzajamno podržavaju. Pojednostavljeno, na šolde koji vladaju mozgovima građana. Međutim, kako će ti isti građani provariti statističke podatke, kad većina jedva zna shvatiti obični tekst? Medijska pismenost na katastrofalnoj je razini. I onda će takvi građani ravnopravno ubacivati svoje glasačke listiće i birati – svoje gospodare! Al’ smo zato “svoji na svojemu” – budale koje predvode u svoju korist inteligentne budale, na đubrištu nastalom mahinacijama potonjih. Zaista su u naroda “geni kameni”, što će dokazati na predstojećim predsjedničkim izborima. Primjedba o “genima” vrijedi za sve narode regije, pa i šire – jer kako karakterizirati ljude koji danas biraju lijeve, sutra desne, preksutra srednje, negoli kao evolucijski otpad koji ne zna odlučiti što i kako bi. Ti potomci primata, vukući „kamene gene“ još od davnina, nemaju čvrste stavove pa lutaju od nemila do nedraga, kako im koji idioti obećaju više love. Zreli ljudi imaju čvrst, etički i humanistički konzistentan svjetonazor, a praktične nedostatke ili zablude u njegovom provođenju nastoje ispraviti, a ne danas služiti Bogu, sutra prelazeći u Đavolov tabor, pa tako ad infinitum mijenjajući gazdu koji im obeća više banana. Tama pokriva Zemlju i njene države! Kako piše jedan portal, „Zemlje koje su nikle iz groba Jugoslavije nisu države, nego pljačkaonice u kojima se naše kapitalističke svinje igraju Zapada, demokratije i slobodnog tržišta. Na Balkanu se divlja djeca tranzicije, naša kapitalistička odojčad, igraju Zapada, demokratije i slobodnog tržišta“. Radi(lo) se o prvobitnoj akumulacija kapitala, koja je počela još u predratno i ratno vrijeme. Danas znamo tko i kako je pljačkao, ali se ništa glede toga ne poduzima. Silom prilika, a više zbog nemoći i nejedinstva popljačkanih oko etičkih prioriteta, oni su “ugledni” članovi društva. A narod će glasati zas one koji lažljivo obećavaju povrat popljačkane imovine, nesposoban da se sjeti kako je to već viđeno, jer na večer ne pamti što je ručao, a kamoli nešto više. Kroz generaciju, dvije ili tri, situacija će se popraviti, građani će zaboraviti na čemu počivaju temelji njihovih država, dok će potomci pljačkaša – odrasli i odgojeni na zločinačkoj aktivnosti svojih predaka – zaista uživati neupitni ugled među rajom. Ljudi će se i nadalje oduševljavati sagama o Glembajevima ili Budenbrokovima, u svojoj naivnosti i/ili gluposti, uopće ih ne dovodeći u vezu sa svojom stvarnošću i neposrednom prošlošću. Ponekad pomislim kako bi zaista bilo neophodno postojanje boga, da razdvoji prave od krivih i nagradi ih kako su zaslužili. Ljudska vrsta (još uvijek) nije to sposobna.

        Osnovno nepismeni ljudi (što obuhvaća čitanje i pisanje) nisu u stanju prepoznati ološ koji vodi njihove države. Moj pas se previja od smijeha čim na televiziji sadašnja predsjednica otvori usta. Šest godina liječnici govore isto što je odlučio hrvatski Vrhovni sud u pogledu duga vlade prema njima (dugom se naziva najordinarnija pljačka od strane hrvatskih vlada, a one se kite nazivom vlada umjesto – mafija!). Kakve su to vlade, kakvi su to ministri koji “ne znaju” što je zakonito? Seljačine, svinjari, čuvari ovaca (spomenuti svoj posao barem znaju i pošteno obavljaju) ili lopovi, kriminalci i fašisti? Još ministar finacija Marić ima obraza reći kako nema novca za vratiti popljačkano! Da se ne spominje lopovluk pripadnika ratnih vlada (među njima i hrvatskog predsjednika) u vrijeme kad se krv – naravno, tuđa – prolijevala. Goli otok je premali za zatočenje sve te bagre, a novac bi se ionako našao nacionalizacijom sve njihove i kojekome prepisane imovine. Pljačkaši banaka su nevinašca prema razbojnicima koji se izmjenjuju na vlasti. Nije prvi put da hrvatske vlade negiraju pljačku građana. Treba se prisjetiti odbijanja priznanja da su umirovljenici pokradeni za trideset i nešto penzija (što je naročito angažirano dokazivao dr Branko Horvat), dok i to nisu konačno bili prisiljeni priznati. Koliko je samo umirovljenika umrlo ne dočekavši povrat oduzetih mirovina? A kad se vlast udostojila vratiti što je otela, ponovno je to učinila na lopovski način. Ponudom da umirovljenicima (jednom nogom u grobu, bez uvrede) odmah vrati pola, ili cijelu svotu – na višegodišnje rate! Moji roditelji su pristali na pola povrata, znajući da živi ne bi dočekali cijelu svotu, što se i desilo. Usputno spomenimo i plagiranje (1, 2, 3) diplomskih i doktorskih radova među najviđenijim članovima vlada, visokih sudova i stranaka, bez ikakvih zakonskih sankcija ili izbacivanja iz institucija, dok su kriteriji drukčiji (ispravni!) za jednako nemoralnu sitnež koja se opskrbljuje lažnim, kupljenim diplomama fakulteta i srednjih škola. A narod, gomila evolutivno zaostalih hominida, koja se kiti domoljubljem (pameću ne može, jer je nema) držeći desnicu na srcu, ponovno bira iste na vlast! Što mnogo govori o njemu, njegovim intelektualnim i etičkim kapacitetima. Naime, ili se veliki dio naroda također nakrao (sjetimo se pljačkaških pohoda vlakom na Knin, poslije “Oluje”, ili pljački kasarni nakon što ih je napustila JNA) pa mu paše lopovska vlast, ili su u velikom broju naprosto budaletine. Demokracija ne može biti drukčija negoli narod. Ona je ogledalo naroda i obrnuto – narod je ogledalo demokracije kakvu gaji.

        Nove „vrijednosti“ ušle su u regiju prihvaćanjem kapitalizma, mada se one u dugovječnijim kapitalističkim zemljama odavno podvrgavaju kritici. Kapitalizam nema morala, etika mu počiva na humanistički ništavnim temeljima gomilanja profita. Međutim, on se na sve moguće načine – naročito u tranzicijskim državama gdje još traje prvobitna akumulacija kapitala (lopovluk) – brani, naročito revizijom povijesti, životopisa povijesnih ličnosti i ocrnjivanjem njihova karaktera, a sve kako bi se u naroda pobudio što veći odijum prema prošlosti kakvom je opisuju ordinarne barabe, filofašisti i gubitnici najvećeg svjetskog rata. Još više, oduzimanjem i pomisli na stvaranje čovječnijeg sistema od onoga po mjeri nezajažljivih „krokodila“. Tito im je bio Rus ubačen u Partiju od Staljina i svrstavaju ga među najveće masovne zločince svijeta, Marx i Engels su bili buržuji (što je točno i bez značaja, jer su bili dovoljno inteligentni i pošteni da sagledaju mračnu stranu kapitalizma), Che Guevaru proglašavaju krvolokom, zarađujući istovremeno na prodaji suvenira s njegovim likom, dok se eto „otkriva“ kako je Lenjin bio satrap, krvolok, luđak i sitni buržuj koji je gledao Wagnerove opere! Čak i da je sve to istina, postavlja se mnogo bitnije pitanje:

Kakvi su to narodi (među inima i svi eksjugoslavenski) koji slijede masovne zločince, krvoloke, satrape, luđake, sitne buržuje i – da ne zaboravimo – ljubitelje Wagnerovih opera?

Spada li u krvoloke Churchill koji je sravnio Dresden sa zemljom, Truman, s dvije nuklearne bombe bačene na civile gradova bez vojnog značaja, ili predsjednici Kennedy i Johnson koji su u Vijetnamu upotrebljavali biokemijska oružja? A, na HTV-u se igrana serija o Ante Gotovini reklamira njegovom izjavom: “Vođa mora biti tvrda srca!”. Jebi ga, ali „naši“ mogu biti i krvoloci, naprosto jer su naši!

        Najjednostavnije, ujedno i najkompliciranije (jeste protuslovlje, ali je tome tako) je krenuti od vlastitih, odgojem usvojenih moralnih vrijednosti, no komplikacija je u tome kako prepoznati jesu li one zaista humanističke da bismo temeljem njih mogli raspoznati šljam među nama. Prepoznavanje njegovo je tek sekundarna posljedica primarnog prepoznavanja načela humanističke etike u samom sebi. Polaziti treba od principa da se vrijednost čovjeka ne određuje novcem, već odnosom prema bližnjemu. A on je pretežiti dio povijesti, a naročito danas, određen vlastitim odnosom prema materijalnim vrijednostima, daklem izvrnutim prioritetom. Mogli bismo ljude psihološki podijeliti na arhaične, aktualne i anticipirajuće osobnosti. Prve (arhaične) se vode evolucijski prevladnim konceptima i preferiraju nadmoć sile nad umom i razumom. Druge (aktualne) su pretežno pragmatično orijentirane, prilagodljive okolini ma koliko ih to koštalo pretumbavanja moralnih stavova koje možda negdje u pozadini posjeduju. Konačno, treći tip ljudi (anticipirajući) biosocijalno je evolutivno najnapredniji, uviđajući nedostatke sadašnjih odnosa i nastoji druge podučiti vlastitoj anticipaciji pravih vrijednosti, ali uglavnom nailazi na podsmijeh i nerazumijevanje suvremenika. Zavisno od psihološkog tipa ovisi odnos prema bližnjima i razumijevanje, a prije svega granica tolerancije njihovih postupaka. Prva dva tipa (arhaični i aktualni) preferiraju ponašanje u prilog isključivo ličnoj koristi, putem nametanja vlastitih (arhaični), ili prilagodbe tuđim stavovima i djelovanjima (aktualni). Tek antipicirajući tipovi skloni su se odvojiti od gravitacije subjektivnosti, proširujući svoj obzor i analize na cjelinu društva, nastojeći konstatirati pravo stanje stvari, upućujući na ispravne moduse razvoja društva i pojedinaca. Naravno, uglavnom ih dočekuju konstatacije tipa „kaj buš ti meni solil pamet“, u skladu s tvrdnjom da kad bi se sve pameti svijeta razbježale, svatko bi potrčao za svojom.

        Nažalost, društva su konglomerat (socijalno)evolucijski različito uznapredovalih jedinki, pri čemu njihovo obrazovanje ni ne igra presudnu ulogu (najveće gnjide se upravo formiraju iz korpusa najobrazovanijh i/ili najkreativnijih, iako posjeduju potencijalnu prednost uvida u dešavanja i razvijanja ljudskosti (primjerice, von Braun, Teller, Handke, Hamsun,, da ne spominjem suvremene ratoborne regionalne inteligente). Da bi se što objektivnije pokušalo suditi o ljudima i zbivanjima, potrebno je iz sebe istjerati nacionalizam, patriotizam, sve predrasude, udresirane „vrijednosti“ poput navodne prednosti vlastite nacije, kulture ili vjere, te s ostatkom – čistim humanizmom, skoro jedinim bitnim istinskim ljudskim svojstvom – vrednovati stvari. Ljudi ni ne slute koliko su indoktrinirani, ni koliko njima vladaju strahovi, i ne trpe nikoga tko ih na to nastoji uputiti. Razumljivo s aspekta instinktivnih pokušaja obrane svoje ličnosti i vrijednosti/“vrijednosti“ kojima se vode u životu. Ali, kao što se društvo, tako se ni čovjek ne mijenja sam od sebe, bez vanjskog poticaja. To je jedno od osnovnih načela društvenog i individualnog napretka. Svatko od nas se treba zagledati u ogledalo,

ne stakleno, češljanja i kozmetičkih zahvata radi, već u ono duhovno koje prikazuje odnos prema samome sebi, a napose prema drugim ljudima. Što svakako ne znači aboliranje sebe niti drugih od grešaka; upravo obrnuto! Uostalom, ako ćemo pravo, narod je kakav jeste, možda ničemu kriv – u osnovi talac neravnomjernog (socijalnog) razvoja. Ali, nećemo valjda krivnju svaliti na evoluciju, mada bi to najbolje odgovaralo bitangama.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh