Charles de Foucauld
Povodom proglašenje svetim Charlesa de Foucaulda objavljujemo tekst Marca Hayata, Isusovog malog brata. Tekst je dio predavanja kojeg je autor održao na stotu obljetnicu Karlove smrti 2016. godine. Za polis.ba tekst je prevela sestra Vesna Zovkić.
Jednostavno ću podijeliti s vama ono što me u životu ovog čovjeka dirnulo i ostavilo u meni duboki trag.
Približiti se svijetu bez straha, ići u susret najudaljenijem i drugačijem
Nakon Karlova obraćenja, Bog ga je vodio na doista neobičan način: u želji za nasljedovanjem Isusa iz Nazareta, od jednog načina života koji je potpuno odijeljen od svijeta (monah iza zidova klauzure, potom eremit u drvenoj baraci u vrtu), prijeći će u život usred svijeta u jednoj sredini koja je sasvim različita od njegove – među alžirskim Tuarezima. Htio je živjeti za Isusa i Bog će mu dati da otkrije kako živjeti za Isusa znači živjeti tamo gdje je on bio: u svijetu, naročito među onima koji su najudaljeniji, najnapušteniji, za koje se malo tko zanima. A zašto bi išli k njima? Da bismo im donijeli evanđeosku poruku: Bog voli sve ljude! O tome će Karlo razmatrati tijekom cijeloga života, razmišljat će o Nazaretu, kao što je zapisao u onom poznatom i važnom tekstu o Nazaretu: „Bez posebnog habita, kao Isus u Nazaretu; bez udaljevanja od sela, nego sasvim blizu, bez velikih kuća i velikih posjeda, pa niti velikih milodara, kao Isus u Nazaretu: Tvoj nazaretski život može se živjeti posvuda: živi ga tamo gdje je najkorisnije za bližnjega.“[1]
Dakle, ovo poslanje koje podrazumijeva navještaj evanđelja najudaljenijima, proširuje se: ne odnosi se samo na „misijske zemlje“, nego na svako mjesto, gdje god da živimo, tamo gdje su ljudi udaljeni od evanđelja, odnosi se i na nas, na naše današnje društvo.
Zanimljivo mi je to što Karlo malo po malo otkriva da je to poslanje svakog krštenika, a nije samo, ni prije svega, poslanje svećenika, nego je prije svega poslanje svakog krštenog vjernika. On ide tako daleko da kaže kako je prosječni krštenik zacijelo prikladniji od jednog svećenika. U posljednjoj etapi njegova života nalazimo mnogo tekstova u kojima spominje Priscilu i Akvilu, dvoje laika o kojima govori sveti Pavao u svojim poslanicama i koji su bili njegovi bliski suradnici. O njima govori i u ovom pismu svome prijatelju Josephu Oursu, laiku iz Lyona:
„Kako kažete, crkveni i laički svijet toliko se međusobno ne poznaju da ovaj prvi nema što dati ovom drugom. Zasigurno da pokraj svećenika trebaju biti Priscile i Akvile koji vide ono što svećenik ne vidi, koji imaju pristup tamo gdje ga svećenici nemaju, koji idu prema onima koji svećenike izbjegavaju, evangelizirajući preko dobronamjernih susreta, dobrotom koja se razlijeva na sve, ljubavlju koja je uvijek spremna na sebedarje, dobrim primjerom koji privlači one koji svećeniku okreću leđa i koji su prema njemu neprijateljski raspoloženi.“[2]
Zanimljiva je ova ideja o kršćanima laicima kao temeljnoj jezgri Crkve.
Ne gledati svijet kao mjesto svih mogućih opasnosti, nego kao mjesto u kojem možemo susresti Boga
Kako živjeti s otvorenim vratima i očuvati bliskost s Bogom? Izazov za Karla u Béni Abbèsu:
„Što se tiče sabranosti, ljubav je ona koja te iznutra treba sabrati u meni, a ne udaljavanje od ljudi. Gledaj u njima mene i poput mene u Nazaretu, živi blizu njih, skriven u Bogu.“[3]
Izvrstan prikaz kršćanskog života u svijetu. Poziv da u svijetu živimo bez straha, jer nas u njemu čeka Bog: „Gledaj u njima mene!“ Koje snažne riječi! Naravno da ne vidim Boga, ja vidim drugog čovjeka i trebam ga gledati zbog njega samoga; a gledajući drugoga s ljubavlju, susrećem Boga, jer Bog je s njim.
Karlo će se često vraćati na misao da ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku rastu zajedno: ‘Imamo samo jedno srce, ovo srce kojim ljubimo Boga, tim istim srcem ljubimo i ljude: ako se naše srce ugrije, ražari, ako od ljubavi prema bližnjemu postane nježnije, postat će isto tako toplije i nježnije u ljubavi prema Bogu’
Pozvani smo da svaki događaj i svaki susret pretvaramo u molitvu, u susret s Bogom, u smiješak neba. Tako se naš život preobražava. Na ovaj način „molimo bez prestanka.“ [4]
Karlo će se često vraćati na ovu misao da ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku rastu zajedno: „Imamo samo jedno srce, ovo srce kojim ljubimo Boga, tim istim srcem ljubimo i ljude: ako se naše srce ugrije, ražari, ako od ljubavi prema bližnjemu postane nježnije, postat će isto tako toplije i nježnije u ljubavi prema Bogu.“[5]
Osluškivati Boga koji govori: dopustiti da me susret s drugim dotakne i prodrma
Po prvi puta u svom životu Karlo radi težak fizički posao, radi na njivi trapističkog samostana:
„Čovjek jako dobro osjeti vrijednost kriške kruha, kada sâm uvidi koliko truda treba uložiti da ga se napravi!“[6]
Primjećujemo da je Karlo vrlo dirnut položajem siromaha, da ga je to prodrmalo i propitivalo do te mjere da je bio spreman preispitati način na koji živi svoj poziv: događaji su za njega poput Božjeg glasa. Isto tako zamjećujemo da se Karlo, između ostaloga, mijenja i zahvaljujući Tuarezima koji su ga, teško bolesnog, spasili.
Čini mi se da je to poruka i nama danas: osluškivati Boga koji nam govori kroz svakodnevnicu koju dijelimo s ljudima, s onima s kojima živimo: u svijetu, u našem kvartu, na našem katu, u našoj obitelji, itd. Koračati s drugima, posebno s malenima, dopustiti da me dotakne njihova muka, osluškivati što mi Bog preko njih govori; to može ići sve dotle da moj život krene u nekom drugom smjeru.
Navještaj evanđelja dijalogom: apostolat prijateljstva
Živeći među Tuarezima muslimanske vjere i sasvim drugačije kulture, Karlo uviđa da riječi evanđelja „ne znače ništa“ i ukoliko hoće prenijeti Isusovu poruku, treba je prenositi životom: tamo gdje riječi evanđelja ne govore ništa, život po evanđelju treba govoriti o evanđelju. Mislim da je to vrlo aktualno i danas!… Karlo smatra da bi tako mogli (trebali) živjeti svi kršteni, svećenici, laici, redovnici. Prije oranja i sijanja treba „pripremiti teren“ bliskim kontaktima. Svaki krštenik je odgovoran za evanđelje tamo gdje živi, kao „misionar, kao prethodnica“. Gdje god bio, ako ljudi ne poznaju evanđelje, on je odgovoran za poslanje. Ta su mjesta ponekad „predaleko“ da bi riječi evanđelja zadobile smisao, ali nikada nisu „predaleko“ da bi se po evanđelju živjelo. Karlo će to nazvati „apostolatom dobrote“[7].
„Prije svega, u svakom čovjeku vidjeti brata – ‘vi ste svi braća, imate jednog Oca na nebesima’ – gledati u svakom čovjeku dijete Božje, dušu otkupljenu krvlju Isusovom, dušu koju Isus ljubi, dušu koju trebamo ljubiti kao sami sebe i za čije spasenje se trebamo zauzimati.“[8]
Ljude više zanima moje ponašanje, nego ono što bi im mogao reći o Bogu. Prije nego što im mogu govoriti nešto o Bogu, ljudi očekuju da ih ja slušam dok oni govore o sebi. Odreći se uvjeravanja pod svaku cijenu, znači da drugoga pokušavamo razumjeti, da pokušavamo shvatiti ono što ga priječi, što ga čini ‘bolesnim, ranjenim’
Dijalog je prije svega dijalog darovane ljubavi: „U svakom čovjeku vidjeti brata“. Ljude više zanima moje ponašanje, nego ono što bi im mogao reći o Bogu. Prije nego što im mogu govoriti nešto o Bogu, ljudi očekuju da ih ja slušam dok oni govore o sebi. Odreći se uvjeravanja pod svaku cijenu, znači da drugoga pokušavamo razumjeti, da pokušavamo shvatiti ono što ga priječi, što ga čini „bolesnim, ranjenim“, kako kaže Karlo.
Temeljni stav u dijalogu: vjerovati da je drugi iskren i da iskreno traži sa svjetlom kojim raspolaže; ne sumnjati u njegovu dobru volju, ne sumnjati u njegovu sposobnost otvaranja; obogatiti se njegovim vrednotama.
Ovaj dijaloški stav koji u drugome zna prepoznati dobro, koji drugome zna otkriti ono lijepo što je u njemu, koji od drugoga zna zatražiti pomoć, sve to vrijedi i za odnose s mojim susjedima na istom katu, s mladićem koji se po čitave dane dosađuje pred zgradom, čim uđem u kontakt s njima.
Imati povjerenja u Duha koji djeluje u svakom čovjeku; to znači i povjerenje u čovjeka, pouzdanje da on može djelovati slobodno i pravedno, ako je vjeran svjetlu koje je dobio. To prije svega znači da potvrđujemo ono što vjerujemo, da „Bog želi da svi ljudi budu spašeni i privedeni spoznaji istine“. Kao što je i brat Karlo molio: „Bože moj, daj da svi ljudi dođu u nebo“.
Vidimo koliko Karlo inzistira na tome da kršćani žive ove bitne dimenzije života: ljubav, poštivanje drugoga, jednostavnost itd., nastojeći da to bude privlačno i drugima: „Nastojati da se ovim vrednotama obogate svi s kojima dolaze u doticaj, da ih i oni prigrle i požele živjeti“. To je zapravo jedna vrsta temeljnog povjerenja u čovjekovu sposobnost da bude pravedan: čovjek je sposoban željeti dobro i živjeti sukladno tome. Drugim riječima, ako i ne mogu vjerovati evanđelju, mogu ga usvojiti i živjeti njegove vrijednosti.
Živjeti i naviještati evanđelje nježnosti
Naš današnji svijet je grub: to je svijet kompeticije, jao malenima i slabima! Charles de Foucauld nas potiče da naša prisutnost u svijetu bude prisutnost nježnosti.
Između ostaloga, to se vidi i u ovoj meditaciji evanđelja o uskrsnuću Jairove kćeri, koju je napisao u Nazaretu: „Neka naša ljubav bude izuzetno obzirna… Imajmo tu brižnu obzirnost koja primjećuje detalje i neznatnim sitnicama stavlja melem na srce […]. Budimo takvi prema svima koji su oko nas… Iskazujmo svima koje Bog stavlja pored nas te male znakove pažnje koje bi si iskazivala rođena braća kao i brižne majke svojoj djeci…“
Sve ovo što sam pokušao izreći i što mi se čini važnim i aktualnim u poruci brata Karla, moglo bi se sažeti ovim riječima:
Poruka u potpunosti okrenuta svijetu, na koji gleda pozitivno, bez usmjerenosti na nas same, kako bismo nosili evanđelje ljubavi, naročito onima koji su najranjiviji i najudaljeniji.
Nositi poruku ljubavi u istinskom stavu dijaloga. A dijalog znači: Strpljivo koračati s drugim, poštujući ono što on jeste i ono što je proživio; Prepoznati dio plodonosne istine koju svaka osoba nosi u sebi; Živjeti odnose uzajamnosti, prihvaćajući da od drugoga nešto primam; Pouzdanje da Bog govori svakom ljudskom srcu i da je čovjek sposoban ispravno odgovoriti; U svim ovim stavovima dopustiti da „govori“ evanđelje: o evanđelju govori evanđeoski život; Živjeti evanđelje nježnosti sa svima, naročito s malenima, ranjenima i napuštenima.
Ovo bi bio prekrasan portret kršćanina u današnjem svijetu koji bi se mogao sažeti ovim Karlovim riječima: „Prije svega, u svakom čovjeku vidjeti brata!“
Autor: Marc Hayat, Isusov mali brat. Prijevod s francuskog: Vesna Zovkić
[1] Carnet de Tamanrasset (Bilješke iz Tamanrasseta), 22. srpanj 1905.
[2] Pismo J. Hoursu, Asserkrem, 3. svibanj 1912.
[3] Zapisi iz Beni Abbèsa, 26. svibanj 1904.
[4] Neki dan na peronu metroa ugledam čovjeka koji je teturajući jedva hodao. Vidio sam ga i dobrodušno pomislio: „Jadan čovjek, nije mu baš dobro“; još sam za njega izmolio i jednu „kratku molitvu“. Žena koja je išla iza mene, približila se tom čovjeku, uzela ga pod ruku i pomogla mu da sjedne na klupu. Onda se uputila prema vagonima, ali se ubrzo vratila i iz svoje torbe izvadila dva jogurta koja je vjerojatno ponijela za podnevnu pauzu. Pružila ih je čovjeku, a on ih je istog trena s užitkom progutao. U tom času shvatio sam da gledam dobrog Samarijanca koji mi govori o levitu i svećeniku koji su, zaokupljeni svojim posvećenim životom i „kratkim molitvama“, prošli pokraj svog bližnjeg… Čitanje evanđelja u svjetlu našeg Nazareta nas propituje, vraća nas na Isusov put. Zato volimo život, taj svakodnevni život koji nam govori o Bogu.
[5] Meditacija iz Nazareta, Aux plus petits de mes frères (Mojoj najmanjoj braći) , str.138.
[6] Pismo upućeno njegovoj sestri Mimi, Akbès, 3.srpanj 1891.
[7] Ovaj izraz Karlo je čuo od oca Huvelina za vrijeme posjete u Parizu 1909. g. i brižljivo ga je zapisao.
[8] Pismo Josephu Hoursu, Assekrem, 3. svibanj 1912.
