Kako pomiriti zakon i “nama se žuri”

Izgleda da se u svakodnevnu rutinu federalne Vlade, pod dirigentskom palicom SDP-a, uvukla jedna veoma čudna praksa – konstantno i bezobzirno kršenje svih mogućih zakonskih propisa. Tu je praksu, naprimjer, federalni premijer Nermin Nikšić samo u decembru “implementirao” u ovdašnjem političkom i ekonomskom životu nekoliko puta – i to u slučajevima Razvojne banke, usvajanja budžeta FBiH i tako dalje – a kako trenutno stvari stoje, izgleda da će tako nastaviti i u 2013. godini.

Ovu čudnu “praksu” najlakše je opisati na primjeru nedavnog nastojanja smjene Upravnog odbora FTVBiH, koju je Jasenko Selimović, šef Kluba SDP-a u Parlamentu FBiH, oslikao sada već čuvenim riječima: “Znam da nije po zakonu, al’ nama se žuri”.

Pet miliona KM

Upravo ovih dana sličnu praksu SDP-a premijer Vlade FBiH Nermin Nikšić želi ponovo uvesti i u ekonomiju. U ovom slučaju riječ je o sarajevskoj kompaniji Energoinvest, koja je nedavno dobila velik i izuzetno vrijedan posao u Albaniji. Ova će kompanija, naime, slijedeće godine raditi na projektu izgradnje 110 kV dalekovoda i proširenja trafostanica u Albaniji, čija je ukupna vrijednost oko 33 miliona eura. Enes Čengić, generalni direktor Energoinvesta, veoma je zadovoljan sa pomenutim poslom i svim drugim projektima ove kompanije u Libiji, Alžiru i drugdje, ističući s ponosom – i sa pravom – da je za narednu godinu ugovoreno poslova za realizaciju u vrijednosti većoj od 100 miliona eura, što u ovako teškoj globalnoj situaciji zapravo nije nimalo lako niti jednostavno.
Međutim, za realizaciju projekta u Albaniji Energoinvestu trebaju bankarske garancije u vrijednosti od 20 miliona KM. Ova kompanija, nažalost, u ovdašnjim komercijalnim bankama nije mogla obezbijediti pomenutu garanciju, a onda je u pomoć, kao većinski dioničar, priskočila federalna Vlada. Da bi se obezbijedile te garancije, Energoinvest treba obezbijediti oko pet miliona KM. Vlada FBiH, naime, posjeduje 67 posto dionica Energoinvesta i sasvim je normalno, logično i uobičajeno bilo gdje u svijetu da vlada pomogne svojoj kompaniji.

Međutim… ideja Vlade FBiH, odnosno – kako tvrdi ministar industrije, energije i rudarstva Erdal Trhulj – ideja premijera Nikšića je bila da se donese odluka o tome da se potrebnih pet miliona KM da Energoinvestu kao pozajmica iz resornog ministarstva, nakon čega bi ta kompanija pomenuta sredstva uplatila IGA, Agenciji za izdavanje garancija BiH, kako bi se obezbijedila bankarska garancija. Ovoj se ideji mora priznati da je u osnovi plemenita (pomoć jednoj bh. kompaniji da realizira posao u inostranstvu), ali je s njom problem “samo” u tome što bi takva odluka bila u suprotnosti sa odredbama Zakonom o izvršenju budžeta FBiH. To je potvrdio i ministar Trhulj, koji kaže da nije protiv obezbjeđivanja garancije Energoinvestu, ali se to treba uraditi u skladu sa zakonskim propisima.

Da ne bude nesporazuma, Energoinvestu svakako treba pomoći u obezbjeđivanju bankarskih garancija. Energoinvest je, nema nikakve sumnje, jedna od najuspješnijih i najboljih bh. kompanija svih vremena, kojoj su, nažalost, odmah po završetku rata u BiH glave došle Svjetska banka i međunarodna zajednica. Prema diktatima iz Svjetske banke i međunarodne zajednice, ova je velika i slavna bh. kompanija doslovno raščerupana i iz njenog sastava su izdvojene sve proizvodne jedinice (naprimjer, da li se sada neko sjeća da su u sastavu Energoinvesta prije rata bili Energopetrol, Tvornica dalekovoda, Livnica i tako dalje, pa čak i Tvornica glinice Birač i Rafinerija nafte Bosanski Brod), tako da je Energoinvest nakon toga na izvjestan način spao na inženjering odjel. A ova se bh. kompanija prije rata u BiH na svjetskom tržištu mogla ravnopravno nositi, recimo, sa jednim Siemensom i drugim sličnim svjetskim divovima.

Međutim, uposlenici Energoinvesta zaista pokazuju gotovo nevjerovatnu fleksibilnost i otpornost. Uspjeli su, naprimjer, prethodnih godina na svojim plećima iznijeti i izdržati sve eksperimente Svjetske banke (a kud ova međunarodna institucija prođe, tu više ni trava ne raste, op. a), uključujući i već pripremljenu privatizaciju koja je, na svu sreću, propala zbog korupcije u Svjetskoj banci u slučaju izbora konsultanta za prodaju Energoinvesta (javnosti dobro poznati slučaj izbora CAIB-a i EPIC-a, op. a). Koliko su uposlenici i uprava Energoinvesta vitalni i otporni možda najbolje svjedoči činjenica da će ova kompanija 2012. godinu, uprkos svim problemima i razarajućoj krizi, ipak završiti sa pozitivnim rezultatom, ostvarenim na prenapučenom svjetskom tržištu u ogromnoj konkurenciji.

Dakle, nema nikakve sumnje da bi Vlada FBiH kao većinski dioničar trebala pomoći Energoinvestu u obezbjeđivanju garancija. Uostalom, to gotovo da i nije nikakva pomoć, dok se s druge strane čak ni teoretski ništa ne može prigovoriti toj namjeri i inicijativi. Ovakve pomoći države potpuno su normalne, veoma česte i praktično uobičajene u zemljama neoliberalne ekonomije, poput, recimo, SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i slično, čak i u slučajevima pomoći potpuno privatnim kompanijama u kojima vlade tih zemalja nemaju nikakvog vlasničkog udjela. Ko ne vjeruje neka se samo sjeti ili potraži na internetu informacije o pomoći administracije Baracka Obame američkim bankama u privatnom vlasništvu, državne podrške posrnulom američkom gigantu General Motorsu i slično. Međutim, takva pomoć Energoinvestu bi se ipak trebala izvesti prema važećim zakonskim propisima, a ne po principu “znamo da nije po zakonu, al’ nama se žuri”.

Trhuljevo rješenje

Rješenje ima resorni ministar Trhulj. On kaže da bi Vlada trebala da sa pet miliona KM formira kreditni fond za privredna društva iz sektora industrije za poslove koje rade u inostranstvu i to pri Agenciji IGA, u skladu sa zakonom po kojem je ona osnovana. IGA bi nakon toga, u skladu sa svojim propisima, mogla izdati bankarsku garanciju od 20 miliona KM Energoinvestu, nakon čega bi ova kompanija mogla pristupiti radovima u Albaniji. Na taj bi se način ispoštovali svi propisi, ali bi se uspostavila i još jedna važna praksa: da se kompanije kojima trebaju garancije obraćaju ubuduće direktno Agenciji IGA, a ona bi, kaže Trhulj, nakon toga tražila saglasnost od Vlade FBiH. I što je najbolje u svemu pomenutom, sve bi se to skupa sa IGA moglo završiti za samo nekoliko dana, pri čemu bi se ispoštovao i zakon, ali i onaj drugi element “al’ nama se žuri”.

PIŠE: Eldar DIZDAREVIĆ
Oslobođenje