Prof. dr. Rešid Hafizović: Crveni rak i Keljmendijev simpatizer besramno rasprodaju Bosnu i Hercegovinu

Kao građanin ove zemlje, kao nezavisni bošnjački i bosanski intelektualac, od novog reisa očekujem da Islamsku zajednicu vrati tamo gdje joj je mjesto, da joj vrati dostojanstvo i kredibilnost koja je u posljednjih dvadesetak godina dobrano narušena, da u njoj uspostavi ljestvicu istinskih vrijednosti i punovažnih autoriteta, kaže između ostalog u intervjuu za Oslobođenje prof. dr. Rešid Hafizović.

• Povod za ovaj razgovor je praznični, no čini mi se da je danas malo kome do slavlja. Kako biste opisali stanje u Bosni i Hercegovini uoči 2013. godine?

– Povod je, zacijelo, praznični, ali ne i blagdanski. Ili još bolje, formalno je blagdanski, a suštinski posve praznični: praznina je posvuda oko nas i u nama, nepodnošljiva, otrovna, kužna i smrtno grešna. U Bosni je potpuni muk, kao da ljudi jezik nemaju, ni oči, ni razum, ni srce, ni dušu, ni savjest. Krivaca za to je mnogo. No, najteži grijeh za stanje potpune obezvrijeđenosti bosanskohercegovačkog javnog prostora na duši nosi akademska inteligencija ove zemlje. Umjesto da se ne priklanja i ne podilazi niti jednom hijerarhijskom žezlu, ni političkom ni religijskom ni inom, već da bude krunska vrijednost u vrhu tradicionalne ljestvice vrijednosti, ovdašnja akademska inteligencija se u godinama agresije, ali i nakon toga, prepustila ustrajnom sklapanju svadbenih vezova sa državnim institucijama, svakovrsnim političkim udrugama, sa vladinim i nevladinim organizacijama, svaki put i iznova prosipajući biserje pred lažne autoritete, umišljene veličine, humanoidne individue koje o biserju i njihovoj vrijednosti pojma nemaju. Tako je ovdašnja akademska inteligencija izgubila svoju kredibilnost, svoje dostojanstvo i svoje mjesto u javnome prostoru ove zemlje.

“Nije mudračevo da ide na noge vladaru, već je vladarevo, ako drži do sebe, da ide na noge mudracu”, uobičavao je isticati Poslanik islama (a.s.). Motreći današnju akademsku stvarnost u Bosni, ne bih rekao da u ovdašnjoj akademskoj zajednici postoje akademski građani koji su spremni čuti ove Poslanikove (a.s.) riječi. Naprotiv, vođeni geslom dnevnopolitičke pragme: “Bolje frtalj vlasti, nego planina pameti”, oni nastavljaju trgovati svojim akademskim dostojanstvom sa onima iz svijeta politike koji ne znaju i nikada neće znati šta je to akademsko dostojanstvo, makar su im brojne obrazovne i akademske institucije ove zemlje, uz neviđenu servilnost, poklanjale diplome akademskog gradusa kakav su god poželjeli. Gotovo svaki treći političar u ovoj zemlji maše nekom diplomom koju mu je, kao nadarbinu, uručio ko zna koji fakultet, koji univerzitet, koja akademija ove zemlje, jer ih je toliko nanicalo u posljednjim godinama da više niko i ne zna kako se osnivaju, ko ih finansira, kakve planove i programe ostvaruju, kojoj politici služe. A kako bi to iko i znao kad ova zemlja nema ni čestita zakona o visokom obrazovanju, a resor obrazovanja na različitim razinama, uz časne iznimke, vode ljudi koji o obrazovanju pojma nemaju niti su se s naukom i u putu sreli.

Humanoidne svinje

Poljuljana je u svome dostojanstvu, obezvrijeđena od onih koji su njenu vrijednost trebali čuvati i promicati, ponižena pred bahatosti i primitivom kvazipolitičara koji nikada nisu ni vidjeli kako izgleda Augustinov “Grad Božiji”, Platonova “Republika”, Farabijeva “Idealna država”, Harvej Coxov “Sekularni grad” i slične knjige, koje kroz načela one politica perennis kazuju kako je politika časna i korektna vještina upravljanja na dobrobit svih, e da bi se i sami tome poučili. Akademska inteligencija ove zemlje je skliznula u stanje užasna duhovnog strabizma, tako da stvari uvijek gleda u njihovu dvostrukom identitetu, premda niti jedan od njih nije onaj pravi, jer stvari i vrijednosti su pomjerene iz svog prirodnog okoliša u prevlast ovdašnje kvazipolitičke i kvaziznanstvene optike, pa ih onda tako oboljela akademska inteligencija, u vlastitoj potrazi, i sama raspolućuje dvosjeklim mačem kvazipolitičke i kvaziznanstvene pragme, i to tek po površini, po plitkoj horizontali, nikada vertikalno ne zasijecajući u njihovu dušu, u bit, u esenciju ili u samo njihovo metafizičko lice, u njihovu primordijalnu prirodu, kako su to naviještali glasonoše Riječi Božije, oni koji su bili i ostali najbritkiji “jezik Božiji” na Zemlji. A Poslanik islama (a.s.), kao univerzalna milost svjetovima, baš od najumnijih u svakom društvu je tražio i, čak, za njih Boga usrdno molio da im dadne smisla i talenta kako bi stvari gledali onakvima kakve jesu, i kako bi znali u svom svagdanjem profesionalnom pozvanju umaći pričinu njihovih pojavnih oblika i maski. No, ovdašnji baštinici uma, tog “interpretativnog vjerovjesnika u nama” ne čuju te molitve i ne haju za tiho i ustrajno šaptanje “anđela spoznaje” – “Džibrila svoga bića”, nego su se svim svojim bićem prepustili “Iblisu svoga bića” – tom neumornom majstoru pričina, iluzije i opsjene, kako mu i ime samo kaže, i slijede ga do posljednje iskre iznevjerene akademske umnosti. Ali, to slijeđenje je upravo onaj hod i onaj put na kojem se gubi srce ili ono postaje sasvim slijepo, duša se rasplinjuje u nezasitoj sebičnosti raspusne samovolje i neutažive pohlepe, a oči oslijepe od lažna, no neodoljiva sjaja Judinih zlatnika i srebrenjaka, pa ih više nije ni briga na koju stranputicu odvode onoga koji je trebao biti i ostati do kraja kozmičkog dana “sjenom Božijom na Zemlji”.

Eto, takva akademska inteligencija podiže mladarke ovdašnjeg društva i poučava ih istim onim “vrlinama” za koje se i sama, kao njihova učiteljica, cjelodnevno zauzima. Poučava ih “vrijednostima dolinskog svijeta” kojim prevladava duhovna, moralna i svaka druga kaljuža iz koje se više ne može ni sama iščupati, čak niti pogled podići prema “vrhovima” naših političkih, kulturnih i religijskih vertikala, kako bi barem vidjela kakve nesposobne pastire je proizvela za ovdašnju religijsku i političku pastvu.

Danas-sutra, ovi mladarci će biti još i gori, jer ovdašnja akademska, duhovna i svjetovna inteligencija ovu zemlju je učinila zemljom posve lažnih vrijednosti koje se do te mjere većma gomilaju da ćemo uskoro zapasti u stanje kolektivne demencije i odsustva svijesti o tome šta to bijaše istina, poštenje, duhovna vrlina, znanje, moral, domoljublje, šta to bijaše istinska vrijednost po sebi.

Stoga, nije tolika tragedija to što su ovdašnji politički voždi narodima i građanima ove zemlje oteli blagodatan život, nego je prava i zastrašujuća tragedija u tome što su obrazovne institucije ove zemlje, duhovne i svjetovne, svedene na razinu onog što narod zove “mejtef-schule”, proizvodeći svaki dan mlade “akademske građane” u različitim gradusima kao limenke na tvorničkoj traci u kojima je sadržina sasvim sumnjive kvalitete. U takvom smo duhovnom i moralnom mraku koji kao da nikako i nipošto ne želi uzmaći pred cikom neke nove zore. A nove zore neće biti sve dok ovdašnja akademska inteligencija ne progleda, ne naraste i ne dosegne vrh svog zenitnog punoljetstva, jer samo odande njeno svjetlo može rastjerati ovu nepodnošljivu mrklinu, osvijetliti svijet odozgo i pokazati nam stvari kakve jesu, baš u času kada one više ne puštaju ni najslabašniji tračak sjene. Kada se to dogodi, imat ćemo dostatan razlog za slavlje, za nadu, za optimizam. Za sada takav razlog nije ni na vidiku.

• Možda nije uredu da Vas, kao nekog ko je i daleko izvan granica BiH prepoznat u svijetu historiografsko-istraživačkog rada, pitam za sveopći federalni haos, no nekako sam uvjerena da je kriza koju permanentno živimo umiješala se u sve pore društva. Šta mislite, hoće li tzv. nova parlamentarna većina koja ne krije nakane da sporazum SNSD-a i SDP-a pretoči u zakone, uspjeti u svojim željama?

– Kada bi Georg Orwell mogao doći u ovu zemlju da vidi njene aktuelne vladajuće političke strukture u nakani da napiše novo izdanje svoje “Životinjske farme”, u kojoj je nekoć odslikao stanje jednog boljševičkog društva, posve sam siguran da bi revidirao onu svoju antologijsku rečenicu: “Sve su životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih”, i ovako je prestilizirao: “Humanoidne svinje su jednakije od životinja i ljudi”. I ona bi, zacijelo, potpunije i istinskije odslikala političko stanje u našoj zemlji kojom trenutačno vladaju potomci onih boljševika kakve je pred očima imao pomenuti autor dok je pisao ovaj roman, uglavnom one iz Staljinova vremena, dok bi danas i ovdje gledao njihove ideološke potomke koji su narasli na samom ideološkom talogu militantnog boljševizma koji je spreman srušiti svijet do temelja, samo ako taj svijet nije onakav kakvim ga oni zamišljaju.

Ljudi četvrtastih glava

O kakvom političkom profilu ljudi ovdje je riječ, možda će najbolje objasniti metafora koju je uobičavao koristiti Solženjicin, ili neko iz njegova disidentskog kruga, kada je političke boljševike portretirao kao “ljude četvrtastih glava” koji svijet vide samo u mjeri u kojoj se on preklapa sa njihovom hudom, ali nesmiljenom političkom optikom, ili ga uopće ne žele vidjeti da postoji. Koliko je, zacijelo, bio u pravu, dostatno je pogledati današnje političke protagoniste tzv. “parlamentarne većine” s obje strane entitetske linije ravno u lice. No, nisu samo glave njihove “četvrtaste”, već i tjelesine njihove koje većma kvasaju, jer su građanima ove zemlje oteli sva njihova prava i sve njihove blagodeti, tako da im životni prostor ne samo mentalno i moralno nego i fizički čine nepodnošljivo skučenim i tijesnim.

“Crveni rak” je taj koji je zapjenušano krenuo u razaranje zemlje Bosne, tražeći političke saveznike čak i u taboru najokorjelijih neprijatelja ove zemlje: u vodećoj političkoj partiji manjeg BiH entiteta (SNSD), čiji lider ne poduzima samo otvorene neprijateljske radnje protiv ove zemlje nego manifestira i najgore fašističke elemente prema manjinskim narodima koji ne pripadaju njegovu etnosu; potom je tu ona politička partija (SDS) čiji pomen i danas odzvanja u svijesti svakog rodoljuba kao sinonim za agresiju, razaranje i genocid čiji rezultat je baš onaj “sidoliki” entitet koji poput potkrvavljene kraste nikako da otpadne sa milenijskog, raskošnog lica bosanske države. A kako i da otpadne kada u tu krastu neprestance svježu krv bosanskih patriota i poštene radničke klase ubrizgava ona politička partija većeg BiH entiteta koja se hvasta svojom “socijaldemokratijom”, čiji lider svoju političku karijeru plaća, ni manje – ni više, već tapijom ove zemlje koju većma prepušta u ruke njenim političkim dželatima. Vjetar u leđa njegovoj “političkoj korablji” daje politička partija Keljmendijevih simpatizera (SBB), koju je u vlast jedino i mogao uvesti, na mala vrata, onaj kome je važnija njegova politička karijera od sudbine ove zemlje, njenih rodoljuba i silnih žrtava genocida čiji vapaj kanda je preveć nijem za njegove otvrdle političke uši. Uz ove grobare države Bosne su, dakako, još dvije druge političke partije, skoro pa identična imena, one političke udruge koje se skrivaju iza hrvatskog interesa, a zapravo su politička društva jednoga lica koja “strategijom hijene” nastoje oživjeti onog “političkog mrtvaca” čiji najprilježniji politički izdanci već sada čekaju katil-ferman u Haagu, a sve da bi otvorili i drugu potkrvavljenu krastu na licu zemlje Bosne i tako sa svojim nečasnim političkim saveznicima s obje strane entitetske linije za svagda oteli ovu divnu zemlju njenim rodoljubima i njenim narodima.

Ali, avaj, uzaludan je trud tih političkih svirača, jer njihove note nisu za rodoljubive uši ovdašnjih naroda i građana, a i njihov jednožičani politički instrument, zna se koji, slab je i pripada davno minulim vremenima. Neće ga oživjeti niti ojačati čak ni njihovi barbarski, nezakoniti, nemoralni i nedemokratski ataci na najvitalnije institucije ove zemlje, jer sam siguran da će im, prije ili kasnije, narod presuditi, makar su ga ponizili, ali i potcijenili, jer kada bijes naroda dopre do njihovih ulaštenih ureda i grotesknih viletina koje su podigli diljem ove lijepe zemlje na kostima njegovih najmilijih i na krvi koju mu sišu svaki dan, tad se mogu skloniti samo još u zamišljene feude političkog zemljovida svojih “četvrtastih glava” ako uzmognu pronaći put do njih.

• Šta ova aktualna politička sprega, u oba bh. entiteta, znači za Bošnjake?

– Ona za njih, jednostavno, predstavlja iznimno opasnu prijetnju, najgoru od završetka agresije na Bosnu do danas, i, svakako, katastrofu ukoliko bi se naumi te političke sprege proveli u djelo. Goli otok iz vremena agresivnog socijalizma bio bi bajkoviti svijet u usporedbi s onim svijetom kakav bi ova nečasna politička bratija pripravila građanima i narodima ove zemlje. Cijela ova politička igranka koju imamo na političkoj sceni, zahvaljujući tzv. političkoj “parlamentarnoj većini”, nije samo usredsređena na poništenje države Bosne već jednako tako, čak i više, na reduciranje Bošnjaka geografski, nacionalno i politički, kako bi oni, kao temeljni narod ove zemlje, uz sve poštovanje prema svakom rodoljubu iz drugih etničkih skupina, izgubili tlo pod nogama, zaboravili svoj nacionalni identitet i prestali biti ikakav politički faktor u zemlji i u regiji Balkana. U tome rečena politička sprega, nažalost, ima potporu i dijela međunarodne političke javnosti koja takve želje jasno manifestira kroz svoje predstavnike unutar različitih međunarodnih institucija koje djeluju u Bosni. Ta činjenica nas posebice brine kada imamo u vidu političko djelovanje “parlamentarne većine” u većem bh. entitetu, poglavito onih dviju kvazibošnjačkih političkih partija kojima su Bošnjaci dali izborni legitimitet, a oni ih sada temeljito obezglavljuju, državnički razbaštinjuju, nacionalno raspamećuju i politički diskvalificiraju.  Stvar postaje tim ozbiljnija pridoda li se tome činjenica popisa stanovništva u godini koja slijedi i ova svekolika propaganda, osobito nevladinog sektora, koja sugerira, kome drugom doli Bošnjacima, da na budućem popisu svoj nacionalni identitet zamijene za geografski identitet i na taj način pređu u status manjine koja istodobno gubi i svoj nacionalni i politički identitet, a Boga mi i geografski, jer ne postoji ustavna kategorija nacionalnog identiteta Bosanac, barem ne za sada, tako da bi Bošnjaci, u konačnici, ostali biti vjerska skupina lišena svog i nacionalnog i državnog identiteta. Stoga Bošnjaci moraju biti trezveniji više nego ikada i moraju se, zarad svojih unuka i njihove budućnosti, ali i budućnosti tisućljetne države Bosne, izjasniti na popisu samo i isključivo kao Bošnjaci, jer samo tako će sačuvati svoj nacionalni identitet, zadržati status važnog političkog faktora i održati tlo pod nogama sebi i svojoj domovini. Stvari, u vezi s tim, izgledale bi potpuno drukčije kada bi postojao konsenzus oko toga da se svi narodi i građani ove zemlje na predstojećem popisu popišu kao Bosanci, što Ustav za sada uopće ne nudi kao mogućnost, tako da bi cijela ova situacija sama po sebi bila riješena i nikakve dvojbe oko izjašnjavanja tada ne bi bilo. Međutim, političke ubice ove zemlje, to jest politička vrhuška tzv. “parlamentarne većine” iz dva druga konstitutivna naroda, svesrdno poduprta perjanicama dviju kvazibošnjačkih partija iz većeg bh. entiteta, već desetljećima trenira svoju političku pastvu da se definira identitetom svoga naciona, pa zašto bi Bošnjaci postupili drukčije. U postojećem odnosu snaga, oni su za sada, uz časne domoljubne iznimke i nekih drugih građana ove zemlje, jedini garant vlastite i opstojnosti države Bosne za koju nemaju alternative.

Moralne gnjide

No, da bi se cijela ova situacija rasplela na najbolji i najsretniji način za Bošnjake i državu Bosnu, temeljna snaga Bosne i vodeća politička partija Bošnjaka – SDA, čija politička ideja je sinonim odbrane ove zemlje i zalog patriotizmu koji nema cijene, mora, najzad, postati maksimalno ozbiljna i odgovorna. Riječ je o partiji koja baštini političku ideju rahmetli Alije Izetbegovića, njenog prvog lidera i prvog bosanskohercegovačkog predsjednika, koja je najbliža Bošnjacima i kroz koju Bošnjaci jedino mogu artikulirati svoje nacionalne, kulturne, državotvorne i političke interese. Kada govorim o ovoj političkoj snazi, ja ne govorim o trenutačnim protagonistima ove politike, jer oni su prolazni, već govorim o samoj toj političkoj ideji koja je zaustavila agresiju na Bosnu, profilirala Bošnjake u njihovu nacionalnom, političkom i kulturnom identitetu, i u sadejstvu sa svim drugim patriotama ove zemlje spasila državu Bosnu. Stoga, ova politička partija bi, najzad, morala pogledati kakve kadrovike u svojim redovima ima koji profiliraju kadrove ove stranke za ključne političke, privredne, prosvjetne i kulturne funkcije u bosanskohercegovačkom društvu, jer ovo što su do sada njeni kadrovici radili u profiliranju svekolikog establišmenta u ovoj partiji, ravno je katastrofi. Valjda bi, napokon, trebalo biti jasno da u profiliranju svojih kadrova ova politička partija ima moć sagledavanja stručnosti, ali i ljudskosti i moralnosti osobe koju predlaže na ma koju iole značajniju funkciju u društvu. “Ne dajite vlast onome ko se otima za nju”, kazao je Poslanik islama (a.s.), što je poruka koje se, uglavnom, muslimani, pa tako ni Bošnjaci danas, nažalost ne drže. Stoga danas SDA mora gutati gorke pilule zbog nekoć svojih, a sada politički sasvim odmetnutih kadrova koji su se pretvorili u moralne gnjide koje snagom urođena nagona slijede ruku onog gazde koji im daje gušću čorbu. A svaka moralna gnjida, u svom najboljem evolucijskom iskoraku, može uznapredovati samo do stadija uši, vaške koja ne zna činiti drugo, već sisati svježu krv iz vitalnih ćelija društva i proizvoditi općedruštvenu štetu. Slučaj Razvojne banke i, prije toga, slučaj utemeljitelja tzv. “svebošnjačke novine”, te medijske imperije zla koja rastače Bošnjake po vertikali i horizontali, a koju je stvorila baš ova politička snaga, pametnom bi trebao biti dovoljan išaret. U takovrsne promašaje kadrovika ove partije, dakako, treba ubrojiti i četiri ranija državna premijera koji su bili njeni kadrovi, čiji rad je proizveo nenadoknadive štete po državu Bosnu, a Bošnjake je doslovce doveo na prosjački štap. Ako ova partija ubuduće to ne bude imala u vidu, i nastavi po starom, tad zaista i ne zaslužuje da opstane na političkoj sceni ove zemlje.

• Zanimljivom se doima spoznaja da muslimanski intelektualci listom šute na ovu našu domaću stvarnost: zašto?

– Muslimanski intelektualci, šta je to? Na to pitanje bih jedva išta mogao reći, tim prije želi li se definirati kategorija muslimanskog intelektualca kao takvog. Je li muslimanski intelektualac onaj koji živi i misli u muslimanskom svijetu, ili onaj koji, kao Bošnjak, misli na prostorima ove zemlje, onaj u bosanskohercegovačkoj dijaspori ili, pak, muslimanski intelektualac koji je napustio muslimanski svijet i danas živi i promišlja negdje na Zapadu? Može, naravno, biti riječi o svakom od njih, ali vi, najvjerovatnije, ciljate na ovdašnje bošnjačke intelektualce. Ukoliko je riječ o njima, njih je, nažalost, vrlo malo, ako mislimo na intelektualce par escellence, a ne na intelektualne čankolisce, intelektualne prodavače magle, islužene intelektualne manipulante, šarlatane i kvaziakademske građane koji sa intelektualnošću imaju taman toliko koliko i moja malenkost sa kineskim jezikom. Slična je situacija, razumljivo, i sa intelektualcima drugih naroda na Balkanu, jer oni su stroga manjina, a ovdašnji narodi su, nažalost, još na razini stada, na razini neotriježnjene političke i religijske pastve kojom manipulira svak prema vlastitim potrebama, i uglavnom na štetu interesa ovdašnjih naroda.
Na pitanje da li ima muslimanskih intelektualaca u svijetu, pa i u Bosni, valja potvrdno odgovoriti. Ima ih, ali su šutljivi, uljuljkani, sebi samodovoljni. Osim časnih iznimki. Razlozi njihove šutnje mogu biti različiti: neki su konformisti, drugi su skutonoše ovdašnjih političkih i religijskih vožda, treći su se uhljebili u razne međunarodne, vladine i nevladine udruge, četvrti su sklopili pakt sa političkim luciferima ove zemlje i služe im do posljednje iskre vlastite umnosti, primajući zauzvrat Judine srebrenjake, najvjerovatnije vođeni onom narodnom izrekom: “U srebrenjacima nikakve vrline nikada nije bilo, ali je, čini se, došlo vrijeme da ih je, ipak, bolje imati nego nemati”. Stoga, i ubuduće će biti isto: oni intelektualci koji budu smatrali da su im krvavi Judini srebrenjaci najbolje mjerilo vlastite intelektualnosti, zadržat će svoj već uobičajeni stav i pognuti vrh svoje vertikale pred nekim od brojnih ovdašnjih žezala; oni koji budu u prevlasti snažne svijesti kako je istinski, neovisni, slobodni intelektualac pravi duhovni nasljednik glasonoša Božijih na Zemlji, takvi svojoj intelektualnosti neće nadjenuti cijenu po mjeri bilo koje zemaljske vrijednosti. Stoga, na svakom ovdašnjem intelektualcu je da po vlastitoj savjesti odredi cijenu vlastita duhovnog života.

• Proteklih mjeseci, nakon lokalnih izbora, nekako je svako pravdoljubiv postao navijač Ćamila Durakovića. Čini se da je uspio makar u naumu da – ma šta to značilo – parlamentarnu većinu u Srebrenici čine sve stranke, za razliku od prethodnih obećanja SBB-a i SDP-a datih SNSD-u i SDS-u da će ove četiri stranke činiti većinu?

– Sasvim je prirodno da svaki rodoljub ove zemlje podrži sada već legalno i legitimno postavljenog načelnika u Srebrenici, gospodina Ćamila Durakovića. To je najmanje što se Srebrenici nakon proteklih lokalnih izbora moglo i trebalo dogoditi. Što se ovog političkog aranžmana oko organizacije lokalne vlasti u Srebrenici tiče, mislim da je to, u suštini, jedan veoma nezdrav kompromis i jedna dobrano sumnjiva politička situacija iz koje se svašta može ispiliti. Što se tiče bošnjačkih stranaka u lokalnoj vlasti u Srebrenici, mislim na predstavnike SDA i SBiH, nemam nikakve dvojbe oko toga da će raditi u interesu građana ovog ucviljenog grada u kojem se dogodio genocid, a posebice u interesu bošnjačkih povratnika koji su u tom entitetu još građani drugoga reda. Za vijećnike SDP-a i SBB-a nemam ni mrvicu povjerenja, tim prije jer samo prije desetak dana oni su javno pravili politički dogovor sa političkim strankama iz Banje Luke, a na štetu bošnjačkih predstavnika i samog načelnika Općine Srebrenica. Imali smo, čak, tako apsurdnu situaciju da je nadobudni junoša iz SBB-a svojih 140 glasova Bošnjaka smatrao validnijim od 4.500-5.000 glasova Bošnjaka koje je dobio načelnik Ćamil Duraković.

Kvazibošnjačke partije

Mimo zdrave pameti je takvo šta imati i u predumišljaju, ali je bosanskohercegovačka javnost bila svjedok tome. Potom, činjenica da je i drugi vijećnik iz istoimene stranke prebjeg i negdašnji član, čak i načelnik u jednom periodu Stranke demokratske akcije u Srebrenici, daje mi za pravo pomisliti da će činiti sve da naudi svojim negdašnjim partijskim istomišljenicima, a kola će se, uglavnom, slomiti na bošnjačkim povratnicima. Budući da njihovi politički šefovi, po spisku želja predsjednika manjeg bh. entiteta, stanje sa političke scene na državnoj razini žele prenijeti i na lokalni politički nivo, jer su im političke pozicije ucijenjene, tad je prirodno očekivati  da će njihovo političko djelovanje, preko njihovih emisara u Srebrenici, biti usmjereno protiv političkog djelovanja bošnjačkih predstavnika u tamošnjoj lokalnoj vlasti, pa tako i protiv samih Bošnjaka-povratnika. Predsjednik manjeg entiteta pod svaku cijenu želi izbrisati Srebrenicu kao topos genocida na bosanskoj mapi genocida koji su izvršili vojska i policija ovog manjeg entiteta, uz svesrdnu pomoć srbijanske vojske, jer je cijelu ovu političku igranku i pravio poradi te svrhe, a lider stranke SDP-a i član njegove “parlamentarne većine”, njegov prijatelj Keljmendi, pardon Keljmendijev prijatelj, voljni su mu u tom naumu pomoći. Eto, stoga ja ništa dobro ne očekujem za građane Srebrenice, posebice za Bošnjake-povratnike od ovako koncipirane političke vlasti u Srebrenici.

• Uz obećanje da je ovo posljednje dnevnopolitičko pitanje, hoćete li mi reći kako ste doživjeli koaliciju SDP – SBB: podsjetit ću Vas – istoga dana kada je Zlatko Lagumdžija najavio kandidaturu Fahrudina Radončića za ministra sigurnosti, američki predsjednik Barack Obama stavio je na svoju crnu listu Nasera Keljmendija, u ovdašnjoj javnosti prepoznatog kao Avazovog poslovnog partnera.

– Osjećao sam se izdanim kao i svaki rodoljub ove zemlje, jer to jesam. Uostalom, u temelje države Bosne ugradio sam kosti polovice članova svoje obitelji, što mi je dovoljan razlog da budem neizlječivi rodoljub, čak kada drugih razloga i ne bih imao. A imam ih još mnogo. Nisam mogao ni pomisliti da takav politički dogovor je moguć ni u najluđem snu, tim prije, jer je lider SDP-a, koliko do jučer vikao kako će, čim mu se ukaže prilika, donijeti zakon o porijeklu imovine i vratiti državi i narodu ono što im je raznoraznim mafijaškim mešetarenjem oteto. Zbog toga je dodatno bio nesmiljeno pljuvan sa stranica novine svog sada političkog prijatelja Keljmendija, pardon Keljmendijeva prijatelja, da mu se pljuvačka još nije dobrano ni osušila na licu. Razlozi za to mogu biti svakojaki. O jednom ne moramo nimalo dvojiti, već sa sigurnošću možemo konstatirati ono čemu je i bosanskohercegovačka javnost bila netom svjedokom. I lider SDP-a je u međuvremenu i nabrzinu postao veoma bogat čovjek, pa mu se imovina već procjenjuje na milijune maraka. Dio toga smo vidjeli u nekretninama, ali bankovne račune još nismo vidjeli. Možda će i to biti bjelodano kada ovaj političar, koga je predsjednik manjeg entiteta već proglasio “političkim mrtvacem”, najzad ispuni obećanje i donese rečeni zakon o porijeklu  imovine, ukoliko u međuvremenu nije postao dementan. Pa valjda je zato na poziciju ministra sigurnosti u BiH postavio svog političkog prijatelja i Keljmendijeva prijatelja, kako bi proveo zakon o porijeklu imovine i građanima ove zemlje vratio ono što je, u međuvremenu, opljačkano, ukradeno i oteto.
No, šalu na stranu. Od obećanog zakona neće biti još ništa, barem ne dok lider socijaldemokrata u Federaciji politički kormilari ovom ucvjeljenom zemljom, jer bi i sam došao pod udar istog tog zakona kao i njegov ministar sigurnosti.
Bilo kako bilo, jedna stvar treba da bude kristalno jasna domoljubima i građanima ove zemlje: ova vladajuća politička garnitura u većem bh. entitetu spremna je na sve. Ako je bila u stanju ponuditi predsjedniku manjeg entiteta, inače zakletom dušmaninu ove zemlje, vlasnički list države Bosne za otkup svojih bijednih političkih pozicija i karijera, u stanju će biti učiniti sve druge loše stvari. Pljunuti u lice čestitih rodoljuba, predavati ovu divnu zemlju u ruke njenih političkih ubica, prezreti tolike bosanske, naročito bošnjačke žrtve iz čije prolivene krvi se i rodila ona užasna potkrvljena krasta zvana manji BH entitet, slučaj je bez presedana u povijesti ove zemlje, ali i dostatna pouka svakom Bosancu, posebice Bošnjaku koji drži do sebe ili do svoje djece, unučadi i njihove budućnosti i budućnosti ove zemlje, da zna kako mu je smrtni grijeh ikada u budućnosti i pomisliti, a kamoli dati svoj glas za ove kvazibošnjačke partije koje već sada tako besramno rasprodaju ovu zemlju.

• Muslimani u Bosni i Hercegovini, ali i zemljama okruženja, izabrali su novog reisa Husein-efendiju Kavazovića. Šta očekujete od njegova mandata?

– Da, tako je. Ja novom reisu želim mnogo uspjeha i sreće u njegovu mandatu, jer će mu, zacijelo, biti potrebno i jedno i drugo.
Šta očekujem od njegova mandata? Ja, osobno, ništa, jer sam jedan od rijetkih profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu nad kojim je Rijaset Islamske zajednice u BiH 2006. godine izrekao anatemu, onaj inkvizicijski, nepopularni institut koji je tekovina Katoličke crkve i u islamskoj tradiciji nema nikakva uporišta. Tekst te anateme se, vjerovatno, i danas može pročitati na službenoj stranici Rijaseta.
Kao čovjek koji je svoju akademsku karijeru iznio na sami vrh vlastitim finansijskim i intelektualnim potencijalom, posve sam ponosan na ono što sam učinio za islam i muslimane, Bošnjake ove zemlje, a za svoje akademske stavove, koje uvijek iznosim sa sustavnom argumentacijom, nisam niti ću ikada ikome polagati račune.

Bradate junoše

No, kao građanin ove zemlje, kao nezavisni bošnjački i bosanski intelektualac, od novog reisa očekujem da Islamsku zajednicu vrati tamo gdje joj je mjesto, da joj vrati dostojanstvo i kredibilnost koja je u posljednjih dvadesetak godina dobrano narušena, da u njoj uspostavi ljestvicu istinskih vrijednosti i punovažnih autoriteta, da iskorijeni podanički mentalitet koji se uvukao u svaku instituciju Islamske zajednice u BiH i da Islamsku zajednicu, sa svim svojim institucijama, učini pouzdanom i blistavom duhovnom vertikalom u koju će, kao u nišu svjetlosti, svoje poglede upirati Bošnjaci u svakoj svojoj životnoj situaciji.

• Nedavno je Mevlid Jašarević prvostepeno osuđen zbog terorizma, odnosno ataka na Ambasadu SAD-a u našoj zemlji. Jašarević nije krio svoju pripadnost vehabijskom pokretu, a Vi ste jedan od rijetkih koji je – možemo i tako reći – blagovremeno ukazivao na obavezu drugačijeg rada Islamske zajednice kada je o odnosu prema sljedbenicima Abdul Wehaba riječ. Molim Vas, podsjetite nas na sve što bi hatibi, mualimi i Vaše kolege trebali i mogli učiniti da vehabije ne odvedu našu djecu.

– Taj nesretni bradati junoša, okraćenih pantalona, o kojem govorite, tek je žrtveni jarac i pokusni kunić svojih naredbodavaca i mentora. A njegovi mentori i naredbodavci su u Beču i u nekim centrima muslimanskog svijeta. Barem je to svakome u ovoj zemlji jasno.
U posljednjih dvadesetak godina Islamska zajednica u BiH nije previše vodila računa o tome ko sve iz Bosne ide na islamske studije na razne univerze u muslimanskom svijetu, niti je previše marila za to sa kakvim diplomama i znanjima se svi ti ljudi vraćaju u zemlju. Potom je agresija na Bosnu otvorila mogućnost ulaska u zemlju raznim emisarima i religijskim ideolozima među kojima je bilo onih sa dobrim i časnim, ali i onih sa lošim i nečasnim namjerama. U to smo se brzo uvjerili kada su nas počele stizati posljedice našeg rečenog nemara i neodgovornosti.
Danas u Bosni imamo situaciju da je islam postao svačija prćija i o njemu može govoriti ko god hoće i kako hoće. Islamska zajednica na sve to je ostala sasvim ravnodušna i tiha. S druge strane, poticala je nekontrolisano otvaranje velikog broja medresa i još dva islamska fakulteta, pored već postojećeg Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu kao najpunovažnije i najmjerodavnije obrazovne institucije Islamske zajednice u BiH, ne mareći, čak, ni za činjenicom da se na sada već tri islamska fakulteta radi po skoro dijametralno različitim nastavnim planovima i programima, a na nekima od njih čak i po udžbenicima koji su pisani daleko izvan granica ove zemlje. Rezultat ovog neviđenog haosa u obrazovnim institucijama Islamske zajednice u BiH iskazuje se u serijskom proizvođenju kadrova različitog akademskog profila sa vrlo upitnim kredibilitetom. Gotovo da je riječ o serijskom proizvođenju akademskih neznalica.
Stoga mislim da bi Islamska zajednica u svom daljem radu morala posvetiti više pažnje ovom segmentu, ujednačiti kriterije u svojim odgojno-obrazovnim institucijama, stvoriti kredibilne i snažne autoritete koji bi prilježno radili na odgoju i obrazovanju njenih kadrova, jer samo tako ona može sutra imati pismene i učene hatibe i mualime koji mogu izvršiti misiju za koju su profilirani. U njene odgojno-obrazovne institucije se mora vratiti i ustaliti navika sustavnog čitanja najraskošnije literature koja može biti od pomoći kod razumijevanja vrela vjere i učitavanja njihovih poruka u vrijeme u kojem živimo. Živa knjiga, a ne aktualna pošast “digitalne demencije” koja zaluđuje naše mlade naraštaje, jedino može kod naših hatiba, mualima i muderisa odnjegovati osjećaj za najprofinjeniju interpretaciju vjere na ovim prostorima, onu interpretaciju koja je bila prepoznatljiva u Bosni više od pet stotina godina i koja je bila garant opstanku islama u Bosni i na Balkanu kroz sva protekla stoljeća; koja je, u konačnici, osobito u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću na ovim prostorima otvorila eru istinskog i raskošna prosvjetiteljstva prije onog u Zapadnoj Europi. Povratak tom duhovnom naslijeđu i njegovoj nadogradnji najboljim spoznajnim tekovinama našega vremena stvorit ćemo istinsku duhovnu zaštitu sebi i svojoj djeci od svih neozbiljnih i nedobronamjernih pustolova, pa i onih bradatih junoša koji nam pod krinkom tzv. “puritanskog islama” pomućuju razbor i oduzimaju svaki izgled da ikada kročimo u stanje svog istinskog duhovnog punoljetstva.

Dvojezično čitanje Abdulaha Bošnjaka

• Šta nam pripremate? Vaši su radovi uvijek sastavni dio najvrednijeg opusa, ne samo u našoj zemlji, i ma kako se ponekad činilo da ovdje ne nailaze na zasluženu reakciju, obično za Vas važi da ovdašnju skoro pa ignoriranost nadomjeste internacionalna priznanja. Na čemu radite?

– Puno toga je u procesu nastajanja i u različitim je razvojnim etapama. No, ono što će vrlo skoro, ako Bog da, ugledati svjetlo dana i biti stavljeno na raspolaganje našoj kulturnoj javnosti jest moja studija pod naslovom: “Suštinsko čitanje Ibn Arebijevih ‘Dragulja mudrosti’ u svjetlu Komentara Abdulaha Bošnjaka”. Studija je moj vlastiti interpretativni suplement prijevodu arapskog rukopisnog “Komentara” Abdulaha Bošnjaka na temeljno djelo sufijske književnosti “Fusus al-Hikam” Andalužanina Ibn ‘Arabija. Prijevod sa arapskog rukopisa sam radio četiri godine i objavio u Institutu “Ibn Sina” od 2008. do 2011. godine u četiri sveska sa ukupnih 2.000 stranica. Ovo rukopisno djelo Abdulaha Bošnjaka, koje se danas čita na desetak najprestižnijih univerziteta u svijetu kao rukopis koji još nije doživio završnicu svog kritičkog izdanja u vidu knjige, na čemu prilježno još radi profesor Yasushi Tonaga na japanskom Kyoto univerzitetu, prvi put je prevedeno na bilo koji jezik, u ovom slučaju na bosanski, i stavljeno na raspolaganje kulturnoj javnosti ove zemlje. Svoju studiju o ovom prijevodu rukopisa priredio sam dvojezično, na engleskom i bosanskom jeziku.
Druga knjiga, čiji izlazak se, također, brzo očekuje, zapravo je moj prijevod knjige “Kaligrafija i islamska kultura” slavne spisateljice i najbriljantnije njemačke orijentalistice Annemarie Schimmel. To je knjiga koja će biti zanimljiva široj čitalačkoj publici, a dosta toga iz nje će moći naučiti i najvrsniji ovdašnji predavači povijesti umjetnosti i znalci kaligrafskih vještina. Obje knjige će izaći u izdanju Instituta “Ibn Sina” u Sarajevu.

Oslobođenje