banka.hr
Nesposobnost podnošenja realnosti vlastita uspjeha vjerojatno je najgore što se u (ne samo političkome) životu može zbiti, ponajprije zbog toga što takva zgoda širi gotovo nezaustavljivo defetistički osjećaj poraza u pobjedi, zbog kojega se čini kako ništa više nema smisla. Po strani od osobnih frustracija (ma koliko značajne bile i u javnome životu), kolektivni osjećaj neuspjeha u (često „dugo očekivanome“) uspjehu paralizira i čitave političke zajednice. Oni koji su još nedavno „sanjali novu zajednicu“ odjednom su nezadovoljni njezinom (mukotrpno) realiziranom pojavnošću (što se, uostalom, sa snovima i inače, posve nepolitički, zna događati). I tako se uspostavlja političko-psihologijsko vrzino kolo u kojemu zajednica samu sebe blokira žaleći zbog vlastite blokiranosti.Zajednica ovdje, dakako, označava većinski sindrom u javnosti (jer se, barem elementarno interpretirana, demokratska pravila u novije vrijeme uglavnom pretpostavljaju). Taj će većinski sindrom, u najmanju ruku zbunjen (ako ne i „gorko razočaran“) ostvarenjem „vjekovnoga sna“, biti prisiljen na reinterpretacije prastarih nada (koje su postale političkim očekivanjima). A, u ovakvome političkom kontekstu reinterpretacija svagda znači spuštanje horizonta očekivanja, pragmatičku redukciju ufanja. Da bi se to zabašurilo, zajednica će, preko ovlaštenih predstavnika dakako, samu sebe (doista paradoksalno) početi ideologizirano, točnije: populistički tumačiti; u situacijama u kojima se zajednica o kojoj je načelno riječ suvremeno ponajprije nacionalno legitimira bit će, štoviše, riječ o nekoj vrsti dorade; o nacional-populizmu.
Pored karakteristika zajedničkih svim oblicima političke zajednice, aktualno prevladavajuća nacionalna država (za koju nerijetko, u nespretnome prijevodu s engleskoga, rabe i sintagmu „država-nacija“) povijesni kontekst (praktički neizbježnog) razočarenja aktualnim realizacijama prastarih nada, programa, fantazija i tlapnji još i dodatno proširuje i produbljuje. Proširenje se zbiva (demokratskim modelom posredovanim) obuhvaćanjem velikoga dijela pučanstva u državi, produbljenje pak (obvezatno-školskim modelom posredovanim) nametanjem interpretacijske okosnice nacionalne povijesti koja je, navodno, „oduvijek“ bila pronošena bitno istovjetnim silnicama. Sve se ovo u postkomunističkim, tranzicijskim ili, jednostavno, supstancijalno nedovršenim državama nastalima krajem dvadesetoga stoljeća još i dodatno radikalizira, naime: primitivizira.
Reinterpretacija povijesti
U dobroj orwellovskoj maniri „oduvijek“ se neprestance iznova interpretira u dnevno-interesnome rasteru, neovisno o faktografiji. Ako, primjerice, hrvatski ministar vanjskih poslova može (2. ožujka) u Budimpešti reći: “Hrvatska i Mađarska su dvije prijateljske zemlje, naše je prijateljstvo povijesno, snažno i mi ćemo na temelju toga pristupiti rješavanju otvorenih pitanja”, onda je očito da dnevni politički interes – popravljanje odnosa i, naravno, distanciranje spram (doista svađalačke) politike prethodne vlade – superiorno nadilaze sve povijesne činjenice. Jer, proglasiti (nacionalno-traumatično interpretirana) stoljeća hrvatske podređenosti Mađarskoj (u smislu u kojem su dvije političke zajednice uopće postojale s obzirom na suvremeno poimanje) „povijesnim prijateljstvom“ doista je hrabar interpretacijski obrazac.
Dolazeći iz stranke koja nacionalizam smatra političkom vrlinom, ministar bi – ako za činjenice, takorekuć diplomatski, i ne mari – morao barem uzeti u obzir to da je hrvatska nacionalna svijest uspostavljana u mnogome upravo „Magjarom usuprot“. Ipak, ove bi diplomatičke laži moglo proizići i nešto dobro – oslobođenje glavnoga trga hrvatskoga glavnog grada ružnoga (a nakon obnove dezorijentiranoga) kipa bana Jelačića – koji se je proslavio upravo (valjda: „povijesno prijateljskom“) pobjedom nad Mađarima (a Zagreb bi, uz put, mogao prestati biti jedinim glavnim gradom neke evropske republike koji nema trg posvećen svojem – posvuda uglavnom mukotrpno izborenome – političkom ustroju).
Nacionalistički govor oduvijek funkcionira u suvremenosti kao proizvoljno amalgamiranje izvorno posve različitih, gdjegdje i suprotstavljenih povijesnih fenomena, s jednostavnim opravdanjem: sve je to u biti „naše“. Tako se je i moglo dogoditi, na primjer, da u prijeizbornoj kampanji kandidat „koji uživa podršku HSP-a“, Slaven Letica, koristeći (fiziognomičku) sličnost, opetovano nastupa kao suvremena impersonacija Josipa Jelačića (s konjem, naravno) – premda Jelačić, znano je, u najmanju ruku nije bio simpatizer ove stranke. Ili pak da, također dakako u promičbenoj kampanji, Hrvatska republikanska zajednica koristi plakate na kojima se ističe kip kralja Tomislava.
U recentnoj nakani Hrvatskoga sabora da 2016. proglasi godinom Nikole Šubića Zrinjskog možda je još jasnija ova – očito već i na mainstream razini posve prihvatljiva – posvećenost ne samo uljepšanome, nego i aktualno uporabivom interpretiranju prošlosti. Prijedlog Odbora za obrazovanje i kulturu (koji će zasigurno biti prihvaćen solidnom, patriotskom, većinom) polazi od toga da je Nikola Šubić Zrinjski „nesumnjivo jedna od najznačajnijih ličnosti hrvatske povijesti“, a obljetnica je posebice važna „za Republiku Hrvatsku budući da ista… simbolizira herojsku obranu Sigeta od Turaka“.
Ostavi li se jedva podnosiv činovnički stil po strani, ostaje, ponajprije, jednostavno pitanje o lokaciji povijesnoga mjesta koje je Šubić obranio. Jer, „isti“ je Zrínyi Miklós branio zapravo utvrdu u dubini mađarskog teritorija, koji nikada nije bio hrvatski, niti ga je Hrvatska ikada svojatala (pa mađarski nadjenuto ime – o podrijetlu neovisno – ima svoj smisao). Branio je, ma kako hrabro, jednoga gospodara protiv mogućega drugog (inovjernoga, doduše). Utoliko je parlamentarno proglašavanje godine Nikole Šubića Zrinjskog jednostavno pogrešno, jer znači ili zadovoljstvo besprimjerno dugotrajnim kolonijalnim statusom u Mađarskoj, ili je pak imperijalistički nastrojeno, te implicira posizanjem za genuino mađarskim teritorijem koji je Zrinjski branio. Međutim, sami predlagači svoje nastojanje razumiju kao jamstvo da će se „Hrvatska pozicionirati i promovirati, ne samo u Europi, već i šire“. U prilog tomu navode – povijesno-multikulturnu – činjenicu da je „u dalekome Japanu iz opere Ivana pl. Zajca ‘Nikola Šubić Zrinjski’ ariju ‘U boj, u boj!’ izveo japanski muški zbor u sastavu od 1000 članova“.
Bizarna saborska mješavina povijesti, opere, diplomacije i PR-a samo je – više, manje komičan – posljedak neprobavljene prošlosti (razumljene kao potencijalni rezervoar za političko podmirivanje). Ali, kada se o pragmatički zadanim (novim) saveznicima radi, samorazumijevanjem nacionalistički legitimirano hrvatsko političko vodstvo pripravno je razmatrati čak i prijedloge da se na zagrebačkom Zrinjevcu postavi replika budimpeštanske statue Zrínyi Miklósa– svakako u cilju daljnje promičbe imagea hrvatskoga naroda pripravnoga braniti svoje (kršćanske) vladare doslovce do posljednje kapi krvi (a novi bi, evropski, vladari uskoro mogli razviti ponovnu potrebu za onima koji bi bili pripravni prolijevati krv protiv „muhamedanaca“).
Antidemokratski nacionalizam
Sklonost (ne)povijesnome sljubu, nacionalizam kombinira s razornošću kojom rastače neke od temeljnih značajki racionalne javnosti. Prije stoljeća i pol godina, Franz Grillparzer je naslutio da, unatoč obećavanome harmoniziranju kolektivnoga identiteta, nacionalna svijest (in statunascendi) u srednjoj i jugoistočnoj Evropi može funkcionirati i razorno: “Kroz nacionalizam humanizam dostiže animalizam” („Briefeund Tagebücher“). Ovaj je animalistički moment bio naglašavan za srednjoevropski i balkanski prostor tipičnim „viškom prošlosti u suvremenosti“. No, ta prošlost nije bila tek skup lokalnih kolektiviziranih sjećanja, pa i legendi, nego i utemeljujući ratio stalno mijenjanih, pa iznova stvaranih „najstarijih država u Evropi“.
István Bibó je prije točno sedamdeset godina objavio studiju koja se bavi upravo istočnoevropskim specifičnostima kada je o – neupitno unaprijed prijepolitički kolektiviziranome – nacionalističkom zasnivanju i egzistencijskom opravdavanju država riječ („A kelet-európaikisállamoknyomorúsága“, „Bijeda istočnoevropskoga sitnodržavlja“). Na osnovi iskustva Drugoga svjetskog rata (i poraza fašističkoga i nacističkog totalitarizma) u ovoj regiji, Bibó upozorava na to da pripovijest čovjeka Srednje i Istočne Evrope o “smrti nacije” ili “nacionalnome uništenju” može izgledati bombastičnom frazom (nekome iz Zapadne Evrope ili SAD, recimo), no za tamošnjeg je pripovjedača to “realnost koja se može osjetiti”. Za tako nešto dovoljno je da se velikom snagom ili nasiljem ospori postojanje neke nacije (što je na rečenome području bila učestala praksa). Riječ je o specifičnome povijesnom iskustvu nestajanja prijemodernih „država“ u okviru Austro-Ugarske ili Otomanske imperije, kao i o podjeli modernih država među velikim silama. A bez realnoga nacionalnog i državnog okvira, iskustva zajedničkoga života i jedinstvene elite, nastojanje da se takav okvir izbori (čak: stvori) prati svaki puta, smatra Bibó, najkarakterističnija crta srednjoevropske i istočnoevropske “neuravnotežene duševnosti: egzistencijalna bojazan za zajednicu”.
Zbog ovoga straha na istočno-srednjoevropskome prostoru nisu se povezali, kao u Zapadnoj Evropi, demokracija i nacionalizam, čime bi se pokazalo da su “stvar zajednice i stvar slobode jedna stvar”. Naprotiv, nacije u ovome prostoru preživjele su povijesne trenutke raspada imperija koji su pritiskivale male narode s iskustvom da prihvaćanje demokracije do njezinih krajnjih konsekvencija izlaže nacionalnu zajednicu teškim rizicima, čak i katastrofama. “Iz ovoga potresa”, zaključuje Bibó, rađa “se najstrašniji monstrum modernog evropskog razvoja: antidemokratski nacionalizam“. Dok demokracija pretpostavlja odsustvo straha od razlika, ovdje takav strah dominira. Krug se zatvara: “zemlje srednje i istočne Evrope strahovale su zato što nisu postojale gotove, zrele demokracije, a pošto su se bojale, nisu to ni mogle postati.” Stalni, politički i obrazovno kultivirani, osjećaj straha i ugroženosti dovodi do toga da ono što je u zreloj demokraciji izuzetak, postaje pravilom. Društvo vode “lažni realisti” (vladar, plemić, vojnik) i nacionalna inteligencija (pisac, lingvist, povjesnik, pop, učitelj, etnograf), što ne vodi razvoju kulture, nego njezinoj politizaciji (aktualne hrvatske paralele ne treba ovdje vjerojatno posebno ni naglašavati).
Daljnja raščlamba upućuje na to da se istinske vrijednosti nacionalne kulture potiskuju poradi borbe za opstanak, sve je u službi “nacionalne autodokumentacije”, od konfuzne publicistike, preko lažnih dokumenata, do ubijanja. Uslijed svega toga, ionako “strahom opterećene zajednice” zahvaća još i “histerično duševno stanje u kojemu nema zdrave ravnoteže između stvarnoga, mogućeg i poželjnog”. Histerija mističnoga kolektivizma oličena je u “romantici genijalnoga političkog vođe”. Iz te zbrke izdvaja se ono nešto čemu se pridaje fundamentalna važnost za opstanak zajednice: teritorijalno razgraničenje od drugih zajednica. Primat dobiva, smatra Bibó, “teritorijalno-centričko gledište” ili, jednostavnije rečeno,crtanje nacionalnih država s novim granicama postaje, poslije nogometa, najmasovnijim sportom.
Krug nasilja
Zbog latentne odsutnosti demokracije spor prerasta u sukob, sukob u rat, pa se tako otvara i zatvara još jedan krug nasilja koji, u najboljem slučaju, odlaže uspostavljanje demokracije. Uz ove, takorekuć lokalne, značajke na regiju (prije svega, ali nikako isključivo na njezine pretežito pravoslavne dijelove) djeluje i ruski kolektivistički sindrom (koji je u dvadesetome stoljeću pojačan sovjetskom redakcijom). Kontinuitet u rusko-sovjetskoj povijesti nalazi se, kao tvrdi Hélène Carrèred´Encausse („LeMalheurrusse: essai sur lemeurtrepolitique“, „Ruska nesreća: ogled o političkome ubojstvu“), u trajnoj nesreći “koju simbolizira sustavno korištenje ubijanja kao načina vladanja i načina reagiranja na vlast”. Unutarnji konflikt između paralelnih kultura segmentiranoga društva vodi širokoj primjeni nasilja. Nastojanja vladajućeg sloja i elita da se uklope u Evropu ili definiraju internacionalnu posebnost ruskoga puta razvoja, u horizontalnoj, statičnoj pučkoj kulturi doživljava se kao udar protiv samoga naroda.
Nešto se slično može, očito je, pronaći u srpskoj, ali i u hrvatskoj tradiciji (s nešto manje ubojstava „među svojima“ u hrvatskome političkom naslijeđu). U svakome slučaju navedeni pokušaji teoretiziranja jednoga regionalnog iskustva dovode mnogošto dnevno nazočno u širi kontekst, nacionalno-desni posebice (jer nedvosmislena je Bibóva fundamentalna upletenost u mađarsku nacionalnu matricu, odnosno notorno desničarenje, pa i kasniji rasizam, Hélène Carrèred´Encausse). Nacionalno-desna je orijentacija pritom i interpretacijski meritorna, jer je posvuda prisvojila ne samo legitimaciju procesa stvaranja novih nacionalnih država, nego i same procese (da se o gotovo nužno antikomunističke sastavine postkomunizma ostave po strani). No, samoporažavajući sadržaj ovih procesa, uvodno već skiciran, posebice bode u oči kada je o žuđenoj samostalnosti/neovisnosti novih država riječ. Ne samo da su iz jedne nadnacionalne zajednice (SSSR, ČSSR, SFRJ, Varšavski pakt u konačnici) glavom bez obzira težile drugoj (EZ/EU), nego se ubrzo pokazalo kako je proklamirana (a žuđena) neovisnost nerijetko puka fikcija.
Dijelom je to – zbog eurointegracijskih, ali, šire, zbog općih globalizacijskih prilika – očekivano, jer je realnošću zadano (obećanjima nasuprot). No, čudnija je praksa radosnoga samopodčinjavanja vanjskim autoritetima, koja se u novim državama razvija do neslućenih razvoja. Ako je u ratom kondicioniranoj Hrvatskoj i moglo biti (eventualno) razumljivo otvaranje kafića imena Genscher u svakome selu (a, jedva, i zaneseno pojanje pjesmuljka s naslovom „Danke Deutschland!“), ili do neukusa dovedena fascinacija Albanaca/ki SAD-om kao zaštitnikom, s protekom se vremena moglo očekivati barem normaliziranje.
Sitnopolitička praksa
Ipak, sa samopoštovanjem (razmjerno) nove zajednice izgleda i dalje ne stoje baš naročito. Posljednjih je to dana uvjerljivo pokazao posjet britanskoga prinčevskog para Hrvatskoj; više-manje turistički posjet dočekan je na paradigmatički provincijalan način. Nacionalni je javni servis (koji je ovih dana ognjem i mačem privođen „autentično nacionalnoj funkciji“) posjet zabilježio u prvih osam minuta središnje informativne emisije, predsjednica države se je gostima na svečanoj večeri obratila na engleskome (što šefovi država u ovakvim prigodama ne rade), a, osim toga, riječ je o turneji koja obuhvaća baš onu regiju (uz Hrvatsku još Srbiju, Crnu Goru i Kosovo) iz koje bi Hrvatska – s novom vlašću – po svaku cijenu htjela pobjeći. Sve je to, čini se, nevažno spram očitih kompleksa, tipičnih za „male nacije s jugoistoka Evrope“, ne posve čudno još i nakon zaposjedanja vlastitih državnosti.
Doduše, Kleinstaaterei (sitnodržavlje) kategorija je (koju i Bibó koristi) znatno starija od suvremenih situacija. Najčešće je korištena za (nezadovoljstvom prožeto) opisivanje političkih prilika u Njemačkoj prije ujedinjenja. Te su prilike promijenjene najprije Napoleonovim osvajanjima (koja, unatoč civilizacijskom napretku što su ga donijela, postupno nastajuće njemačko samorazumijevanje, dakako, nije dočekalo s podrškom), a potom i državnim ujedinjenjem (kojemu je nastajući nacionalizam i stremio). I u jednoj i u drugoj optici sitnodržavlje je, logički, prokazivano kao povijesno natražnjački element. Sam termin, baš u tom smislu, vjerojatno prvi rabi „staronjemački nacionalist“ (i „otac njemačkoga gombačkog pokreta“) Friedrich Ludwig Jahn. U domišljenome postavu Nietzsche to („Eccehomo“) posve zaoštreno formulira govoreći (s uobičajenim prijezirom) o Nijemcima koji „sve što danas jest imaju na savjesti, ovu protukulturnu bolest i bezumlje, nacionalizam, ovunéurosenationale od koje Evropa boluje, ovo ovjekovječenje evropskoga sitnodržavlja, sitne politike…“
Doista, „sitna politika“ obilato cvjeta u uvjetima sitnodržavlja, no, ne i samo tamo – Obama je danas žalosno eklatantan primjer za to. S druge strane, srednjovjekositnodržavlje, kako to ozbiljne raščlambe uvjerljivo demonstriraju, nije bilo tek jadno, mračno i nemoćno (talijanska renesansa, njemačka klasika, razvoj građanstva, – nikako samo u ekonomijskome smislu, itd.). „Umjesto oslanjanja na supsidijarnost velikoga imperijalnog prostora, fragmentirane su se evropske države radije uzdale u fleksibilnost decentraliziranoga političkog odlučivanja“ (Eric Jones, „The European Miracle“).
Pitanje je, naravno, ima li ovakva orijentacija uopće smisla u suvremenim uvjetima, ili je – kada se sitnodržavlje tvrdokorno nastavlja u nepogodnim uvjetima – nužno da ono bude sve više tek formalno pokriće realnih odnosa moći. U tim okolnostima, a posebice kada sitnopolitička praksa postaje dominantnom (poput stanja u Hrvatskoj danas), državice imaju nezanemarivu prednost; iz njih je, naime (barem zemljopisno), jednostavnije emigrirati.
