Jedan aspekt Vjerovjesničke upute koji je svakom muslimanu danas prijeko potreban, bez obzira gdje živio, jeste odnos prema onome koji je drugačiji od nas.
Neki islamski učenjaci analizirajući životopis Allahova Poslanika, a.s. i njegovih ashaba prepoznali su četiri različite sredine u kojima su oni živjeli i ponudili nam primjere suživota sa drugim i drugačijim.
Mekka
Prva sredina u kojoj su živjeli Allahov Poslanik, a.s. i njegovi ashabi bila je njihova rodna Mekka. U njoj su oni bili manjima u neprijateljskom okruženju.
Iz životopisa Allahova Poslanika i njegovih ashaba možemo zaključiti da ako musliman živi u društvu čiji članovi nisu muslimani i koji su čak neprijateljski raspoloženi prema muslimanima, musliman ne žuri sa napuštanjem i bježanjem iz takve sredine, pogotovo ako je to njegova domovina u kojoj on ima svoju porodicu, rodbinu i u kojoj je odrastao. On strpljivo podnosi poteškoće i mirno i časno se suprotstavlja nedaćama pokazujući visoke moralne kvalitete i uzvišene principe u koje vjeruje. Na taj način on među njima ostavlja dobar utisak i lijepu uspomenu, pa čak i ako kasnije napusti to mjesto u njihovim sjećanjima će on ostati kao vrijedna, časna i povjerljiva osoba.
U takvom društvu on se mora potpuno pridržavati islamskog morala i principa pri kontaktu sa svim ljudima, i sa vjernicima i sa nevjernicima. Moral se ne može parčati i musliman ga se nikada ne odriče niti ga ostavlja, čak ni kada mu se nepravda čini, niti kada je u neprijateljstvu sa nekim. Znamo da je Allahov Poslanik, a.s. do zadnjega dana kojeg je proveo u Mekki čuvao povjerene mu stvari.
Musliman ne može sebi dozvoliti, ako živi u neislamskoj sredini, da uništava i otima imovinu nemuslimana, ili da njihovo povjerenje iznevjeri pod izgovorom da su oni nemuslimani, da se bore protiv islama i tome slično. Naprotiv, treba među njima da bude svijetla tačka na koju će se pokazivati kao primjer čestite osobe i čovjeka visokih moralnih principa i postupaka.
Također, musliman ne smije krenuti putem izolacije, nego on treba biti primjer aktivnosti, integracije i saradnje sa drugima u dobročinstvu i bogobojaznosti, ali ne i u grijehu i nepravdi. Musliman treba biti društveno aktivan i koristiti slobodu da bi pokazao i prezentovao svoju vjeru i propise vjere u svakom mjestu, bez vrijeđanja i nanošenja štete bilo kome.
Abesinija
Allahov Poslanik, a.s., ostaje u Mekki i strpljivo podnosi poteškoće, međutim, kako su mučenja i zlostavljanja muslimana povećana, on dozvoljava i preporučuje nekim ashabima da učine hidžru u Abesiniji, rekavši im: “Njom vlada veliki pravedni vladar. Kod njega se nikom nepravda ne čini, pa idite u njegovu zemlju dok vam Allah ne odredi izlaz iz situacije u kojoj ste.”
Govoreći o odnosu između muslimana i Nedžašija Ummu Seleme, r.a., kaže: “Dok smo mi bili tamo, pojavio se neki čovjek koji je poveo pobunu protiv Nedžašija. Tako mi Allaha spopala nas je tuga strahujući da će taj pobunjenik savladati Nedžašija, pa će doći čovjek koji nam neće dati prava koja nam je dao Nedžaši.” Ona, također, navodi da su molili Allaha da Nedžašija pobijedi svog protivnika i zavlada državom. A kada su saznali da je Nedžašija pobijedio obradovali su se toj pobjedi kao nikad ranije. Poslanikovi ashabi kojih je bilo između 50 i 60 su sa Nedžašijem i stanovnicima njegove države Abesinije živjeli u slozi, ljubavi i poštovanju. Lijep moral i ispravno prezentovanje vjere koji su pokazali ashabi imalo je utjecaja na Nedžašiju koji je i islam primio.
Ako uporedimo nastup i stav Džafera ibn Ebi Taliba i ostalih ashaba koji su bili u Abesiniji sa nastupom i stavom nekih pojedinaca koji danas odlaze na Zapad i traže azil, mir i bezbjednost vidjet ćemo veliku razliku među njima. Ti pojedinci obraćaju se nemuslimanima, građanima tih zemalja, grubo, osorno i sa visine, uzdižući se nad njima, ne želeći sa njima saradnju i suživot, a pokazujući i insistirajući na razlikama ondje gdje ne priliči. Oni govore grubo i s prezirom, smatrajući da je obraćanje jezikom blagosti i tolerancije ponižavanje islama i odstupanje od njegovih nepromjenljivih principa. Praksa ashaba u Abesiniji nam može poslužiti kao primjer kada musliman živi u sličnoj sredini kako da bude društveno aktivan, a da ne odustaje od svoje vjere i njenih nepromjenljivih propisa.
Medina I
Pitanje suživota u Medini bio je jedan od većih izazova sa kojim se Allahov Poslanik susreo dolaskom u Medinu. Pitanje suživota i saradnje je bio veliki izazov zbog socijalnih i društvenih razlika među članovima tadašnje Medine.Ta raznolikost se ogledala u više aspekata. U Medini je tada bilo muslimana, munafika, jevreja i idolopoklonika. Bilo je pripadnika različitih etničkih grupa: Arapa, Abesinaca, Perzijanaca i Jevreja. Čak i unutar jedne etničke zajednice bilo je razlika i podjela. Ne treba zaboraviti da je to vrijeme robovlasničkih odnosa što znači da su neki članovi društva bili slobodni ljudi, a drugi njihovi robovi. Možemo samo zamisliti kako je bilo teško sve to ujediniti. Šta je uradio Allahov Poslanik?
Usmjerio se formiranju radnih timova nastojeći ih ujediniti oko zajedničkog cilja, a to je gradnja džamije. Tu su se okupljali muslimani sa svim svojim različitostima i na taj način se približavali jedni drugima. Gradnja džamije je bila kao nacionalni projekat koji je ujedinio muslimane u Medini prevazilazeći njihove međusobne razlike. Nakon toga je pristupio njihovom bratimljenju koje je još više zbližilo i ujedinilo muhadžire i ensarije. Bratimljenje je bila jedna inovativna ideja na putu prevazilaženja ekonomskih i socijalnih problema. Ujedinjavanjem muslimana postignuta su dva osnovna uvjeta za formiranje države, a to su postojanje stanovništva i teritorije. U slijedećoj fazi pristupilo se potpisivanju Medinske povelje koja je uključivala sve stanovnike Medine, a kojom su regulisana njihova prava i obaveze, i predstavljanje zajednice dato Allahovom Poslaniku, a.s. Ovim činom postignut je i treći uvjet za uspostavu države, a to je postojanje organizovane političke vlasti i društvenog dogovora.
Medina II
Medina u kasnijem periodu je grad/država u kojoj su spomenute razlike iz ranijeg perioda smanjene, ali su još uvijek bile prisutne. To je vrijeme u kojem su muslimani postali većina, ali i tada su u njoj ostali pojedinci nemuslimani koji su prihvatili islamsku vlast. I u tom vremenu odnos među njenim stanovnicima se gradi na suživotu, pravdi i dijalogu.
U Medini je tada bilo jevreja i munafika. Jevreji su posjedovali trgovine, trgovali su i živjeli u miru. Tako je u trenutku preseljenja Allahova Poslanika, a.s., na drugi svijet njegov štit bio kod jednog jevreja, trgovca, kao zalog za hranu koju je Allahov Poslanik, a.s., uzeo od njega. Jevreji u ovoj fazi razvoja Medine nisu bili samostalne skupine koje žive u tvrđavama ili odvojenim naseljima, nego su postali pojedinci, državljani koji su živjeli unutar Medine i hodali njenim sokacima. Buhari bilježi da se jedan jevrejski dječak razbolio i da ga je Allahov Poslanik, a.s., posjetio u kući. Kada mu je predložio da primi islam njegov otac se nije dvoumio, nego mu je rekao da posluša Allahova Poslanika, a.s. Čovjek je rekao sinu da prihvati islam, a on lično to nije učinio i to je dokaz da nije bilo nikakve prisile jer da je bilo prisile onda bi i on prihvatio islam.
Pored jevreja u Medini su živjele i skupine munafika i odmetnika. Iako je Allahov Poslanik, a.s., posredstvom objave poznavao munafike on nije obznanio njihova imena, nije ih sramotio, iako je znao da se neće vratiti u okrilje islama. Oni su nastavili živjeti u Medini i nakon njegove smrti i niko ih nije progonio.
Tako je Allahov Poslanik, a.s., postupao sa stanovnicima koji su živjeli u Medini sa muslimanima, nudeći čitavom svijetu idealan primjer mirnog suživota sa svim članovima društva, bez podgrijavanja smutnji i pravljenja neprijatelja. Ovo su divni primjeri suživota sa drugim i drugačijim koje je nam je pokazao naš voljeni Poslanik.
- Ahmed Purdić
Preporod
Objavljeno u printanom izdanju
