Kultura

Kako je ubijen ratni šef bh. diplomatije: Za obaranje helikoptera odlikovani Srbi u Hrvatskoj

Irfan Ljubijankić je poginuo 28. maja 1995. godine u rušenju helikoptera koji je trebao da njega i saradnike prebaci u Zagreb. Helikopter su iznad Cetingrada srušili pobunjeni Srbi u Republici Hrvatskoj.

Ljubijankić je rođen 26. novembra 1952. godine u Bihaću. Medicinski fakultet u Beogradu je završio 1977. godine, a specijalizirao je otorinolaringologiju i cervikofacijalnu hirurgiju. Postdiplomski studij završio je u Zagrebu.

Za ministra vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine postavljen je odlukom o izboru Vlade RBiH na sjednici održanoj 23. juna 1994. U trenutku pogibije bio je i predsjednik Glavnog odbora SDA.

Helikopter kojim je putovao s improviziranog vojnog aerodroma Ćoralići kod Cazina prema Zagrebu srušili su raketom pripadnici tzv. Srpske vojske Krajine (SVK).

Pored dr. Ljubijankića, u letjelici su bili Izet Mehmedagić, zamjenik ministra pravde Republike BiH, Mensur Šabulić, savjetnik u Ambasadi Republike BiH u Zagrebu, major Fadil Pekić, pripadnik MUP-a Republike BiH i osobni pratitelj ministra Ljubijankića, te ukrajinski pilot (N. Dudajev) i dvojica članova posade (Mirsad Dupanović i Mihail Maksumenko Grigorijevič).

Helikopter oborili pripadnici tzv. Vojske Srpske Krajine

Postoje razne špekulacije o obaranju helikoptera 1995. godine i ubistvu ratnog ministra vanjskih poslova BiH. Zračni most između Zagreba i Ćoralića kod Cazina trajao je od juna 1994. do augusta 1995. godine, tokom kojeg je izvedeno oko 100 letova. Dvije letjelice su oborene – transportni avion u augustu 1994. (sa sedam Ukrajinaca, članova posade) i helikopter 28. maja 1995. godine, kada je poginuo ministar Ljubijankić.

Zanimljiv dokument, potpisan od pukovnika Slobodana Tarbuka, komandanta 39. banijskog korpusa tzv. Srpske vojske Krajine (SVK), otkrile su hrvatske braniteljske udruge. U dokumentu datiranom 31. maja 1995. godine, između ostalog, piše da obaranje helikoptera “treba koristiti kao dokaz da SVK posjeduje sredstva za suprotstavljanje neprijateljskoj avijaciji i dokazivanje odlučnosti u upotrebi tih sredstava”.

Pukovnik Tarbuk također piše da “pritom treba naglašavati sveukupni efekt postignut obaranjem helikoptera”, posebno u kontekstu “agresije HV-a na Zapadnu Slavoniju”, odnoseći se na operaciju “Bljesak” koju je Hrvatska vojska izvela početkom maja 1995. godine.

Zanimljiv je završni dio informacije komandanta 39. banijskog korpusa SVK.

“Pri ovom treba isključiti svaku pomisao da je helikopter oboren zbog osoba u njemu. Bio bi oboren bez obzira na to ko se ili šta se u njemu nalazilo, posebno zbog saznanja da je ovom rutom već duže vrijeme naoružavana muslimanska vojska. Tako ćemo postupati i ubuduće”, stoji udokumentu.

Odlikovani za zločin

Tokom operacije “Oluja” u augustu 1995. godine, pripadnici Hrvatske vojske zaplijenili su snimak koji su 28. maja 1995. godine napravili novinari tadašnje TV Knin. Na snimku se vide ostaci helikoptera, razbacana mrtva tijela putnika i članova posade te lični i službeni dokumenti.

Dana 28. juna 1995. godine na TV Knin prenošena je vojna parada specijalnih snaga SVK na vojnom poligonu Slunj. Parada, održana na pravoslavni blagdan Vidovdan, bila je pokušaj vraćanja morala nakon gubitka Zapadne Slavonije i odgovor na paradu Hrvatske vojske održanu u Zagrebu 30. maja.

Na paradi je general Mile Mrkšić, tadašnji komandant Srpske vojske Krajine i osuđeni ratni zločinac, pročitao imena 14 vojnika i oficira nagrađenih za obaranje neprijateljske letjelice.

Na popisu oficira nekadašnje SVK koji su nagrađeni za rušenje helikoptera u kojem je stradalo svih sedam putnika, nalazi se četrnaest imena.

Sumnja na drugi scenarij

Prvi je pukovnik VRSK Dušan Lončar, kasnije unaprijeđen u čin generalmajora, kojeg hrvatsko pravosuđe odranije sumnjiči da je 1991. naredio odvođenje zarobljenih hrvatskih civila iz mjesta Lovas kod Iloka u minsko polje, kada je stradalo više od 80 osoba (zbog tog je zločina protiv osmorice Lončaru podređenih vojnika podignuta optužnica na Specijalnom sudu u Beogradu).

Potom slijedi pukovnik Miloš Đošan koji je kasnije, također, nagrađen činom generalmajora. Đošen, inače rodom iz BiH, nakon vojnog sloma “Republike Srpske Krajine” vratio se u Srbiju, bio je zapovjednik brigade protuzračne odbrane i izvjesno vrijeme garnizona Vojske Jugoslavije u Đakovici na Kosovu. Penzionisan je koncem decembra 2001.

Pored dvojice tadašnjih pukovnika koji su, po svoj prilici, izdali naredbu za rušenje helikoptera, u toj su vojnoj akciji sudjelovali i major Nebojša Rašuo, kapetan Duško Žarković, stariji vodnici Ranko Dakić i Dalibor Kalapać te vojnici Branko Kleut, Tihomir Mandarić, Predrag Mileusnić, Miloš Mitić, Mladen Šolaja, Tomislav Kotar, Rajko Čošić i Goran Vranjeković. Nagađa se kako barem petorica od 14 nagrađenih zločinaca koji su ubili ministra Ljubijankića, žive u BiH, na području Republike Srpske.

U Tužilaštvu BiH postoji predmet o ovom slučaju, a detalji o tragediji nikada nisu do kraja utvrđeni niti predočeni javnosti.

Supruga Irfana Ljubijankića, Minka, je jednom prilikom govorila kako ona smatra da je helikopter prizemljen – i da je delegacija na čelu s njenim suprugom nakon toga ubijena. Ipak, i 29 godina nakon ubistva Irfana Ljubijankića, za ovaj zločin nikada niko nije odgovorao.

Koliko je Irfan Ljubijankić vjerovao u Bosnu i Hercegovinu najbolje govore upravo njegove riječi.

“Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izboriti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sva sredstva. Drugim riječima, to znači da trebamo uvijek misliti na osnovne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi, ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločinci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima. Naši preci su nam ostavili u amanet ljudstvo, poštenje i humanost. Tri najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga veća nego u maču. Zato ja danas u ovakvom na oko bezizlaznom stanju, u kakvom se momentalno nalazimo, vjerujem u budućnost Bosne i Hercegovine. Upravo zato što veliki dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju za slobodom”, kazao je jednom prilikom Ljubijankić.

Posthumno je odlikovan Zlatnim ljiljanom, a Kantonalna bolnica u Bihaću nosi ime “Dr. Irfan Ljubijankić”.

Klix

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close