Kako je Hasan Jusović spasio vojnika u Dobrovoljačkoj

Kad je 3. maja 1992. godine kolona JNA iz tadašnje komande na Bistriku izlazila iz Sarajeva i bila zaustavljena u Dobrovoljačkoj ulici, paralelno uz događaje koji će kasnije biti predmetom sudskih sporova odvijala se drugačija priča. Hasan Jusović, tada pripadnik Teritorijalne odbrane, spasio je iz kolone vojnika Acu Nenadića. Odveo ga je svojoj kući gdje ga mjesec dana čuvao, sve dok nije našao način da bezbjedno napusti grad. I danas su u kontaktu. Priča o Aci i Hasanu koga zovu Duša, jedna je od onih koja govori o dobrim ljudima u lošim vremenima.

(Dženana Halimović – RSE)

Dok se u jednom dijelu kolone JNA koja je kroz Dobrovoljačku ulicu u Sarajevu napuštala grad odvijala prava drama,  u drugom je za vojnika JNA Acu Nenadića  počinjala drugačija priča, koja će njemu i jednom pripadniku Teritorijalne odbrane BiH, Hasanu Jusoviću, zauvijek promijeniti život.

Jusović je kao civil u službi, mjesec dana prije događaja koji će postati predmetom sudskih, pa i međudržavnih sporova, bio vozač generala JNA Vojislava Đurđevca. Tamo je i upoznao Acu koji je bio na odsluženju vojnog roka.

„Lijepo smo se slagali, pili kafu zajedno, pili sok zajedno, ne znajući za rat. Normalno. On je bio pri kraju odsluženja vojnog roka kad je nas rat obojicu zatekao u komandi. Ja sam osjećao potrebu da ipak moram preći u Armiju BiH, tad je to bila Teritorijalna odbrana. Ja sam se povjerio tom vojniku i rekao mu: ‘Aco, ja bih morao da pobjegnem’. On je rezonov'o fino i rekao: ‘Znam, Duša, ja moram da ostanem, ti mora da odeš. Čuvaj se, pozdravi svoju porodicu, želim ti sve najbolje.’. I on mene isprati nekim, jel’, kanalom, kuda sam ja pobjegao“, priča on.

4. aprila 1992. su se razišli, da bi se 3. maja sreli u posva drugačijim okolnostima. Aco biva zarobljen.

„Kolona je presječena na Skenderiji, prišli iz kuća, raznoraznih, sa raznoraznim naoružanjem. Zarobili nas. Onda sam Hasa vidio u koloni kad su nas bili ‘spakovali’. Prišao mi je polako i rekao: ‘Ne boj se ništa dok sam ja tu.’.“

Jusović, vidjevši tada 19-godišnjeg momka među zarobljenicima nije imao dilemu.

„Kad sam ja njega ugledao da je on u koloni, sa njima, zarobljen, ja sam se iznenadio. Samo mi je proletilo kroz glavu kako da ja njemu pomognem, da mu uzvratim. Sjetio sam se da je i on meni pomogao kad sam ja bježao iz Armije. Gledao sam da mu pomognem, da bi on preživio, da bi ostao živ, ne znajući šta se može desiti s njim. Prišao sam ja njemu pozadi, udario ga nogom otpozadi, i on je mene vidio. Samo sam mu kazao: ‘Ne brini, samo šuti. Dok sam ja, ostaćeš živ’. Ja sam tu kolonu čitavu propratio hodajući ispred njega, iza njega, gledajući slučajno da ga ko ne izvede, da ne bude nešto sa njim. Tako sam s tom kolonom otišao do FIS-a, gdje su oni bili smješteni“, prisjeća se Jusović.

I komšijama prirastao za srce

U Sportskom centru FIS zatražio je da Acu povede sa sobom, što su mu i dozvolili.

„Čim smo izašli iz FIS-a, pošto je on bio u uniformi, ne znam ni sam kako to, spontano, da sam ja pokucao na neka vrata od stana, neka gospođa je bila, i zamolio da mi da neku košulju i pantalone, da bih presvukao tog vojnika. Žena mi je to odmah dala, ja sam njega presvukao i mi smo pošli mojoj kući koja je na Sedreniku, udaljena negdje oko dva i po kilometra. U jednom momentu ja njemu kažem, pošto su barikade bile po putu ‘Odsad se ti zoveš Mirsad’. On je to prihvatio i došli smo mi u mene do kuće“, kaže Jusović.

U Jusovićevoj kući u sarajevskom naselju Sedrenik, tik ispod zloglasne Špicaste stijene s koje su snage Vojske Republike Srpske snajperima i granatama gađale opkoljeni grad, Aco je proveo mjesec dana. Zajedno su jeli, pili, tik ispod prve linije odbrane. Dok ljudi okolo ginu nije bilo jednostavno vojnika JNA sačuvati živog i zdravog. I Aco je toga bio svjestan.

„Fenomenalno. Doveo me u kuću i dao mi pištolj i dva okvira metaka i rekao: ‘Ovo ti ne dajem radi tebe, nego radi moje žene i djece’. Nijedno jutro nisu popili kafu dok ja nisam ustao iz kreveta. Hranili su me. Svi su me poštovali, ceo kraj tu, mada je bilo jako teško kada je Sarajevo tu bombardovano.“

No, i komšijama je ubrzo prirastao za srce, kaže Hilmo Kozica.

„Hasi je najteže bilo, kad ga je doveo, obući ga, jer je on bio visočiji od Haska, nije imao šta obući, pa sam mu ja dao kompletnu moju garderobu. Taman je bila za njega, k'o skrojena. U to vrijeme on nije znao šta će s njim biti uopšte, dal’ će živ iz svoje kuće, tako da nam je najduži taj period, a najdraži nam je period onaj kada je on već otišao odavde na Mrkoviće, kad je to sve regulisano, s Mrkovića na Pale, u Beograd, kad se on javio da je došao živ u Beograd i da je došao svojim roditeljima živ.“

Svi koji su bili zarobljeni s Acom, napominje Hasan, pušteni su nakon par dana.

„Svi oni su izašli, sutradan, drugi dan, treći dan. Aco je onda najgore prošao, jel’? On je čak mjesec dana ostao tu, kod mene.“

Tako je Dobrovoljačka ulica u Sarajevu zahvaljujući Hasanu i Aci dobila novi prizvuk. Ljudski i prijateljski, koji je obojicu vezao za čitav život.