Za Antenu M piše: Dragan Bursać
Na čelu država im Vučići i Dodici, na čelu gradova Stanivukovići i Vesići, a države i gradove brane od Dežulovića. Naopaka vam rabota gospodo!
Dežulovićev čas anatomije
Jadan od najboljih balkanskih kolumnista, Boris Dežulović, u intervjuu za beogradski “Nedeljnik“, kaže:
“Riječ je o nečemu drugom: o tome da Beograd jednostavno više nije grad, to je tek malo veća kasaba, Dubai za siromašne ili Jagodina za bogate. Riječ je o tome da je u Beogradu sistematski poništena svaka pojedinačna ideja grada, i to ne samo onim čudovišnim, lažnim baronom Stefanom Minhauzenom na topovskom đuletu pred željezničkim kolodvorom, buđavim i ofrlje provincijskim Waterfrontom, te ostalom pseudourbanističkom plastičnom bižuterijom, koja Beograd čini velegradom točno onoliko koliko je Jagodinu velegradom učinila ona Palmina žirafa.“
To kaže, pa udara istinom u pleksus beograđanštinu, ali i cjelokupnu malograđanštinu u tom Beogradu, koja odavno nije Beograd ili upravo i jeste.
Poznavajući Boru Dežulovića, mogu samo reći-da je znao kakve će rekacije u Beogradu imati samo dvije ili tri njegove rečenice, izvađene iz konteksta, posve sam siguran da bi ih dodatno obogatio metaforičkom istinom i jebao majku svakom skorojeviću, malograđaninu i kvazielitisti od “kruga dvojke“ do Borče, Ovče, Krnjače i inih sirmošnih stambenih satelita nekadašnje metropole.
Napisao bi Boro čitav esej, studiju, uradio vivisekciju zla, e da se ponadao kako će ta organska reakcija na koncu pomoći nekadašnjem velegradu. Samo sumnjam da bi pomogla.
A Dežulović se dotakao tek arhitektonskog kanibalizma beogradskog, koji od nesrećnog Stefana pravi Dementora na Faberžeovom jajetu, koji od rijeke Save i prisavlja pravi odistinski Dubai za siromašne, dok je unutrašnjost čaršije namaškarao Jagodinom za bogate.
Fin je i kulturan čovjek Boro bio!
Beograd, lijep u svoja četiri zida
Naravski, ostao je Beograd lijep u sebi, skriven od sebe, sa prekrasnim ulicama i još ljepšim ljudima. Da, negdje u dubokoj ilegali i samozatajnosti, dok šizofreno ludilo obasjava grad na ušću rijeka koji jeftinim neonom para balkansko nebo pod Vučićevom čizmom i najamnom medijskom radnom snagom u vidu kojekavih Mitrovića, Marića, Vučićevića, Malagurskih…
Beograd zaista, zaista živi u svoja četiri zida negdje ispod slojeva silnog treša. Taj Beograd davi jednog Filipa Davida, jednu Biljanu Srbljanović, jednog Zlatka Pakovića…
Od žirafe, do ratnog zločinca
Mogao je, kažem, isukati Dežul tešku artilljeriju, pa recimo napisati kako je taj i takav Beograd, nekada grad Milana Mladenovića, Zagrebčanina i Sarajlije, a Beograđanina, na koncu nekad grad Dežulovića, Splićanina, a Beograđanina, postao sigurna kuća za ratne zločince balkanskih kasapnica, koji su u srbijanskoj prijestonici dobili zavidne sinekure, akademska zvanja, punu državnu zaštitu i poštovanje, pa sa pijemonta zločinačkog drže svijetu etička ex katedra predavanja-i doslovno i u svakom prenesnom smislu.
Kažem, mogao je Dežulović, ali nije. Jer, eto, oprostićete mi, on voli Beograd više od 90% Beograđana, pa mu i iz ljubavi tepa, opominjući ga:
“Grad, naime, ne čine žirafe, nego ljudi. Ne razlikuju grad i selo samo industrija i poljoprivreda – više se krumpira i kupusa danas uzgoji u urganim vrtovima Helsinkija nego na finskom selu – već rastvorenost grada i njegova socijalna, kulturna i svaka druga diverzija i diverzifikacija, nasuprot plemenskoj tradiciji sela i seoskih glavara. Upravo po tome Beograd je nekad bio grad, upravo po tome Beograd je danas blatnjava, tužna selendra koja izgleda kao da ju je snimao Radoš Bajić na metamfetaminima”
E sad je problem!
Grad odistinski čine ljudi, a ne tek žirafe i gomolji krompira. Grad bi trebao imati širinu iz koje će se čuti huk-ima u Beogradu mjesta i za žirafe, i za krompir i za Dežulovića na koncu. Grad, Beograd je nekad bio takav…
Samo što više nema tog grada!
To je ta razlika. Beograd nema svog, da prostite gradskog Borisa Dežulovića, da mu sa takvom snagom udari razoran pedagoški šamar, oslobođen jeftine patetike i lokalpatriotizma isporučenog u par megatona istine. Znaju to jako dobro oni što čitaju Dežulovića, pa ga napljuvavaju, znaju da se Boris sa istim retoričkim žarom odavno obračunao i sa Zagrebom i sa Splitom.
Znaju da je Dežul naš nasušni “čistio u svome dvorištu“, dok su još po istom padale granate JNA. Znaju i predobro, ali ga opet napadaju. Malicioznost i mentalna impotencija!
Ima tu i onih drugih, sami se odazivaju na ime-srBski nacionalisti. Oni jednako kao i onomad hrvatski, kad im Boro istinom stane na žulj, pitaju u seljačkom pokušaju omalovažavanja, ko je Dežulović? Živjeti u ovim nakaradnim sistemima, kažem ja, bez ikakvog znanja o Dežulovićevom djelu, jedanko je opisu najodanijih vojnika sistema.
A taj “vojnik sistema“ neće da zna za Borisove “Pjesme iz Lore“, jer bi mu pukao mjehur od sapunice, pa bi se Boro našao na mentalnoj vjetormetini između ustaše i autošoviniste, na mjestu gdje svaki nacionalista gubi definiciju o čovjeku koji jednako napada “vaše i naše“. Na tom mjestu u tom momentu, nacionalista vrli u antikafkijanstvu kaže, ma pusti ga, bolesnik je to!
Da, ima i takvih. Ne znaju o čemu i šta piše Dežulović, pa im je Borisova istinita definicja sadašnjeg belog grada, napad na Beograd, a Beograda vidjeli nisu.
Na koncu, ima ona treća vrsta hulja, političkih kastrata kojima je u haosu njihovih društvenih lizanja, zasmetao baš i jedino Boris Dežulović.
Na čelu država i entiteta su im Vučići i Dodici, na čelu gradova kojekavi Stanivukovići i Vesići, a države i gradove oni brane od Dežulovića. Naopaka vam rabota gospodo!
Pa kad tri ove kategorije strovalimo u realnost, dobijamo jedan kakofonični galimatijas u kome beogradska intelektualština, ona sa ljevice, centra i desnice zvuči kao pijana rulja u kakvom zavičajnom društvu iz koje neće, ne može i ne smije da se vidi realnost Beograda 2020.
A relanost, pod Vučićevom čizmom je u uncu onakva kakvu je Boris opisao u narečenom intervjuu. Možda malo ublažena, Borinom ljubavlju prema gradu u kome je živio i gradu kojeg voli.
