Povodom godišnjice rođenja bošnjačkog velikana Alije Isakovića donosimo ovaj tekst iz Enciklopedije Bošnjaka autora dr. Nazifa Veledara; a Alija je rekao: “Mi, ni Srbima ni Hrvatima s kojima živimo, s kojima smo živjeli, nismo dali nikakav povod za njihov genocid nad našim nezaštićenim narodom. Njihova zlodjela rezultat su planiranih radnji. O tome imamo niz upečatljivih pouka iz bliže i dalje prošlosti, ali smo te pouke zaboravili u svojoj naivnoj dobrodušnosti i svome političkom nemaru.” (Alija Isaković, Prvi bošnjački sabor, Sarajevo, 1993) A, koliki je politički nemar kod Bošnjaka, možda najbolje ilustriraju riječi koje je Winston Churchill (Vinston Čerčil) izrekao: “Osnovna razlika između ljudi i životinja je u tome što životinje nikada ne bi dopustile da ih vodi najgluplji u čoporu.”
ISAKOVIĆ, Alija (Bitunja kod Stoca, 15. januar 1932 – Sarajevo, 14. mart 1997), književnik, romansijer, pripovjedač, radiodramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, leksikograf i historičar književnosti, TV scenarist, urednik sarajevskog književnog časopisa „Život“, urednik edicija Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga i Muslimanska književnost XX vijeka u izdanju izdavačke kuće „Svjeltost“ iz Sarajeva; jedan od pokretača edicije Bošnjačka književnost u 100 knjiga, predsjednik Pravopisne komisije za prvi Pravopis bosanskoga jezika (1996), predsjednik Incijativnog odbora Prvog bošnjačkog sabora održanog (27. i 28. 9. 1993. godine) u Sarajevu, prvi predsjednik Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca / Concil of the Congress of Bosniak Intellectuals.
Rođen je u Bitunji kod Stoca, a preselio je na ahiret u Sarajevu. Djetinjstvo je proveo u domovima za nezbrinutu djecu poslije Drugog svjetskog rata, tako da je osnovnu i srednju školu pohađao u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu, Knjaževcu i Beogradu. Bio je geološki tehničar. Do sedamdesetih godina XX stoljeća živio je i radio u Beogradu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu jugoslavenske književnosti i maternji jezik. Bio je višegodišnji urednik časopisa za književnost Život i edicija Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga i Muslimanska književnost XX vijeka Izdavačkog preduzeća „Svjetlost“, Sarajevo. Mnogo je pridonio u afirmiranju bosanskog jezika i bošnjačke književnosti.
Alija Isaković se javlja kao pisac, u književnosti početkom šezdesetih godina XX stoljeća, kad objavljuje roman „Sunce o desno rame“ (1963), nakon toga pripovijetke „Semafor“ (1966), knjigu aforizama „Prednost imaju koji ulaze“ (1971), pripovijetke „Taj čovjek“ (1975), knjigu drama „Krajnosti“ (To, Generalijum i Kraljevski sudbeni stol, 1981), dramu „Hasanaginica“ (1982), raman „Pobuna materije“ (1985), putopise „Jednom“ (1987), knjigu priča za djecu „Lijeve priče“ (1990). Tu su još književni izbori u edicijama „Savremana književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga“ „Muslimanska književnost XX vijeka“ i „Bošnjačka književnost u 100 knjiga“.
Priredio je prvu antologiju bošnjačke književnosti Biserje 1972. godine. Objavio je Građu za bibliografiju muslimanske književnosti 1883-1971. u časopisu „Život“ (1972). Također, objavio je Izabrane pjesme Avde Karabegovića Hasanbegova (1967), Izabrana djela Edhema Mulabdića (1974), Izabrana djela Osmana – Aziza (1980), Izabrana djela Ahmeda Muradbegovića (1987), zbornik radova o glasovitoj bošnjačkoj baladi Hasanaginica 1774 – 1974.: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija (1975), prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca Hodoljublje 1973, anegdote Nasrudin-hodže (1984; narodnom mudracu i humoristi Nasruddin Hodži se pripisuje 350 priča čiji je on junak a često i pripovjedač, op. a.), sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa Behar 1900-1911, te njegov leksikografski poduhvat „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“ (1992). Knjigu „Neminovnosti: Baština, kritika“ objavljuje 1987. godine, knjigu O „nacionaliziranju“ muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta muslimana 1990. godine, a dnevničko-memoarsku knjigu „Antologija zla“, o agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) 1994. godine. Taj njegov rad još je vredniji jer je to radio u komunističkom režimu kad mnogi nisu imali građanske hrabrosti da to rade, iako im je to bio posao. Rječnik bosanskoga jezika (1995) autora Alije Isakovića svakako predstavlja prekretnicu u bošnjačkoj leksikografiji.
Danas se tendenciozno, čisto iz političkih pobuda, nameće naziv jezika u Bosni, umjesto bosanski jezik, konstrukcija ili nominacija bošnjački jezik. Ta nominacija bošnjački jezik je ustvari izmišljena i ona ne postoji niti je ikada postojala u svijesti govornika jezika Bosne. Naziv jezika se izvodi iz imena prostora, a ne iz imena naroda. Jezik historijski ne „imenuje“ narod. Jezik imenuje teritorij, prostor na kojem se jezik govori, piše i razvija, npr.: Njemačka-njemački, Francuska-francuski, Danska-danski, Engleska-engleski, Švedska-švedski, Turska-turski jezik, a takav je slučaj i sa Bosnom i njenim jezikom: Bosna-bosanski jezik. Zapravo, jezik je bosanski zato što je jezik Bosne.
Isaković je jedan od najznačajnijih kulturnih, književnih i naučnih radnika među Bošnjacima krajem XX stoljeća. Inicijator je i pokretač široke kulturne, jezične i književne djelatnosti, propagator novih, modernih pogleda na bosanski jezik i književnost. Bogata i raznolika književna i naučna djelatnost svrstava ga u sam vrh bošnjačkih kulturnih djelatnika.
Dramatizacijom Hasanaginice Alije Isakovića glumište (pozorište) je dobilo najvjerodostojniji i književno najupečatljiviji predložak za igru. Među brojnim bošnjačkim baladama posebno se svojom umjetničkom estetikom i izražajnom snagom ističu: Omer i Mejrema, Smrt braće Morića (Opjevani braća Morić Ibrahim i Mehmed – Pašo, pogubljeni u sarajevskoj tvrđavi 1757. godine kao buntovnici i silnici. Ukopani su u avliji Vekil Harčeve džamije, na nišanima se i danas nalaze natpisi, a na avlijskom zidu je i spomen-ploča o pogibiji. Nakon smrti postali su legendarne ličnosti.), Pogibija Hifzi-bega Đumišića, Ibrahim-bega svezana vode i glasovita Hasanaginica.
Prvi put je evropska pozornost čula za kulturni Balkan kad je talijanski putopisac filolog Alberto Fortis na bosanskom jeziku naporedo sa talijanskim prijevodom pod naslovom Xaloszna pjesanza plemenite Asan-Aghinize, objavio Hasanaginicu u prvom tomu svoje knjige Viaggio in Dalmazia (Volume Primo, Venezia, 1774, str. 98-104), u kojoj Hasanaga Arapović puštanjem ljube izaziva tragična zbivanja koja vode tragičnom raspletu. (Vidi: Mustafa Ćeman i Alija Isaković, Bibliografija radova o „Hasanaginici“, 1774 – 1974, u zborniku Hasanaginica 1774 – 1974, Sarajevo, 1975, str. 621-692) Samo četiri godine kasnije Hasanaginicu je prepjevao na njemački Johann Wolfgang von Goethe i objavljena je u zbirci narodnih pjesama Johanna Gotfrieda Herdera. Hasanaginicu je na francuski preveo Nodier Charles, na poljski Kazimierz Brodzinski, na engleski slavni Walter Scott, John Boyd Greenshields i William E. Aytoun, na mađarski Ferenc Kazinczy, na češki Samuel Rožnay, na latinski Đuro Ferić, na ruski Aleksandr Sergejevič Puškin, na slovenski Jakob Zupan, na švedski J. L. Runberg, na albanski Esad Mekuli, na malajski Pangkat Harahap, na makedonski Georgi Stolev, na turski Taib Okić, na danski Birthe Traerup, na perzijski Džemal Ćehajić, na arapski dr. Ahmed Smajlović.
Veoma zapaženo djelo koje je priredio Alija Isaković je Antologija bošnjačkog eseja XX vijeka (Alef, Sarajevo, 1996). U predgovoru Antologije je napisao: „Poslije Drugog svjetskog rata, odmah, zahvatilo je bošnjačku književnost mrtvilo do šezdesetih godina, čak izrazitije nego u toku rata (1941 – 1945). Pisati o muslimanskim piscima bilo je zazorno: 1945. je muk; Hamid Dizdar piše o Azerbejdžanu, pod pseudonimom (1946); Midhat Begić o junačkim pjesmama o bojevima za slobodu (1947); Salko Nazečić piše o pjesmama iz narodnooslobodilačkog rata (1949); Derviš Sušić dnevnik S proleterima (1950); Mak Dizdar o narodnim pjesmama iz borbe i izgradnje (1951); Mak Dizdar o narodnim pjesmama o Marku Kraljeviću (1952); Salko Nazečić o Njegoševom shvaćanju borbe za slobodu (1952); Alija Bejtić – priloge proučavanju naših narodnih pjesama (1953); Meša Selimović bira i redigira srpske pjesme o buni protiv dahija (1953); Salko Nazečić o epskim pjesmama Branka Radičevića (1953); Safet Burina piše uvod za antologiju makedonske poezije (1954); Hamid Dizdar o slovenskim narodnim pripovijetkama (1954); Nazečić Novo u Brankovoj lirici (1954); Abdulah Sarajlić o Čiči Romanijskom i njegovim partizanima (1954); Besim Korkut o šaljivim arapskim pripovijetkama (1955); Midhat Begić o Jeanu Cassou; Begić o Jovanu Skerliću (1956); Rizo Ramić o Iliji Grbiću (1956); Alija Nametak – bibliografija folklorne građe, i tako dalje.
Tužno!
Tek se poneki orijentalist zalijeće u vlastito naslijeđe: Omer Mušić, Smail Balić, Osman A. Sokolović, Hazim Šabanović, Fehim Bajraktarević.“
Ništa bolja situacija nije bila ni između dva svjetska rata, jer po nastavnim programima ima se dojam da su se u Bosni književnim radom bavili samo nemuslimani. Činjenica je, da postoji obimna književna baština Bošnjaka na bosanskom jeziku i arebici (bošnjeviji, arapskom pismu adaptiranom bosanskom jeziku) po postanku stara koliko i franjevačka, sa solidnom književno-historijskom vrijednošću. „Često se čuje prigovor s raznih strana što se u proučavanju naše književnosti u srednjim školama ne vodi nikako računa o onim muslimanima koji su pisali književna djela na našem jeziku. Doista, u našim srednjim školama se uopšte i ne spominje književni rad muslimana, kao da ga nikako nije ni bilo. Štaviše, o tom književnom radu, vrlo često, ne znaju ništa ni oni koji predaju istoriju jugoslovenske književnosti, jer se muslimani književnici ne proučavaju ni na univerzitetu.” (Ahmed Mulahalilović, “Gajret”, 1941: 43)
Reisul-ulema Džemaludin Čaušević je, 2. 7. 1938. godine, u jednom dopisu tražio od ministra prosvjete da se u nastavni program šestog i sedmog razreda „unesu stariji muslimanski (bošnjački) pisci koji su pisali svoja djela na našem jeziku, a arapaskim slovima, kao: Muhamed Hevaji, Kaimija, Ilhamija i dr.“
O toj književnosti (Alhamijado književnost) svoje knjige su objavili Safvet-beg Bašagić i Kemura-Ćorović 1912. godine, Mehmed Handžić 1934. godine, a Muhamed Hadžijahić 1938. godine. Ahmed Mulahalilović 1941. godine u „Gajretu“, između ostalog, piše, kako je Hevaji „već u prvoj polovini XVII vijeka izrazio misao o narodnom jedinstvu braće raznih vjera kakvu prije njega, a dugo ni poslije, nije izrekao niko“, kako je isti pjesnik pozivao „da se prestane sa borbama i svađama i da se jednokrvna braća približe i ujedine u ljubavi bez obzira na vjerske razlike“. (Ibidem)
Mulahalilović ističe da takvih primjera među Bošnjacima ima još, kao što su Ilhamija i Omer Humo. Naglasio je, kako je djelo koje obuhvata književno stvaranje Bošnjaka na narodnom (bosanskom) jeziku napisao jedan Nijemac dr. Maximillian Braun, a najbolje djelo o Hevajinoj Potur-šahidiji drugi Nijemac dr. Otto Blau.
Ovaj članak iz koga smo vadili pojedine citate i stavove, Ahmed Mulahalilović je završio riječima: „Naša inteligencija mora biti obaviještena o svojoj prošlosti, mora da zna svoje zaslužne pretke, jer samo ono što se dobro poznaje, može se pravilno cijeniti i voljeti.“ (Ibidem)
U znak sjećanja na Aliju Isakovića i njegov doprinos kulturi Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, Bošnjačka zajednica kulture „Preporod“ dodjeljuje bienalnu nagradu „Alija Isaković“ za najbolji dramski tekst na bosanskom jeziku.
Djela: Semafor, pripovijetke (1966), Prednost imaju koji ulaze, aforizmi (1971), Biserje, izbor iz muslimanske (bošnjačke) književnosti (1972); Hodoljublje, izbor iz bosanskohercegovačkog putopisa (1842 – 1970) (1973); Edhem Mulabdić: Izabrana djela, knjiga I-II (1974); Avdo Karabegović Hasanbegov: Izabrane pjesme (1967); Hasanaginica, 1774 – 1974.: Prepjevi, varijante, studije, bibliografija (1975); Osman-Aziz (Osman Nuri Hadžić i Ivan Aziz Milićević): Izabrana djela, knjiga I-II (1980); Ahmed Muradbegović: Izabrana djela, knjiga I-III (1987); O „nacionaliziranju“ muslimana: 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta muslimana (1990); romani: Sunce o desno rame (1963) i Pobuna materije (1985); Taj čovjek, pripovijetke (1975); Viaggio in Dalmazia (Bibliografija radova o Hasanaginici, 1774 – 1974. (1975); Građa za bibliografiju bošnjačke književnosti; drama Hasanaginica i druga djela.
FB: Nazif Veledar
