Neotekfirije u BiH

NEO-TEKFIRIJSKA IDEOLOGIJA MEĐU MUSLIMANIMA BALKANA – ideje, pobornici i koncepti

 

Trendovi (neo)tekfirijske ideologije su već duže vremena prisutni na prostorima Balkana. O kakvim idejama i stavovima se radi? Koje su glavne teme? Koji je njihov način argumentacije? Ko su autoriteti na koje se sljedbenici ovog diskursa pozivaju? – pitanja su za čijim odgovorima traga ova studija.

(Preporod.com – MIRNES KOVAČ)

U ovoj studiji fokusirat ćemo se na nekoliko internet stranica koje sadržinski, konceptualno i ideološki veoma naliče jedna drugoj, a koje propagiraju jedno krajnje isključivo tumačenje, primjenu i, povrh svega, propagiranje ili misionarstvo onoga što oni zovu “pravi” ili “istinski islam.”  Po temama, argumentima, autoritetima na koje se pozivaju i sklonostima prema islamskim pokretima, ove internet stranice su povezane linkovima.[1] Pored nekoliko stranica na bosanskom jeziku, na ovim stranicama je i po jedan ili dva linka za stranice na njemačkom, albanskom, holandskom, te jedna bilingualna stranica na engleskom i njemačkom jeziku.

Cjelokupan diskurs ovog islamskog cyber misionarstva je veoma diskretan. Na stranicama se rijetko, osim u par slučajeva, mogu naći konkretni kontakti i podaci o organizacijama, ustanovama ili društvima koja stoje iza održavanja ovog web-prostora. Zbog ove činjenice, konkretizacija i tačno određenje u smislu pravca ovakvih islamskih misionarskih pravaca je prilično komplikovan zadatak.

Posjetioci ovih stranica se na dvije stranice mogu djelomično upoznati sa deklariranom misijom. “Osnova naše vjere islama je tewhid, obožavanje samo Allaha, s.v.t, bez činjenja mu sudruga u ‘ibadetu… Mi imenom naše stranice (Suza za tewhidom) želimo ukazati na važnost tewhida i njegov gurbetluk (osamljenost) danas,” ističe se na jednoj stranici[2], dok se u odjeljku “O nama” druge stranice kaže: “Mi pozivamo u obožavanje samo Allaha, subhanehu ve te’ala, kao što nam je naređeno u Kur’anu… Mi pozivamo u hidžru (iseljenje) Allahu, s.w.t, kroz ‘la ilahe illellah’, odricanjem, mržnjom, neprijateljstvom i tekfirom širka i mušrika pa makar oni bili i očevi naši, sinovi naši, braća naša ili rođaci naši. Mi pozivamo i u hidžru Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, slijeđenjem njegovog sunneta…Mi pozivamo u ispoljavanje tewhida, kroz riječi i djela, kao što su to radili svi poslanici kao Ibrahim, a.s., i Muhammed, s.a.v.s. Mi pozivamo u sprovođenje tewhida u svim segmentima života. Pozivamo u robovanje Allahu, umjesto robovanja stvorenjima. Mi ne cijenimo ljude po titulama nego po tewhidu. Mušrik sa titulom, pa makar on važio za alima, nije naš brat, mi ga se odričemo i tekfirimo ga. Onaj ko nam dođe sa tewhidom, on je naš brat pa makar živio na drugom kontinentu i govorio drugim jezikom.”[3]

U nekim tekstovima, raspravama i fetvama, sebe nazivaju mudžahidima.[4] U proglasu saudijskom režimu napisanom nakon poziva saudijskog kralja Fahda, a pročitanog od strane današnjeg kralja Abdullaha, da se “mudžahidi moraju predati u roku od mjesec dana, (novembar, 2006. godina) od strane jednog od njihovih autoriteta, uz oštre kritike i ozlojeđenost ovim režimom, stoji zaključna indikativna rečenica: “Vaš otac, sluga Engleza, je izdao naše pretke ‘El-Ihwan’ u mjestu zvanom es-Sebila. Ova izdaja neće biti ponovljena sa nama, uz Allahovu pomoć.” Ovo je rijedak momenat u kome se ideologija koja se prezentira na ovim internet stranicama može povezati sa nekim historijskim pokretom kao što je to slučaj sa pokretom “El-Ihwan” sa kraja 19 stoljeća. Iako ideje i diskurs koji se nudi na ovim stranicama ukazuju na sličnost sa ideologijom pokreta Et-Tekfir wa-l-hijra iz Egipta, ovdje se ne radi o pokretu koji je imao svoj poltički momenat krajem 1950-1960tih u Egiptu. S druge strane, ako se pogleda u autoritete može se zaključiti da zagovornici ovog diskursa uglavnom vezuju na ono što oni smatraju pravim i istinskim učenjem Muhammeda ibn Abdu-l-Wahhaba i njegovih potomaka, te generacija autoriteta saudijske uleme, posebice pokrajine Nedžd, (u nekoliko navrata se nailazi na argumente koji se nazivaju “Mišljenje uleme Nedžda”) s tim da se današnja zvanična saudijska ulema optužuje za privrženost režimu, podilaženje vlastodršcima i odstupanje od “pravog puta.”

U metodološkom smislu, sagledano iz perspektive glavnih tema o kojima se naširoko raspravlja na ovim stranicama, (kao i u slučaju pomenute egipatske organizacije koja je sebe nazivala Al-Gama’a Islamiyya, a kojoj je egipatska vlada dala ime Et-Tekfir wa-l-hijra) te drugih savremenih reakcionarnih pokreta (poput Hizbu-t-Tahrira, primjerice) u odnosu prema vladajućim režimima na Bliskom Istoku, primjetan je jedan reakcionarski, ekskluzivistički stav u kojem se vladajući režimi optužuju kao nevjernički, neislamski jer se u njima ne primjenjuje šerijat. Posebno je ocjena režima kao i naroda koji živi pod tim režimima izrazita i nedvosmislena ukoliko se u određenoj zemlji “sudi” po zakonu kojeg donesu ljudi, ili ukoliko postoji neka vrsta izbora i izbornog sistema, jer se demokratija apriori odbacuje kao širk (nizamu-l-kufr), sistem kufra.[5]

Ukoliko se ovaj koncept “suđenja” ili “tehakuma” (arbitraže koja se čini mimo onog što je objavljeno u Kur’anu ili naređeno u sunnetu) promatra sa historijskog gledišta neke paralele se mogu naći sa ranim i izumrlim pokretom haridžija (al-Khawarij). Stoga bilo kakvo precizno imenovanje ovog trenda u savremenom cyber-misionarstvu može lahko biti pogreška, a u samim tekstovima i raspravama autoriteta koji su ponuđeni na ovim stranicama evidentna je svijest zagovornika ovog pravca o nazivima i imenima koja se danas od strane mainstream muslimanske zajednice daju ovakvim skupinama. Otuda smo i u naslovu ove studije kao jedino moguće naučno sagledavanje ovog fenomena, zbog izrazite diskrecije koja vlada u pogledu onoga što stoji iza ovakvih cyber-pojava (imena i kontakti su uglavnom pseudonimi) odlučili se imenovati ovaj fenomen kao trendove neke nove tekfirske ideologije, tekfirske zbog koncepta tekfira kao središnjeg koncepta na kojem se ideologija ovih stranica zasniva. Najeklatantniji primjer u kome se vidi raskol i koncepcijska diskrepanca sa onim što se danas smatra zvaničnim tumačenjem islama u Saudijskoj Arabiji jeste booklet autora Husejna Mahmuda pod naslovom “Mi smo zalutala omladina: Molimo podučite nas, uputite nas, ispravite nas!” (“We are ignorant deviants; Please, teach us, guide us, correct us!” – Plav, Sandžak, juni, 2005. godine) u kojoj se na jedan lucidno retorički i podsmjehivački način ukazuje i odgovara zvaničnoj ulemi na Arapskom poluotoku na promjeni kursa, kojeg su, “nekada naučavali”, a danas o tim stvarima imaju sasvim drugačije stavove i mišljenja prvenstveno o “džihadu”, “napadima na nevjernike”, te stradanju civila kao kolateralne štete prilikom atentata i bombaških napada itd.

Treba na kraju ovog uvoda spomenuti i jednu od primjetnih odlika ovakvih savremenih sekti, a ona se izražava u konstantnoj i progresivnoj mutaciji i cijepanju – na ovo ukazuju rasprave i međusobna optuživanja i isključivanja, veoma prisutna posebice kod mlađih i “novijih” autoriteta ove skupine. Desetine audio rasprava, tvrdnji i odgovora na “potvore” “sumnje”, argumentiranja i kontra-argumentiranja, kao i transkripti ovih diskusija dostupni su i veoma interesantni za sagledavanje razvoja ovakvih cyber trendova.

Glavne teme

Nevjerovanje u taguta

Jedan od ključnih termina i predmeta rasprava koje se vode na ovim stranicama je termin “tagut.” Frekvencija ove riječi u raspravama, ukazuje na centralitet i važnost ovog pitanja za one koji sebe nazivaju “istinskim sljedbenicima tewhida.” Najkraća definicija ove riječi jeste “lažno božanstvo.”

Tagut dolazi od riječi “tugyan” što znači prelaziti granicu. “Tako da svako onaj ko sudi po nečemu s čim nije došao Poslanik, s.a.v.s, ili vlada po nečemu što nije od Poslanika, s.a.v.s, sudi i vlada po tagutu,” obašnjenje je koje navodi u jednoj od rasprava.[6]

U odgovoru na pitanje šta je tagut u jednoj raspravi se navodi da je “većina učenjaka prihvatila ovakvu definiciju taguta: ‘Sve što se obožava mimo Allaha, pa makar i samo jednom vrstom ibadeta, a ono što se obožava je time zadovoljno naziva se tagut.'” Potom se donosi komentar Muhammeda ibn Abdu-l-Wehhaba koji glasi: “Tagut uopšteno je sve ono što se obožava mimo Allaha, s.w.t, i zadovoljno je tim obožavanjem, a to uključuje one koji se obožavaju, slijede i kojima se pokorava mimo Allaha, s.w.t., – svi oni su taguti.”[7] U većini rasprava o tagutu navode se kur’anski ajeti, a najeksplicitniji je 256. ajet sure El-Bekara u kome se kaže: “Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti,  – A Allah sve čuje i zna.” U tom kontekstu se navodi i fetva Ibn Tejmijje (Fetva, tom 28., str. 200) po kojem osoba koja se obožava mimo Allaha i ne odrekne se tog statusa, ona postaje tagutom. Slijedi i navod hadisa Poslanika u kojem stoji da: “Oni koji slijede i obožavaju tawagite (množina od tagut), sami su tawagiti.”

Klasični islamski stavovi po pitanju značenja ovog pojma, pri čemu se tagut određuje kao šejtan, sotona, se od sljedbenika ovog diskursa odbacuju. Tagut po njima može biti čovjek, drvo, kamenje, rabin, sveštenik, zakon i onaj ko ga sprovodi (zakonodavac), a mišljenje da je tagut sotona se odbacuje jer se smatra da se ovim pristupom “pokušava prikriti činjenica da su naši vladari taguti, protiv kojih se mora boriti sve dok sva vlast ne bude Allahova.”

U poglavlju u kome ćemo donijeti outline of arguments više ćemo se zabaviti ovom tematikom, a ovdje treba spomenuti da je koncentracija rasprava o tagutu na ovim stranicama veoma obilna i na što ukazuju brojna audio predavanja naslovljena “Kufr u taguta” koja se mogu downloadovati i u transkript verziji. Uz to što se “nevjerovanje u taguta” drži jednim (prvim i čak suštinskim) od dijelova vjerovanja u Allaha, ono je svojevrsni diskvalifikativni faktor u konceptu “tekfira”, posebice u segmentu suđenja po zakonima koji nisu objavljeni od Allaha. U nekim raspravama nalazimo da je kufr u taguta  šart ispravnosti imana (vjerovanja) u Allaha i jedan ogroman, veliki, važan rukn (uvjet) vjerovanja u Allaha, tj. kojeg obuhvata rukn negacije …”[8]

Kod predstavljanja vrsta taguta na jednoj stranici zatičemo fetvu Muhammeda ibn Abdu-l-Wehhaba naslovljenu “Glave taguta” koja identificira pet vrsta taguta kroz kur’ansku argumentaciju: šejtan, nepravedni sudija koji mijenja propise Uzvišenog Allaha, onaj koji sudi nečim što Allah nije objavio, onaj koji tvrdi da zna skriveno (el-gajb) mimo Allaha, onaj kome se čini ibadet mimo Allaha i time je zadovoljan. Fetva završava konstatacijom koja se poziva na 256. ajet sure El-Bekare (koji je inače najcitiraniji argument za koncept taguta): “Znaj da čovjek ne postaje muminom (vjernikom), osim kufrom u taguta.” U kontekstu političke primjene ovog termina skoro svi režimi arapskog svijeta se identificiraju kao tagutski, a njihovi vladari se imenuju kao taguti. Tako npr. u već pomenutom proglasu “O, murtedi! Nećemo se predati!” kojeg potpisuje šejh Ubejj Abdurrahman El-Utejbi saudijskom režimu koji je izdao ultimatum za predaju “mudžahida” 2006. godine opetovano se obraća sa pozivom “O taguti!”.

Tekfir – proglašavanje nevjernikom

Koncept nevjerovanja u taguta u raspravama na koje nailazimo na ovom cyber prostoru usko je povezan sa konceptom tekfira, glagolske imenice koja dolazi od glagola (keffere – jukeffiru – tekfir)  proglašavanje nekoga kafirom – nevjernikom. “Proglašavanje mušrika kafirima na osnovu argumenata i dokaza iz Allahove Knjige i sunneta Njegovog vjerovjesnika, s.a.v.s, je jedan od najvećih oslonaca vjere,” stoji u jednoj raspravi te se dodaje i to “da će osoba koja to čini biti nagrađena i da se ona na taj način pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s.”[9]

S druge strane, obaveza proglašavanja nevjernikom onoga ko počini neko od djela nevjerstva, pored toga što se smatra jednim od glavnih oslonaca vjere, smatra se također da osoba koja to propusti učiniti nije musliman. U ovom kontekstu navode se riječi Muhammeda b. Abdu-l-Wehhaba: “A ti kojem je Allah podario islam, i koji si spoznao da nema boga osim Allaha, nemoj misliti da ako kažeš da je ovo istina i ja se klonim svega što je mimo Njega, ali se neću suprostaviti mušricima niti ću o njima govoriti bilo šta, nemoj misliti da ćeš time zaslužiti ulazak u islam. Nego mora postojati mržnja prema njima, mržnja prema onima koji ih vole, ponižavati ih i iskazivati neprijateljstvo prema njima.” Ovdje se dolazi do poznatog pravila kojim se vode sljedbenici ovog diskursa: “Onaj ko ne čini tekfir, sam je kafir.” Kao potvrda ovom mišljenju je i rasprava po kojoj se odbacuje mogućnost da osoba za neka djela kaže da su djela nevjerstva, a da počinioca tih djela propusti nazvati kafirom.[10]

Slijedeći ovu metodologiju zagovornici i tumači ovakvih rasprava tekfir dispenziraju čak i na one muslimane koji vanjštinom obavljaju islamske propise, ali su učinili neko djelo velikog širka. “Može čak i da klanja namaz i sl., ali ga vidiš da je uradio veliki širk ili da se on obožava mimo Uzvišenog Allaha, a da je time zadovoljan… a ko je to? Kako se u šerijatu naziva taj koji je obožavan mimo Uzvišenog Allaha, a time je zadovoljan? Zove se tagut. Obaveza ti je da mu negiraš ime islama i da mu daš – koje ime? Da mu daš ime kufra i da mu daš ime taguta i to je ona akida za koju želimo da se proširi…”[11]

U pogledu načina kufra u taguta isti autor citira Muhammeda b. Abdu-l-Wehhaba: “Način činjenja kufra u taguta jeste: 1. Da si uvjeren u zabranjenost i neispravnost obožavanja taguta; 2. Da ga napustiš; 3. Da ga mrziš; 4. Da si mu neprijatelj; i 5. Da ga proglasiš nevjernikom.”[12]

Indikativno je upozorenje koje autor upućuje svojim slušaocima (predavanja se održavaju putem internet servisa PalTalk), a koje je vezano za muslimane Balkana: “Zato vas ovdje upozoravam na jednu stvar: Da izbacite iz svakodnevne upotrebe izraz: ‘ovi naši muslimani’. Ne smijete to tako da radite. Ako znate da čovjek o kome vi govorite nije musliman, ne smijete vi za njega da kažete da je musliman. To mora da se izbaci, braćo, zato što su, rekli smo, islam i musliman šerijatska imena, šerijatski pojmovi. Ne smiješ ti njega nazivati muslimanom. Nazvat njega muslimanom ti je kod Allaha isto kao da nazoveš Busha muslimanom. Nikakve tu razlike nema, zato što smo mi saznali da islam nije izgovaranje šehadeta, već je izgovaranje šehadeta samo išaret (naznaka) na islam u koji ulazi izgovaranje šehadeta.”

Konkretno se o Bosni i Sandžaku autor izjašnjava: “Haqq (istina) je da trebamo doći do Allahovog propisa. Osnova u Bosni i Sandžaku je da je dolje kufr i da su dolje ljudi kafiri, jer svako ide na biranje (glasanje), svako ide da glasa, dolje nema tewhida više, ali još uvijek, kada vidimo čovjeka da izgovara šehadet, da uči ezan i ikamet, da klanja namaz, svjedočimo mu da je musliman sve dok ne vidimo kod tog čovjeka da radi ili govori nešto što ga izvodi iz vjere. Mogu da kažem da je osnova kufr, ali svjedočim mu, dajem mu vanjštinski islam kada vidim znakove islama, poput dva šehadeta, ezana, ikameta, namaza, hadždža…”

Isti autor, čak, ide dotle da Bosnu i Hercegovinu i prostore Balkana smatra kao prostorima na kojima nije bilo islama niti muslimana. “Ja ovdje govorom mislim na Bosnu i na sve ‘naše’ prostore za vrijeme rata. U Bosni nije bilo islama za kojeg se vežu riječi učenjaka, u Bosni nije bilo islama, niti je bilo muslimana. Ja otvoreno kažem i ko god hoće neka dođe da razgovara sa mnom. I ne samo Bosna, već sve one zemlje na Balkanu. Gdje je tamo bio tewhid i gdje je tamo bio kufr u taguta? Naprotiv, za vrijeme rata i kada je haqq (istina) došao, vjera u taguta je bila vjera naroda,” ističe isti autor argumentirajući svoj stav sekularnim uređenjem BiH, postojanjem predsjednika, te armije koja se borila za uspostavu demokratske, sekularističke, multinacionalne, multikulturalne, pluralističke države.

NEOTEKFIRIJSKA IDEOLOGIJA MEĐU MUSLIMANIMA BALKANA – ideje, pobornici i koncepti (Drugi dio)

 

Granice do koje ide ovakva metodologija najbolje ilustrira citat koji i za Mekku, Sveto mjesto islama, izjavljuje da je postala daru-l-kufr (mjesto kufra). “Mekka je nekada bila majka dijaru-l-islama (teritorija islama), najdraže mjesto Allahu, dž.w.a, daru-l-islam, ali onog momenta kada su je nadvladali i kada su počeli njom da vladaju propisi nevjerstva i kada su stanovnici njeni postali mušrici, Mekka je postala daru-l-kufr, tj. mušrici su uzeli daru-l-islam pa je postao daru-l-kufr” ističe autor koji u svojim stavovima otvoreno deklarira razlaz sa nekoliko najkonzervativnijih autoriteta poput Ibn Baza, Ibn Uthejmina i Albanija.[1]Savremeni jordanski učenjak Muhammed Nasiruddin El-Albani se u jednoj raspravi čak naziva novotarom stoljeća, velikim džahilom(neznalicom) i kafirom, jer je koncept tekfira diferencirao.[2] Nadalje se ne može biti neutralan po pitanju tekfira, tekfri se mora činiti čak i pod prisilom, tako da ne iskazivanje mržnje prema onome što je kufr takvog čini kafirom, stav je istog autora.[3]

Tehakum – prihvatanje suda mimo Allaha

Ovaj koncept je veoma prisutan i usko je povezan sa konceptom kufra u taguta i tekfira. Tehakum je prihvatanje arbitraže, rješavanja sporova, uređenja života i ljudskog društva uopće, mimo onog načina na koji je to objavljeno od strne Allaha, i naređeno od strane Poslanika. Ovaj princip, kojeg zagovornici ovog diskursa smatraju da izvodi iz islama, se argumentira kur’anskim ajetom koji određuje kvalifikaciju onih koji prihvate sud mimo onog što je Allah objavio, tj. oni koji tako postupe su kafiri (nevjernici). “A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi kafiri (nevjernici). (Al-Maida, 44). U ovom kontekstu je i stav prema demokratiji: “Demokratija je sistem po kojem žive kafiri i u koji vjeruju i za koji umiru… Muslimani koji slijede i praktikuju vjerovanje ehli-s-sunneta ve-l-džema’ata ne prihvataju ovo i ne dozvoljavaju da kafiri budu nadmoćni nad njima. Ummet je uzdignut kao najbolji ummet koji je ikada kročio zemljom, i njemu je dat najveći stepen vladavvine i upravljanja društvenim odnosima – šerijat. Zato se mi žestoko suprostavljamo obmanama i prevarama ovih nacija i njihovog sramnog i poganog demokratskog sistema vladanja, jer vrhovna vlast pripada Allahu, Jedinome. Samo se Njemu pokoravamo u svemu što nam je propisao od zakona. Islam je jedini put koji će povratiti dostojanstvo muslimana i koji će donijeti prosperitet i napredak svih nas i na dunjaluku i ahiretu”, stoji u tekstu u kome se demokratija izjednačava sa terorizmom, nepotpisanog autora.[4] U kontekstu ovog u literaturi koja se može downloadovati sa ovih stranica poput knjige šejha Sulejmana ibn Nasira El-Ulwana “Zaista Allahova pobjeda je blizu” kao potvrda se navodi mišljenje ranog autoriteta islama Hafiza Ibn Kesira: “Ko god ostavi jasni šeri’at, koji je objavljen Muhammedu sinu Abdullahovom, pečatu vjerovjesnika, i obrati se za HUKM drugome mimo njega, od prijašnjih, derogiranih zakonodavstava, je kafir. Pa šta reći onda za one koji se za presudu obraćaju Jasiqu (knjiga propisa i zakonodavstva koji su koristili Tatari) stavljajući ga ispred šerijata?! Ko god tako postupi, postaje kafir, prema idžma’u (konsenzusu) muslimana.”[5] Tehakum, suđenje i parničenje, se u  raspravama ističe kako ibadet, te se stoga tagutskim naziva svako suđenje i parničenje po zakonu mimo Allahovog.[6] Sve sumnje kako bi u suprotnom pravo bilo izgubljeno, kako se odnosi na one zbog kojih je ajet objavljen (historijski), kako je to mali širk, kako je dozvoljen ako se ne kosi sa šerijatom, kako postoje fetve nekih učenjaka da je to dozvoljeno, te kako danas ne postoji šerijatska vlast i radi se o prinudi – svi ovi slučajevi se sistematski pobijaju i odbacuju.[7]

 

Osnove vjere (‘Aslu-d-Din) – tumačenje riječi NEMA BOGA OSIM ALLAHA

Ovo je jedan veoma prisutan koncept na stranicama cyber prostora onih koji sebe smatraju pravim i istinskim sljedbenicima tewhida, muwehhidima i sl. Obično se u svim raspravama ističe kako “neznanje” o “istinskom značenju” riječi “La ilahe illellah” ustvari nema opravdanja. “Šehadet ‘La ilahe illellah’ se sastoji od NEGACIJE (La ilahe) i POTVRDE (illAllah). Negacija je odricanje, srcem, jezikom i djelom, od svih lažnih božanstava, koja je Allah nazvao u svojoj knjizi “taguti.” Što se tiče potvrde, ona je, nakon odricanja od taguta, usmjeravanje ibadeta(obožavanja) takođe srcem, jezikom i djelom, Allahu Jednom, Koji nema sudruga. To je ono na što upućuje šehadet ‘La ilahe illellah’ ili ‘niko nema pravo da mu se upućuje ‘ibadet, mimo Allaha,” objašnjenje je koje se nudi u knjizi “Osnova islama koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman.”[8] U drugim raspravama pratimo trend po kojem se NEGACIJA, odnosno nevjerovanje u taguta ističe u prvi plan. Kao najopasnije protivnike tewhida, sljedbenici ovog diskursa smatraju one koji budu radili po tewhidu ali ne znaju “ispravnu vrijednost, niti mrze one koji tewhid zapostave, niti ih proglašavaju nevjernicima.”  U kontekstu ovog navodi se mišljenje Muhammeda b. Abdu-l-Wehhaba: “Osnova vjere islama i njegovi temelji predstavljaju dvoje: PRVI: Naređivanje obožavanje jedino Allaha, Koji nema sudruga, i podsticanje na to, prijateljevanje na toj osnovi i proglašavanje nevjernikom ko to ne učini. DRUGI: Upozoravanje od širka u obožavanju Allaha, pooštravanje stava po tom pitanju, neprijateljski odnos radi toga i proglašavanje nevjernikom onoga ko to učini.”[9] Dakle, ono što ova skupina zove temeljom vjere i po čemu sebe distancira od ostalih pripadnika islama jeste usko vezano za prethodne koncepte tekfira i nevjerovanja u taguta. Tako, kao što smo ranije napomenuli, a u čemu se ogleda veza između definiranja temelja vjere i kufra, je i mišljenje po kojem je kufr u taguta  šart ispravnosti imana (vjerovanja) u Allaha i jedan ogroman, veliki, važan rukn (sastavni dio) vjerovanja u Allaha, tj. kojeg obuhvata rukn negacije. U ovom kontekstu navodi se “da svaka stvar ima osnovu. Kako neko ikako može biti musliman ako nije shvatio osnovu islama?” Citira se poznati hadis kojeg bilježi Buharija koji govori o pet stubova islama, a objašnjenje ovog hadisa je dato kroz drugi kojeg prenosi Muslim “da se u stvarnosti sprovede Allahova Jednoća” i druga predaja koju bilježi “da se Allah mora obožavati i da sve mimo Njega mora biti odbačeno.”[10]

Džihad

Kao i u prethodnim slučajevima i koncept džihada, ili borbe na Allahovom putu, usko je povezan sa ostalim glavnim polugama ovog diskursa. Na cyber prostoru ovih stranica obično se nalazi pododjeljak na kome su smješteni materijali i rasprave o džihadu. Rasprave o džihadu su u klasičnom islamskom mišljenju inače vođene u kontekstu podjele svijeta na daru-l-islam (područje islama) i daru-l-harb (područje rata). Džihad se kao posebna tema tretira u hadiskim zbirkama i njegovi propisi se posebno razmatraju u pravnim djelima. Ono što je indikativno kada se tematika džihada sagledava u materijalima prisutnim na stranicama na kojima se nudi ovakav diskurs jeste razvijajući i nedovoljno artikulirani jedinstveni stav po ovom pitanju, posebice ako se u obzir uzmu okolnosti u kojima se muslimani, odnosno “istinski sljedbenici tewhida” nalaze, odnosno, u kojim sredinama žive. U kontekstu povezanosti sa ostalim temeljima ovog diskursa su i stavovi “da’we Nedžda” i fetve u kojima se objašnjavaju stvari koje povlače džihad protiv njihovih počinioca.  Jedan od autoriteta koji se svrstavaju u grupu “ulema Nedžda” ističe da onaj ko ne čini tekfir ili sumnja u kufr nema ispravan islam, sam je kafir i njegova krv i imetak postaju dozvoljenim. K tome, “obavezna je borba protiv takvih sve dok ne počnu tekfiriti mušrike, za što se navodi poznati hadis Poslanika: “Ko rekne nema boga osim Allaha, i zaniječe ono što se obožava mimo Allaha, zabranjen je (zaštičen) je njegov imetak i njegova krv.” Tako u ovom slučaju uviđamo obrnuti logički smjer dokazivanja: npr. ukoliko radi obrnuto, obrnute su i mjere. K tome, džihad koji se kod mainstream muslimanske uleme opravdava uglavnom u odbrambene svrhe, kod pripadnika ovog mišljenja naširoko se navode i argumenti o dozvoljenosti i obaveznosti ofanzivnog džihada. Veoma je interesantno sagledati stavove i način argumentiranja samoubilačkih akcija kod pripadnika ovog diskursa, a o tome ćemo opširnije govoriti u o argumentiranju stavova. Eklatantan primjer argumentacije tih djela jeste zadnji dio knjige šejha Sulejmana ibn Nasira El-Ulwana, osobe koja je zatvorena od strane saudijskih vlasti, a koji uz govor o džihadu i njegovoj obaveznosti navodi i argumente za opravdanost samoubilačkih akcija.[11] S druge pak strane, treba spomenuti da naglašavanje na stvarima prioritetnosti “ispravnog vjerovanja” i “shvatanja” “osnova vjere”, (tj. koncepta da’we – uspostavljanja ovog diskursa kod ljudi koji, iako nominalno muslimani, autori ovog diskursa takvima ne smatraju) kod nekih autora rasprava o kufru u taguta džihad potiskuje u drugi plan. S obzirom da se zemalje u kojima žive muslimani proglašavaju zemljama kufra, tako se i mogućnost “džihada” isključuje (npr. Bosna i Čečenija) jer “istinskog džihada” po mišljenju pripadnika ovog diskursa, nije moglo biti bez “ispravnog vjerovanja” i ispravnog shvatanja “osnova vjere.”[12]Također se  odbacuju stavovi nekih muslimanskih učenjaka da je za džihad potrebno imati vođu, tj, da muslimani moraju imati halifu ili imama koji se slijedi. “Ovo je novotarija u vjeri i zastranjivanje od puta mu’mina (vjernika)”[13] Kao argument za ovakav stav navodi se historijski podatak o Ebu Basiru, mekanskom mladiću koji se odmetnuo i vodio individualni džihad.[14]

Neke fikhske rasprave

Rasprave iz oblasti fikha ili obredoslovlja su malobrojne i uglavnom su vezane za ona područja u kojima se sljedbenici ovog diskursa razlikuju od mainstream muslimanske zajednice. U tom pogledu nailazimo primjerice raspravu u kojoj se nude dokazi kako je isbal (spuštanje nogavica ispod članka) zabranjeno (haram).[15] U pogledu pokrivanja nailazimo na rasprave koje govore o obaveznosti nikaba, potpunog pokrivanja ženskog lica, kojeg autori ovog diskursa nazivaju “šerijatski hidžab.”[16] U pogledu islamskog propisa zekata, nailazimo na raspravu o onima koji odbijaju ovu islamsku dužnost kao otpadnicima od vjere. Inače u pogledu zekata, kojeg na balkanskim prostorima organizirano ubiru i distribuiraju Islamske zajednice za potrebe svojih vjersko-odgojnih aktivnosti i obrazovnih ustanova, na stranicama sljedbenika ovog diskursa nailazimo i na poziv “muwehhidima” da kroz svoju obavezu zekata, zekatu-l-fitra ili sadake pomognu porodice “braće” koja su uhapšena i borave u zatvoru u Beogradu, “a koje drže zatočenim, “taguti srpske države, nahuškani od strane (ne)islamske zajednice Sandžaka.”[17]

Misionarstvo i novotari (da’wa i ehlu-l-bid’ah)

Misionarstvo ili da’wa je sušti prioritet i moglo i u okviru ovog koncepta spada sve ono što se propagira na ovim stranicama, putem pisanih, video i audio materijala. U pogledu usmjerenja posebice se argumenti usmjeravaju na pobijanje sumnji i karakterizaciju onih koje nazivaju murdžije odnosno koncepta (irdža’a). Ukratko koncept irdža’a je vezan za shvaćanje grijeha (djela) i njegovog utjecaja na unutarnje stanje vjerovanja (imana). Upozoravajuće i diskvalificirajuće mišljenje u pogledu pripadnosti islamu ova skupina ima i prema sufijama i ši’ijama. O stavovima spram režima, posebice saudijskog koji se od svih najviše spominje, već je bilo riječi, sve ove skupine se podvode pod zajedničku kategoriju onih koji su skloni novotarijama.

 

Argumenti

Za sagledalavanje strukture i  načina argumentiranja pojedinih stavova sljedbenika ovog diskursa uzeli smo kao praktični primjer jedne ili više rasprava u kojima se najbolje vide odlike, smjerovi i krajnji rezultati ovakvog ideološkog shvaćanja i tumačenja islama.[18] Dvije stvari posebice odlikuju materijale na koje se nailazi na ovim cyber prostorima: ekskluzivistički pristup i diskvalifikacijska metodologija. Sagledavanje argumenata koji se iznose na ovim stranicamma  razmotrit ćemo korz klasičnu shemu koja se provlači kroz materijale zagovornika ovog diskursa.

I –  Opće stanje muslimana

Kao prolog mnogim raspravama i materijalima navodi se “jadno” stanje muslimnana današnjice. “Zabluda, neuspjele reforme, ogrezlost u grijehu, razvrat, zastranjivanje u vjeri” sve su to za zagovornike ove metodologije znakovi i osobine džahilijjeta u kome muslimani žive. Kao razlog za takvo stanje navodi se i prisustvo modernih ideologija: nacionalizam, sekularizam, ateizam, te raširenost sufizma i ši’izma – što je stanje širka i prisustva iskrivljene vjere.

Da bi muslimani povratili svoju slavu, ugled i čast potrebno je vratiti se pravom, istinskom i neiskrivljenom islamu u njegovom potvrđenom obliku. Kada se pominje potvrđeni oblik onda autori aludiraju na islam rane generacije muslimana, reinterpretiran i reduciran u kontekstu diskursa sljedbenika ovog mišljenja. Argumenti stanja muslimanskog Ummeta se navode kao razlog potrebi vraćanja tewhidu (vjerovanju u Božije jedinstvo) i oslobađanju od širka i svega onog što širk sa sobom donosi, a jedna od najočitijih manifestacije odsustva tewhida, zaključuje se po količini i opsegu argumentacije koja se potom iznosi, jeste odsustvo vladanja po Allahovim zakonima.

II – Osnova vjere – tewhid

Nakon ontoloških argumenata o razlozima stvaranja svijeta i čovjekovog postojanja obično slijede kur’anski argumenti koji islam određuju jedinim ispravnim putem.[19] Pokoravanje naredbama Allaha i Njegovog Poslanika smatra se, kao i kod mainstream muslimana, osnovom vjere. Za primjetiti je, međutim, da se u određivanju sadržine, opsega i načina izvršenja ovih islamskih temelja dolazi do razilaženja sa mainstream muslimanskom zajednicom. Bolje kazano, ono što se u tumačenjima zagovornika ovog diskursa određuje prioritetom jeste diferencioni prostor gdje se ova skupina izdvaja od velike većine muslimana današnjice. Kao jedan od ključnih koncepata u diskursu ove skupine određuje se “vladanje po onome što je objavio Allah” sve ono što je u opreci sa ovim odbacuje se kao neispravno, kao vladanje po tagutu (argumentira se kur’anskim ajetom iz poglavlja En-Nisa, 60), a oni koji tako postupaju nazivaju se neiskrenim i “sljedbenicima šejtana”[20] Ovaj momenat je veoma važan jer predstavlja tačku diskvalifikacije i sva metodologija koja nastaje u ovom pravcu može se okarakterizirati kao disqualifying methodology – svi neistomišljenici sa ovim stavovima se odbacuju. O konceptu taguta i onome što on predstavlja najčešće se navodi 44. ajet poglavlja Al-Maida i on je veoma značajan u smislu shvatanja “osnova vjere” i tumačenja glavne izreke kojom osoba izražava svoju pripadnost islamu, tj. šehadeta. Po zagovornicima ove metodologije kufr u taguta dolazi prije vjerovanja u Allaha, pa se stoga njegovoj važnosti čak daje i prioritet što uveliko određuje stavove ove skupine. U kontekstu objašnjenja termina “tagut” navode se rani muslimanski autoriteti, a najčešći je stav Ibn Kajjima El-Dževzija.[21]

III – Način slijeđenja “Pravog puta”

Način slijeđenja “pravog puta” po mišljenju sljedbenika ovog diskursa je povratak tewhidu. U kontekstu razumijevanja tewhida nezaobilazno je naglašavanje tumačenja osnovne poluge islamskog vjerovanja – šehadeta. Klauzula “Nema boga osim Allaha” se dijeli na dva dijela, što nije strano klasičnim islamskim raspravama. Međutim kod pripadnika ovog mišljenja, prvi dio, odnosno NEGACIJA, jeste svojevrstan uslov za drugi dio AFIRMACIJU. U ovom smislu kao argument za NEGACIJU navodi se 256. ajet poglavlja Al-Baqara, u kojem se “kufr u taguta” spominje prije “imana u Allaha” kao uslov za vezivanje za najčvršću vezu (što se tumači kao islam, šerijat, prava vjera i dr.). Kao dodatna argumentacija, uz kur’anske ajete o “tagutu”, navode se obično hadisi poput hadisa iz Muslimove zbirke “Ko god kaže “La ilahe illellah” i zaniječe sve što se obožava mimo Allaha – njegov imetak i njegova krv postaju sveti, a obračun mu je pred Uzvišenim Allahom.”[22] Štetnost širka, borba protiv širka se dodatno objašnjavaju kroz kur’anske primjere o Božijim poslanicima, kao što je slučaj poslanika Ibrahima. Također se naglašava individualna borba protiv ovog koncepta i ne prezanje ni pred čim u ustrajavanju na ovome putu.[23]

 

Legenda za PRVI dio:

[1] Glavne internet stranice koje su nam poslužile kao izvori za sagledavanje ovog fenomena su: www.kelimetulhaqq.net , www.el-tewhid.com , www.imamitewhida.com , www.suza-za-tewhidom.com ,www.put-istine.com , www.al-muwahidun.de

[2] Vidi: http:// www.suza-za-tewhidom.com/index2.php?option=com_content&task=view&id=20&pop-1&page=0&Itemid=49

[3] Vidi: http:// www.el-tewhid.com/index2.php?option=com_content&task=view&id=27&pop-1&page=0&Itemid=55

[4] Vidi: Šejh Ebu Muhammed El-Maqdisi, “Karavan ide, a psi laju” http://www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=81&pop-1&page=0&Itemid=57

[5] Vidi: “Demokratija = Terorizam!!!”, http: //www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=96969&pop-1&page=0&Itemid=57

[6] Sulejman b. Abdullah, “Vlast pripada samo Allahu,” Vidi: http: //www.imamitewhida.com/index2.php?option=com_content&task=view&id=72&pop-1&page=0&Itemid=1

[7] http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=55122&pop-1&page=0&Itemid=57

[8] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transcript audio predavanja Ebu Muhammeda. www.kelimetulhaqq.net

[9] Vidi: http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=195446&pop-1&page=0&Itemid=57

[10] Vidi: http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=117109&pop-1&page=0&Itemid=57

[11] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 1. dio” transcript audio predavanja Ebu Muhammeda. www.kelimetulhaqq.net

[12] Ibid.

[13] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transkript audio predavanja Ebu Muhammeda. www.kelimetulhaqq.net

[14] Vidi: AbdulWedud, OSNOVA ISLAMA koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman, Plav, Sandžak, februar, 2008. godine, (PDF download dostupan na www.kelimetulhaqq.net ) str. 121.

[15] Ibid., str. 124.

[16] Vidi: http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=96969&pop-1&page=0&Itemid=57

[17] Sulejman ibn Nasir El-Ulwan, Zaista Allahova pobjeda je blizu, Et-Tibyan Publications, prijevod sa engleskog (pdf download dostupan nawww.kelimetulhaqq.net ) str. 25.

[18] Vidi: AbdulWedud, OSNOVA ISLAMA koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman, Plav, Sandžak, februar, 2008. godine, (pdf download dostupan na www.kelimetulhaqq.net ) str. 56.

[19] Ibid, str. 56-61.

[20] Ibid, str. 22-23.

[21] Vidi: http: // www.imamitewhida.com/index2.php?option=com_content&task=view&id=73&pop-1&page=0&Itemid=1

[22] Abu Hamzah al-Afghani, “Either Muslim or Mushrik: The Crushing Evidences Against the Abominable Bid’ah,” prijevod na engleski sa arapskog, septembar, 2008., str. 16-17. (Dostupno u PDF formatu na:www.risalatulanbiya.com )

[23] Vidi: Šejh Sulejman bin Nasir El-Ulwan, Allahova pomoć je zaista blizu, Plav, Sandžak, septembar, 2006. godine, str. 45-50. (pdf download knjige dostupan na www.kelimetulhaqq.net ).

[24] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transcript audio predavanja Ebu Muhammeda, str. 14-15. ( www.kelimetulhaqq.net )

[25] Vidi: Šejh Nasir bin Hamed El-Fahd, Može li biti džihada bez halife (imama)? http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=99&pop-1&page=0&Itemid=57

[26] Ibid. Nakon što je Poslanik, a.s., sklopio ugovor na Hudejbiji, a u sklopu kojeg je stajala i odredba o povratu eventualnih disidenata sa mekkanske strane, Ebu Basir se pojavio kao novi konvertit i zatražio je od muslimana da spriječe njegovo vraćanje u Mekku. Nakon što je to Poslanik, a.s., odbio učiniti, Ebu Basir je ubio dva mušrika i pobjegao ka morskoj obali (Crveno more) odakle je autonomno djelovao i nezavisno vodio “džihad.”

[27] Vidi: Dokazi da je isbal haram, knjiga dostupna za download nawww.kelimetulhaqq.net

[28] Ibid.

[29] Vidi: Obavjestenje, Zekatu-l-fitr, http: //www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=195449&pop-1&page=0&Itemid=118

[30] As a pattern we used the booklet authored by shaikh Sulaiman bin Nasir al-Ulwan “Allah’s help is close indeed!” Its translation from Arabic into English is published by Et-Tibyan Publications, its download is available in Bosnian language at www.kelimetulhaqq.net

[31] Slijedeći ajeti su veoma prisutni kao argumenti: Qur’an 51:56; 3:64; 6:151-153; 16:36; 3:31.

[32] Ovo je je jedno rijetko mjesto gdje se koncept taguta tumači u klasičnom muslimanskom razumijevanju – kao “šejtan.” U drugim situacijama “tagut” ima značenje nasilnog vladara, onog koji donosi zakone mimo Allahovih i po njima sudi.

[33] Vidi: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Allah’s help is close indeed!, published by Et-Tibyan Publications, Plav, Sanjak, September, 2006, p. 16. (The download is available in Bosnian language atwww.kelimetulhaqq.net )

[34] Vidi: Ibid., p. 17.

[35] Kur’anski ajeti koji se navode kao argumenti: 60:4; 19:48,49; 18:16.

[36] Vidi: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Zaista je Allahova pobjeda blizu, Et-Tibyan Publications, Plav, Sandžak, September, 2006, p. 37-38.

[37] Kur’anski ajeti koji se navode kao argument: 24:55; 39:17-18;

[38] Kur’anski ajeti koji se navode kao argument: 22:40; 30: 47; 3:160.

[39] Vidi: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Zaista je Allahova pobjeda blizu, Et-Tibyan Publications, Plav, Sandžak, September, 2006, p. 43.

[40] Ibid. 43-45.

[41] Vidi: Šejh Nasir bin Hamed El-Fahd, Može li biti džihada bez halife (imama)? http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=99&pop-1&page=0&Itemid=57

[42] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transcript audio predavanja Ebu Muhammeda, str. 14-15. ( www.kelimetulhaqq.net )

[43] Vidi: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Zaista je Allahova pobjeda blizu, Et-Tibyan Publications, Plav, Sandžak, September, 2006, p.46-48.

[44] Ibid., 48.

[45] Logo i ime stranice www.kelimetulhaqq.net inspirisani su riječima “word of truth” a uz logo se navode tri hadisa zabilježenih u Sunenu Ebu Davuda, Et-Tirmizija and Ibn Madže, potom hadis kojeg bilježi Hakim i hadis kojeg bilježi Imami Ahmed.

[46] Vidi: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Zaista je Allahova pobjeda blizu, Et-Tibyan Publications, Plav, Sandžak, September, 2006, p. 57.

[47] Ibid., p. 58.

[48] Ibid., p. 62.

[49] Qur’anic verses that are mentioned as arguments: 9:41; 2:193; 9:123; 4:75-76; 8:39; 9:5; 9:29.

[50] See: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Allah’s help is close indeed!, published by Et-Tibyan Publications, Plav, Sanjak, September, 2006, p. 75.

[51] Abd-Allah ibn Abbas (618-619 CE) was a cousin of Prophet Muhammad. Ibn Abbas is revered by Muslims for his knowledge. He was an expert in interpretation of Qur’an (at-tafsir), as well as an authority on the Hadith, islamic tradition, teachings and sayings of Prophet Muhammad.

[52] Abdullah ibn Umar (614-693 CE) was the son of the second Caliph Umar ibn al-Khattab. He was a prominent authority in prophetic traditions (hadith) and law.

[53] Abdullah ibn Mas'ud (d.ca.652) was very close companion of the Prophet Muhammed and specially important for traditions on the interpretation of the Quran. He was well known for his  skills in recitation of Holy Book.

[54] Qatada ibn al-Nu'man (d.632  CE) was one of prominent companions of Prophet Muhammad and transmitter of hadith. He was also known for his commentaries and opinions in the field of interpretation of Qur’an.

[55] Abu Ja'far Muhammad ibn Jarir al-Tabari (838-923 CE) was one of the earliest, most prominent and famous Persian historians and exegetes of the Qur'an, most famous for his Tarikh al-Tabari (History of the Prophets and Kings) and Tafsir al-Tabari (Tabari’s Commentary).

[56] Abu ‘Abdullah Muhammad ibn Ahmad ibn Abu Bakr al-Ansari al-Qurtubi (1214 – 1273 CE) was a famous classical Sunni Maliki scholar. Born in Cordoba, Spain he was an eminent scholar who specialised in islamic jurusprudence and traditions (fiqh and hadith) The most famous of his writings is his twenty-volume Commentary of Qur’an entitled Tafsir al Jami’ li-ahkam al-Qur'an.

[57] Abu Al-Fida, ‘Imad Ad-Din Isma'il bin ‘Umar bin Kathir (1301–1373) was an Islamic scholar and renowned commentator on the Qur'an. He was born in in Busra, Syria, and was taught by Shaikh ul-Islam Ibn Taymiyyah. Ibn Kathir wrote a famous commentary on the Qur'an named Tafsir ibn Kathir.

[58] Ahmed ibn Hanbal (780 – 855 CE) was an important Muslim scholar and theologian He is considered the founder of the Hanbali school of fiqh (Islamic jurusprudence) one of the four major Sunni schools of law in Islam.

[59] Abu Abdullah Muhammad ibn Abi Bakr ibn  Sa’d Ibn al-Qayyim al-Jawzi (1292-1350 CE) was a famous Sunni Islamic jurist, born in Hauran near Damascus, Syria. He was commentator on the Qur'an, astronomer, chemist, philosopher, psychologist, scientist and theologian. He wrote extensively on human behavior and ethics, and in Islamic studites he focused in the sciences of tradition and law.

[60] Taqi ad-Din Ahmad ibn Taymiyyah (1263 – 1328 CE), was a Sunni Islamic scholar born in Harran, located in what is now Turkey, close to the Syrian border. He lived during the troubled times of the Mongol invasions. Adherent of Hanbali school of law he was well know for his reformistic ideas and in his teachings and activities he sought the return of Islam to its sources, the Qur'an and the Sunnah. His teachings strongly influenced Muhammad ibn Abul Wahhab, the founder of what is widely known as Wahabi movement/interpretation of Islam.

[61] Muhammad ibn Abdul Wahhab bin Sulayman bin Ali et-Tamimi al-Hanbali (-1792. CE) was born i Uyayna, province of Najd, what is now Saudi Arabia. Early education Abdul Wahhab received from his father Abdul-Wahhab bin Sulayman, then he went to Makkah and Madina in effort to obtain wider knowledge about Islamic disciplines. Next stop was Iraq, Basra, where he met various lerned scholars before returning home to Uyayna. Soon the news of Abdul Wahhab reached local Arabian leader Muhammad bin Saud of Dairya and after their meeting they decided to form religious-political alliance which is widely known as a start of Wahhabi movement. Dariya became center of Abdul-Wahhab missionary as well as nucleus of future idea of the state with the Home of Saud as political and ideology of Abdul Wahhab as religious power.

[62] Vidi: http: // www.imamitewhida.com/index2.php?option=com_content&task=view&id=16&pop-1&page=0&Itemid=26

[63] Abu Muhammad Asem al-Maqdisi (assumed name of Mohammad Tahir al-Barqawi) was born in 1959 in the city of Nablus, Palestine. At a young age he emigrated to Kuwait, and later enrolled for studies at the University of Mosul, Iraq. The writings of Maqdisi have a wider following; a study carried out by the Combating Terrorism Center of the United States Military Academy concluded that Maqdisi “is the most influential living Jihadi Theorist” and that “by all measures, Maqdisi is the key contemporary ideologue in the Jihadi intellectual universe”. He is currently in the custody of the government of Jordan. The Tawhed pro-terrorism jihadist website, which he owns continues to operate; the USMA report describes it as “al-Qa`ida's main online library.”

[64] See: Ebu Muhammed El-Maqdisi, Karavan ide, a psi laju, objavljeno na: http://www.kelimetulhaqq.net/index.php?option=com_content&task=view&id=81&Itemid=94

[65] Abd-al Mun’em Mustafa Halima Abu Basir aka Abu Basir al-Tartusi, is a Syrian Islamist living in London. Although described as “primary Salafi opinion-maker guiding the jihadi movement,”Abu Basir leveled harsh criticism against the 7 July 2005 London bombings. Two days after the bombing he published a fatwa on his website that protested the killing of British civilians as a “disgraceful and shameful act, with no manhood, bravery, or morality. His fatwa drew angry responses in Jihadi forums.

Legenda za DRUGI dio:

[1] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transkript audio predavanja Ebu Muhammeda. www.kelimetulhaqq.net

[2] Vidi: AbdulWedud, OSNOVA ISLAMA koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman, Plav, Sandžak, februar, 2008. godine, (PDF download dostupan na www.kelimetulhaqq.net ) str. 121.

[3] Ibid., str. 124.

[4] Vidi: http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=96969&pop-1&page=0&Itemid=57

[5] Sulejman ibn Nasir El-Ulwan, Zaista Allahova pobjeda je blizu, Et-Tibyan Publications, prijevod sa engleskog (pdf download dostupan nawww.kelimetulhaqq.net ) str. 25.

[6] Vidi: AbdulWedud, OSNOVA ISLAMA koju svaki čovjek mora da zna da bi bio musliman, Plav, Sandžak, februar, 2008. godine, (pdf download dostupan na www.kelimetulhaqq.net ) str. 56.

[7] Ibid, str. 56-61.

[8] Ibid, str. 22-23.

[9] Vidi: http: // www.imamitewhida.com/index2.php?option=com_content&task=view&id=73&pop-1&page=0&Itemid=1

[10] Abu Hamzah al-Afghani, “Either Muslim or Mushrik: The Crushing Evidences Against the Abominable Bid’ah,” prijevod na engleski sa arapskog, septembar, 2008., str. 16-17. (Dostupno u PDF formatu na:www.risalatulanbiya.com )

[11] Vidi: Šejh Sulejman bin Nasir El-Ulwan, Allahova pomoć je zaista blizu, Plav, Sandžak, septembar, 2006. godine, str. 45-50. (pdf download knjige dostupan na www.kelimetulhaqq.net ).

[12] Vidi: Mes’ele vezane za kufr u taguta, 2. dio” transcript audio predavanja Ebu Muhammeda, str. 14-15. ( www.kelimetulhaqq.net )

[13] Vidi: Šejh Nasir bin Hamed El-Fahd, Može li biti džihada bez halife (imama)? http: // www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=99&pop-1&page=0&Itemid=57

 

[14] Ibid. Nakon što je Poslanik, a.s., sklopio ugovor na Hudejbiji, a u sklopu kojeg je stajala i odredba o povratu eventualnih disidenata sa mekanske strane, Ebu Basir se pojavio kao novi konvertit i zatražio je od muslimana da spriječe njegovo vraćanje u Mekku. Nakon što je to Poslanik odbio učiniti, Ebu Basir se je ubio dva mušrika i pobjegao ka morskoj obali (Crveno more) odakle je autonomno djelovao i nezavisno vodio “džihad.”

[15] Vidi: Dokazi da je isbal haram, knjiga dostupna za download nawww.kelimetulhaqq.net

[16] Ibid.

[17] Vidi: Obavjestenje, Zekatu-l-fitr, http: //www.kelimetulhaqq.net/index2.php?option=com_content&task=view&id=195449&pop-1&page=0&Itemid=118

 

[18] As a pattern we used the booklet authored by shaikh Sulaiman bin Nasir al-Ulwan “Allah’s help is close indeed!” Its translation from Arabic into English is published by Et-Tibyan Publications, its download is available in Bosnian language at www.kelimetulhaqq.net

[19] Slijedeći ajeti su veoma prisutni kao argumenti: Qur’an 51:56; 3:64; 6:151-153; 16:36; 3:31.

[20] Ovo je je jedno rijetko mjesto gdje se koncept taguta tumači u klasičnom muslimanskom razumijevanju – kao “šejtan.” U drugim situacijama “tagut” ima značenje nasilnog vladara, onog koji donosi zakone mimo Allahovih i po njima sudi.

[21] Vidi: Sulaiman bin Nasir al-Ulwan, Allah’s help is close indeed!, published by Et-Tibyan Publications, Plav, Sanjak, September, 2006, p. 16. (The download is available in Bosnian language atwww.kelimetulhaqq.net )

 

[22] Vidi: Ibid., p. 17.

[23] Kur’anski ajeti koji se navode kao argumenti: 60:4; 19:48,49; 18:16.