Stotine kustosa, pisaca, filmskih autora i akademskih radnika potpisuju javne apele tražeći kulturni bojkot ili institucionalnu odgovornost prema politici vlade države Izrael. Umjetnici povlače radove sa izložbi, odbijaju nagrade, napuštaju programe festivala ili javno protestuju protiv institucionalne saradnje koja, po njihovom uvjerenju, normalizira nasilje i okupaciju.
Piše: Dino Mustafić, tačno.net
“La Biennale treba biti i mora ostati mjesto primirja u ime umjetnosti, kulture i umjetničke slobode” izjava je članova žirija Venecijanskog bijenala koji je najavio da neće dodijeliti nagrade umjetnicima, radi zemalja učesnica čiji lideri su suočeni s optužbama za zločine protiv čovječnosti, što je očigledno bila reakcija na rusko i izraelsko učešće.
Ostavka kompletnog žirija Venecijanskog bijenala predstavlja jedan od rijetkih trenutaka u savremenoj kulturi kada umjetničke institucije odbijaju igrati ulogu neutralnog posmatrača istorije. To nije proceduralna odluka niti administrativni nesporazum. To je politički čin — čin odbijanja da se umjetnost koristi kao diplomatski dekor država čiji politički lideri stoje pred optužbama Međunarodnog krivičnog suda.
U svijetu u kojem politika sve češće estetizira vlastitu brutalnost, umjetnost se ponovo našla pred starim pitanjem: može li kulturna reprezentacija biti odvojena od političke odgovornosti? Nacionalni paviljoni nikada nisu bili samo umjetnički projekti. Oni su simboličke ambasade država, pažljivo režirane slike identiteta koje zemlje šalju svijetu. Upravo zato odbijanje žirija da učestvuje u procesu ocjenjivanja nije napuštanje umjetnosti nego odbijanje da ona postane instrument političke normalizacije nasilja.
Historija umjetnosti pokazuje da takvi lomovi nastaju onda kada savjest prestane pristajati na kompromis. Kada je Pablo Picasso naslikao Guernicu, reagovao je na bombardovanje civila, pretvarajući umjetničko djelo u optužnicu protiv državnog nasilja. Nakon Drugog svjetskog rata evropske kulturne institucije svjesno su pravile distancu prema umjetnicima i institucijama koje su služile totalitarnim režimima, razumijevajući da kultura može biti saučesnik jednako kao i propaganda.
Tokom aparthejda u Južnoj Africi umjetnički bojkot postao je globalni moralni pokret. Muzičari, pisci i likovni umjetnici odbijali su učestvovati na događajima pod pokroviteljstvom države koja je institucionalizirala rasnu segregaciju. Umjetnost je tada djelovala kao međunarodni pritisak kada su političke sankcije kasnile.
Današnja situacija pokazuje sličnu dinamiku. Posljednjih godina svjedočimo talasu peticija, otvorenih pisama i individualnih protesta umjetnika širom svijeta protiv politike izraelske države prema Palestincima. Stotine kustosa, pisaca, filmskih autora i akademskih radnika potpisuju javne apele tražeći kulturni bojkot ili institucionalnu odgovornost prema politici vlade države Izrael. Umjetnici povlače radove sa izložbi, odbijaju nagrade, napuštaju programe festivala ili javno protestuju protiv institucionalne saradnje koja, po njihovom uvjerenju, normalizira nasilje i okupaciju.
Ti individualni činovi — često lični, rizični i profesionalno skupi — stvaraju novu političku geografiju umjetnosti. Oni pokazuju da savremeni umjetnik više nije samo proizvođač estetike nego javni subjekt odgovornosti. Ostavka žirija Venecijanskog bijenala tako ne nastaje u vakuumu; ona je kulminacija dugotrajnog pritiska savjesti koji dolazi odozdo, iz umjetničke zajednice, iz potpisanih peticija, javnih odbijanja i protesta pojedinaca koji odbijaju šutnju.
U tom smislu ova odluka razotkriva iluziju neutralnosti. Neutralnost u vremenu optužbi za ratne zločine prestaje biti profesionalna pozicija i postaje politički izbor — izbor da se nastavi kao da se ništa ne događa. Ostavka žirija govori upravo suprotno: postoje okolnosti u kojima umjetničko priznanje postaje politički legitimitet, a tada odgovornost prelazi i na kulturne institucije.
Savremene države sve češće koriste kulturu kao instrument reputacijskog čišćenja. Međunarodne izložbe, bienali i festivali postaju prostori simboličke rehabilitacije političkih sistema. U takvoj situaciji odbijanje da se ocjenjuju nacionalni paviljoni nije cenzura umjetnosti nego odbijanje da umjetnost služi kao diplomatska kulisa.
Slične etičke geste postoje kroz čitavu modernu istoriju. Kada je Jean-Paul Sartre odbio Nobelovu nagradu, učinio je to kako bi sačuvao političku autonomiju intelektualca. Umjetničke pobune 1968. godine prekidale su festivale i institucije podsjećajući da kultura ne može biti izolovani prostor dok društvo prolazi kroz nasilje i represiju.
Značaj današnje ostavke leži u vraćanju umjetnosti njenoj izvornoj funkciji — ne da predstavlja države, nego da propituje moć. Umjetnost ne može presuditi, ali može odbiti da slavi. Ne može zaustaviti rat, ali može odbiti njegovu estetizaciju. Ona može povući granicu tamo gdje politika pokušava izbrisati razliku između kulturnog predstavljanja i političke odgovornosti.
U vremenu u kojem međunarodne institucije često djeluju sporo, kulturni činovi postaju moralni signali svijetu. Ostavka žirija Venecijanskog bijenala, zajedno s globalnim peticijama i individualnim protestima umjetnika protiv državnih politika koje smatraju neprihvatljivim, pokazuje da umjetnost još uvijek posjeduje sposobnost otpora.
To nije kraj umjetničkog dijaloga. To je njegov početak pod težim, ali istinitijim uslovima — onima u kojima umjetnost ne pristaje biti reprezentacija moći, nego svjedok vremena koje će jednog dana morati odgovarati pred istorijom.
tačno.net
