Novo ubistvo žene u Bosni i Hercegovini neće promijeniti gotovo ništa. Nekoliko dana trajat će zgražavanje, na televizijama će se vrtjeti isti kadrovi policijskih traka i uplašenih građana, političari će napisati nekoliko generičkih rečenica o “nedopustivom nasilju”, a onda ćemo se vratiti svom uobičajenom ritmu. Ritmu u kojem se nasilje ne smatra devijacijom, nego poželjnom društvenom osobinom. To je prva i možda najvažnija istina o femicidu u Bosni i Hercegovini: žene ne ubijaju samo pojedinci. Njih ubija društvena atmosfera koja nasilje relativizira i nagrađuje.
Piše: Amer Bahtijar, tačno.net
Mi smo društvo u kojem funkciju ministra policije obavlja presuđeni nasilnik i u kojem ministar odbrane ima više tuča nego vođa navijača. Društvo u kojem kriminalci nisu kriminalci, nego “kontroverzni biznismeni” ili “žestoki momci”. Društvo u kojem političari sjede po restoranima i iftarima sa ljudima iz podzemlja, fotografišu se s njima i tretiraju ih kao društvenu elitu. U takvom sistemu nasilje ne dolazi sa margine. Ono dolazi iz samog centra društvene elite.
Kod nas je nasilnik često ideal muškosti. On je “opasan”, “mangup”, neko ko “ne da na sebe”. Pristojan muškarac tretira se kao slabić ili peder. Patrijarhalna kultura Balkana decenijama proizvodi taj model: muškarac mora dominirati, mora pokazivati silu, mora biti agresivan da bi bio priznat. Kada takav model postane društvena norma, onda femicid nije incident, nego prirodni završetak jedne bolesno postavljene priče.
Zato je potpuno pogrešno svaki novi slučaj svoditi na individualnu patologiju. Naravno da postoje poremećeni i bolesni pojedinci. Ali nije moguće da se toliki broj ubistava žena događa slučajno. Nasilnik ne nastaje iz ničega. Njega proizvodi kultura koja ga ohrabruje, opravdava i slavi.
Pogledajmo samo jezik kojim govorimo. Kada muškarac pokazuje agresiju, kažemo da je “temperamentan”. Kada prijeti, kažemo da je “ljubomoran”. Kada kontroliše svoju partnericu, kažemo da “pazi na svoju ženu”. Čak i nakon ubistava žene i muškarci često traže opravdanja: bio je pod stresom, htjela mu je uzeti dijete, pogledaj kako se nosi, a mediji pišu da “se desila tragedija”. Kao da je riječ o vremenskoj nepogodi, a ne o svjesnom zločinačkom činu.
Istovremeno, društvo ne odgaja muškarce da govore o emocijama, strahu, slabosti ili mentalnom zdravlju. Šta će njemu mentalno zdravlje? Od muškaraca patrijarhalno društvo traži da budu “muškarčine”, da trpe, da ne plaču, da probleme rješavaju silom ili šutnjom. I onda dolazi čuđenje kada generacije emocionalno deformisanih muškaraca svoje frustracije pretvaraju u nasilje.
Tu dolazimo do druge važne teze: patrijarhalno društvo ubija na različite načine. Ne samo pištoljem, nožem ili šakom. Ono ubija i šutnjom, ismijavanjem i sistemskim zanemarivanjem psihičkog zdravlja.
U Bosni i Hercegovini odlazak psihologu ili psihijatru još se tretira gotovo kao društvena sramota. Kao zvanično priznanje da si lud. Ljudi kriju terapije kao da kriju kriminal. Mentalne bolesti i emocionalni problemi guraju se pod tepih dok ne eksplodiraju u porodici, na ulici ili u partnerskim odnosima. Kod nas se još vjeruje da će se depresija riješiti “saburanjem”, da će anksioznost nestati ako “izađeš malo među ljude”, a ozbiljni poremećaji agresije i kontrole često se određuju kao “težak karakter”.
Patrijarhat proizvodi dvostruku tragediju. Žene pretvara u mete, a muškarce u emocionalno nepismena bića koja nikada nisu naučila da se nose sa vlastitim porazima, ljubomorom, odbijanjem ili osjećajem nemoći. Kada se tome doda društvo puno oružja, kriminala, političke korupcije i glorifikacije sile, rezultat je eksplozija nasilja.
Posebno je opasno što institucije često šalju poruku da nasilje nije ozbiljan problem dok ne bude kasno. Žene godinama prijavljuju prijetnje, proganjanje i fizičko nasilje, a sistem reaguje birokratski i tromo. Policija često nasilje tretira kao “porodični problem”, sudovi izriču minimalne kazne, a društvo pita žrtvu zašto nije ranije otišla. Kao da je odgovornost na njoj, a ne na nasilniku i sistemu koji ga je tolerisao.
Ali problem nije samo institucionalni. Problem je kulturni. U našoj zemlji djeca odrastaju uz “ratne herojel koji su mirnodobski kriminalci, gdje se stvara lažni narativ da su kriminalci odbranili državu, nastaje mitologija kriminala. Uz političare koji se dive “opasnim momcima” i društvene mreže koje mafijaše pretvaraju u simpatične momke, nasilje postaje dio društvenog identiteta. Nije slučajno što kod nas toliko mladih muškaraca više želi ličiti na lokalnog kriminalca nego na profesora, naučnika ili umjetnika. Društvo im je jasno pokazalo ko ima status i moć.
Zato je svaka priča o femicidu bez priče o kulturi nasilja samo bespotrebno roncanje. Nije dovoljno organizovati proteste i paliti svijeće ako ćemo već sutra opet gledati kako političke elite sjede sa ljudima iz kriminalnog miljea i kako javni prostor glorifikuje agresiju, primitivizam i dominaciju.
Ovo nije samo problem nekoliko budala. Ovo je problem društva koje je predugo pristajalo da nasilje bude dio svakodnevnice. Društva koje se divi sili, ismijava empatiju i mentalno zdravlje smatra sramotom. A dok god tako bude, svako novo ubistvo žene dolazit će nam sa istom jezivom predvidljivošću. Znali smo!
tačno.net
