Kolumne

Kad narastem, bit ću parlamentarac

Dalje sam pisao kako sam se zaljubio u samu pomisao radnog mjesta bez odgovornosti, namrgođenih rukovoditelja, radnog vremena ili obaveze, bez normi koje treba ispuniti, rokova koje treba preduhitriti i klijenata koje treba uslužiti. Taj je posao toliko opušten da stresu tu nema mjesta, a svi znamo da stres ubija

Očekujući rezultate pismene vježbe, cijeli se razred umirio i pokunjio u svojim klupama. Jedini sam ja zračio optimizmom, uvjeren u izvrsnost svoga sastava na temu: što želim biti kada odrastem. Nadahnuće sam crpio iz članka s jednoga informativnog web-portala. Držao sam da su izneseni podaci vjerodostojni, preuzeo činjenice kao temelje i nastavio graditi na tome. Rezultat je bio zid od dvadesetak redova teksta koji je bio mješavina mojih nakićenih želja i promišljene argumentacije.

Kada je Profa ušla u učionicu, većina mojih supatnika iz razrednih klupa ustala je bezvoljno i pognute glave, dok sam ja gledao pravo u njeno privlačno, ali hladno lice. Nakon što je upisala sat i provjerila brojno stanje našega voda padobranaca (kako su nam nastavnici tepali), prešla je na dijeljenje zadaćnica. Uvijek bi počela s najboljim radom i ocjenom, pa nastavila skijati po padinama naših umotvorina, pri čemu je za nas bilo bolje imati ulogu štapa na što višoj koti. Ovaj put je izgledalo kao da se spremala na skijaški skok, jer je već stigla do ocjene dobar, a moje ime još nije bila pročitala. Bio sam uvjeren da se sprema na odskok i da će on biti barem toliki da ugrabim čvrku, ne misleći na Renaulta. Iluzije su mi se rasplinule u trenutku kada je prešla na nedovoljne. Kao posljednje ime pročitano je moje i pri preuzimanju velike a tanke bilježnice, Profa me prostrijelila pogledom punim prijezira i gađenja. Vratio sam se na mjesto i pogledao u svoga nezasluženog asa, u potpunosti preneražen. Nakon što mi je s guštom i krupnim pokretima ruke, kao da na raspolaganju ima barem tri rubrike, upisala ocjenu, obratila mi se slabo prikrivajući treperenje u glasu:

– Ovo je nešto najgore što sam morala pročitati, a s obzirom na to kakvim lumenima predajem, to govori mnogo. Odakle ti samo takve ideje?! Ti misliš da je dovoljan uvjet za parlamentarca taj da odrasteš? Koliko si djetinjast, vjerojatno ni taj uvjet ne bi uspio ispuniti… Ne razumiješ uopće tu razinu odricanja i posvećenosti. Misliš li da je postati tako važna osoba jednako lako kao biti zidar, kuhar, vozač, domar…

– Ili prosvjetni radnik? – dometnuh ja.

– I dalje si drzak? Svakako ideš na razgovor kod ravnatelja i to iz ovih stopa.

Oraspoložen činjenicom da ne moram pisati ispravak rada koji ni na koji način nisam mogao poboljšati – jer u njemu nije bilo gramatičkih pogrešaka, a stil je bio gotovo besprijekoran – krenuo sam prema Glavinom uredu. Pokucavši na teška lakirana vrata začuo sam grubi glas koji me uvjerio da će, nakon dvije odvojene primjene momenta sile, prvo oko horizontalne, a zatim oko vertikalne osi, put biti slobodan.

Ušao sam i pristojno pozdravio, ali sam čuo mrzovoljan odgovor i nije mi bilo ponuđeno sjesti. Sretna okolnost je bila ta da sam stojeći mogao zauzeti čvršći stav pred bujicom riječi koja je nadolazila i prijetila mi utapanjem, manifestirajući se u žustrim kapima koje su s Glavinih usta skakale i po stolu na kojemu su kvasile netom potpisane papire, ugovore možda, ali i po mojoj odjeći na kojoj su se nastavile blistati u svjetlu što je prodiralo kroz djelomice otvorene žaluzine.

– Kakve ti ono budalaštine pišeš? Koristiš priliku i uvjete koje ti je pružila jedna javna ustanova poput ove da bi širio nekakve anarhističke stavove i pljuvao po najvišim organima naše države?! Misliš da si revolucionar, buntovnik s ciljem i razlogom? E pa nisi, nego si obična protuha! Ti bi se uspoređivao s čelnim ljudima na najvišim instancama, umanjivao značaj i doprinos pojedinaca koji su sve svoje dali za prosperitet našega društva čiji si, iako bijedan, član i ti sam. Kako te nije sram u svoja prljava usta uzimati jednoga gospodina kakav je trenutni predsjedatelj ili bilo koga od njegovih suradnika koji svakim svojim dahom održavaju tvoju – da, tvoju – slobodu i blagostanje? Misliš li da je sve što imaš s neba palo? Misliš li da je tim preopterećenim kolosima društva – bez obzira na njihovu neporecivu veličinu – jednostavno na svojim plećima nositi brige, čežnje i tjeskobe cijele naše populacije? Misliš li da se ti ne bi slomio poput suhoga pruta kada bi samo na treptaj oka morao podnijeti djelić tereta s kojim oni liježu, koji ih pritišće dok spavaju i koji teškom mukom jutrom podižu da bi se i sami pridigli i ponovno zastupali interese svih onih potlačenih i ugroženih građana čija sama egzistencija visi o jednoj tankoj niti? Sve to ti nije dovoljno, nego dovodiš u pitanje državni ustroj i međunarodne ugovore na kojima je sazdana naša slavna i veličanstvena domovina? Ti si neprijateljski element, razbojnik i diverzant koji rovari protiv svega što je dobro, časno i ispravno i kao takvoga bi te trebalo odstraniti iz društva u kakvu popravnu instituciju gdje bi ti dobro došlo ispravljanje pogleda i ravnanje leđa. Nažalost, za takvo što nisam ovlašten, no imam moć suspendirati te i od ovoga se trenutka možeš takvim i smatrati. Ne vraćaj se dok ne napišeš ispriku u kojoj izražavaš duboko kajanje zbog svojih riječi i hvalospjeve spram uzvišenih narodnih prvaka koje si svojim baljezgarijama izvrijeđao. A sad izlazi i čekaj u hodniku da roditelji dođu po tebe!

Bez ponuđene prilike da pokušam rasvijetliti nesporazum koji se izrodio iz klasičnog slučaja greške u komunikaciji, pozdravio sam, izašao, zatvorio vrata za sobom i sjeo na ledenu stolicu u hodniku. Nije prošlo dugo, a mama se već pojavila na vratima škole. Kako mi je prilazila, na njenom su licu blijedom poput krpe jedino oči bile užarene i činilo mi se da u njima vidim rezultat naglog kočenja lokomotive na željezničkim tračnicama. Prošla je kraj mene uskovitlavajući prašinu i uputivši mi pogled u kojem se bijes komešao s čuđenjem i sažaljenjem. Na Glavina vrata je ušla blijeda kao kreč, a kroz njih se vratila sva zajapurena od srama koji sam joj priuštio. Povukla me za ruku, dovukla do auta i obratila mi se tek nakon što smo sjeli.

– Majmune jedan, pa jesi li ti normalan, u vražju mater?! Kao da nemam dovoljno svoje muke i problema na poslu, nego mi još trebaju tvoji marifetluci? Koji te đavao nagovorio da pišeš političke pamflete protiv vlasti, izigravaš nekog politički odgovornog intelektualca? Bolje ti je da se uhvatiš knjige ili krampa, a za politiku se ne brini, jesi li me čuo? A sad mi reci o čemu se tu radi jer onaj glavonja je drobio i pjenio, ali ga ja ništa razumjela nisam.

– Kao prvo, žao mi je zbog nelagode koju sam ti izazvao, ali uvjeravam te da se radi o običnom nesporazumu. Uopće mi nisu dozvolili govoriti i objasniti svoje misli. Niti sam ja govorio išta protiv države, niti pisao protiv vlasti. Samo sam iskreno iznio svoju želju da postanem zastupnik u parlamentu što sam i detaljno obrazložio navodeći konkretne razloge. Jednostavno mi se svidjela perspektiva bogato plaćenoga posla s ogromnim brojem dodatnih povlastica: financijskih, društvenih i inih. Tu sam naveo i da jedan mandat odrađen u parlamentu može, samo na osnovu plaće, donijeti istu financijsku korist kao cijeli radni vijek proveden na tvome poslu. Dalje sam pisao kako sam se zaljubio u samu pomisao radnog mjesta bez odgovornosti, namrgođenih rukovoditelja, radnog vremena ili obaveze, bez normi koje treba ispuniti, rokova koje treba preduhitriti i klijenata koje treba uslužiti. Taj je posao toliko opušten da stresu tu nema mjesta, a svi znamo da stres ubija. Najbolje od svega je što s te pozicije imaš poprilično dobre izglede za one više i najviše, poput recimo predsjedničke, pogotovo ako si bio samozatajan, nisi mnogo uzburkavao duhove, remetio mir parlamentarnih kolega inicijativama i prijedlozima. Na koncu sam, kao zaključak, izrazio bojazan da bi se pojedina od tih plodonosnih mjesta mogla ukinuti, jer mi iz trenutne točke gledišta izgleda kao da bi se isti rezultati mogli postići i s daleko manjim brojem parlamentaraca. Sve sam potkrijepio podacima o učinku trenutnog saziva. I što se zatim dogodilo? Umjesto da mi tekst donese odličnu ocjenu i lovorike, školski velikodostojnici iščitivaju neke skrivene poruke koje uopće nisu tu. Sve pogodnosti koje sam naveo shvatili su kao omalovažavanje parlamentaraca i njihovog poziva, pohvale na račun predsjedatelja kao blaćenje, a zebnju zbog potencijalnog gubitka parlamentarnih pozicija pretvorili su u poziv na rušenje državnog poretka. Pod punom odgovornošću izjavljujem da sam pogrešno shvaćen i nezasluženo kažnjen lošom ocjenom i suspenzijom.

Bio sam zadovoljan svojim izlaganjem i smatrao da sam u kratkim crtama uspio obraniti svoje stavove. Mama je neko vrijeme šutjela i vozila, da bi me konačno udostojila pogledom i prozborila:

– Koliko sam ti puta rekla da se o plaćama ne razgovara? A ti si cijelom razredu obznanio koliko zarađujem!

Tada sam shvatio da uzalud trubim.

Matej Lozančić

Prometej.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close