Kad granice prosvjetiteljskoga modela služe legitimiranju moći
AUTOR: /autograf,hr
Pankaj Mishra indijski je esejist i romanopisac rođen 1969. Piše na engleskom i prisutan je komentarima u mnogim svjetskim novinama i časopisima, ali kod nas, čini se, nema prepoznatljivo ime.
Dobro bi bilo da se zna barem za prethodnu knjigu o Zapadu i Istoku ”From the Ruins of Empire. The Revolt Against the West and the Remaking of Asia” (2012.), koja počinje šokom poraza Rusa od Japanaca i učinkom toga poraza u Aziji.
Podnaslov te knjige, u izvorniku ”The Age od Anger” (London 2017.), je ”Povijest sadašnjice” i to je doslovno točno.
Mishra se, naime, bavi uzrocima – povijesnim korijenima i prethodnicima današnjih nositelja nasilja i terora. Zapravo, nešto širim kontekstom: kontekstom učinka modernoga doba u kojemu se sve prividno trajno i nepromjenjivo mijenja.
U takvom se svijetu sve čini moguće, dapače, pojedincima se pripisuje odgovornost za vlastitu sudbinu. Pokazuje im se svijet uspjeha i slobode, ali se za veliku većinu želje (implicitna obećanja) ne ispunjavaju, niti je to moguće u svijetu u kojemu vlada, skraćeno rečeno, kapital, ma koliko transformativnih učinaka imao.
Tako se već stoljećima na svim stranama javlja resantiman, ali i intenzivne reakcije traženja izlaza iz svijeta koji se čini neprijateljskim.
U suvremenom, globaliziranom svijetu slike neostvarivoga šire se još brže, a iskorijenjenost i nesigurnost još brže rastu.
Mishra ne piše pamflet, već pravu genealogiju resantimana koja pokazuje veliku srodnost aktualnog rječnika opravdavanja nasilnih akcija i mnogo starijih europskih modela.
Binarna opozicija u kojoj su islamski fundamentalizam s jedne strane, a liberalna demokracija s druge – i općenito sva ideologija sukoba civilizacija – pokazuje se kao ideološki konstrukt.
Mishra je napisao i dojmljivu knjigu o budizmu (”An End to Suffering”), pa onda i roman (”The Romantics”) o iskustvu prelaženja iz jednoga kulturnog konteksta u drugi.
I to su važne činjenice da se shvati što se može postići širim pogledom na europsku tradiciju.
Što se knjige o srdžbi tiče, piše kako su ga na nju potaknule Nietzscheove primjedbe o sukobu između spokojno elitističkoga Voltairea i plebejski zavidnoga Rousseaua.
Mishra prati taj sukob preko Rousseauve recepcije u Njemačkoj, preko likova kao što su Bakunjin, Mazzini i Sorel uz često spominjanje Tocquevillea i Herzena.
Za teorijski okvir u kojemu se kreće važni su svakako Hannah Arendt, Karl Polanyi (još jedno značajno, kod nas gotovo ignorirano ime), Marshall Berman i Charles Taylor te mnogi drugi brojni književnici, povijesni likovi, aktualne okolnosti.
Naravno, teza o posljedicama isključenosti, odbačenosti, marginaliziranosti kao popratnim pojavama svijeta u kojemu vladaju rast, razvitak, širenje, uz novonastalu svijest o konačnosti resursa nije nova.
A i o srdžbi se raspravlja od antike pa do Sloterdijka, koga nema u Mishrinoj opsežnoj bibliografiji.
Bilo bi zanimljivo jednom istražiti kako zapravo funkcionira suvremena zajednica istraživača i koliko je u njoj paralelnih svjetova koji ne komuniciraju, ali bilo kako bilo, Sloterdijkova knjiga ”Srdžba i vrijeme” također je knjiga o resantimanu, no u njoj je prije svega riječ o velikim kolektivnim projektima kapitaliziranja srdžbe, dok Mishru zanima individualna razina (i manje nadomjesne zajednice istomišljenika: naravno, individualnost počinitelja ne mora značiti i izravnu posebnu uskraćenost, već doživljavanje svijeta kao takovoga mjesta).
Sloterdijkova je namjera zapravo bila da diskreditira organiziranje timotičke energije u svrhu mijenjanja svijeta i njegova je namjera otvoreno antiprosvjetiteljska, dok Mishra istražuje granice prosvjetiteljskoga modela kada služi legitimiranju i prikrivanju odnosa moći.
Tu je očita polemička nota, meta su svi koji bez ograda zastupaju pouzdanost prosvjetiteljstva, od Patera Gaya do Salmana Rushdiea.
Da se od mene traži svrstavanje, morala bih, naravno, ukazati na ”dijalektiku prosvjetiteljstva”, ali ”izlaženje iz samoskrivljene ovisnosti” slobodnom upotrebom razuma ostaje temelj svega što bih htjela postići.
Korekcije nastaju u shvaćanju ”samoskrivljenosti”, ne u potrebi korištenja razuma.
