Kad četnik ostvaruje pravičnost
Srbijanske vlasti u najnovijoj akciji – kojom samo demonstriraju svoj nacionalizam i idiotizam (nažalost, nisu jedine u regiji) – žele promijeniti imena beogradskih ulica koja podsjećaju na raspalu SFRJ, dokazujući po neznani put koliko im je zapravo stalo do zajedničke države. Istina kad-tad ispliva na vidjelo, odnosno – neki je vide u ranim fazama, drugi prekasno, a treći svojim djelovanjem neprestano dokazuju službovanje laži a ne istini. Pravo svake države (ne baš moralno neupitno) je da briše imena ulica po volji, te ih mijenja režimu i društvenom kontekstu odgovarajućima (pa je tako i Hrvatska nazivala ulice po svojim notornim fašistima). Nema se tu što posebno prigovarati, sem misliti svoje i pustiti divljake da se iživljavaju dok još mogu. Svaka sila za vremena, odavno je poznato. No kritičare posebno intrigira jedan detalj tih suludih izmjena, davanje imena Blagoja Jovovića (četnika, što nije njegovo dezavuiranje već činjenica) – atentatora na Antu Pavelića – jednoj od ulica, dajući jednako suluda objašnjenja svom obrušavanju na taj čin:
“To da neko puca na starca od 68 godina, već ozbiljno obolelog, i ovaj umre 2 godine posle toga, i posle toga ga nazovu čovekom koji je „ubio“! Antu Pavelića, jednog od najvećih zločinaca 20-og veka, je maltene farsično.”
Moguće je farsično i kad od ustaške ili četničke kame, ili nacističkog plina ciklon-B, bijahu likvidirane i mnogo starije osobe te dojenčad. Humanistička etička pravila pobrojana su u knjigama, ali se primjenjuju u životu. Moguće je i otmica ostarjelog Eichmana bila farsični čin. To je život. Kao i neuspjela likvidacija Pavelića, kao i Principova likvidacija Ferdinanda, ili pak američka Bin Ladena. Povezivati to sa slavljenjem lične osvete, principom “oko za oko” ili krvnom osvetom je prilično kratkovidno, posebno u društvu prepunom zapadnih filmova u kojima sa takva “lična osveta” slavi (pogledajte bilo koji vestern!). Uostalom ako se netko tješi time da je “vađanje oka” zločincu kad to čini “društvo” – temeljem općeg društvenog konsenzusa o krivici zločinca – nešto sasvim različito od onoga kad isto učini pojedinac, trebao bi ponešto dublje razmotriti stvari. Društvo je jednako podložno pogreškama kao i jedinka. Ljudi prvo trebaju srediti svoje kriminalne međuljudske odnose na razini država i cijelog društva, pa će onda moći lamentirati nad “uzimanjem pravde u svoje ruke”, koje je – dakako – nepreporučljivo, ali to ne znači da ne može biti i pravedno. Pojam pravde nigdje nije definiran načinom njenog izvršenja. Kad budete tvrdili da je likvidacija Bin Ladena (kojom prilikom su izginuli i nevini) kriminalni čin, onda to možete i za atentat na Poglavnika. Tada ukinite i spomene na Principa i slične atentatore. Iza svakog atentata stoji društveni kontekst koji ga može ali i ne mora pravdati, zavisno od čega je onda to realizacija pravde ili kriminalni čin. Da posebno ne spominjem kako ratni zločini ne zastarjevaju, pojedinačno uzimanje pravde u vlastite ruke samo je odraz i dokaz nesposobnosti, ili nevoljkosti društva da ono to učini na zakonit način.
No, kao što rekoh, pravda nigdje ne podrazumijeva zakonitost ili nezakonitost njene primjene. To su samo interpretacije ljudi, zavisne od vlastitih svjetonazora i priklona ovoj ili onoj vladajućoj eliti. Pravdati društvenim konsenzusom smaknuće nekog čovjeka – individualno i socijalno ogrezloga u zločin – je prilično diskutabilno. Na društveni konsenzus može se i smije pozivati samo ako je jasno izražen formalnim glasovima socijalnih jedinki, a ne nepotvrđenim političkim i medijskim pozivanjem na njega. U konačnici, ako i postoji (ne)stvarni društveni kosenzus oko likvidacije neke osobe, polugu, gumb, okidač, automatski mehanizam ubrizgavanja smrtonosne injekcije, puštanja plina u komoru ili nešto slično, ne povlači društvo već uvijek jedna osoba, nekad nazivana krvnikom. Jadno je ako društvo kažnjavanje zločinaca ne pravda objektivnim razlozima, već time što ono – za razliku od individue – zadržava pravo na taj čin. Kaže se „zakon je zakon“ i „zakon je isti za sve“, tumačenje čega s razlogom ne može biti jednoznačno. Svakodnevna praksa to jasno demantira, to je jedna strana stvari, neprihvatljiva što se tiče praktički privilegiranih dijelova društva. Druga pak je, da su zakoni naprosto pokušaji dresure građana, podvodeći njihovu intelektualnu i moralnu različitost na iste standarde. Zakoni bi trebali biti formirani temeljem humanističke etike, stoga je ona ponad zakona samih, i nije baš tako mali broj pojedinaca s vrijednijim etičkim načelima od onih koje zakonima natura država. Stoga nije rijetko, posebno u konfliktnim socijalnim situacijama, da su odluka i djelovanje pojedinaca moralno daleko iznad zakona i djelovanja države. U tom smislu ih treba i prosuđivati.
Neovisno od konteksta o kojem pišem, ali ne i nerazlučivo, su neprestani napadi na Udbu koja je vršila likvidacije (u osnovi atentate), uz nebrojeno mnogobrojnije od strane Mosada ili američkih te inih tajnih službi koje slave ili osuđuju zavisno čiju guzu trenutno oblizuju, smatrajući ih (ne)opravdanim trijumfom pravde. Baš kao i Udbine, i one su imale/imaju placet države odobren od njenih najviših vođa, pa ne vidim zašto ih potom ne bismo smatrali ekvivalentnima i tako prosuđivali, jasno u okviru aktualnih društvenopolitičkih konteksta. Sva su ona u prid (o)čuvanja režima na vlasti od njegovih vanjskih ili unutrašnjih neprijatelja. Čini se kako je u mnogih odnos prema atentatorima sličan odnosu spram terorizma; osuđuju ono što izvlače iz konteksta, ne razumijevajući uzroke. Kako kaže Noam Chomsky u knjizi „Moć i teror“:
„…Ovakve stvari se lako mogu dogoditi u današnje vrijeme, ukoliko se problemu ne pristupi na razborit način. Razboritost bi značila pokušaj ispravnog shvaćanja uzroka. Nema nikakve koristi od velike galame. Ako se ozbiljno nastoji oko sprečavanja narednih zločina, potrebno je potražiti njihove korijene. Iza svakog zločina, radilo se o uličnom kriminalu, ratu, ili nečem drugom, postoje elementi opravdanosti, i oni se moraju razmotriti. To važi, kako sam rekao, i za sitni kriminal i za ratne zločine napadačkih sila.
Neki od ljudi koji su čuli ove vaše tvrdnje optužuju vas da opravdavate teroriste. Koji je vaš odgovor na takve objede?
Radi se o nečem drugom. Ja ih ne opravdavam. To je samo stvar zdravog razuma. Ako vas nije briga hoće li biti još terorističkih napada, onda u redu, recimo da ne treba tražiti razloge. Ali, ako ih zaista želite spriječiti, razlozi se moraju pronaći. Takav stav nema veze s opravdavanjem… Svi se brinu kako zaustaviti terorizam. Pa dobro, postoji jednostavan način: prestanite sudjelovati u njemu. Jedino tako će se smanjiti snaga terorizma i to u znatnoj mjeri… Princip je sljedeći: ako netko vrši terorističke čine protiv nas ili naših saveznika, možemo ih nazvati terorom, ali ako to isto mi činimo ne radi se o teroru već o “kontrateroru” ili jednostavno “ratu”. Ovaj princip je, koliko ja znam, postao univerzalan. Pročitate li gomilu literature na tu temu, teško ćete naći iznimku. To nije samo slučaj SAD-a, već kako rekoh, univerzalni princip. Gdjegod pogledate – a ja sam proučavao primjere mnogih zemalja – naći ćete isto. Za čitavog perioda europskog imperijalizma važilo je standardno načelo: učinili smo to drugima, dakle, radi se o kontrateroru ili ratu, donijeli smo civilizaciju barbarima i tome slično. Ako to učinimo u njihovim zemljama – ne zaboravite da je do 11. rujna Zapad bio uglavnom nepovrediv – i u najstrašnijim razmjerima, ne radi se o teroru, nego o civilizatorskoj misiji ili nečem sličnom…“
Jednako stoji i s atentatima. Svaka pojava ima svoj uzrok; terorizam i atentati su odgovor slabije strane na potlačivanje od strane neizmjerno jače, da sad ne spominjem kako upravo ti jači podržavaju teror i atentate – često i učestvujući u njima – kad im to ide u prid, dok su sami ustvari najopasniji svjetski, državni teroristi. Slobodnim umovima savjetujem pročitati spomenutu knjigu, u kojoj se iznosi niz, većini nepoznatih činjenica o korifeju i uzoru svjetske demokracije, najopasnije države u povijesti čovječanstva, razotkrivajući je kao vodeću svjetsku terorističku državu.
Ponavljam, slično Chomskome, ne radi se o pravdanju atentata kao individualnog čina, niti o apriornom posvećivanju države koja u ime cjeline društva (prečesto bez njegovog pristanka) vrši kažnjavanje zločinaca, ali treba shvatiti uzroke i shodno tome ocjenjivati sam čin, koji – dakako – može biti nepravedan koliko i pravedan. Valja se pritom kloniti metode povjesničara prikrpljenih aktualnim vlastima, koji svoje sudove donose u skladu s interesima elita. Kao što rekoh glede jednog drugog atentatora:
„…Prosuđujući, događaje sa onovremenog aspekta, sasvim je jasno da je Gavrilo Princip bio borac za slobodu; atentator doduše, ali ne i terorista – dok je A-U monarhija bila agresor – ne samo na nezavisnu kraljevinu Srbiju, koristeći atentat kako povod za svoj Drang nach Osten – već prije toga i na Bosnu i Hercegovinu. Postoji vojna kao i politička agresija, a posljednja se ne može sakriti međunarodnim sporazumima ako niste pitali narode koje porobljujete, žele li svojevoljno u ropstvo. Pruski general Clausewitz smatrao je rat samo nastavkom politike, drugim sredstvima. U tom smislu sasvim lijepo možemo parafrazirati njegovu misao, izjavivši kako revolucije i atentati mogu biti produžeci pravde drukčijim – nasilnim sredstvima. Zato se ne pitajte jeli Princip bio terorista (Jesu li Brut i Kasije bili teroristi, dali su to bili atentatori na Heydricha ili je to Obama čije bespilotne letjelice ubijaju nevine ljude, podvodeći ljudske smrti pod nemoralnu floskulu kolateralnih žrtava?), nemojte rušiti njegove spomenike, skidati spomen ploče ili preimenovati ulice. Bacajući anatemu kriminalca i sjenku zaborava na tog sina slavenskih naroda, ponižavate i sami sebe, odričući se dijela vlastite povijesti koja je – na žalost – dovela do prevelikih ljudskih patnji. No, rat bi ionako izbio ubili Ferdinanda ili ne, baš kao što bi SAD napale Sjeverni Vijetnam i bez incidenta u Tonkinškom zaljevu. Upitajte se radije, jeste li zbilja što uspjeli naučiti od povijesti tumačite li je neobjektivno, vođeni suvremenim pogledima koji su vrlo često samo posljedica novih društveno političkih prilika i/ili pritisaka vaših vlada, na koje je povijesna znanost veoma osjetljiva…“
Pogledi mnogih na Principovo djelo vjerojatno imaju korjena, ne u stvarnim shvaćanjima njegovih razloga, već u omrazi Srba glede njihove suvremene velikosrpske politike (ne naroda, već njihovih vlada), a što se tiče Blagoja Jovovića, na teret mu je i njegovo nedvosmisleno četničko (fašističko) porijeklo. No to ne znači da njegov čin nije bio individualni pokušaj ostvarenja pravde, dok – primjerice – Puniše Račića, atentatora na Stjepana Radića u Narodnoj skupštini (kojom prilikom su stradale i druge osobe), to nije bio. Uostalom, partizani su nad njim izvršili kaznu nakon suđenja, 1944. godine (čudo jedno kako se taj proces u Hrvatskoj ne naziva montiranim, kao ni onaj protiv Mihailovića, za razliku od suđenja Stepincu; bistrijima je to vjerojatno jasno).
Da se vratim pavelićevom atentatoru; umjesto da se propituje i ocjenjuje farsičnim njegov čin, bolje bi bilo propitivati ulogu katoličke crkve, Crvenog križa i zapadnih tajnih službi koje su omogućavale bijeg od kazne sličnih ratnih zločinaca, da se propituje terorizam SAD namjesto osude „terorizma“ niza država koje samo odgovaraju na spomenuti. Jednostavno rečeno, umjesto da se društvo kritikom i zakonom iskaljuje na svojim pojedincima, probitačnije bi bilo da se pozabavi vlastitim društvenim moralom i nesposobnošću da pravo dovede u korelaciju s pravdom. I to s prvenstvenim osvrtom na suvremene zločine država, koje ih nastoje što više zataškati. Uobičajeno je tumačenje da boginja pravde ima povez preko očiju kako bi nepristrano odvagivala djela ljudi, bez obzira na njihov politički, imovinski, socijalni i ini status. Skoro sam skloniji interpretaciji kako ga nosi, da ne bi povraćala
vidjevši što svijet radi u njeno ime! Pravo se u principu pokušava zasnovati na pravdi, ali ideali izmiču životu, ili pak život promiče pored njih, u osnovi svejedno. Mada se u svakodnevnom životu pojmovi pravednosti i pravičnosti smatraju sinonimima, definiranima kao „svojstvo ili postupak onoga koji je pravedan“, u filozofiji prava radi se među njima distinkcija, pa neki tvrde kako kako „su oni po sadržaju jednaki, ali po funkciji i primjeni različiti“, („Pravednost i pravičnost u filozofiji prava“, Laurenz Vuchetich). Naime, pravednost bi trebala označavati apstraktno načelo primjene pravde, za razliku od pravičnosti koja znači „sposobnost pojedinca, ili organizacije koristiti načelo pravednosti u zbiljskim prilikama, i time ispuniti cilj davanja pojedincu ili organizaciji ono što mu/joj pripada, u svrhu stvaranja pravedne zajednice“.
Vrlo je to važno shvatiti. Zbiljske prilike (stvarnost) su uvijek drukčije od idealnih, spram kojih se odnose pojmovi, pa tako ostvarenje apstraktnih načela često ide putevima van idealno očekivanih. Kako slikovito ilustrira autor navedenog rada, „… pravednost (kao načelo) je voda u bunaru, dok je pravičnost čin osobe koja tu vodu vadi iz bunara i daje ju mještanima koji njome utažuju svoju žeđ. Pravedna zajednica je ona zajednica čiji su svi mještani utažili svoju žeđ“. Pravičnost je naprosto realnom situacijom ograničena primjena pravednosti, odnosno realizacije pravde. Teško je reći (sem zadrtim fašistima) kako je Pavelićeva sudbina u konačnici bila nepravedna, a to što ju je realizirao četnik nasuprot društvu nesposobnom da to učini, kao i njegovim dijelovima koji su sve uradili da spasu zločinca, više govori o društvu negoli o realizatoru samog atentata. U tom kontekstu mi se čini kako imenovanje ulice po atentatoru (u sklopu cjelokupne akcije preimenovanja ulica) ne predstavlja svetogrđe, ukoliko društvo neće samo jadikovati i licemjerno probirati nad kim i čim će se zgražavati, bježeći od beskrajno većih vlastitih krimena, već će poučavati svoje članove o kompleksnosti lika samog atentatora (čija pripadnost fašističkom pokretu je svakao za osudu). Ukoliko se može jednog Churchilla prosuđivati kao slojevitu ličnost, a ne samo glorificirati kao mitološkog antifašističkog vođu, onda je to moguće učiniti i s Blagojem Jovovićem. Pitanje je prije, ne samo dali to želimo, nego jesmo li za to intelektualno i etički uopće sposobni. Pravdu kao jedan od vrhunskih etičkih principa (stari narodi su je svrstavali u vrline) uopće ne zanima od koga i na koji način je ostvarena. A nad Pavelićem je ona izvršena, doduše ne u cjelosti, niti na način kako je on nad svojim žrtvama ostvarivao nepravdu. S tim bismo trebali biti zadovoljni, ukoliko nas ne bockaju stvarčice koje nismo spremni priznati, te im prilagođujemo prosudbe. Ni najprecizniji znanstveni instrumenti nisu konstruirani u svom konačnom obliku; nakon izrade potrebna im je dorada i precizno podešavanje, proces znan kao justiranje. Ne samo ljudskim činima, već i prosudbama potrebno je isto, po sposobnosti čega se ljudi razlikuju. Krist je poručio ljudima neka bezgriješni prvi bace kamen na preljubnicu. Nisu ga, doduše, bacili – implicitno tako priznajući vlastite grijehe – no već tisućljećima se suviše ne trude da ih ispravljaju. Stoga bi i kritičarima preimenovanja ulice po atentatoru na Poglavnika, bolje bilo ozbiljnije sagledati slučaj. A to, čime je potaknut cijeli taj pokušaj već je drugi padež, koji treba razdvojiti od atentatorova čina. Žrtva nije tek žrtva zločinačkog čina, već i navade da živi samouvjereno – prečesto manipulativno – govore u njeno ime. Valjalo upitati pokojnike (kad bi bilo moguće) što misle o atentatu na Pavelića, pa tek potom suditi o izvršitelju, kao i činu imenovanja ulice po njemu. Sve drugo su samo interpretacije ljudi, nespremnih sebe pogledati u ogledalo.
Ladislav Babić
