Jürgen Moltmann: A tko opravdava žrtve?

Drugi se moraju naučiti ne samo slušati ispovijedi počinitelja nego i ozbiljno uzimati u obzir jadikovke žrtava, razvezivati im jezike da bi se oslobodili od nepodnošljivih sjećanja

Žrtve nepravde i nasilja ne moraju izaći samo iz boli koja im je nanesena nego još mnogo više iz poniženja koje su pretrpjeli. U slučaju žrtava seksualnog nasilja tome pridolazi stid zarad oskvrnuća koje su pretrpjeli. On im zatvara usta. One se skrivaju. One žele zaboraviti i ostati anonimne. Zato trebaju slobodan prostor priznanja da vičući iskažu ono što im je učinjeno. One trebaju otvorene uši koje će ih slušati jer prije svega moraju iznova pronaći svoje samopoštovanje. U Bogu koji stvara pravicu za one koji trpe nasilje iznova mogu pronaći svoje nerazorivo osobno dostojanstvo koje im nitko nije mogao oskvrnuti ili oteti. Drugi se moraju naučiti ne samo slušati ispovijedi počinitelja nego i ozbiljno uzimati u obzir jadikovke žrtava, razvezivati im jezike da bi se oslobodili od nepodnošljivih sjećanja.

Za to je potreban zaštitnički prostor velike ljubavi: Raskini okove svoga stida! Ono što si pretrpio, to nije dotaklo tvoju dušu! Zaboravi svako otvoreno ili tajno samosažaljenje! Povjeravanje suosjećajnim ljudima predstavlja prvi korak na svjetlo istine. Također i žrtve jedino može osloboditi istina. […]

Drugi je korak potom uspravljanje iz poniženja i glava uzdignuta prema Bogu. Također i žrtve zla trebaju obrat. To je uzdizanje iz dubina stida u širinu potvrđivanja života. To je iskustvo ljubljenog života poslije ponižavajućeg iskustva povređivanja njihovog života.

Treći bi korak potom mogao voditi do toga da se na pretrpljeno zlo ne odgovara uzvraćanjem jednakim zlom nego da se zlo prevlada dobrim. To je teško, ali i oslobađajuće: Svatko onaj tko je pretrpio nepravdu, taj sanja snove o osveti: ‘Onaj tko mi je prouzročio ovaj bol, taj mora iskusiti isti bol, pa ćemo tada imati izmirene račune, a retribucijska će pravda biti uspostavljena.’ Nazvali to osvetom, odmazdom ili pravdom, jesmo li, kad dođe do toga da je počinitelj kažnjen, zadovoljni ili preostaje bljutav okus?

‘Ne dopusti da te svlada zlo’, s pravom kaže Pavao (Rim 12,24), a niti na zlo uzvraćaj zlom: Oslobodi se od zla, koje je preko poniženja, koje si doživio, u tebi! Ne postavlja se na istu nisku razinu kao počinitelj! Onaj tko na zlo uzvraća zlom, taj pritom osjeća da i nije bolji od počinitelja. Onaj tko likvidira ubojicu, taj je također ubojica. Oslobodi se od zla, koje je bez tvoje volje prodrlo u tebe.

[…] Kad opraštamo našim dužnicima, tada ne činimo samo njima nego i sebi samima nešto dobro. Svladavamo zlo koje je u nas prodrlo. Opraštanje ne omogućuje samo počiniteljima obrat od njihovih zlih putova nego također i žrtve oslobađa od mržnje, od osvete i od stida. No, to opraštanje ne smije biti znak slabosti nego mora biti znak suvereniteta naspram jadnih sluga zla. Onaj tko je suveren, taj više ne re-agira nego agira stvarateljski i čini prvi korak. Kako to ide, može se naučiti iz pisama Martina Luthera Kinga iz zatvora u Birminghamu (Alabama), koji je potomke crnačkih robova pozivao na sućut prema dušama bjelaca koje su bile ispunjene mržnjom jer su bile pune straha, i od Nelsona Mandele, koji se poslije više od 25 godina u zatvoru vratio i svoju zemlju oslobodio od zlih okova aparthejda.

(Odlomak iz knjige Opasna sjećanja i pomirenje, Kontekstualna promišljanja o religiji u postkonfliktnom društvu, ur. Srđan Rimac, Zoran Grozdanov i Nikola Knežević, Ex Libris – Rijeka)

Prometej