Jovan Ćulibrk: ”O Stepincu ne sa stajališta komunističke optužnice”

Episkop Jovan (Ćulibrk) je rođen 16. travnja 1965. godine u Zenici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u (Bosanskoj) Gradišci. Južnoslovenske jezike i književnosti studirao na sveučilištima u Banjoj Luci i Zagrebu, gdje je diplomirao na Katedri za stilistiku radom o Milošu Crnjanskom, za što je dobio ”Brankovu nagradu” Matice srpske 1991. godine (danas se taj rad u obliku knjige ”Crno sunce, i oko njega krug”– Stvaranje, Podgorica, 2001. – koristi na postdiplomskim studijima).

(AUTOR: DRAGO PILSEL – autograf.hr)

Teologiju je studirao na pravoslavnim bogoslovnim fakultetima u Beogradu i u Foči, gdje je diplomirao radom o Nikonu Jerusalimcu. Magistarski studij iz židovske kulture pohađao u Spomen-ustanovi Jad Vašem i na Jevrejskom univerzitetu u Jeruzalemu; dobitnik je nagrade ”Golda Meir” za 2004. godinu. Magistarski rad ”Istoriografija holokausta u Jugoslaviji” je obranio kod dr. Davida Bankiera, tadašnjeg šefa Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta u Jad Vašemu. Trenutno priprema doktorat iz istog područja s dr. Joavom Gelberom. Govori engleski, ruski i hebrejski jezik, služi se njemačkim, grčkim i nekolicinom slavenskih jezika.

Gospodine vladiko, ovdje gdje smo se upoznali i gdje razgovaramo, dakle u mjestu Jasenovac, gdje ste u utorak ugostili patrijarha Irineja i članove Sinode vaše Crkve, preostalo je, koliko sam čuo, 11 pravoslavaca, a zbog duboke starosti i bolesti čak nisu svi ni sposobni doći u crkvu na liturgiju. To i sama činjenica da se nalazimo zračno udaljeni koji kilometar od ulaza u nekadašnji logor smrti Jasenovac potiču me da vas najprije pitam vodite li mjesnu crkvu koja odumire i što će biti od pravoslavnog naroda u zapadnoj Slavoniji?

 

Crkva, slava Bogu, ne odumire, onoliko koliko se hrani krvlju i tijelom životodavca Hrista. Šta bi bilo da se ona predala pesimizmu u vrijeme, i to nedavno vrijeme, ateističke i antiteističke sovjetije? A gledajte danas duhovni preporod Rusije! Ili, pogledajmo kako jača prisustvo i duhovna briga Carigradske Patrijaršije za apokaliptičke crkve u Maloj Aziji, u Turskoj, a mislili smo da je svaki trag hrišćanstva u Kapadokiji, na Maloazijskoj obali ili u Trapezuntu zatrt. Štaviše, lično sam bio u Kapadokiji, 2000. godine, kada je Patrijarh Vartolomej služio liturgiju kao prvi Vaseljenski Patrijarh u Kapadokiji nakon Bitke kod Mancikerta 1071. godine – skoro nakon jednog tisućljeća. Navodim to kao dvije situacije u kojima je veoma lako bilo podleći pesimizmu, a pokazuje se da je povjerenje u Hrista i Božije staranje o čovjeku bilo plodonosno.

No, to povjerenje nije bezuslovno; pogotovo je krvavo 20. stoljeće najdublje preispitalo ono ”da” Bogu koje su izrekli Avraam, Mojsije i Petar. Meni je lično od osobite važnosti knjiga ”Vjera poslije holokausta” Eliezera Berkovitsa koja je brutalan izazov Bogu, ali još i više hrišćanstvu.

S kakvim ste raspoloženjem stigli u Pakrac i jeste li vi, osim što ste to prakticirali u stvarnom životu, i u prenesenom smislu ”padobranac”? Što ste zatekli kada ste ovdje aterirali?

Ne nalazim da situacija naše pastve u zapadnoj Slavoniji zahtijeva poseban opis: šta se dešavalo u Drugom svjetskom ratu i devedesetih poznato je. No, nalazim potrebno da se naglasi da je naša pastva tokom perioda socijalističke Jugoslavije bila izložena izrazito agresivnoj ateizaciji, nasilnoj dehristijanizaciji; u jednom dijelu je bila i sklona da se odrekne sopstvenog identiteta zarad novog, iako nejasnog i nesklopljenog, ali društveno poželjnog identiteta. Ne mogu da dovoljno naglasim zlokobne posljedice ideološke države u kojoj smo živjeli, a koja je, primjerice, osvetu promovisala u vrhunsku vrijednost: ”…i osveta naša crvena će biti….”, sjetite se.

Rezultat svega toga je taj da su me 2014. godine dočekale brojne ruševine još iz Drugog svjetskog rata, kao i mjesta koja od tada nemaju svoje hramove, a koja ću nabrojati nasumce: Virovitica, Macute, Bodegraj, Bučje, Striježevica, Sloboština, Crkva svetog Ilije u Pakracu… Suštinski, dočekale su me ljudske duše željne blage, jevanđelske riječi i smisla; dočekao me je narod sa velikom istorijom u Slavoniji željan obnove svojih svetinja, ali i obnove velikih kulturnih dobara koja je stvorio na svom istorijskom putu, kao što je pakračka knjižnica, svjetski poznata zbirka slavenskih rukopisa i ranih štampanih knjiga.

Dakle, o kakvim to pastoralnim prioritetima govorimo pred vama i vašim svećenicima? Koji su vam planovi?

Planovi su, da parafraziram patrijarha Pavla, Jevanđelje Hristovo. Da ga, po svojoj moći, propovijedamo i živimo – ali da ga i ne damo. To Jevanđelje jeste blago, ali nije sentimentalno, jeste iscjeljujuće, ali je i stvaralačko. I, prije svega, jeste svečovječansko. Stoga naš prvi zadatak jeste obnova duhovnog, liturgijskog, crkvenog života po Jevanđelju, onakvog kakvo je sačuvano u pravoslavnom predanju.

U Pakracu, u Sabornom hramu koji se obnavlja, već se služi svakodnevna liturgija, a u Jasenovcu, u manastiru u kojem postoje najbolji uslovi za život, uskoro očekujemo sestrinstvo koje dolazi sa Skadarskog jezera i koje se kroz istoriju pa sve do danas rukovodilo jerusalimskim monaškim pravilima. ”Ora et labora” – ”Moli se i radi” jeste poruka koja mora pisati na našem čelu, kako pred samima sobom, tako i pred svima koje srećemo.

A prvi rezultati se vide: sve je više naroda na bogosluženjima, hramovi se obnavljaju, imamo i djece na vjeronauku. Možemo sanjati, ali možemo li tražiti više?

Bit ću direktan koliko sada mogu biti: gospodine Jovane, jesu li Srbi u Hrvatskoj opet u nekim gadnim vremenima?

Ne bih ”gadna vremena” vidio ni kao ekskluzivno vlasništvo Srba u Hrvatskoj, ni kao vlasništvo Hrvatske same – iako je i sama Predsjednica prihvatila da je ”u hrvatskom društvu porasla nesnošljivost”. Prvenstveno živimo u vremenima u kojima svijet oko nas prolazi mnogo radikalnije promjene nego krajem osamdesetih; umjesto da pred nama narasta nešto novo i utopijsko – Europska unija – ona se u ovom trenutku ako ne raspada, onda se nalazi u dubokoj krizi. Ta kriza je prvenstveno kriza smisla i dodatno je pojačana čitavim nizom ratova – skoro prema biblijskim riječima da ćemo ”vidjeti ratove i čuti glasove o ratovima” – koji svijet pretvaraju u nesigurno mjesto. Pogledajte društvene mreže bilo gde: one vrve mržnjom, gnjevom, nabojem, u najboljem slučaju mrzovoljom i negativnošću.

Naravno, najlakše je taj puls svijeta u transformaciji ispipati na periferiji i bojim se da Jugoistočna Europa u ovom trenutku služi kao pokusni kunić za budućnost našeg svijeta, s migrantskom krizom kao okidačem. U samoj Hrvatskoj, savršeni Drugi, rječnikom teorijske psihoanalize, za aplikaciju ovako proizvedenog naboja jesu Srbi, koji ne predstavljaju nikakvu opasnost po Hrvatsku, što dodatno govori o vještačkoj prirodi krize; vidimo da se kvare čak i odnosi Hrvatske i Srbije, a ako se realno pogleda, za to ne postoje ni povodi, a kamoli razlozi.

Konačno, svakako da Srbi reaguju svojom anksioznošću. No, čini se da je ljudima ipak teže upravljati nego početkom devedesetih i da među nama ima dovoljno trezvenih umova koji ne dišu agresijom i koji nisu podložni manipulaciji; kako se meni čini, ti trezveni i dobronamjerni ljudi ne dolaze iz nekog specifičnog političkog opredeljenja niti iz neke određene socijalne grupe, nego se radi o ljudima zabrinutim za budućnost svoje djece i svoje zemlje i koji im prije svega žele stabilnost. No, oni moraju da djeluju i za njih se molimo Bogu.

Kako rekoh, ugostili ste članove Sinoda; zašto ste ih pozvali u Jasenovac osim što se taj dan u Pakracu vršila sahrana četvorice vladika?

Sveti Sinod je došao u Pakračko-slavonsku Episkopiju da bi se uvjerio u rad na obnovi Vladičanskog dvora i Sabornog hrama u Pakracu kao i u rad na uređenju manastira Jasenovac. Posebno Dvor u Pakracu ima ogromno značenje, i prioritet je kako naše Episkopije tako i hrvatske države na njegovoj obnovi; štaviše, radi se o veoma uspjeloj saradnji.

Osim toga, od naročite je važnosti to što se radi o jedinom sabornom hramu naše pomjesne Crkve koji je još u obnovi. Ova je posjeta zakazana još početkom jeseni prošle godine i reakcija Njegove Svetosti Irineja i arhijereja Sinoda je veoma pozitivna. To je i bio predmet razgovora s ministrom kulture, koji je u Pakracu bio i kao izaslanik Predsjednice, a čije ministarstvo ulaže veći dio sredstava za obnovu Dvora i Sabornog hrama.

Na kraju liturgije u jasenovačkoj crkvi patrijarh Irinej je govorio o ”stotinama tisuća” ubijenih Srba na području logora Jasenovac. To spominjem, jer se uz sjednicu Sinode održao i zajednički sastanak Sinode i Odbora za Jasenovac SPC-a. Dokle ste stigli s poslom u vezi stradalnika u Jasenovcu?

Što se tiče brojeva stradalih u sistemu koncentracionih i logora smrti Jasenovac, vrijedi ponoviti da konfuzija oko njih nastaje isključivo zbog toga što, pogotovo socijalistička Jugoslavija, a ni zemlje nastale njenim raspadom nisu uložile dovoljno ni sredstava, ni rada ni ljudi da bi se došlo do pouzdanih naučnih rezultata.

Nakon što su donesene prvobitne procjene broja žrtava – uglavnom oko 1948. godine – normalne zemlje su osnovale ili zadužile posebne naučne institucije da se bave detaljnim proučavanjem karakteristika Drugog svjetskog rata, zločina koji su se desili u njemu, kao i broja žrtava. Rezultati njihovog rada su dospjeli krajem osamdesetih godina i ponegdje su brojevi žrtava bili veći, ponegdje manje-više isti, a ponegdje manji u odnosu na prvobitne procjene.

Auschwitz predstavlja dobar primjer: prvobitne procjene govorile su o četiri miliona žrtava; konačni rezultati govore o broju od 1,1-1,5 miliona žrtava. Ogroman hijatus od četiri stotine tisuća govori nam da i u slučaju Jasenovca moramo računati na veliku marginu. Ta margina je velika kada se radi o mnogo sistematičnijoj nacističkoj industriji smrti i može se očekivati da će ona biti još veća, u postotcima, kada je u pitanju NDH.

Bez dugotrajnog i posvećenog rada većeg broja naučnika nikada nećemo imati ni približan broj stradalih i ko god u ovom trenutku pretenduje da vlada konačnim brojem žrtava, jednostavno je – i tu ne biram riječi – pretenciozni amater. Konfuzija oko broja žrtava u Jasenovcu, NDH i Jugoslaviji uopšte je predmet zgražavanja u međunarodnim naučnim krugovima; možda najsvježija – barem u pristupu – enciklopedija holokausta, ona Waltera Laquera, iznosi broj od stotinu do sedam stotina tisuća žrtava Jasenovca. To je apsurdno, ali se bojati da će taj apsurd biti još očigledniji u novijim izdanjima enciklopedija i opštih pregleda.

Odlučili ste da će se Odbor za Jasenovac SPC-a baviti i cjelokupnom tematikom Drugog svjetskog rata. Što to točno ima za posljedicu?

 

Što se tiče Odbora za Jasenovac, osnovni je zaključak sjednice u Jasenovcu da treba unapređivati bogoslužbeni, liturgijski spomen žrtava. Jedan od razloga dolaska Svetog Sinoda u Jasenovac i jeste bio da istakne da jedino takav, liturgijski spomen ispunjava zavjet vladike Nikolaja da žrtve Jasenovca ne izazovu mržnju prema počinitelju, po riječima patrijarha Germana da ”praštati moramo, zaboravljati ne smijemo”.

Što se tiče proširenja tematike na sav Drugi svjetski rat, to znači da će Odbor za Jasenovac imati mogućnost da podrži i ojača ovakav, liturgijski pristup i na drugim mjestima stradanja. Tako je prije dvije godine episkop Budimljansko-nikšićki Joanikije potražio saradnju Odbora u organizaciji naučnog skupa o masakru koji je 28. jula 1944. godine u selu Velika izvršila 21. SS brdska divizija ”Skenderbeg”.

Hoćete li se, recimo, baviti stradanjima Židova u doba Nedićeve Srbije na području beogradskog sajmišta?

Kao što sam već nagovijestio, holokaust, pokušaj istrebljenja izabranog Božijeg naroda koji su u Drugom svjetskom ratu pokušali da izvrše nacisti i njihovi saveznici predstavlja događaj od vaseljenske, sveljudske važnosti, koji niko ne može da ignoriše. Tim prije što su to pokušali hrišćani, ili barem bivši hrišćani, proistekli iz hrišćanskog svjetonazora, i mi hrišćani moramo da damo odgovor na to. Već to bi bilo dovoljno da se Odbor za Jasenovac bavi holokaustom.

Drugo, Srbi su u Jasenovcu – i u Drugom svjetskom ratu – stradali skupa s Jevrejima, Romima, brojnim Hrvatima koji su iz raznih razloga smatrani opasnim po NDH, i raznim drugima – starokatolicima, slovenačkim svećenicima, itd. Nemoguće je tu činjenicu ignorisati i vidjeti samo svoje žrtve, jer se ni žrtve same međusobno nisu dijelile.

U jednom ružnom maniru dio spomenika holokausta koji je nikao devedesetih godina pominje razne manjine koje su stradale po logorima – homoseksualce, Jehovine svjedoke, itd., što svakako jeste istorijska činjenica – a izostavlja, recimo, Ruse i ratne zarobljenike Crvene armije koji su stradali u milionima i zahvaljujući kojima je, na kraju, rat i dobijen.

Iz svih tih razloga bi bilo neoprostivo zaboraviti jevrejske žrtve Starog sajmišta, njemačkog logora na teritoriji NDH, koji je snabdjevala Nedićeva kvislinška vlast. Tek predstoji veliki rad na obilježavanju Starog sajmišta, ali on napreduje i nadati se da ćemo što prije tamo imati odgovarajući memorijal.

Znam da ne smatrate pristojnim da se na mjestima masovnoga stradanja kakvo je bilo ovo u Jasenovcu, gdje se nalazimo, licitira brojkama, ali nema spora da ste vi, od crkvenih osoba, najupućeniji govoriti o holokaustu i o genocidu na prostorima tzv. NDH. Kakva je vaša suradnja sa Spomen-područjem Jasenovac, ovdašnjim muzejom i kustosima i gdje bi se mogla nalaziti brojka koja je razumna Srpskoj pravoslavnoj crkvi? Je li to brojka kojom barataju kustosi u Jasenovcu?

Sigurno je da je u dosezanju neke koliko-toliko konačne brojke stradalih u Jasenovcu, NDH i Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu uopšte ključna saradnja, jer male i zanemarene institucije koje se bave time mogu nešto uraditi isključivo ako se oslone jedne na druge. Mislim da ima još mnogo prostora za takvu saradnju i Odbor za Jasenovac je spreman da ju potpomogne na svaki način. Pogotovo je važno da se svaka istraživačka institucija osloni na velike međunarodne institucije toga tipa, kao što su institut u sastavu Jad Vašema, londonska The Wiener Library, itd. Takva mreža bi uvelike mogla doprinijeti postizanju željenog rezultata.

Ovo je ipak važno: i beogradski Muzej žrtava genocida i Spomen-područje Jasenovac u ovom trenutku imaju približno isti broj imena žrtava Jasenovca. To je svakako najdragocjenije što imamo i dobar je osnov za svaku buduću suradnju.

U povodu susreta pape Franje i moskovskog patrijarha Kirilla u Havani povedena je jedna televizijska rasprava u kojoj je gost-komentator iz Beograda kazao kako smatra da je dolazak pape (bilo kojega) u Jasenovac i njegova isprika zbog zločina, genocida, da budemo precizni, ustaša nad Srbima, pošto su ustaše bili katolici, uvjet da jednoga dana papa bude pozvan u Srbiju. Nema sumnje da je gesta pape Franje da se komisijski i bilateralno, zapravo trilateralno, razgovara o predratnom, ratnom i poslijeratnom Stepincu i da se pitanje njegove kanonizacije ostavi za vrijeme kada bude što manje napetosti, odnosno kada budu vidljivi znakovi pomirenja između Hrvata i Srba, što će se pokazati ”sposobnošću da zajedno čitaju povijest”, jako oraspoložila vas srpske vladike. Kako stojimo, dakle, s tim navodnim uvjetom, papom u Jasenovcu prije pape u Hramu svetoga Save u Beogradu?

 

Ne bih govorio ni o kakvim uvjetima, kao ni o kanonizaciji Stepinca, koja je isključivo u rukama Vatikana. Proces koji je otvorio papa Franja pozivom na dijalog o Stepincu kao i susretom s patrijarhom moskovskim meni se lično čini kao do nedavno nezamisliva, a neophodna mogućnost da se sretne i razgovara o ličnosti Alojzija kardinala Stepinca i djelatnosti Rimokatoličke crkve u NDH u Drugom svjetskom ratu, što je bolna tačka kako između Vatikana i Pravoslavne crkve, tako i između Srba i Hrvata. U tom razgovoru jako je važno ne biti robom istorijskih predrasuda koje uglavnom baštinimo iz vremena socijalističke Jugoslavije; vjerovatno je da ćemo se vrlo lako složiti u tome da komunistička optužnica ne može biti polazna tačka razgovora o kardinalu Stepincu.

Kako vi gledate na proces koji se sada otvara i pred vama osobno kao članom i te važne komisije koja bi trebala djelovati pod pokroviteljstvom Svete Stolice?

Mislim da je jako važno ne ostaviti po strani šire dimenzije u kojima su se zbivali i događaji u NDH. Sjetimo se da Poljaci gaje dosta teške uspomene na Pija XII., jer smatraju da je prećutao njihovo stradanje zarad mira s Trećim Rajhom, kao i da oko Pija XII., uopšte uzevši, postoji velika kontroverza i oko njegovog odnosa prema holokaustu – do te mjere da on do sada nije kanonizovan.

Imate li, vjerujem da imate, jasnu percepciju ratnoga Stepinca? Da vas neki novinar koji nije odavde, a zanima se za našu zajedničku i traumatičnu povijest, zamoli da mu rezimirate tko je bio Stepinac, da li biste se zadovoljili da mu ponovite navode pisma patrijarha Irineja papi Franji ili biste nešto osobito istakli ili novo rekli?

Rekao bih mu da pročita neku od knjiga Michaela Phayera, veoma ozbiljnog stručnjaka, čija jedna knjiga postoji i u zagrebačkom izdanju, pa neka sam rezimira :-).

Pred vama pravoslavnima je, rekao bih, epohalan događaj – lipanjska Velika i sveta sinoda pravoslavnih crkava koja se treba održati na Kreti. Skup takvoga značaja na Istoku nije održan još od vremena Drugoga nicejskog koncila 787. Godine. Prošlo je, dakle, otada do danas čak 1229 godina. Što možemo očekivati? O čemu će se raspravljati i što to znači za pravoslavlje, ali i za druge kršćane?

Ne bih rekao da takvih skupova nije bilo: Fotijev sabor 867. godine, palamitski sabori od 1341. do 1351. godine kao najvažniji i još mnogi sabori možda manjeg obima, ali sa značajnim odlukama držani su kroz istoriju Pravoslavne crkve. No, predstojeći Veliki sabor jeste od velikog značaja jer predstavlja povratak saborskom načinu rada Crkve u njegovoj punoći. Svjedočeći saborni način djelanja Crkve, posvjedočen prvi put u izboru Matije za apostola, mi i sebi samima, ali i drugim hrišćanima i cijelom svijetu svjedočimo iskonskoga i istinskoga Hrista okruženog apostolima.

Gospodine Jovane, zašto vjerujete u Krista i/ili Isusu Kristu?

Jer bez njega nema ni smisla ni ljepote, za koju je rečeno da će spasti svijet. Pa je Tarkovski tu riječ ispravio rekavši da će stid spasti svijet. Kako je govorio Dostojevski: Ako bi se ispostavilo da Hristos nije istina, odabrao bih Hrista.

Što je bilo ključno da odlučite postati monah?

Jednostavno priziv. Iznenadan, zauman i neodoljiv. Sa svim bremenom koje monaštvo nosi, a bez kojeg ono i nije monaštvo, monaštvo nikada ne može biti jednostavna, racionalna odluka, jer je pokušaj natprirodnog življenja. Zato i nije za mnoge. No, ni biti, recimo, marinac nije za mnoge: ne bez razloga oni sebe nazivaju ”the proud, the few”; tako je i sa svakom drugom ljudskom zajednicom koja sebe smatra izuzetnom, ali bi monaštvo trebalo da bude, jednostavno, najljudskija od svih. Takav monah je bio patrijarh Pavle, Slavonac iz Kućanaca, za koga smo imali sreću da je živio među nama.

Kaže papa Franjo da je patrijarha Kirilla doživio kao brata i bio je silno radostan nakon susreta u Havani. Vi i ja smo kršćani, dakle, da parafraziram Papu, vi i ja smo dva brata, i meni je to silno važno: da vas mogu nazvati i doživjeti kao brata! Vi i ja smo crkva u malom. Ali bojim se da mnogi čitatelji ne umiju pojmiti Crkvu. Na koji smo to način moja drugarica i suradnica katolkinja Jadranka Brnčić, pentekostalni teolog Peter Kuzmič, prijatelj i suradnik, vi pravoslavac ili ja, koji lutam kao Mojsije po pustinji, dio jedne jedine Kristove Crkve?

Na onaj način na koji su granice Crkve definisane dvostrukim Hristovim riječima: ”Ko nije protiv nas, s nama je” i ”Ko nije s nama, protiv nas je”. Prostor između ta dva iskaza Bogočovjeka će raspinjati um eklisiologa do Sudnjeg dana. Da bi nam olakšao taj krst, Jovan Jevanđelist je rekao: ”Ako ko reče: ljubim Boga, a mrzim brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga kojega nije vidio?” i dao nam savršeni ključ za prepoznavanje hrišćana. Kao episkop služim liturgiju i držim se riječi sv. Ignjatija Bogonosca da je Crkva episkop sa sveštenstvom i narodom u liturgiji.

Bosanski franjevac, moj drug dr. fra Petar Jeleč, komentirajući negativno priopćenje kardinala Vinka Puljića nakon posjete patrijarha Irineja Banjoj Luci, ocijenio je da je Srpska pravoslavna crkva, ”nažalost, bila i ostala glavni stup velikosrpskog nacionalizma” i kazao je nešto, po meni, prilično obeshrabrujuće: ”da su svi ekumenski napori sa SPC-om potpuno uzaludni”, odnosno da ”neće postići nikakav rezultat”. Ja to, naravno, ne dijelim, ja vjerujem u ekumenizam. Ali molim vas da odgovorite ovom dobrom fratru: kako vi pristupate ekumenizmu?

 

Izgleda da papa Franjo i patrijarh Kirill imaju ponešto drugačiju vizuru uloge SPC-a, koja je i u pripremama za predstojeći Veliki sabor pokazala svoj izuzetan značaj u sazvježđu pravoslavnih crkava. Konačno, zavisi mnogo od toga šta vidimo kao cilj ekumenizma.

Mnogo više od formalnog ekumenizma, od svih njegovih deklaracija i konferencija, smatram važnim elementarnu ljudskost, elementarnu komšijsku ljubav i poštovanje, pruženu ruku u pomoć i istinsko zanimanje za dobrobit drugoga, ko god on bio.

Moram se pohvaliti da sa svojim najbližim susjedom, biskupom požeškim Antunom Škvorčevićem, uživam baš takav susjedski i hrišćanski odnos, koji ne podrazumijeva nikakvo hinjeno jedinstvo, nego ljudsko i hrišćansko međusobno poštovanje. Tako gledano, ne može se biti pesimista.