Nisam neki revolucionar, ali bi valjalo vikati prostote Vladi
Nisam baš neki revolucionar. Samo se trudim izgledati takav. U prosvjedima sudjelujem, volim vikati ”Dolje Vlada”, pišem protestna pisma, privatno i prostačim, na zgražanje žene i rodbine.
Moje prve demonstracije bile su još u gimnaziji kada smo, potaknuti primoštenskom limenom glazbom, svirajući patriotske pjesme išli nizbrdo prema Poljani. Mahao sam zastavom. Bio sam i žrtva u studentskim prosvjedima, zarobljen u studentskom domu ”Cvjetno” i kada sam, s krova, opkoljen milicijom, podržavao Savku i Tripala.
Sudjelovao sam na prosvjedima za vraćanje imena Trga žrtava fašizma. na Youtubeu s ponosom pokazujem unučicama kako me policajci nose u ”maricu”. S radošću pričam anegdote s privođenja i saslušanja.
Iz buntovne sam obitelji. Podržavao sam Facebook prosvjede. Otac i djeda robijaši, majka narodni neprijatelj, stric, tetka i djeda ubijeni. Dakle, imam naslijeđenu sklonost pobuni.
Pa ipak nisam uvijek sklon takvim manifestacijama. Sebi objašnjavam da je to zbog izostanka želje da se ističem, ali sam svjestan da se lažem.
Pravi je razlog da smjena vlasti rijetko donosi stvarne promjene, da se sve nakon zanosa i uzbuđenja vrati u mirne tokove neizmijenjenih navika i sistema. Revolucijama nazivamo i obične smjene nepopularnih likova. Smjene nisu i promjene.
Nije to nikakva salonska poza, već iskustvo, nešto što sam vidio i doživio.
U masama, kad ljudi viču, a ne misle, izgubi se svaka mjera.
Sjećam se prosvjeda pred Vojnim sudom u Gajevoj, tih jadnih, razjarenih, siromašnih ljudi koji su vikali promuklim glasom, vehementnog razbijanja spomen-ploče koja je imala nesreću da bude pod rukom, oduševljenje krhotinama.
Vidio sam sličan bijes kod razbijanja dvojezičnih ploča u Vukovaru. Ljudi su razjareni, postoji indukcija osjećaja, amplitude straha i bijesa, oduševljenja i žalosti rastu u gomilama ljudi, zapravo se zaborave razlozi i namjere i sve pršti od neprikrivenog bijesa. Prosvjednici nisu uvijek u pravu, ali prosvjedi i nemaju svrhu na koju se pozivaju.
Vlast se uvijek boji prosvjeda. Prosvjedi su za njih znak da se ne razumiju njihove namjere i muke. Prosvjedi su često protiv njihovih teških odluka, kad ljudi misle da su odluke bile lake, kad nitko neće dijeliti njihove sumnje i namjere, vaganje između alternativa. Biranje manjeg zla.
Osporavat će se loše, a prelaziti preko dobroga, preko plemenitih namjera i dugoročnih koristi. U tome nema ništa loše. Vlada brani i promiče nečije, prvenstveno svoje egoistične namjere i ne mari uvijek za manjinu i oporbu. Zato gubitnicima ne preostaje drugo nego pobuna, prosvjed i ljutnja.
Kad vladajući cinično zauste ”Tko gubi ima se pravo ljutiti”, zapravo poručuju da su izigrali pravila i da im nitko ništa ne može.
Kontroliraju vlast, pa se ne boje progona, kontroliraju medije, pa se ne boje kritike, imaju silu i ne brinu za pravo.
Sve će izokrenuti: vrline će biti mane, mane vrline. Prikazat će bahatnike kako brinu o kuhanju za obitelj, igraju se sa zlatnim retriverom i predaju pomoć Caritasu. Pokazat će se skrušeno na misi, zalagati za obiteljske vrijednosti, a otkrit će se da tuku žene, imaju ljubavnice, voze pijani i nikad ne ručaju kod kuće.
Ne kuhaju i ne peru suđe, ali se vole slikati kako dijele grah. Sav taj napor laganja je potvrda da se boje javnosti, jasnog prezira, skandaloznih slika u novinama, pitanja na koja ne smiju ili ne znaju odgovoriti.
Prosvjedi mogu izmaknuti kontroli, mogu se zlonamjerno organizirati ili im nametnuti parole. U poznatom primjeru rušenja Vlade tek se desetljeće poslije vidjelo tko je stvarni organizator, a to nije padalo na pamet onima koji su vikali ”Bolje grob, nego rob”.
Vlast se boji svojih neprijatelja, pa sve koji je kritiziraju ili je samo tiho ne vole smatra neprijateljima.
Dakle, sve u svemu, meni je prekipjelo i rado bih na prosvjede. Stajao bih vjerojatno u prikrajku, kako priliči skeptičnom profesoru, ne bih pljeskao na sve parole, ne bih gazio po travnjaku (Vidi Bertolt Brecht: ”Plebejci uvježbavaju ustanak”).
Svjestan sam toga da svatko novi tko dođe na vlast dolazi na uništenu državu, prima dugove koje nije stvorio, bavi se krmčenjem nekad nastale, a sad zapuštene industrije, te će i sam vrlo brzo početi govoriti da smo najljepši na svijetu, boriti se za odgodu rata kredita i dizati nove, govoriti o štednji, putovati u naizgled egzotične zemlje u kojima ranije nije bio prikazujući se kao trgovački putnik (Čile, Novi Zeland, Island).
Ponovo su nas doveli u idiotsku situaciju da biramo između sposobnih i vještih, uglađenih i pristojnih, ali pokvarenih, pohlepnih s jedne i zapjenjenih populista koji o problemima ne znaju ništa, ali su time jači u emocijama, obećanjima i grubosti druge strane.
Pa ti biraj!?
Oni prvi cinično vole ceremonije za narod, mitinge i obljetnice, hodanja u koloni slavljenja poraza od neprijatelja i slavljena poniženja današnjih saveznika. Vole oni rasprave o prošlosti za koju ne odgovaraju, a svako zlo i neuspjeh mogu pripisati imaginarnim neprijateljima, zavjerama i okolnostima.
Tako je moguće da se komuniste optuži za neuspjeh današnje ekonomske politike, udbaše za privatizaciju, fakultete za stanje sudstva (a vrtići?).
Prirodni krivci su imigranti, ali kad pogledaš statistike, doseljavaju se Hrvati iz susjednih zemalja. Zato je lako radišne, inteligentne i poduzetne, porijeklom s dinarskog krša čas kriviti za zlo (u mom kvartu već deceniju se obnavlja grafit ”Sve zlo došlo je iz Hercegovine”), a čas ih smatrati cvijetom nacije i ljudima najvećih vrlina. Sjetite se kako je publika, ne tako davno, vrijeđala i prezirala tamnopute nogometaše, a danas ekipe bez njih sliče školskom timu.
Zbog toga izgleda da su prosvjedi, jer su uvijek protiv nečega, a rijetko imaju cilj, sredstvo populista, neobrazovanih gomila, neka vrsta ceremonije kojoj prethodi ispijanje piva iz boca i koju slijedi razočaranje.
Uspijevaju samo oni prosvjedi koje organizira i tiho podržava stvarna vlast, tajne službe ili interesni lobiji. Njihov cilj često i nije ono što traže (dostojanstvo Domovinskog rata, pravo na život, čisti okoliš), već sasvim prizemne stvari, pa ih se ili jednostavno zadovolji većim plaćama i povlasticama, verbalnim ustupcima i stvarnim financijskim dobitkom ili ih se zavara grubom manipulacijom ili jednostavnim odgađanjem odluke.
Bio sam na prosvjedima za obrazovnu reformu i čudom se čudio organizatorima i njihovim tvrdnjama i apelima da se ne radi o politici. Oni su se pozivali na razum valjda se nadajući prosvjetljenju, valjda misleći da su donosioci odluka krivo informirani, da imaju loše savjetnike.
Dok se u tome na čudim prosvjetarima, pa oni moraju vjerovati u prosvjetiteljstvo, nije mi jasno da se na sindikalnim prosvjedima svi skrivaju od politike. Pa borba protiv stečaja, za bolje cijene žita i mlijeka, za urbanistički red i jesu politika.
Treba zvati sve da se pridruže, treba koristiti oporbu kad ste protiv. Ovako sve izgleda kao traženje milostinje. Par plaća kod odlaska u mirovinu. Pozivati se na razum i milosrđe politike. Možeš si mislit’.
Čak su i prosvjedi zdesna, na primjer protiv Istanbulske konvencije, primjer političkog šlamperaja. Pa nisu se ljudi okupili da mole za intervenciju Svevišnjega, već zato jer mrze žene, pedere, masone i liberale, Europu i osjećaj nemoći gubitnika globalizacije.
Organizatori možda nisu očekivali da će se spominjati majke viđenih dužnosnika, da će se najtežim pogrdama spominjati žene, braniti nasilje protiv nasilja. Uspjeli su samo da se jasno vide podjele na desnici, nervozna želja za moći, stvaranje jasnog popisa premijerovih neprijatelja.
Sad Plenković vidi tko su neprijatelji, razbija ih i dijeli, kupuje proračunskim ustupcima s usiljenom mirnoćom čeka da se osjećaji ispušu.
Malo kasni, jer dok zagasi jednu interesantnu vatru, razgoriti će se nova: Agrokor, Srbija, Europa, MOL, brodogradilišta.
Tko neće promjene, pretjerano naglašava vrijednost stabilnosti. I strpljivi ribič zna da treba čekati, ali treba znati da mora imati ješku i da bi dobro bilo brumati (mamiti).
Trenutno još vrijedi parola ”Nitko vam ne može toliko platiti koliko vam ja mogu obećati”, no time se kupuje vrijeme i nada da će ipak zagristi neka velika blesava riba.
Naravno da oni koji brinu za svoj razdjeljak, kravatu i mobitel neće doći i pokrenuti prosvjed. No prosvjedi trebaju iz psihološkog, političkog i praktičnog razloga. Psihološki jer su ljudi frustrirani i bijesni, trebaju oduška i potrebu da viču prostote upućene vladajućoj kliki.
Čitaju novine i vide da se njihovim sudbinama igraju neodgovorni političari željni kupanja na Bahamima. Trebaju jer se politika ne vodi na saborskoj tržnici, već i na ulici. Praktičan razlog je to da je zlo nastalo u hrđavim političkim institucijama, razjedenim strančarstvom i nepotizmom.
autograf.hr
