Mnogi migranti svoj put ka boljem životu okončaju tragično
Smrzavaju se na smrt u šumama, dave se u rijekama: To su bezimeni mrtvi Evrope, izbjeglice sa Balkanske rute čiji posmrtni ostaci nikada nisu identifikovani, piše njemački magazin Spiegel.
Članak u njemačkom političkom magazinu Spiegel počinje pričom o 53-godišnjem Sirijcu Husamu Bibarsu iz Alepa, raznosaču pica u danskom gradiću Nakskova, koji saznaje da je njegov sin Majd nestao. Sirijske izbjeglice, sa kojima je pokušao da se prebaci u EU i priključi ocu, morale su ostaviti 27-godišnjaka samog u šumi, negdje u Bugarskoj.
Inače, Majdovom ocu, Husamu uspjelo je da sa bratom 2015. dođe u Dansku, ali spajanje porodice odnosno pokušaj da dovede sina nije uspio jer je Majd upravo te godine postao punoljetan.
U roku od nekoliko sati Husam Bibers uspijeva saznati ime krijumčara, kojem je njegov sin Majd platio 7.000 eura da ga prebaci u EU. On mu kaže da je njegovog sina ostavio pored jednog jezera jer n ije mogao da ide zbog velikih bolova u stomaku. Poručio mu je da se ne brine, pošto je glavna cesta udaljena svega jedan kilometar.
Hasam sam pokušava ući u trag sinu, jer ne zna da li je možda vraćen u Tursku. Stavlja sliku sina na Facebook, na WhatsApp grupe, angažuje advokata u Turskoj da se raspita o izbjegličkim smještajima i zatvorima i na kraju odlučuje da ode u Bugarsku.
Spiegel potom opisuje Balkansku rutu, za koju kaže da je duga na hiljade kilometara. „Ljeti 2015. godine, kada su Nijemci pridošlice dočekivali sa dobrodošlicom, ona je prolazila pravolinijski, kroz jugoistočnu Evropu: većina onih koji su tražili zaštitu je dolazila je preko Turske u Grčku i Srbiju. Iz Budimpešte su potom išli vozom za Minhen. U međuvremenu, EU je postavila ograde i podigla zidove. Kada graničari uhvate migrante, vraćaju ih nazad. Nasilje i granična utvrđenja promijenili su balkansku rutu. Ona sada liči na jedan razgranati sistem tajnih staza i puteva. Mnogo ljudi provode mjesece ili godine na Balkanskoj ruti“, piše Spiegel.
Navodi i kako ruta sada počinje u Bugarskoj jer izbjeglice izbjegavaju grčke granične straže i patrole, koji postupaju posebno brutalno. „Potom vodi preko Srbije ili Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Svaki mjesec zatvaraju se jedni a otvaraju novi putevi. Za one koji traže zaštitu, ruta je duža i opasnija nego što je bila ranije. Ne postoje tačne brojke o tome koliko je migranata na njoj poginulo“, navodi Spiegel uz konstataciju da su u šest mrtvačnica odnosno hala sa leševima duž rute, koje su posjetili novinari, ove godine registrovana 92 mrtva migranta, što je znatno više nego proteklih godina.
Potom se u tekstu konstatuje: „Izbjeglice umiru u dalekim šumama, utapajući se u nepredvidivim rijekama ili ostaju smrznuti u snježnim olujama. Ali ko to uopšte primećuje? I ko će se pobrinuti o tome da ljudima poput Husama Bibarsa damo šansu da pronađu svoje najmilije i da ih dostojanstveno sahrane?
Istraživanje pokazuje i da se neprijateljstvo, s kojim se tražioci azila susreću na granicama EU, nastavlja i nakon njihove smrti. „Države poput Bugarske, Srbije ili Bosne i Hercegovine skoro se ni ne trude da identificiraju mrtve. Ne postoji baza podataka niti centralni portal za pretraživanje na kojem bi rodbina mogla naći informacije o nestalima. Mrtvi ljudi trunu na poljima, pune mrtvačnice i sahranjuju se anonimno, često u roku od nekoliko dana“, piše Spiegel i dodaje: „Očevi kao Husam Bibars, majke, braća i sestre često ne znaju ni u kojoj su državi umrli njihovi rođaci. Stotine porodica traže svoje najmilije u chat grupama. Mnogi pri tome nailaze na zid, na birokratiju, nezainteresovanost ili otvoreni rasizam.“
U tekstu se potom opisuje kako Husam Bibars, sa još jednim Sirijcem koji također traži svog sina i u pratnji reportera obilazi najprije izbjeglički kamp opasan visokim zidovima i žicom u okolini Sofije a potom i otvoreni kamp u samom gradu.
„Među porodicima se raširila spoznaja da su tu vlasti rijetko od pomoći. Posebno ozloglašena je jedna hala sa leševima u blizini Bargasa. Četiri izbjeglice su ispričale Spiegelu da su radnicima te mrtvačnice morali zaštekati novac, da ih puste da vide mrtve“, piše Spiegel citirajući saradnika Helsinškog komiteta Bugarske, koji kaže kako se familije tokom svoje potrage „iskorištavaju na svakom koraku“.
Ali kako dalje navodi Spiegel, postoje i ljudi koji im pomažu, iako ne moraju. To je u BiH Vidak Simić, patolog i forenzičar koji na groblju u Bijeljini, na granici sa Srbijom, pokazuje reporterima bezimene grobove ljudi, koji su se utopili prelazeći Drinu. Polovina tražilaca azila, koja se utopi, nikada se ne nađe. Ostali završavaju na njegovom obdukcionom stolu. Ove godine je izvršio obdukciju 28 ljudi, prošle godine 5 a pretprošle ih je bilo troje. „Simić kaže da se, izuzev njega, niko ne trudi da poveže utopljenike sa njihovim familijama. Ne funkcionira ni Služba za traženje Crvenog krsta, koji pati od manjka personala… Zato je došao na ideju da u jednom zamrzivaču pohrani 40 uzoraka kostiju. Jedan DNK košta 130 eura a kada bi se svi analizirali to bi stajalo 5.000 eura. Članovi porodica iz Alžira, Maroka ili Afganistana bi u svojoj zemlji mogli napraviti test, ne bi im trebao dolazak niti viza“, citira Spiegel Simića, podsjećajući kako na Zapadnom Balkanu već postoji razrađen sistem identifikacije a DNK 40.000 žrtava je pohranjena u jednoj banci podataka. „70 posto nestalih bi tako moglo biti idntificirano. Ali za ljude, koji nestaju na evropskim granicama do sada se niko ne osjeća odgovorim“.
Husamova potraga za sinom završava u policijskoj stanici u Elhovu, nedaleko od lokacije na kojoj je krijumčar ostavio Majda, a koju je poslao Whats’Appom. On prepoznaje svog mrtvog sina na jednoj slici koju mu pokazuje policijki službenik. Na njegovom tijelu nije bilo tragova nasilja. Četiri dana nakon što je pronađen, on je sahranjen. Teško je identificirati ljude koji dolaze s drugog kraja svijeta, kaže za Spiegel državni tužilac Milen Božidarov. „Mjesta u mrtvačnici su limitirana. Zato migrante sahranjujemo što brže možemo. U Majdovom slučaju bilo je jasno da ne dolazi iz Bugarske“.
Reporteri Spiegel-a su skupa sa neprofitnom investigativnom organizacijom Lighthouse Reports ARD-om, radio stanicom RSE/RL Sofija, britanskim listom “i” i grčkim online medijem Solomon istraživali šta se dešava na Balkanskoj ruti. Razgovarali su sa članovima familija nestalih, aktivistima, državnim tužiocima i forenzičarima a posjetili su i improvizovane mrtvačnice.
Kamo s izbjeglicama i migrantima?
Priredila: Jasmina Rose
dw.com
