PolitikaRegion

Žarko Puhovski:”Hrvatska Deklaracija o BiH je nevažan tekst”!

UGLEDNI INTELEKTUALAC IZ ZAGREBA, ŽARKO PUHOVSKI: “Hrvatska Deklaracija o BiH je nevažan tekst”!

Ključna uloga Deklaracije je unutrašnjopolitičke naravi i nastavlja Plenkovićevu taktiku usmjerenog amortiziranja radikalne desnice, ponajprije unutar HDZ-a, smatra zagrebački filozof i analitičar, Žartko Puhovski.

Piše: Žarko Puhovski

“Deklaracija o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini i europskom putu Bosne i Hercegovine”, koju je Hrvatski sabor usvojio 14. prosinca, u osnovi je nevažan tekst, utoliko ukoliko je riječ o posve simboličkome dokumentu, koji zapravo ponajprije služi unutrašnjim političkim potrebama hrvatske vlasti. Riječ je, dapače, o političkoj proklamaciji koja ne proizvodi pravne (a vjerojatno ni političke) posljedice ni u Hrvatskoj, a kamoli gdje drugdje.

No, i sama je činjenica njezina donošenja bila dostatna da izazove (omanju) buru u zemlji i (susjednom) inozemstvu, jer tri su ključna i dalekosežna problema dotaknuta ovim činom (ma koliko ritualne naravi bio):

odnos dviju susjednih država;

unutrašnji ustroj Bosne i Hercegovine;

integracijski potencijal BiH.

Do koje je mjere prvi aspekt motivirao većinu komentara pokazuje i činjenica da cjelovit naziv deklaracije gotovo nigdje nije naveden, iako, ako se ozbiljnije razmotri, zapravo drugi dio naslova ovoga teksta upućuje na pravi problem. Jer, nije bez presedana da se države bave pitanjima o statusu svojih sunarodnjaka/sunarodnjakinja u drugim državama, ali drugi dio naslova upućuje na posve jasno stajalište što ga “big brother” zauzima spram još nezreloga maloga brace. Konačno, Hrvatska jest članica Unije kojoj BiH (programatski) teži, pa to eksplicira njezinu poziciju moći spram susjeda. drukčije rečeno, na djelu je neka vrst hrvatskoga paternalizma spram susjeda.

Nepopularne tvrdnje

Drugi je aspekt, posve očekivano, izazvao najviše reakcija. Stranka demokratske akcije (SDA), koja se očito smatra prozvanom, usplahireno tvrdi da Deklaracija: “predstavlja grubi pokušaj povrede suvereniteta Bosne i Hercegovine. Nadležnost za zakone Bosne i Hercegovine, pa i izborni zakon, imaju isključivo tijela zakonodavnih vlasti sačinjena od demokratski izabranih predstavnika građana i naroda Bosne i Hercegovine”. Ostavi li se po strani (očekivano) oštar ton, indikativna je neistinita tvrdnja o donošenju zakona, jer ih u BiH već desetljećima mijenjaju (pa i donose) i drugi, izvana, a ne samo “tijela zakonodavne vlasti”.

Ma koliko to bilo nepopularno ne može se izbjeći tvrdnja da je BiH ipak poludržava i poluprotektorat, pa se, na žalost, tako spram nje često i ponašaju, ne samo hrvatska i srpska, nego i bošnjačka strana. Jer, ne samo politički, nego i svjetonazorski, pa i institucijski, jednima je ‘tata’ u Ankari, drugima u Zagrebu, trećima u Beogradu. To su posljedice nedovršenosti Dejtonskog sporazuma i nesposobnosti da ga se dogradi/izmijeni/zamijeni zbog čega je BiH sada u stanju svojevrsne institucijske depresije, gotovo potpune nesposobnosti djelovanja.

Ta je depresija iz Hrvatske sagledana samo kao nebriga za konstitutivnu poziciju hrvatskoga, kao najmanjega od tri naroda, kojima je Dejtonski sporazum namijenio poziciju nosivih igrača u zacrtanome ustavno-političkom igrokazu. Paradoks je dugogodišnje, opet reaktivirane pozicije BiH spram Hrvatske utoliko posve očit. BiH je neprestance u sandwichu između slabašne hrvatske manjinske pozicije unutar zemlje i nadmoćne hrvatske državne pozicije izvana.

Eksploziju izazvali izbori

Svi su se ovi elementi već dugo krčkali u (hrvatsko)bosanskome političkom loncu. No, eksploziju su (opet jednom) izazvali nedavni izbori. Riječima Deklaracije, da je na djelu kršenje dejtonskih načela pokazuje: “Izbor pripadnika hrvatskog naroda bez hrvatskog izbornog legitimiteta na poziciju predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu FBiH), kao i pet ministara pripadnika hrvatskog naroda od strane bošnjačke većine u Parlamentu FBiH, Ustavom predviđene za predstavnike hrvatskog naroda, uz katastrofalne posljedice na poziciju hrvatskog naroda u FBiH za vladavine koalicija tzv. ‘Alijansa za promjene’ i ‘Platforma za promjene’, neustavnom i nezakonitom centralizacijom resursa, te njihovom selektivnom preraspodjelom na štetu hrvatskih područja, po Hrvate štetnim prostornim planiranjem, te narušavanjem pozicije hrvatskih kulturnih ustanova i derogiranjem prava hrvatskih branitelja”.

Valja ostaviti po strani obvezatnu lokalnu političku frazeologiju; govor o “braniteljima”, koji nikoga već odavno ne brane, o “hrvatskim područjima” koja nisu nikada pripadala hrvatskoj državi – ne računa li se NDH (ako je to uopće i bila država) – a u kojima je sve manje hrvatskoga pučanstva, itd. Na kraju ostaju uobičajene žalopojke manjinske etno-nacionalne pozicije u kompleksnoj državnoj tvorevini, u kojima je svagda i dosta istine. No, istovremeno hrvatski narod u BiH ustavno-pravno nije u manjinskome, nego u konstitutivnom položaju, pa ga se ne može štititi metodama podobnima za zaštitu manjina. Još jedan paradoks, dakle.

Istina je pritom i to da Željko Komšić nije izabran većinom glasova hrvatske etničke zajednice u BiH (a trebao bi ju predstavljati u Predsjedništvu), ali i to da je i Dragan Čović, u ranijim sazivima bio biran po istome zakonu. Istina je i to da je Komšić odmah nakon izbora započeo načelno pogrešno aktivistički nastojati da se ogradi od onih koje bi trebao predstavljati i zaoštravati odnose sa Zagrebom, čak i prije svoje inauguracije, pa i prije službenih (izrazito negativnih) reakcija iz Zagreba.

Nužnost razumnog i pristojnog ponašanja

Stoga je i dalje nesmetano na sceni histeriziranje dnevnih i strategijskih problema BiH koji već dulje tinjaju u pozadini. To je jedna vrsta tempirane bombe koja se nalazi u dejtonskom modelu, jer je po sebi besmisleno uspostavljanje dvije teritorijalne jedinice, s tri konstitutivna naroda. To je izazvalo i izaziva daljnje napetosti. U tom paralelogramu sila hrvatski je favorit trenutno Dodik (kojemu se ta uloga, prema svemu sudeći, jako sviđa), što samo dodatno naglašava neobične konture odnosa o kojima je riječ

No, slabost integracijskoga potencijala BiH ovdje je ključan unutrašnji problem, na to se nadovezuju i brojni vanjski – od inkompetentnih “predstavnika međunarodne zajednice” do hrvatskih i srpskih presizanja u (dijelove) BiH. EU pak vidi BiH kao dugoročni teško rješiv problem (u ime Hrvatske Vesna Pusić je svojevremeno predlagala doista razumnu pristupnu strategiju, no to je nekako nestalo iz obzora eurokrata), a fantazije o ozbiljnoj pomoći Ankare i Moskve posve su promašene u danim geopolitičkim odnosima.

Ostaje, dakle, nužnost razumnog, a ponajprije pristojnoga ponašanja (potezi pojedinih čelnika “hrvatskih” kantona i općina koji su Komšića proglasili “personom non grata” dobar su primjer onoga drugog). Za to će trebati posredovanja, ali EU je izgubila ne samo sposobnost da djeluje izvan svojih granica (ni iznutra još trenutno ne ide baš najbolje), a jedini pravi autoritet (i za BiH i za čitavu regiju), SAD, očito za sada nemaju nikakva interesa za ovaj dio svijeta.

Zato djeluje pomalo patetično to što hrvatska Deklaracija “podsjeća europsku i svjetsku, kao i javnosti Hrvatske i BiH” na probleme, što, dakle, traži saveznike diljem svijeta, znajući da ih ne može naći. Međutim, u osnovi njezina je ključna uloga unutrašnje-političke naravi, ona nastavlja Plenkovićevu (dosta uspješnu) taktiku usmjerenoga amortiziranja radikalne desnice (ponajprije unutar vladajuće stranke). Ovom im je epizodom trebao dati neku vrst satisfakcije, jer desnica neprestance pripovijeda o “nedjeljivome hrvatskom nacionalnom biću” (doduše, u Jugoslaviji su to mogli imati…). Zato i nije prihvatio neke razumne amandmane opozicije (ponajprije onaj koji bi osudio ranije intervencije iz Hrvatske u BiH – koje nisu bile samo političke prirode).

A Bosna i Hercegovima je, na žalost, opet jednom ostala u položaju objekta – kojim se bave, ali mu ne pomažu, dapače.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close