Semira Osmanagića hitno poslati u Minhen!
Minhenski stadion kao da je postao Bermudski trokut za sve momčadi koje dođu igrati uzvratne utakmice Lige prvaka i braniti neki pristojan rezultat. To što se događa tamo nije racionalno objašnjivo
I ONDA SE DOGODILO…
I onda se dogodilo. Kao u nekoj staroj romantičnoj priči o nogometu. Taj sitni dečko je primio loptu na svojoj polovici, okrenuo se i tim okretom se otresao jednog suparničkog igrača. Onda je sasvim lagano, kao da kupuje novine, kao da čini najobičniju stvar na svijetu, sklonio loptu od drugog pa od trećeg supraničkog igrača i krenuo u prazan prostor.
Na taj nebranjeni teritorij je ušao tako da se protivnička obrana ispred njega gibala nesigurno kao mala barka na nemirnom moru. Bili su gotovi, strah ih je natjerao da klecnu na pogrešnu stranu, a pored njih je u njihov šesnaesterac potpuno neometano utrčao brazilski komarac, Neymar, kojem je sitni, naoko skromni dječak slalomaš, Iniesta, gurnuo loptu.
Tap, 1 prema 0 za Barcelonu.
PSG je bio gotov već u tom trenutku. Bili su omađijani. Kao i svi mi pred malim ekranima, kao i svih 90 tisuća ljudi na stadionu. Siguran sam da baš nitko pa ni Neymar glavom, bradom i ružnom frizurom, ne bi imao ništa protiv da su se samo zbog ovog gola promijenili propisi i da je gol upisan Iniesti.
ZA TO VRIJEME U MINHENU…
Minhenski stadion kao da je postao Bermudski trokut za sve momčadi koje dođu igrati uzvratne utakmice Lige prvaka i braniti neki pristojan rezultat. Nakon Šahtara u tom se trokutu, u tom živom blatu udavio i Porto koji mi je stvarno djelovao preozbiljno da bi dopustio da mu se dogodi ono čemu smo svjedočili u utorak. Porto je jednostavno nestao s radara i Bayern je odigrao još jednu trening utakmicu za zabavu svojih navijača.
Nema druge nego poslati Semira Osmanagića da ispita energetski fenomen Allianz arene, jer to što se događa tamo nije racionalno objašnjivo. Sad je već previše ljudi koji su zbog toga što su doživjeli i vidjeli na minhenskom stadionu završilo s psihičkim traumama.
STARA DAMA
Nikad nisam volio talijanski nogomet. Ali ima nešto majstorsko, gotovo mudro u načinu u na koji igraju nogomet i dolaze do željenog cilja. Juventus mi danas djeluje kao neki stari iskusni zanatlija koji je podozriv prema novotarijama o kojima pričaju svi oko njega pa tu i tamo ispali neku otrovnu ciničnu strelicu. Tako je Juventus pobjedio Monaco. Mudro i talijanski cinično. Na iskustvo. Ne mareći za pritužbe onih koji tvrde da se tako ne smije, da se mora življe, šarenije, okomitije.
MADRID
Drugi tjedan za redom Madrid je gledao kućni derbi. Simeoneovo kukavičije jaje se nije izleglo ovaj put. Stari lisac Don Carlo im je u sredinu terena podmetnuo Ramosa kako bi odgovorio na njihovu želju za tučnjavom i tenzijama. Jamesu je dao ulogu klasične starinske desetke.
Ali ključ je bio u tome da je Real svo vrijeme održao mentalnu stabilnost. Kao da su znali da njihov trenutak mora doći kad tad unatoč tomu što je Ronaldo opet djelova kao sjena vlastite sjene. Na koncu je i on bio jedan od junaka utakmice obzirom je izravno asistirao Chicharitu za pobjednički gol nakon što su on i James odigrali sjajan dupli pas kojim su izbacili polovicu Atleticove obrane iz igre.
Na Santiago Bernabeuu je talijanska mudrost pobjedila argentinsku strast. Protiv Atletica je bitno ostati miran, balansiran. I sad Simeone i njegova momčad mogu sve prethodne ovosezonske pobjede nad Realom okačiti mačku o rep. Kad dođe stani . padni pobjedu će odnijeti Talijani u ovom slučaju personificirani u liku Don Carla.
(zurnal.info)
