Dok se svi stručni ljudi od pameti i svi analitički pokazatelji, slažu da stepen demokartičnosti s aspekta participacije građana u kreiranju društvene zbilje nikada nije bio veći u historiji čovječanstva nego što je danas – određeni broj polupismenih diletanata se slomi dokazujući sasvim suprotno.
“Biti pametan” u odsudnom trenutku, skandalizirajući sve i svašta – instiktivna je potreba “plitkopametnjakovića”. Polemika s takvom vrstom “sveznadara” je gubljenje vremena. S druge strane, opasnost su za svaku društvenu zajednicu, jer sijući pesimizam obeshrabruju časne i poštene ljude koji žele da se bave politikom. Proizvodeći negativnu selekciju kod pametnih, koji neće da se bave politikom, jer je korumpirana, jer su političari lopovi/prevaranti – ciljano se obeshrabruju dobri ljudi, koji bi preuzeli odgovornost za opće dobro.
Dok diletanti i “UBLEHAŠI” jesu jedina kategorija društva koja nam želi “opće dobro”, vrijedi preispitati put kojim su prošli do današnjeg “sveznanja” i jedinih patriota društvene zajednice.
Svako okruženje posjeduje određene zakonomjernosti koje, ako ih pratite i pažljivo studirate, mogu da vam pomognu da se orijentišete i da predvidite što će se događati. Svaka zajednica je dio nekog većeg sistema, što u konačnici predviđa bezbroj koncentričnih krugova iz kojih se iznalaze identifikacijski faktori.
Svako ima pravo da stvari sagledava i na drugi način – unutar definisanih pravila, perceptivnog sebstva. Takvi će poslije izvjesnog vremena da se sudare s vlastitim iluzijama.
Između naprijed navedenih krajnosti, ovdašnja društvena zajednica parazitira upravo na logici nedostatka dobrovoljnosti da se adaptivni mehanizmi ličnosti izmjeste iz egocentrizma u opće društvenu korisnost. Ovdje je svaka “UBLEHA” spremna da se zakrvi za vlastito mišljenje, koje nije utemeljeno na argumentaciji, već na ličnim predrasudama i pretpostavkama, odnosno isfabrikovanim “istinama”.
Patrioizam, pa makar i onaj lokalni (lokal-patriotizam), sam po sebi nije ništa loše. Međutim, kada isti preraste u sebičnost, obično metastazira u ideologiju. Civilizacijsko iskustvo kazuje da se u takvim vremenima javljaju pojedinci ili grupe koji iz niskih pobuda pokušavaju da obnove “izgubljeno jedinstvo”, a da ni sami nisu svjesni šta bi i kako bi izgledalo – podrazumjevalo se stanje kada bi bilo u skladu s njihovom voljom. Takva politika je osuđena na propast, naprosto zbog činjenice da je međuljudski odnos metafizičke prirode, te da se ne može regulirati političkom akcijom. Takva nastojanja prerastaju u mantru iz koje se izgubi svaki smisao. Takva politika završava podjelama na “pozitivce” i “negativce” – koalicione potencijale s jedne i druge strane, među koje se udobno smjeste “UBLEHAŠI” koji se u toj vrsti konfuzije “najbolje SNALAZE”.
Suštinka slabost te vrste lokal-patriotizma jeste JALOVOST.
Ako smo svjesni svrhe ljubavi i zajedništva, onda se ništa izvan toga ne može političkom doktrinom nametati. Sve ostalo je stvar dobre volje.
Šta smeta tim “ideolozima”, dobošarima i telalima lokal-patriotizma?
Šarlatanska narav, u svojoj namjeri da univerzum saobrazi u “vlastito viđenje stvari”, razočarava se u vlastito okruženje – narod. Ne shvatajući da je idiotizam svako nastojanje da se apsolutizira relativno – volja drugoga, pravo drugoga; GRAĐANSKO PRAVO.
Historija ljudskog roda takve primjere, u novijoj historiji pamti u slučaju njemačkog patriotizma s Hitlerom, srpskog ili hrvatskog s Miloševićem, odnosno Tuđmanom.
Apsolutizacija bilo koje vrste patriotizma, kao vrijednosti – pripadnost izvjesnom kolektivitetu, kao vrhovnoj vrijednosti, po automatizmu znači suspenziju univerzalnih vrijednosti. Takvo nastojanje – sveopća provincijalizacija – vodi samo u jednom smjeru, u svojevrsnu postmodernu kolektivističku zajednicu.
Sluteći da akteri ovdašnje zbilje jesu svjesni prehodno rečenog, skloniji sam uvjerenju da takvo stanje CILJANO proizvode, jer isto im osigurava atmosferu relativizacije svega i svačega iz perspektive “LOKAL-PATRIOTE”. Samo u takvoj atmosferi “ONI” mogu da funkcionišu kao politički “komesari” – nesposobnjakovići i lovci u mutnom, koji bi da kontroliraju prostor društvene zajednice.
Otužno djeluje vapaj takvih dušobrižnika, koji umjesto da predlažu rješenja, srcedrapajuće se prisjećaju nekih vremena u kojima su bili marginalci, kao što su i sada.
Po pitanju kolektivne svijesti treba kazati, istine radi, nekoliko činjenica.
Psiholog Carl Jung je imao teoriju o dijeljenju zajedničkih podsvijesti?
Na prestižnom Institutu za istraživanje anomalija iz Princeton-a (Princeton Anomalies Research Institute – PEAR) su uvjereni u postojanje kolektivne svijesti, u stvari oni kontinuirano monitoriraju cijeli svijet, pa tako i sada dok čitate ove riječi! Profesor Robert Jahn i kolege radili su serije laboratorijskih eksperimenata u pokušajima dokazivanja ili obaranja postojanja psihokineze (PK), sposobnosti utjecanja mislima na neživu materiju.
Provodili su testove više od desetljeća, testirajući stotine ljudi u hiljadama pokusa, da bi zaključili kako je PK realnost. Zaključili su čak kako su PK sposobnosti do određene mjere prisutne u svakom čovjeku. Utjecaj svijesti nije ograničen samo na kvantno područje kvantne fizike, već igra i značajnu ulogu u makro svijetu u kome živimo.
“Lokal-patriote”, vjerovatno da nisu dosegli do ovih naučnih dostignuća, prije će biti da su pomješali tikve i šljive – tehnološka i deomkratska dostignuća s nostalgičnim vremenima, kolektivitetom kao jedinim načinom društvene afirmacije, jer ličnih rezultata i referensi, takvi obično nemaju.
Niz je primjera, naše svakodnevnice, iz kojih se mogu isčitavati sistemski deformiteti utemeljeni na uvodnoj opservaciji, kao polazište za analitičko sagledavanje ovdašnje zbilje. Bilo kojim redom, unutar društvene hijerarhije, vertikalno ili horizontalno da se sagledava, krajnje ishodište, odnosno polazište će se svoditi na uvodne osnove ovog teksta.
Društvenu nadgradnju čine područja društvene stvarnosti koja su u konačnici uvjetovana ekonomskom osnovom društva. To je društveno-politička organizacija društva (država, pravne institucije, političke organizacije) i društvena svijest koja se sastoji iz pravno-političke nadgradnje i viših oblika svijesti (religija, moral, filozofija, znanost i umjetnost). Novi društveni tokovi svakako donose izazove, za koje moramo pronaći održiva, dugoročna i demokratska rješenja. Više ne možemo pretpostavljati da će demokratija voditi do društvenih modela koji su nam do sada bili poznati.
Realno sagledavanje zbiljskog stanja društveno-političkog trenutka nas dovodi do INDIVIDUE – pojedica, koji vlastitom sebstvu prisvaja ingerencije općenitosti, smatrajući se kompetentnim, legalnim i legitimnim samo zbog činjenice da je unutar nekog kolektiviteta uspio vlastito sebstvo nametnuti kao meritum zajedničke vrijednosti. Kako u naravi ljudskoj nije urođeno, a još manje društveno svojstveno kritičko propitivanje i edukativno unapređivanje – INDIVIDUE postaju kreatori zbilje, a njihovi sljedbenici “vodonoše”, i statistički pokazatelji legitimiteta i legaliteta.
ŠTA JE NAMA “DAN ŠEHIDA”
Dan šehida u BiH ustanovljen i donešen je odlukom Rijaseta Islamske zajednice u BiH 23. januara 1995. godine.
Danas i ovdje, u korpusu što se Bošnjačkim oslovljava i koji je bio okosnica obrambeno-oružanih snaga u posljednjem ovdašnjem ratu – oslobodilačkom ratu od dvostrukog agresora (UN rezolucije i presude Haškog tribunala potvrđuju tu činjenicu) – USPOMENA na tu borbu i njene žrtve za očuvanje državotvornosti BiH obilježavaju se vjerskim manifestacijama, a da nemamo nti jedne društvene manifestacije koja bi imala zadaću da njeguje uspomenu i nastavi afirmaciju multikulturalnosti i različitosti koju su imale prvobitne snage i formacije OBRAMBENOG karaktera, sad već daleke “92. i “93. godine.
ISLAMIZACIJA odbrambenih i oslobodilačkih snaga iz posljednjeg rata na “hinjaka” je inputirana Bošnjačkom korpusu – dalekosežno ŠTETNO, sad već evidentno, što potvrđuje agresorsku tezu o “građanskom ili vjerskom ratu”.
S druge strane, neki dan smo svjedočili da se u jednom od visočkih sela, na istom mjestu, podižu DVA SPOMEN obilježja dviju političkih partija.
Dok Visoko ima 20-tak spomen česmi – heroji rata, nosioci najvećih priznanja nam pokušavaju izvršiti samoubistva i na granici su zdravorazumnosti.
Ratni arhiv (dokumentacija, materijalni primjeri naoružanja i drugog MTS-a, foto i video građa) propada po ličnim arhivama, a ono što je društveno zaštičeno plod je individualnih napora pojedinaca.
O ratu govore supruge i djeca poginulih boraca, dok komandanti i heroji rata, kao anonimusi stoje u “publici” i IBRETE se – čudom se čude?
Svjesno, strateški i smišljeno se manifestacionizam temelji na redu ilahija i islamskih učenja, iako svi akteri iz tog vremena znaju da 1992. godine, nitko i nigdje, a niti jednu aktivnost nije započinjao vjerskim manifestacionizmom, a pogotovo ne ilahijama. Afirmacija istih započinje sredinom 1993. godine, kada je uslijedio politički proces ISLAMIZACIJE Armije Republike BiH i svih drugih PATRIOTSKIH snaga BiH.
Historijski REVIZIONIZAM u Bošnjaka strateški je proizvod Međunarodne zajednice i raznoraznih “KOS”-ovaca, a sve s ciljem da se u MIRU izgubi što nismo u RATU – da se izjednaće ŽRTVA i AGRESOR.
I posljednje presude međunarodnog tribunala su potvrda te strategije, kao i PORAŽAVAJUĆE činjenice da je do sada u tom sudu – JEDINA pravosnažna presuda protiv KOMANDANTA Armije Republike BiH.
Ne radi se ovdje o tzv. bošnjačkom MERHAMETU, laičkoj dobroćudnosti ili laičkoj naivnosti – GLUPOST je olićenje Bošnjačke politike.
Jadno, žalosno i sramontno je iftarsko hvalisanje bošnjačkog člana Predsjedništva BiH o 200.000 humanitarnih paketa za SDA BiH iz Turske, dok u isto vrijeme svi relevantni mediji svijeta objavljuju ISLAMSKE INVESTICIONE projekte u susjednu nam Srbiju, za koju i ptice na grani znaju da je bila ključni kreator stradanja Bošnjaka u BiH – da je bila AGRESOR na BiH.
Dok su bošnjački političari u ISLAMSKI svijet, u svojstvu diplomata slali efendijice i “političke prosijake”, naš “mrski neprijatelj” je slao STRUČNJAKE koji dovode INVESTITORE.
A onda će se BOŠNJAČKOM narodu prodavati MUDA pod BUBREGE, kako smo MI neka ŽRTVA bjelosvjetske UROTE protiv ISLAMA u EVROPI.
Jednom će BOŠNJAK shvatiti i postati svjestan, da su ključni kreatori njegova današnjeg JADA, bili i ostali ALIJA IZETBEGOVIĆ i dr. MUSTAFA ef. CERIĆ.
I zato nam treba DAN ŠEHIDA – da slavimo i obilježavamo propali koncept BOŠNJAČKE politike, AGINSKIH biznismena, ratnih heroja koji su spašavali BiH iz dijaspore, medijskih projekata “BOŠNJAČKE TV” (koja je u startu imala 8 miliona na računu), vjerskih radio stanica, kulturnih projekata ala “HASANAGINICE” sa scenografskom bakarnom kapijom od 100.000 KM (obično se scenografija uređuje od stiropola i sl. reporomaterijala) – i niko ne zna gdje kapija završi, u čijoj vili je ugrađena), isto što niko ne zna šta bi sa 2 milona datih redatelju Bulajići za ratni film, ili u krajnjoj konsekvenci gdje je montažna kuća koju je dobio Osmanagić prve godine istraživačkih radova na visočkim piramidama.
I neka nam je SRETAN Dan ŠEHIDA – spomen na vlastitu izgubljenost u vremenu i prostoru.
Da li Visoko ima POLITIČKE partije ili samo VIJEĆNIKE?
I površan osvrta na političku zbilju u Visokom nas upućuje na VIJEĆNIKE, kao glavne političke aktere. Političke partije su aktivne samo u izbornim godinama (par mjeseci predizborne kampanje). U medijima možemo isčitavati vijećničke besjede – pitanja i inicijative.
PROJEKAT (PRO)BUDI VISOKO – PREDLOŽI INICIJATIVU!
Da nije stvarnost, čovjek bi se pitao – da nije koja od serije “Nadrealista”.
Ovakve nebulozne ideje nam prodaju politički ideolozi, partije koja je svih poslijeratnih godina, sve do smrti Mije Mateše bila nosilac zakonodavnih političkih funkcija u Visokom. Iste partije koja je “aminovala” projekt JP “Aerodrom” Visoko, partije koja je kontrolirala poslovanje JP “Gradska groblja” Visoko, JP “Visokogas”, i da li se treba dalje nabrajati.
Da li se radi o pokretačima projekata koji su na početku ovog političkog mandata afirmisali potrebu “toplifikacije” Visokog općinskim novcima, a da su znali kako isti posao već radi Elektroprivreda BiH.
POLITIČKI SELJAKLUK je najpreciznija definicija ovdašnje političke scene.
Kada “bedemovac” drži predavanje iza vijećničke govornice, iako ima elementarni problem sricanja prosto-proširene rečenice! To je poraz ljudske zdravorazumnosti, a elemntarna nepogoda za politički ambijent.
LAŽI koje “valja” za vijećničkom govornicom medicinsko osoblje u vijećničkoj klupi, u svakom normalnom društvu završilo bi na sudu, a takve političke persone bi zbog zaštite društvenih interesa podnijela “neopozivu ostavku” na sve političke funkcije.
“BPS”-ovci skupljaju jeftine političke poene.
Dalibor Tomičić, novi v.d. lider visočkog SDP-a, negdašnji predsjedavajući Općinskog vijeća Visoko, kao da je resetovao političko pamćenje pa se u vijećničkim klupama ponaša “ko krme u Teheranu” – postvalja diletantska pitanja i iznosi paušalne konstatacije.
“Nezavisni” od politike, a bit će i zdrave pameti, u konačnici drže vazove iza vijećničke govornice.
Vladajuća SDA u Visokom ima samo JEDNU politički doraslu ličnost, koja je na visini zadatka – koja im je najjači adut na trenutnoj političkoj sceni. Na žalost, ostalih građana i političkih ne istomišljenika, ta osoba bi trebala biti ZAJEDNIČKO društveno dobro i ponos – radi se o općinskoj načelnici Amri Babić.
Budimo realni?
Sve u ovom gradu funkcioniše logikom dvostrukih aršina.
Bliski kreatorima političke zbilje “uče se na vlastitim greškama” – društvenim dobrima i poreskim novcima. Svi oni koji nisu skloni takvoj vrsti improvizacija postali su anatemisani i javno ih se optužuje za ključne krivce svih društvenih deformacija.
Najporazniji i društveno najštetniji su kolaboracionisti koji se drže političke filozofije prvog predsjednika u Bošnjaka, koji misle jedno do podne, a drugo od podne.
VIZIONARI koji vide u ime NARODA – koji vide sve što NORMALAN svijet i ne naslučuje.
Sve dok samo u takvom teferičli mentalnom sklopu, svako od nas ima alibi za vlastiti dembenluk, društveni defetizam i kakofoniju.
Svaka BUDALA ima pravo da iz vlastite GLUPOST crpi društvene kompetencije u svojstvu GLASA NARODA i promotora društvenog dobra, a u suštini se sve svodi na sitnošićarluk.
Aferim nam SVIMA.
Aferim nam, kad se u septičkoj jami možemo osjećati kao na morskim valovima i kad ugledamo GOVNO u čvrstom agregatnom stanju da se isčuđavamo odakle ono na tom mjestu i u to vrijeme.
To je današnje perspektiva OVOG grada i na žalost – sveopću, mogla bi biti i dugoročna strateška kondicionala.
U Visokom se ne nazire svjetlo na kraju tunela. Koliko god to neko želio, danas naročito, da to svjetlo prepozna u Amri Babić – samo je to politička iluzija. Za takvo što nužno je imati kritičnu masu KVALITETNIH ljudi oko sebe. Kada se političar pretvori u političku partiju, za ishodište imamo stanje iz uvodnog dijela ovog teksta.
Visočku SDA je iznenadila njena pobjeda, zatekla popularnost koju je požnjela i ne spremnom zatekla stečena pozicija društvene i političke odgovornosti.
Svi ulazni preduslovi već se okreću u svoju suprotnost, jer visočka SDA nema kadrovsku infrastrukturu koja bi znala i umjela stećene prilike kapitalizirati PROJEKTNIM aktivnostima koje bi za posljedicu imale investicijske cikluse, kako s ovdašnjih viših nivoa vlasti, isto tako sa svih međunarodnih nivoa.
Ono što je, već sada evidentno, jeste radikalizacija ovdašnjih odnosa po svim društvenim sferama. Isključivanje kritičkog diskursa kao elementarnog polazišta za svako kompromisno rješenje, kratkoročno može donijeti neku vrstu pozitivnih promjena, ali dugoročno se radi o pješćanim dvorima ili kuli od karata, koja u konačnici ne može podnijeti uticaj kritičkog propitivanja.
I na kraju, i unatoč svemu, može se zaključiti da VISOKO nije CRNA rupa – niti je u tako poražavajućem stanju kako bi se dalo zaključiti na osnovu sagledavanja političkog miljea.
Kako smo već kazali – politika je društvena nadgradnja.
Visoko ima ZDRAVE temelje po svim parametrima koji se koriste za analitičko sagledavanje jedne društvene zajednice.
VISOKO jeste jedan od najperspektivnijih BiH gradova.
Resursi ovog okruženja, kako prirodni, historijski, geostrateški i nadasve kadrovski – nude neslućene mogućnosti.
Ovdašnja javnost je zapala u jednu vrstu društveno-mentalne krize, promociju SNALAŽLJIVOSTI, kao društveno poželjnog modela ponašanja i djelovanja. Iza “SNALAŽLJIVOSTI” se krije politički diletantizam (miloklizje u šupak lideru), privredni kriminal, nevladin sektor kao praonica poreskog i međunarodnog novca, vjerske zajednice kao duhovna abolicija za prethodne rabote.
Na kraju, izvinjenje ČASNIM izuzetcima kojih ima svugdje i svuda.
Znam da će mnogi po MUŠTULUK svojim mecenama, možda već u pola teksta. Ipak, oni koji izdrže do kraja, nemaju razloga u ovom tekstu tražiti alibi za vlastiti dembenluk.
KRIVI SMO MI!?!
www.magazinplus.eu
