To je sve u teoriji perfektno, a kad nešto treba konkretno da se desi, svi se povuku. Imam konkretan primjer. Kod nas se u gradu uvijek kuka kad se ništa ne dešava. Kad se dešava božićna čajanka u parku koju organizuje katolička mladež, svi kažu: ‘To je njihovo.’ Šta god se novo pokrene bude: ‘To je njihovo.’ Sad je otvorena i famozna teretana u Islamskom centru, a mladi opet kažu: ‘To je njihovo.’ Sama podijeljenost gdje mladi odlaze ide u beskraj i svako ide na svoju stranu. Iskreno ne vidim izlaz dok ne dođu neke potpuno nove generacije koje neće upotrebljavati riječ rat.
Piše: Ljupko Mišeljić
Festival mira 2024. godine okupio je četrdesetak mladih iz Bosne i Hercegovine i inostranstva u periodu od 22. do 26. februara u etnoselu Čardaci (Vitez). U fokusu programa bila je uloga mladih u izgradnji mira, procesu izgradnje povjerenja, kultura dijaloga u postkonfliktnom društvu.
„Festival Mira jedinstvena je inicijativa Centra za postkonfliktna istraživanja koja ima za cilj osnaživanje aktivnog angažmana i učešća mladih i lokalnih zajednica u procesu izgradnje mira u Bosni i Hercegovini kroz saradnju na umjetničkim projektima, aktivnostima i radionicama posvećenim transformaciji sukoba i društvenom pomirenju“ – kažu iz Centra za postkonfliktna istraživanja.
Program je otvoren izložbom fotografija „Na marginama“, koja je u proteklih nekoliko godina bila postavljena u javnom prostoru bosanskohercegovačkih gradova. Specifičan je fokus izložbe razbijanje predrasuda i stereotipa o romskoj nacionalnoj manjini, podizanje svijesti o životu Roma u Bosni i Hercegovini.
Ka promjeni paradigme
Dominantni program festivala činile su umjetničke radionice “Subjektivni atlas“. Projekt CPI, belgijske organizacije Subjective Editions i New Castle Univerziteta ima za cilj učešće društvene zajednice u izradi kartografske publikacije koja mapira zemlju, regiju ili grad prema perspektivama stanovnika tog područja.
„Radionice tima Subjektivnog atlasa potiču sudionike da podijele proživljena iskustva svog okruženja kroz umjetnički izraz. Ova metodologija ima za cilj osporiti i zaobići vokalni i pisani jezik kao standardna sredstva za proizvodnju i prenošenje znanja“ – napominju organizatori.
„Cilj je demistificirati kartografiju i naglasiti druge načine izražavanja pripadnosti mjestu, što je i u središtu serije ‘Subjektivni atlas’“, objašnjava Annelys De Vet, osnivačica i glavna urednica Subjektivnog atlasa.
„Kroz umjetnost i razne obrazovne sadržaje nastojimo motivisati mlade i pružiti im potrebne alate da u svojim zajednicama rade na formiranju klime održivog mira i tolerancije“ – rekla je Velma Šarić, predsjednica Centra za postkonfliktna istraživanja.
foto: Festival mira
Tokom Festivala mira upriličeno je izvođenje predstave „Nema me“ Gradskog kazališta mladih Vitez.
„Predstava ’Nema me’ istražuje i propituje odnos pojedinca i mase. Pojedinac prikazuje žrtve otmice, nasilja, medijskog linča, emotivne manipulcije, inertne birokracije kojima su ‘vezane ruke’. Pojedinac, u ovom slučaju, nemoćan je izboriti se protiv nemilosrdnog društva u cjelini. S druge strane, društvo zbog vlastite superiornosti tlači, ponižava, omalovažava, ignorira, zastrašuje, obeshrabruje, diskreditira pojedinca, odnosno žrtvu“ – piše u najavi premijere predstave od novembra 2023. godine.
Debata mladih na temu izgradnje mira i izgradnje povjerenja u Bosni i Hercegovini organizovana je nakon projekcije filma „Obični heroji“ u produkciji Centra za postkonfliktna istraživanja. Riječ je o filmu o Đorđu Krstiću i Salihu Hamziću, dvojici drugova iz Bijeljine, ljudima koji su u ratnom periodu bili u različitim pozicijama: Salih u logoru, a Đorđe u situaciji da Saliha izbavi iz logora.
Velma Šarić, predsjednica i osnivačica Centra za postkonfliktna istraživanja, pojasnila je da su Obični heroji dio multimedijalnog programa. „Predstavljaju pozitivne priče o moralnoj hrabrosti pripadnika različitih etničkih grupa koji su u vremenu zla odlučili da koristeći ljudske vrijednosti u pravom smislu riječi budu ljudi“ – rekla je Šarić.
„Rat je završen, ali smo okruženi ljudima koji su suočeni s transgeneracijskim prenosom traume. Pričama poput ovih mladi trebaju da budu okruženi jer ako iscijelimo sebe, iscijelit ćemo sve oko nas“, kaže Dženeta Fazlić iz Tešnja, učesnica Festivala mira 2024.
Na kraju programa festivala prikazana je priča o Tomislavu Cvitanušiću čiji je uspon na Mont Everest četvrti uspon na Mont Everest koji je organizovao neko iz Bosne i Hercegovine. Dokumentarni film „Svako ima svoj Everest“ u koprodukciji Al Jazeere Balkans emitovan je učesnicma Festivala mira prije razgovora s Tomislavom Cvitanušićem.
„Poduhvat je koštao 108.000 KM. To je opet duplo jeftinije nego što bih platio da živim na zapadu. Isplatilo se, a brojnim sponzorima koji nisu odlučili da podrže moj uspon, kasnije je bilo krivo. Program ishrane za uspon na Mont Everest bio je takav da prosto nisam imao apetit u jednom periodu. Smršao sam 17 kilograma“ – rekao je Cvitanušić u odgovoru na pitanje našeg reportera.
Mogućnosti mladih
Lejla Ćirić, učesnica iz Glamoča koja trenutno živi i studira u Banjaluci, kaže da su u Glamoču mladi neuključeni u proces izgradnje mira.
„To je sve u teoriji perfektno, a kad nešto treba konkretno da se desi, svi se povuku. Imam konkretan primjer. Kod nas se u gradu uvijek kuka kad se ništa ne dešava. Kad se dešava božićna čajanka u parku koju organizuje katolička mladež, svi kažu: ‘To je njihovo.’ Šta god se novo pokrene bude: ‘To je njihovo.’ Sad je otvorena i famozna teretana u Islamskom centru, a mladi opet kažu: ‘To je njihovo.’ Sama podijeljenost gdje mladi odlaze ide u beskraj i svako ide na svoju stranu. Iskreno ne vidim izlaz dok ne dođu neke potpuno nove generacije koje neće upotrebljavati riječ rat.”
Stefan Pljevaljčić iz Bosanskog Grahova kaže da omladinu treba uputiti u promociju i izgradnju mira.
„Gdje se mladi spominju u Bosanskom Grahovu? To je planinarsko društvo koje moramo mi sami da promovišemo. Slaba nam je podrška nadležnih institucija, civilnog društva. Rad civilne zajednice nije popularan jer je ta zajednica mala, a zbog čega – to ne bih znao reći. Mnogi ne vjeruju da je tako loša situacija, ali uvjere se kad dođu. Imamo jedno kulturno-umjetničko društvo koje radi rekreativno i koreograf je djevojka koja trenutno studira, pa je i to upitno“ – kaže Pljevaljčić.
foto: Festival mira
Emel Kovačević Glamoč kaže da se mir malo promoviše jer nema ljudi koji bi promovisali takvo uređenje. Najviše i najčešće se promovišu, međutim, kockarnice kojih je najviše, i kafići. „Iskreno, medijska je slika mladih nikakva. Ko je kreira? Stariji ljudi… Mislim da bi bilo potrebno da nam neko prikaže kako treba da izgleda mir kao mir. Opcije su za mlade osobe u takvoj sredini nikakve. Imamo nogometni klub i kulturno-umjetničko društvo, i to su zasad jedine opcije za mlade. Što se tiče muzičke scene, to postoji samo u nekoliko kafića koji su veoma mali“ – kaže Kovačević.
Lejla Himzić iz Tešnja kaže da za nju mogući programi i procesi izgradnje mira djeluju fantastično.
„Prilika za mlade ima u Tešnju, tačnije: za one koji to žele. Naš grad pruža doista puno pravih mogućnosti kroz projekte i razne radionice i edukacije, aktivnosti. Mislim da se dosta toga može naučiti, samo su želja i volja potrebne. Glas mladih ljudi čuje se sve više i više jer dolazi bolje vrijeme, a govorim to s obzirom na iskustva sa mnoštva radinoca na kojima sam bila. Potreban je trud i velika volja“ – kaže Himzić.
Bosanski scenario mira
Lucia Duran iz Perua kaže da je u Bosnu i Hercegovinu došla u potrazi za perspektivama izgradnje mira i povjerenja. S obzirom na konflikte koji se odvijaju u Latinskoj Americi, smatra da ljudima u Bosni i Hercegovini može dati svoju perspektivu.
„Imali smo 20 godina oružanog konflikta, internog rata između vlade i terorističke grupe ‘Sendero Luminoso’. Ono što vidim danas u svojoj zemlji jeste da nismo završili s procesom pomirenja jer još uvijek postoji animozitet grupa u društvu. Još uvijek ne znamo kako da saosjećamo sa sobom i drugima, još uvijek ne znamo kako da razumijemo drugog i drugačijeg, osjećamo se različitima iako prolazimo kroz iste procese nasilja. Nastojimo da učimo od Kolumbije i Kolumbija nastoji da uči od nas. Pokušavamo da uklopimo tradicionalni zapadni koncept pravde s onim konceptom pravde koji je autohton, što praktično radi u praksi. To je nešto što osjećam prihvatljivim i primjenjivim u drugim situacijama“ – kaže Duran.
Duran kaže da nema prijatelje koji su bili u Istočnoj i Jugoistočnoj Evropi, pa nije mogla imati drugo iskustvo upoznavanja sa zemljom prije dolaska nego ono koje je dobila iz medija i istraživačkog procesa.
„Ono što sam saznala i ono što vidim jeste da – iako nema direktnog nasilja i tradicionalne definicije rata – postoji takozvani negativni mir koji znači da postoje druge vrste nasilja koje su strukturalne, kulturološke, koje još uvijek nisu dopustile društvu da nastavi u potpunosti ka budućnosti. No prilično sam impresionirana kulturološkom kompozitnosti koju vidim. Vidim da mladi idu naprijed, da ne priotiziraju religiju ili tradiciju kao sredstva razdvajanja nego ljubav, koegzistenciju, ujedinjenost. Radeći istraživanje o procesima pomirenja, moj uži fokus ide proučavanju religije kao instrumentu podjele, ali i instrumentu umrežavanja“ – kaže Duran.
foto: Festival mira
Sydney Gdanska kaže da je bosanskohercegovačka situacija izgradnje mira i povjerenja iz njene perspektive prilično unikatna ali i primjenjiva na druge zemlje, pa i na Ukrajinu.
„Moja je porodica iz Istočne Evrope i kad mislim o tome kako zapadni mediji tretiraju Istočnu Evropu i Bliski istok, tačnost i preciznost medijske slike nije prva perspektiva koju uzimam u obzir. Ono na šta sam se pripremila, takoreći, uopšte nije bila slika koju sam dobijala iz medija. Oduševljena sam time što vidim u Bosni i Hercegovini, pogotovo bogatstvom kulture. Moji prijatelji i porodica uputili su me, za razliku od medija, na pravo stanje stvari, odnosno pravu sliku koju mogu da vidim u Bosni i Hercegovini. Na stranu medijsko izvještavanje, smatram da je lično iskustvo u nekoj zemlji prilično važno“ – kaže Gdanska.
Julien Laumann iz SAD-a koji studira u Holandiji, kaže da istražuje koncept identiteta u postkonfliktnim društvima.
„Smatram da se to razlikuje od osobe do osobe, a kad kažem to, mislim na korisnost onog što nazivamo identitet u postkonfliktnim društvima. Neki ljudi vjeruju u nešto potpuno suprotno, vjerujući da identitet uopšte nije potreban da bi se prihvatilo ono što se vezuje uz identitet. Mogu elaborirati ovo u bosanskom kontekstu: u Bosni i Hercegovini biti Bosanac znači više od etniciteta, to je geografski, regionalni identitet, a ti su ljudi manje bitni dominantnim narativima u procesu izgradnje mira i povjerenja, pomirenju. Interesantno je kako to drugačije funkcioniše kod ljudi. U zapadnim medijima dominantna, vladajuća paradigma jeste da se u Bosni i Hercegovini nastavlja takozvani produženi rat. Situacija je na terenu, koliko vidim, prilično drugačija“ – zaključuje Laumann.
Tacno.net
