Prokoško jezero jedno je od najljepših u Bosni i Hercegovini. Prijeti mu nestanak zbog masovne bespravne gradnje koje ne bi smjelo biti u spomeniku prirode. Lokalne vlasti najavljuju legalizaciju ilegalno izgrađenih građevina.
Ljeto je na vrhuncu i sunce neumoljivo grije obale Prokoškog jezera po kojima su razasute mnoge drvene kućice iznad kojih se uzdiže nekoliko planinskih vrhova Vranice, visokih više od 2.000 metara. Jezero je glečerskog porijekla i nalazi se na nadmorskoj visini od 1.636 metra. Grupa turista na obali priprema ručak u ekspresnom loncu čiji se šištavi zvuk pare preklapa sa galamom posjetilaca, ali i sa bukom terenskih vozila i motocikla koji neprestano bruje po planini, podižući za sobom prašinu uz nepodnošljiv zvuk. Iz građevina oko jezera sa tri-četiri izvora dopiru zvuci turbofolka stvarajući iritantnu mješavinu zvukova.
U izvore vode zabijene su desetine cijevi i voda se preusmjerava u bašte i građevine izgrađene oko jezera, umjesto da prirodnim tokom napaja jezero. Ono se zato, ali i okolni potoci napajaju otpadnim i kanalizacionim vodama iz građevina. Proteklih godina došlo je do procvata turizma na Prokoškom jezeru, ali cvjeta i ilegalna gradnja.
Iako je Prokoško jezero 2005. proglašeno spomenikom prirode, gdje je zabranjena bilo kakva gradnja građevina, to nije spriječilo pojedince da izgrade vikendice, restorane ili apartmane koje iznajmljuju turistima. Snimci dronom jasno ilustruju kolika je devastacija prostora. Izbrojano je više od 350 građevina. Svi su nelegalni.
“Nijedna od tih građevina nema dozvolu da bude građena i, naravno, ne može se ni graditi u zaštićenom području. To je ogroman pritisak za jedan mali, vrlo vrijedan ekosistem Prokoškog jezera”, izjavio je za Deutsche Welle (DW) profesor Samir Đug sa Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu (PMF UNSA), koji je učestvovao u izradi studije na osnovu koje je Prokoško jezero proglašeno spomenikom prirode.
Koga je briga za bespravnu gradnju
Stanovnici su svjesni da su bespravno izgradili građevine, ali iskorištavaju nebrigu vlasti, nastojeći da zarade nešto novca u jednoj od najsiromašnijih zemalja Evrope koja prethodnih godina bilježi velik porast broja turista.
“Niko ti ovdje nema jedan kroz jedan vlasništvo nad građevinom ili parcelom i ako bi država odlučila, već sutra bi mogla sve ovo da poruši”, kazao je Nihad dok budno prati omanje stado ovaca čija je sudbina davno zapečećena i svi će završiti na ražnju.
“Arapi najviše kupuju jagnjad. Oni su najčešći gosti ovdje, a naših ljudi je sve manje. Nema narod para ni za hranu, a poskupilo je sve, pa i gorivo tako da sve manje dolaze”, ispričao je Nihad, ali ne žali se sve dok ima turista iz inostranstva sa malo dubljim džepovima.
“Dolazim iz Dubaija, prvi put sam na ovom prostoru i jako mi se sviđa. Namjeravam ponovo doći ovdje sa cijelom porodicom”, rekao je Beder koji je dan proveo na jezeru.
Prašnjavim makadamskim putem pristižu još dva terenska vozila sa grupom turista. Vozač nije ni izašao kako treba, a dočekala ga je vlasnica ugostiteljskog objekta u nadi da će sklopiti neki deal sa vozačem i nešto zaraditi.
“Hoćeš mesa da im ispečem? Ima i pite”, govori vozaču.
Na svakom koraku su višejezične table. Nudi se smještaj, pite ispod sača, pečenje, čajevi i drugo.
Prokoško jezero nalazi se na planini Vranici, na nadmorskoj visini od 1.660 metara i udaljeno je 22 kilometra od srednjobosanskog grada Fojnica. Iako je područje zaštićeno i proglašeno spomenikom prirode 2005., to nije smetalo pojedincima da bespravno izgrade građevine na njegovim obalama. Nekada je ovo područje bilo isključivo stočarsko, sa hiljadama ovaca i krava na pašnjacima i tek pokojom pastirskom nastambom koju su stočari koristili preko ljeta.
Dolaskom hladnoće bi se spuštali u niže krajeve. I dolazili bi, naravno, i planinari koji se sa čežnjom prisjećaju prirodnih ljepota ovog područja prije nego što je izgrađeno čitavo naselje, a jezero dovedeno pred propast.
“Tim dijelom planine hodali su samo pastiri sa svojim stadima i planinari koji su uživali u prirodi. Pastiri su planinare uz razgovor častili mlijekom, sirom i kajmakom, a i nudili gostoprimstvo u katunu. Priroda je bila čista i netaknuta, jer su je i jedni i drugi voljeli i čuvali. Sljedeći moj dolazak u ove krajeve je bio nakon 2000. Ono što sam zatekao je bila katastrofa za prirodu. Oko jezera, koje je postalo mrtva bara puna fekalija, bilo je načičkano stotinjak nemušto sklepanih daščara”, prisjetio se svojih posjeta iz 1977. i novijeg datuma planinar Dušan Vrzić iz Sarajeva.
Nelegalno, ali isplativo
U Bosni i Hercegovini nelegalno je isplativo. Doima se kako ovdje vlada potpuno bezakonje. Godinama se ilegalno grade građevine na prostoru zaštićenog spomenika prirode. Svako zauzima i ograđuje parcele kako želi. Voze se kvadovi i terenska vozila mimo staza, što je zakonom zabranjeno i kažnjivo. No, niko ne kažnjava. Jedan od stanovnika se samozadovoljno hvali kako je sopstvenim rukama nelegalno probio put tako da terenska i druga vozila mogu ići prostranstvima kojima ranije nisu mogla.
U Prokoškom jezeru nekada je živio triton, autohtoni vodozemac. No, lokalno stanovništvo je u jezero ubacilo pastrmku kojoj je na meniju upravo ovaj vodozemac, pa su stručnjaci mišljenja da ga u jezeru više i nema. Tritona nema, ali ima smeća. Grupa ronilaca je u samo jednom danu ovog ljeta iz jezera izvukla 200 kilograma plastike, stakla i drugog otpada.
Zbog izlijevanja fekalija i otpadnih voda u jezero, intenzivira se proces razvoja barske vegetacije, što ima negativne posljedice i rezultira ubrzanim zamočvarivanjem i nestankom samog jezera.
“Nažalost, više stručnjaka je do sada izjavilo da je Prokoško jezero mrtvo ili da je pred umiranjem. Nema razloga da im ne vjerujemo. Nažalost, nismo uspjeli da zaštitimo taj biser prirode”, kazao je Robert Oroz iz Koalicije za zaštitu rijeka u Bosni i Hercegovini, koji je iz Fojnice i veoma dobro poznaje ove krajeve.
Terenci po pašnjacima umjesto ovaca
Travnatim planinskim obroncima sada defiluju terenska vozila, a nekada su pasla stada ovaca. Ovdje je, čuvajući ovce, djetinjstvo provela Fatima koja se rado prisjeća pjesmi koje su pjevali, vrijednih ljudi i jednog boljeg života.
“Neće omladina danas, ode u inostranstvo. Odoše u strane zemlje i zato nema hajvana (životinja). Mi bismo ranije ovdje pravili sir, maslo, na konjima bi u sepetima to spuštali. Ljudi su živjeli po 100 i po 115 godina, a danas umiru sa 45. Zdravo se živjelo i zdravo hranilo”, navela je 78-godišnjakinja koja djeluje vrlo pribrana i okretna te bi na svaki odgovor nadovezala stihove pjesmi koje je pjevala kao djevojka:
“Čuvam ovce dolje niz jasenje, gledaj dragi pa dođi do mene. Ako ne znaš gdje ja čuvam ovce ti poslušaj na ovcama zvonce”.
Kada je shvatila da je sve manje prostora za ovčarstvo, počela je obrađivati zemlju i iznajmljuje smještaj turistima. Njen komšija Ibrahim malo je uporniji. Ni on ne odustaje od ovčarstva i jedan je od tri posljednja ovčara na Prokoškom jezeru.
“Ovo je težak posao, ali se može zaraditi. Ako prodaš 100 jagnjadi, to je 10.000 maraka, a hajde ih u firmi tako zaradi”, rekao je Ibrahim Bureković.
Legalizacija nelegalnog
Poražavajuća je činjenica da lokalne vlasti ne vide ništa loše u bespravnoj gradnji, koja je dovela Prokoško jezero na rub opstanka. Umjesto zaštite prirode, što bi im bilo u opisu posla, vlasti postaju saučesnici u devastaciji prirodnih bogatstava.
Kantonalni ministar prostornog uređenja, građenja, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova Amir Šećibović (SDA) je za medije izjavio kako neće biti nikakvog rušenja građevina i da će uslijediti njihova legalizacija. Zbog izražene devastacije okoliša oko jezera upitan je i budući status jezera i njegove okoline kao spomenika prirode.
“Ako bi se uradila nova studija ili procjena koja bi pokazala da je došlo do nove degradacije prostora i da nije lako početi ga vraćati na neko prirodno stanje, onda se svakako može dovesti u pitanje i status toga zaštićenog područja”, smatra profesor Đug.
Stručnjaci su mišljenja da zaštita i očuvanje prirode treba da bude prioritet na svim nivoima, jer bi mogla da bude jedan od pokretača razvoja Bosne i hercegovine.
“Mi ne znamo praviti automobile i računare, ali imamo nešto što niko živ ne može napraviti. Imamo izuzetna prirodna bogatstva i vrijednosti, ali jedino što mi znamo je da ih uništavamo. Nažalost. Evo, Prokoško jezero je najbolji primjer za to, zaključuje profesor Đug i podsjeća da u svijetu ima mnogo svijetlih primjera da čovjek i priroda mogu da žive zajedno i zdravo i ekonomski napreduju, ali na žalost ne i u Bosni, piše DW.
