POLITIČKA PREPUCAVANJA: JASNA DURAKOVIĆ & BIBIJA KERLA
Reaguje: prof. Senad Sprečić
( FB profil: Bosnae )
Ruža miriše, ali trnjem se štiti. /stara izreka/
Šta predstavljaju dvije ruže u jednom primitivnom društvu? Šta predstavlja dobro vino u pijanom društvu? Ko uzima sebi za pravo da sudi: brani ili napada?
Zeleno je naše društvo za političke manevre. Budimo iskreni, u zelenoj politici – zeleni su i političari. Ove dvije ruže, heroine svaka na svoj način, danas su pred mahalskim sudom. Ukusi su različiti, ali se ne odustaje od dodavanja začina, kao da će mišljenje jedne strane izmjeniti suštinu medalje.
I, kako to po navici biva, šovinizam vodi glavnu riječ. Mislim na šovinizam navijača jedne ili druge ruže. Taj šovinizam na svjetlo dana izbacuje svu prljavštinu kulture, društvenih odnosa i ljudskih prava. Od toga nemaju razvijen imunitet, ni jedna ruža.
Upustiti se u političku bujicu, bez spremnosti da se izdrže svi napadi struja primitivnog društva, ravno je stavljanju omče oko sopstvenog vrata. Mnogo je laži u politici, i samozavaravanja njenih pristalica. Politika čuva sistem i odnose u društvu, a ne revolucionarni napredak kako nam pokušavaju poturiti nosioci diskriminiranja ljudskih prava. Bez obzira što volim miris svake ruže, moram da kažem da nisam ljubitelj njihovog trnja. A to njihovo trnje njihova je saradnja sa političkim strankama nastalim na daytonskim diskriminirajućim osnovama, lažnim temeljima, lažne države.
Svi previđaju (ako znaju), a ako ne znaju ne žele da nauče, da je politička aktivnost samo jedno od ljudskih prava, a ne ključno i prioritetno. Prije upuštanja u političke bujice i šarenilo, treba znati, da je nemoguće biti svoj, čist, pošten, karakteran. Nemoguće je iz jednostavnog razloga što ni jedna stranka, partija, grupa, sa predznakom „politička“ ne ostavlja niti dozvoljava ispoljavanje i realizaciju ljudskih prava svojih članova, nego traži slijepu pokornost i poslušnost programskim okovima. Jednostavno rečeno (radi ovih što sve znaju), član političke stranke nije svoj čovjek, nego šahovska figura koja napada protivničku poziciju, strategiju, do pobjede – a to je osvajanje vlasti. Vlast je iluzorna moć. U trenutku je možeš dobiti, a u trenutku izgubiti.
Ko je i koliko toga svjestan?
Prihvatiti ili ne prihvatati određene političke manevre, i to posmatrati kao ljudsko pravo, velika je obmana. Za Boga miloga, ne miriše ruža samo sebi, nego njen miris osjećaju i uživaju i drugi oko nje. Miris ruže nije politika, nego prirodna vrijednost. Ruža i bez mirisa ostaje cvijet. Ali ruža bez cvijeta, samo je trnje.
Može se ljudsko biće baviti političkim aktivnostima (zaštitom aktuelnog društveno – ekonomskog sistema i odnosa u njemu). Grupisanje nije nužnost, pravilo, zakon. Grupisanje je zamka za autentičnost bića, njegova originalnost i specifičnost gubi se u grupi, grupašenju. To je prirodno pravilo od koga nisu izuzeta ni ljudska bića.
Da li je ova grupa bolja od one grupe? Šovinističkim predrasudama, uvijek je bolje ono što neko želi da nametne drugom. Šovinistički je presuđivati da li je čin istupanja iz stranke Jasne Duraković, dobar ili loš. Istina je da se desio. To je njena odluka, njena odgovornost, njena poslušnost, njena podobnost, njena samostalnost. Sve ostalo je atak na emocije.
S druge strane, Bibija Biba Kerla, miriše svojim specifičnim mirisom. Ona ostaje dosljedna, pokorna, poslušna, podobna, nesamostalna i ima svoju vlastitu odgovornost za to.
Posmatrajući kroz zamagljenu prizmu ljudskih prava, obje ruže koriste svoje ljudsko pravo. I ako ih posmatramo isključivo kao ljudska bića, bilo ko nema pravo, bilo šta reći, ako poštuje Univerzalnu Deklaraciju ljudskih prava. Da li su Jasna i Biba, ispoštovale Deklaraciju ljudskih prava kad su se priključile strankama na daytonskim temeljima?
Nisu.
Sva ljudska bića su jednaka. Pravo na jednakost eliminisale su onog trenutka kad su se priključile diskriminatorskim manipulatorskim grupama. Da li je normalno razmišljati, da Fahrudin Radonjčić ili Željko Komšić imaju bilo kakvo veće ljudsko pravo (osim prava na laž i prevaru) od bilo kog drugog ljudskog bića – građanina?
Ima li ljudsko biće pravo na šansu da uvidi i ispravi svoju grešku?
Suština trulosti i pokvarenosti društva u kome živimo jeste osporavanje šanse i zanemarivanje odgovornosti za vlastito djelo. Svi traže šansu za sebe, a tu istu šansu osporavaju drugome. Nije li to klasični primjer šovinizma?
Šovinizam je dokaz siromašne svijesti.
Samo Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima nastoji „jednakošću ljudi“ eliminisati šovinizam. Šovinizam se kad tad, razbije od vlastitu glavu.
A to je bolno, morate i moramo priznati.
Zbog toga, šansu trebaju i Jasna i Biba. Da se preispitaju, analiziraju svoja djela, prirodnim i etičkim vrijednostima. To pravo na šansu, bilo ko nema pravo uskratiti im. Pogotovo bilo ko nema pravo da ulazi u njihovu privatnost.
Sad, kad ste svjedoci beskrupuloznog kršenja ljudskih prava, i osjećate ih na svojoj koži, nećete pomoći jedna drugoj bilo kakvim ukopavanjem i odbranom nekakvog „vlastitog stava“. Pobijediti možete jedino boreći se za zaživljavanje jednakih ljudskih prava, jedenake šanse, a to, nema teorijske šanse da postignete političkom idolatrijom.
P.S.
Sve dok se budemo kretali kao slijepi miševi, vjerovat ćemo da će nas svjetlost jednakih ljudskih prava spržiti.
