Kultura

Artur Šopenhauer – Volja je osnov svega

1788 – Arthur Schopenhauer (Artur Šopenhauer; 22. februar 1788 – 21. septembar 1860), bio je njemački filozof. Bio je jedan od najbitnijih filozofa devetnaestog vijeka, najpoznatiji po svom djelu “Svijet kao volja i predodžba” (Die Welt als Wille und Vorstellung). Ovaj filozof je bio poznat po tome što je bio iracionalista, filozofski pesimista i otvoreni mrzitelj Hegela. Pod uticajem Kanta prihvatio je mišljenje da je svijet produkt subjekta. Smatrao je da je sve privid, varka i da zato ne treba tražiti suštinu u pojavnom, vidljivom svijetu. Svojim pesimizmom Šopenhauer je uticao na kulturu devetnaestog vijeka, posebno na umjetnost (Wagner).
***
Artur Šopenhauer – nemački filozof idealist, klasični predstavnik pesimizma. Učio je da je volja osnova svega, Kantova stvar po sebi, suština sveta koji je samo predstava. Volja je večito nezadovoljena, i zato je život beskrajan patnja a ovaj naš svet najgori mogući svet. Cilj svega je nirvana. Glavno delo mu je Svet kao volja i predstava. Istoričari filozofije nazivali su ga princem mračnjaštva.
Šopenhauer je rođen u Gdanjsku. Otac mu je bio trgovac, poznat po svom nezavisnom karakteru i ljubavi prema slobodi. Što se majke tiče, bila je jedna od najomiljenijih spisateljica romana svoga vremena- žena veoma temperamentna i zle ćudi, nesrećna sa svojim mužem, kojeg napušta i odlazi u Vajmar. Nakon složenog odnosa sa sinom, dolazi do totalnog raskola i njihovog trajnog razilaska. Mladi Šopenhauer završio je svoje gimnazijske i univerzitetske studije, naučivši sam mnogo više nego što su mu instituti ponudili svojim programom.
Vremenom postaje sumoran i ciničan, opsednut melanholijom i zlom voljom. Imao je gotovo paranoičnu ideju o svojoj neshvaćenoj veličini. Pošto su mu tokom većeg dela života bili uskraćeni uspeh i slava, on se okrenuo u sebe i rastakao svoju sopstvenu dušu. Nije imao ni majke, ni žene, ni deteta, ni porodice, ni otadžbine. Bio je apsolutno usamljen, bez ijednog prijatelja.
Posle svoje disertacije O četvorostrukom korenu stava dovoljnog osnova (1813.), Šopenhauer je sve svoje vreme i svu svoju snagu posvetio radu koje će biti njegovo majstorsko delo – Svetu kao volji i predstavi. Svi njegovi kasniji radovi samo su komentari pomenutog remek dela.
Šopenhauer smatra da je naš svet ono što sebi predstavljamo, ono što naš um, čula i intelekt mogu da razumeju i percepcijom koja nam je data predstave. Sve(t) jeste kao što nam se prikazuje – predstava. Volja je jedina stvar po sebi, pravo i neprolazno biće naših čulnih i intelektualnih predstava i obmana. Ona je bit svega postojećeg, suština svih živih bića, večna kategorija koja upravljava životom svega postojećeg. Volja za životom nemilosrdno šiba sva živa bića pa i čoveka. Patnja je skoro stalna, jer potiče od nezadovoljstva nezajažljive volje koja stalno teži novim i novim ciljevima… Zadovoljstvo je samo redak trenutak, neka vrsta predaha, odsustva bola na osnovu pritajenosti volje. Po Šopenhaueru, čovekov je život klaćenje između boli i dosade koji su, u stvari, dva njegova osnovna, sastavna dela. Konačni slom i propast svakog čoveka su neizbežni, jer volja krmani brodom života baš u pravcu smrti.
U ljudskom umu slepa volja dolazi do samospoznaje, što čoveku omogućuje da se oslobodi od potčinjenosti ovom nagonu i potrebi. To se dešava na dva načina: kada se čovek solidariše sa svim drugim bićima i pokaže sažaljenje prema njima i umrtvljavanjem svih nagona kroz askezu i kontemplaciju, čime se ostvaruje vrhunski ovozemaljski ideal svetosti.
U svetu uglavnom caruje zlo, a glavnu reč ima glupost.
Univerziteti nisu ništa zabeležili o njemu i njegovim delima da se kao obistini njegova tvrdnja kako se svaki napredak u filozofiji vrši izvan akademskih zidova. Ništa nemačke naučnike nije vređalo jače nego Šopenhauerova različitost od njih, govorio je Niče. Ali, Šopenhauer se naposletku navikao da bude strpljiv i bio uveren da će priznanje njegovih dela ipak jednog dana doći. I, naposletku, polagano, priznanje je došlo.
U samoći, kada je svako upućen na samog sebe, otkriva se šta on ima u samom sebi. Život većine ljudi prolazi u tupoj monotoniji jer su njihove misli i nastojanja u potpunosti usmereni na sitne interese ličnog blagostanja, a samim tim na bedu i nevolju svake vrste, zbog čega njima ovladava nepodnošljiva dosada čim prestanu da se zanimaju za te ciljeve i budu upućeni sami na sebe, a pri čemu je samo žarki plam strasti u stanju da pokrene tu ustajalu masu. Nasuprot tome, čovek koji je obdaren prevashodno duhovnom snagom živi životom punim misli, duboko prožet oduševljenjem i smislom: njega zaokupljaju dostojna i interesantna pitanja čim mu se ukaže prilika da im se preda, a u samom sebi nosi izvor najplemenitijih užitaka. Spoljašnji podsticaj daju mu dela prirode i prizori ljudskog života, zatim sva ona dela talenata svih vremena i naroda, u kojima samo on može u potpunosti da uživa, jer su ona u potpunosti dostupna samo njegovom razumevanju i osećanju.
U svom poslednjem filozofskom delu – Parerga i paralipomena (1851.), Šopenhauer nudi lekcije o tome kako misliti nezavisno, zadržati skepsu i racionalnost, kako imati dobro mišljenje o sebi i izbeći ono što se može izgubiti nepromišljenim vezivanjem. U formi eseja on opisuje način na koji kreativno mišljenje rezultira osećajem unutrašnjeg bogatstva čoveka i objašnjava kako prevazići jedan od vidova unutrašnjeg siromaštva čoveka – čovekovo beskrajno materijalističko gomilanje poseda gde na kraju čovek postaje posed vlastitih poseda. Šopenhauer smatra da ljudski život nije vredan življenja jer život je neutešna i beskrajna patnja i sam po sebi zlo. Naša unutrašnja priroda je neuništiva jer nije ništa drugo do manifestacija životne sile, volje kao duha vrste, jedine kosmičke stvari po sebi koja traje večno. Otuda smrt nije istinska anihilacija: kada se naš beznačajni život okonča, pridružujemo se iskonskoj životnoj sili izvan vremena – večnoj volji, pokretaču svega.
Mudar čovek kada je to potrebno, smanjuje svoje potrebe da bi sačuvao ili proširio svoju slobodu.
Šopenhauer je smatrao da je suština čoveka u intuiciji koja se ispoljava kao volja. Volja je suština sveta i ona je organske i neorganske prirode. Volja sve pokreće, ona je gospodar svih stvari i bića, a intelekt je njen glavni sluga. Pojavne stvari su zakonite i prolazne, dok je volja jedina večna i ne podleže zakonu – ona je slepi nagon koji nikada ne može biti do kraja zadovoljen pa je ljudima bol neminovna. On objašnjava da kada ostvarimo neku težnju osećamo dosadu. Tako je čovekov život samo smena boli i dosade unutar večno začaranog kruga težnji i novih potreba… Istorija čovečanstva je besciljno lutanje i u njoj nema napretka. Šopenhauer vidi izlaz iz ovog nesretnog, začaranog kruga patnji u askezi, odricanju čoveka od života i utapanja u nirvanu ili u bezinteresno uživanje u umetnosti.
Muzika je zaista sveopšti jezik, koji se svuda razume.
Godine 1854. Vagner mu je poslao primerak svog slavnog dela Prsten Nibelunga, sa nekoliko propratnih reči kojima ushićeno odaje priznanje Šopenhauerovoj filozofiji. Jedno od najlepših priznanja Šopenhauerove veličine, došlo je od slavnog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja:
Kako sam se osećao ovog leta? Neprekidna ushićenost Šopenhauerom, niz duhovnih uživanja kakvih do sad nikad nisam iskusio. Ne znam da li ću jednog dana promeniti svoje mišljenje ali sada sam uveren da je Šopenhauer najgenijalniji čovek. Čitajući ga ne shvatam kako je njegovo ime moglo ostati nepoznato. Postoji samo jedno objašnjenje, isto ono koje on tako često ponavlja: da na ovom svetu ima skoro samo idiota.
pulse.rs
Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close