Bh. reprezentativac je ovog ljeta potpisao novi ugovor s Romom iako se činilo da će preći u Inter. On je odlučio da je Rim njegov dom i narednih godina, te je već postao legenda Olimpica. Širom kontinenta je Džeko zabijao golove, ostavljao velike tragove, jedan je od najboljih napadača Evrope protekle decenije.
Za stranicu Rome Edin govori o svemu, najprije o početku karijere. Odakle potiče strast prema nogometu? Je li to nešto prirodno ili je naslijeđeno od oca?
“Ne znam. I moj otac je bio nogometaš, u nižim ligama u Bosni, tako da je definitivno moguće da je pomogao u tome. Ali morate se sjetiti da je tada bio rat u Bosni, kad sam bio mlad. Tako da sam počeo igrati prilično kasno, tek nakon što je rat prestao. Nakon što je rat prestao, otac me odmah vodio na treninge. Imao sam 9, 10 godina… A onda sam nakon toga gledao neke njegove utakmice koje prije rata nisam mogao gledati”, rekao je Džeko.
Rat, je li to bilo nešto čega ste vrlo svjesni?
“Da, bio sam … bio sam vrlo svjestan. Definitivno znam šta je bilo. Ali to je u prošlosti. Ne želim sada o tome razgovarati. Ali očito sam bio mlad: ima osam negdje oko šest godina. Ali čak i ako sam bio svjestan, vjerojatno je za moje roditelje i za ostale starije ljude bilo mnogo teže. Djeca se samo žele igrati, a ponekad niste ni svjesni koliko je opasno”.
Kad ste na kraju počeli igrati, jeste li uvijek mislili da ćete završiti kao napadač?
“Ne sjećam se zapravo. Ali, naravno, na početku, kad imate 10 godina i sve započnete, smjeste vas bilo gdje. S vremenom počinju tražiti vašu poziciju, za koju misle da je ona najbolja za vas. Ja sam uvijek postizao golove, tako da mi je to uvijek bila uloga – ponekad bih malo igrao na desnom krilu, ali uglavnom sam uvijek pokušavao postići golove”.
Budući da je otac malo igrao na visokoj razini, jesi li uvijek mislio da ćeš doći do nekog nivoa u igri? Jesi li očekivao da ćeš uspjeti?
“Da budem fer, nisam o tome razmišljao. Naravno, svi sanjaju o tome da budu neko i nešto postignu. Naravno, kao što znate, kad ste mladi, ne razmišljate previše o stvarima. Nisam mislio previše o tome”.
Kada je Edin počeo da razmišlja da je dovoljno dobar da igra i izvan svoje zemlje?
“Ne znam, da budem fer. Znate, imate uspona i padova, pogotovo kad sam bio mlađi – u mojoj zemlji uvijek se radilo o starijim igračima. Uvijek bi vam govorili: “Još si mlad …”. Tako da nije uvijek bilo lako dobiti redovnu priliku. Gledajući unatrag, ne znam – možda u to vrijeme nisam bio dovoljno dobar, ili sam možda bio, ali su favorizovali starije igrače. Za mene je bilo važno preseliti se u Češku s istim trenerom koji mi je bio i trener u mom klubu u Bosni. Kada se nakon nekoliko mjeseci vratio u Češku, nazvao me je i otišao sam ravno k njemu jer sam bio siguran da mogu naučiti i da mogu poboljšati se s njim. Definitivno mi je pruženo više mogućnosti za napredak i rad, opet intenzivno radeći s njim”.
Je li to bio tvoj prvi odlazak od kuće i koliko je blo teško? Sada već imate iskustvo življenja u mnogim zemljama, znate strane jezike, ali da li je to prvo iskustvo bio šok?
“Da, mislim, imao sam 19 godina, možda 18 i pol. Ne sjećam se tačno. Mislim da je bilo ljeto 2005. I, da, očito je to bilo prvi put da sam napustio dom na duže razdoblje. Nije mi bilo lako, mojim roditeljima nije bilo lako – ali takav je život. Odlaskom sam, ipak, postao čovjek jer sam se morao suočiti s toliko stvari o kojima ranije nisam ni razmišljao”.
Je li odlazak iz Teplica u Wolfsburg bio najveći iskorak u karijeri?
“Vjerojatno. Da. Vjerojatno zbog toga što je Bundesliga jedna od najboljih liga u Evropi. Kad sam otišao tamo, imao sam sreću da imam trenera, Felixa Magatta, koji nas je uvijek gurao do maksimuma, što je i naša granica – i čak i više od toga ponekad. Jer stvarno smo jako naporno trenirali. Mislim da je to bila još jedna važna lekcija za mene”.
“I tako, kao što volim reći, bilo je korak po korak. Uvijek korak po korak. Bio sam u Bosni, zatim sam napravio korak i bio sam u Češkoj, zatim sam uzeo još jedan i bio sam u Njemačkoj. Nisam bio siguran da bih mogao napraviti prvi korak, a zatim, nedugo zatim, napravio sam još jedan. Ali, na primjer, to nije bilo odmah do Premier lige. a u Wolfsburgu sam imao pravog trenera, pravu ekipu, to je bio pravi klub. Dakle, da, sve se kretalo u dobrom smjeru. “
O tituli s Wolfsburgom…
“Fizički smo tada bili jaki i spremni na sve. Imali smo i puno mladih igrača, sa nekoliko iskusnih. Osnova su ipak bili mladi igrači koji su mogli puno da trče. Uvijek smo igrali u istom sastavu s dva napadača i formacijom 4-3-1-2. Pokazli smo klasu i definitivno smo zaslužili titulu. Ponekad smo postizali po pet golova protiv nekih dobrih ekipa. Bilo je zasluženo”.
Manchester City… I tu je Edin osvojio titulu.
“City nije dugo ništa osvojio i zato je postojao pritisak. U Wolfsburgu niko nije ni očekivao da osvojimo ligu, a uspjeli smo. U Cityju su svi očekivali da ćemo u nekom trenutku osvojiti titulu. Kupili su tada velike igrače, bilo je puno dobrih igrača. Dakle, postojao je pritisak da se to osvoji. Na kraju smo i uspjeli. Dva puta smo osvajali titulu. Oba puta je pritisak bio ogroman, ali igrali smo napadački i atraktivan nogomet”.
Da li su navijači Cityja više cijenili Edina kada je otišao nego kada je bio u Manchesteru?
“Može biti. Ne znam, možda me cijene još više nego kad sam bio tamo. Kad ste tamo, ljudi se mogu naviknuti na vas. Stvari se mogu promijeniti u ovisnosti od tog kako igrate. Uglavnom to ovisi o rezultatima tima. A onda kad odeš … to može biti isto kao sa djevojkom; tek kad ode, shvatiš što si zapravo imao i izgubio! Ali mislim da me cijene i više nego sada kada sam bio tamo – čak i ako moram reći da su navijači Cityja uvijek bili tu zbog mene, a ja sam se dobro snalazio tijekom te četiri i pol godine. I dalje čujem da povremeno pjevaju moje ime, a neki me zovu legendom. To je lijepo”.
I porodica je sada važna u Edinovim odlukama.
“Naravno, više ne razmišljaš samo o sebi. Kad sam bio mlađi, uvijek sam razmišljao samo o tome gdje želim ići – to je bila moja karijera i bila je moja odluka i htio sam napredovati. Neću čitav život igrati nogomet, znaš, pa počneš donositi odluke, a porodica je naravno jako važna u svemu tome. Ona je ovdje sretna i to je najvažnije”.
O novom ugovoru s Romom
“Potpisao sam još tri godine. Ako ostanem još tri godine, u ovom klubu bih ukupno proveo sedam godina. Dakle, do tada će to biti najduži period koji sam proveo u bilo kojem klubu. To će biti klub za koji sam postigao najviše golova, to će vjerojatno biti ekipa za koju sam igrao najviše utakmica. I, naravno, nadam se i s ponekim trofejima. To je uvijek bio cilj”.
Portal SportSport.ba
