Ivo Marković: Bilo bi loše da umorna Evropa da novoga papu!

Jedan od najpoznatijih franjevačkih teologa u intervjuu za Dane govori o stvarnim razlozima povlačenja Benedikta XVI., mogućim kandidatima koji bi ga mogli naslijediti, o vatikanskom gay-lobiju i njegovom utjecaju, svećeničkoj pedofiliji, curenju povjerljivih informacija iz Vatikana, finansijskim skandalima, sukobima s reformatorima i perspektivama za temeljitu reformu Rimokatoličke crkve.

DANI: Papska stolica je od 28. februara upražnjena. Nadbiskup vrhbosanski Vinko Puljić je otputovao kako bi prisustvovao konklavi za izbor novog pape. Kako bi se najbolje mogao opisati pontifikat Benedikta XVI?

MARKOVIĆ: Povlačenje sa službe Benedikta XVI. nije samo epohalan potez po tome što je papinsku službu izvadio iz duboke prošlosti i primakao suvremenom senzibilitetu, nego je i signal da je Katolička crkva opterećena problemima koji se više ne mogu odgađati. Benedikt XVI. nije imao povjerenja u naš svijet, bio je tipičan čuvar tradicija, crkveni učitelj zagledan u prošlost, osjećao se nekako zastupnikom Božjim na zemlji, povukao se u svoje vatikanske zidine i pisao knjige tek povremeno izlazeći u nespretnu komunikaciju sa svijetom. Donosio je odluke koje su produbljivale jaz između konzervativaca i reformatora, imenovao je biskupe samo po kriteriju vjernosti Vatikanu kao instrumente kontrole, uopće ne gledajući jesu li sposobni za misiju svojoj lokalnoj Crkvi. Doda li se tome da je s prethodnikom razorio teologiju oslobođenja koja je bila jezik siromašnih, nesporno je to bio signal diktaturama po Južnoj Americi te svakako vjetar u jedra liberalnom kapitalizmu koji je danas izvorište sve nepravde u svijetu, izrabljivanja, nezaposlenosti, siromaštva, gladi. Normalno da je ta restauracija produbila probleme Crkve zbog kojih je sazvan Drugi vatikanski sabor. Dugo su zataškavani problemi optužbom svijeta da gubi smisao za transcendenciju, da je upao u hedonističku i relativističku dekadenciju, dok se nije moralo priznati da se Crkva mora zabaviti sama sa sobom jer je sustav zastario i brojne razine Crkve nisu imune na ta iskušenja svijeta. Benedikt XVI. vjerojatno je uvidio da su potrebni novi ljudi, nove inicijative, nove perspektive i entuzijazam.

 

DANI: Ako je već tako, kakva bi politička ličnost trebao biti novi papa? Kakve su kvalitete potrebne da bi se prevazišlo nasljeđe Benedikta XVI?

MARKOVIĆ: Prije svega, danas bi bio potreban papa koji se ne boji svijeta, koji poznaje svijet sa svim njegovim problemima, koji je spreman ući u dijalog sa svim razinama svijeta. Kršćanska duhovnost živi u stalnom osluškivanje Boga iz objave i tradicije s jedne strane, i u osluškivanju svijeta u njegovim najdubljim potrebama i stremljenjima. To osluškivanje svijeta ima još jednu aktualnu dimenziju, a to je budućnost, ili kršćanski reći zagledanost u zadnja vremena, u parusiju, sadašnjost mora biti osvijetljena i tom budućnošću, ne smije se samo graditi na iskustvu prošlosti, nego i otimati od budućnosti. Svaka jednostranost donosi deformacije. Analitičari tvrde da su sadašnji kardinali uglavnom konzervativci koji se boje mladih i nemaju povjerenja u svijet. Drugo, budući papa bi morao imati osjećaj za siromašne, za skandaloznu nepravdu na kojoj počiva naš svijet. Živimo u svijetu u kojemu više od polovice ljudi, dakle 3,5 milijarde žive ispod razine minimuma ljudskog dostojanstvu, siromašni, bez pitke vode, gladni – svake godine od gladi umire blizu 20 milijuna ljudi, to je dnevno više od 50 tisuća. Za tu nepravdu nisu krivi siromašni, nego bogati koji su takav nepravedni svijet stvorili, a to je Evropa i Sjeverna Amerika. I još k tomu taj svijet gubi komunikaciju s Crkvom, u njemu Crkva opada, a raste u siromašnom dijelu svijeta. Zato bi bilo normalno da sljedeći papa bude ne-Evropljanin. Treće, budući papa bi morao imati smjelosti za reforme. Crkva se tijekom svoje povijesti uglavnom kalemila na postojeću organizaciju društva. Sadašnja crkvena struktura je feudalna i Crkva bi morala početi prelaziti na demokraciju, decentralizirati se, osloniti se više na pojedine kulture i narode, prepustiti im inicijativu.

 

DANI: Da li biste se složili sa mojom ocjenom da je Rimokatolička crkva danas organizirana kao kombinacija feudalne monarhije i moderne političke partije, koja je u isto vrijeme bankar i rentijer? 

MARKOVIĆ: Ne samo da je Crkva jedna korporacija svjetskog ranga već je bila najbolje organizirana korporacija koja je ikad u svijetu napravljena. Tako fantastično organizirana tolikim članstvom fanatičnog kadra svećenika, redovnika i časnih sestara, obrazovanih fakultetski obrazovanih ljudi. Djelovala je neuništivo, nebo na zemlji. Međutim, taj sistem je zastario i više ne funkcionira. Ja sve više vjerujem da se nijedna velika struktura ne može reformirati. Ona mora propasti. Tako je propao komunizam, Rimsko carstvo, tako se isto i ova forma Katoličke crkve pokušala reformirati, no mislim da je to nemoguće. Crkva kao crkva neće propasti sigurno, jer ljudi ne mogu bez vjere. Ljudi su gladni istinskog odnosa prema transcendenciji, ambijenta odnosa prema transcendenciji odnosa u društvu i zajednici. Crkva se u biti zaista nikad nije reformirala odozgo, ona tako samo može propasti jer su crkvu reformirali samo pokreti koji su nastali iznutra. Ne može se nijedan sistem reformirati odozgo. Koliko mi je poznato još nijedan pokret u svijetu nije napravio takvu reformu. Uvijek treba početi iz temelja, nešto novo.

 

DANI: Slažem se da se pukim ušminkavanjem nadgradnje ništa ne može razriješiti, ali kako mijenjati bazu?

MARKOVIĆ: Po čitavom svijetu vidite bazične zajednice u Južnoj Americi. Susreo sam kršćane u Indoneziji, na Filipinima, u Kini. Mi smo ustvari zaostali primitivni kršćani, umišljena Evropa, zastarjela. Nastaje novi svijet koji, čini mi se, dovoljno i ne vidimo. U Njemačkoj nađete zajednice ljudi koji u jednoj takvoj truloj crkvi ne gledaju puno, ali počinju vjeru živjeti sami u jednoj vlastitoj strukturi i takvi oblici će sve više rasti. Kada se uzme povijesno crkva uvijek dolazi do vrhunca te strukture kada upadne u ateizam, a onda se struktura raspada i pada na iskustvo, opet na ono izvorno. Upravo sada je crkva u padu na to izvorno i mislim da će doći do zdrave reforme kršćanstva. Ja uvijek volim jednog teologa Heinrich Swoboda koji je živio početkom XX stoljeća, a rekao je da dolazi vrijeme kada će jedan obraćenik iz punog ateizma biti vrjedniji od tisuću onih koji su u crkvi. Susrećem ljude u Sarajevu koji su treća, četvrta generacija ateista i vjerujte mi kada pričam s njima o vjeri i bogu njihov ateizam i moja vjera su tako često blizu i kada se oni počnu baviti evanđeljem ili pak izvornim kršćanskim i općim vrijednostima ti su ljudi puno izvorniji, meni oči otvaraju. Vidim u tome neku perspektivu da može iz temelja nešto novo može nastati.

 

DANI: Kakav bi, u tom pravcu, kurs morao zauzeti novi papa?
MARKOVIĆ: Crkva je dosada izbjegavala sučeljenje s brojnim složenim problemima našega svijeta tako što bi se krila iza općih i svojih doktrinarnih načela. Ta načela ne smiju ostati prazne teorije, nego se moraju primjenjivati na sav ljudski život i tek tada imaju smisla, inače ostaju bez ikakve veze sa životom. Pitanja kao što su odgovorno roditeljstvo, seksualnost, brak, obitelj, rastavljeni, rodna pitanja, ljudska prava, žene, siromašni, bolesni, pristup liječenju moraju se rješavati iz perspektive ljudi koje to problemi pogađaju.

Budu li kardinali pri izboru gledali prije svega u zadaće koje stoje pred novim papom, a bilo bi normalno da im to bude glavni motiv, izbor će biti vrlo težak, sigurno će neki odbiti ponudu. Bude li pak izbor određen lobijima i sitnim sujetama, bijegom u prokušane salonske teoricizme bez ikakve veze sa životom, moglo bi doći do nastavka letargije Crkve, i to bi bio tužan nastavak krize opasan ne samo za Crkvu, kršćanstvo i misiju religija u cjelini, nego i za sav naš svijet, jer funkcionalna Katolička crkva u nesigurnom svijetu mnogima je izvor sigurnosti i garancija mira i moralnosti.

 

DANI: Kakva su onda, po Vašem mišljenju dobra, a kakva loša rješenja, odnosno za koga je najvjerovatnije da će, da tako kažemo, dobiti posao rimskog prvosveštenika?

MARKOVIĆ: E, sada je nezahvalno prognozirati koji bi kardinali mogli biti izabrani, međutim gledajući što kažu vatikanski analitičari i što bih sam na neki način želio, stvari stoje ovako. Malo je šansi da budući papa bude iz Afrike, jednostavno aktualna se Afrika još nije kršćanski profilirala da bi mogla izbaciti čovjeka dorasla ponijeti breme papinstva, iako se spominju imena Petera Tuksona (64) iz Gane i Roberta Saraha iz Gvineje. Evropa je najjača s kardinalima, ima ih više od polovice – 62, od toga 28 Talijana. Benedikt XVI. je tu prevagu Evrope produbio osobito imenovanjima Talijana. Ako se oni slože uz podršku ponekoga sa strane, bilo bi to nekorektno da umorna Evropa opet dadne papu. Sva sreća pa se čuje da su polarizirani i nesložni. Još je važna skupina kurijalnih kardinala, njih 31 žive i rade kao vatikanski činovnici i vjerojatno tehnokratskim instinktom očuvanja statusa quo žele nekoga tko će se držati kontinuiteta. Dvije Amerike imaju veliku većinu katolika, ali samo 35 kardinala, 14 iz Sjeverne i 21 iz Južne Amerike. Međutim u izboru vjerojatno neće toliko odlučivati teritorijalna podjela svijeta koliko teološki i ljudski profil.

Zvučna talijanska imena su Tarcisio Bertone, Berlusconijev prijatelj i podržavatelj i Angelo Bagnasco (70) navijač političara Montija, ali vjerojatno nemaju šanse upravo zbog takve upletenosti. Pravi talijanski kandidati mogli biti Angelo Scola (71) iz Milana, kojega podržavaju konzervativci, i posve drugačiji Gianfranco Ravasi iz Lombardije, vrhunski intelektualaca, poliglot, komunikator i pokretač dijaloga osobito s ateistima. Međutim teško je vjerovati da bi ovakav kardinalski zbor mogao dati povjerenje takvome Ravasiju, iako bi to sigurno bilo nadonosno mnogima diljem svijeta. Od Evropljana mogao bi šanse imati dosta otvoreni bečki kardinala Christoph Schönborn (68). Južna Amerika ima jakih i progresivnih kardinala sposobnih preuzeti odgovornost papinske službe poput Oscara Rodrigueza (72) iz Hondurasa, izobraženog teologa i kliničkog psihologa spremnog na reforma, ali zato je malo vjerojatan izbor. Veće šanse bi mogao imati Odilo Scherer (64) iz Sao Paula u Brazilu, njemačkog podrijetla, koji pokazuje uravnoteženu otvorenost i oprez, ali ima povjerenja u teologiju oslobođenja, bazične zajednice i afirmaciju područnih crkava.
Sličan je profil i njujorškog kardinala Timothya Dolana (63) sklonog decentralizaciji Crkve, a osobite bi šanse mogao imati Marc Quellet (68) iz Quebecka u Kanadi, aktualni prefekt Kongregacije za biskupe, bliski prijatelji i suradnik Benedikta XVI, vrhunski profesor i intelektualac. Profesori u politici i na važnim položajima ne ulijevaju bogzna kakvo povjerenje, Nijemci imaju poslovicu Drei Professoren, Vaterland verloren – tri profesora i propade zemlja. Iz Azije se spominje Luis Antonio Tagle (55) iz Manile na Filipinima bliži onoj grupi koja zagovara veću samostalnost i odgovornost mjesnih crkava.

 

DANI: Kako komentirate spekulacije svjetskih medija da se Benedikt XVI povukao zbog novih gay-skandala i djelovanja tzv. gay lobija u Rimokatoličkoj crkvi?

MARKOVIĆ: Katoličku su crkvu potresli skandali svećeničke pedofilije, vatileaks – curenje povjerljivih informacija iz Vatikana, financijski skandali, sukobi s reformatorima, teologijom oslobođenja, redovnicama u SAD i njihov progon i sl. i sumnja se da je Papa abdicirao i zbog toga. Međutim teško je u to povjerovati, to su nagađanja. Procent svećenika pedofila manji je primjerice nego u učitelja. Problem je u tome što svećenici pedofili nisu kažnjavani i Istjerivani iz zvanja, nego su slučajevi zataškavani radi ugleda Crkve, takvi svećenici premještani i tako im je omogućavano da čitava života nanose zastrašujuće zlo, a učitelji su redovito odmah kažnjavani i istjerivani iz zvanja. Istina je da se mnogi homoseksualci odlučuju za svećeničko zvanje jer drže da ih je Bog pozvao zato što nemaju sklonost prema ženama. Istraživanja pokazuju da je takvih iznad 30%, ali i oni mnogi žive korektno svoje zvanje i nije dakle ispravno svećeničko zvanje ocrnjivati kako to danas čine mediji diljem svijeta. Trenutno je u katoličkom kleru sigurno visok postotak homoseksualaca koji vjerojatno na razne načine tvore neke oblike lobija i to se trenutno istražuje i s tim će se Crkva svakako morati sučeliti i ozbiljno rješavati problem.

 

DANI: Kako će se u ovisnosti od izbora novog pape oblikovati rimokatolička crkvena politika u BiH?

MARKOVIĆ: Ako u Crkvi izborom novoga pape zapušu novi vjetrovi, svakako će se to odraziti na veću unutrašnju dijalogičnost u Crkvi, smanjit će ologarhijski stil visokih dostojanstvenika, vjerojatno će biti birani sposobniji biskupi s većom podrškom u kleru, doći će do veće afirmacije i utjecaja svjetovnih laika u Crkvi, Crkva će manje biti zlorabljena u politici, nego će se više baviti svojom misijom. Inače Crkva u BiH je dio sveopće Crkve i ne vjerujem da će išta biti posebno, kao i u cijeloj Crkvi biti veći entuzijazam ili nastavak letargije. Crkva u BiH je umorna, svježinu joj daje nekoliko pojedinaca, ali sve drugo je u stanju letargije.

 

DANI: Da li će to onda imati utjecaja na trenutačnu hrvatsku politiku u BiH, kako biste uopšte ocijenili tu politiku?

MARKOVIĆ: Ja nemam vremena i nekako stid me da se bavim nečim tako perifernim, tako nedostojnim. Mislim da se ovdje ne radi o poštenim ljudima, već o manipulatorima., Uglavnom iza toga stoje osobni interesi, odnosno interesi nekih grupa privatizacija. One manipuliraju nacionalnim idejama ili nekim drugim idejama. Kakve sada imaju Lagmdžija, Čović i njihove razne rokade? Pitanje je kako će se raspodijeliti novac od telecoma, elektroprivreda itd. To su ljudi koji su spali ispod svake normalne ljudske odgovornosti i iskrenosti. Kako jedan Čović potpuno surađuje sa velikosrpstvom, čovjek koji se 10 godina potpisivao ćirilicom, onda postao veliki Hrvat, a sada surađuje sa Dodikom, Kako takav čovjek može biti prvi čovjek hrvatskog naroda u Bosni? To je za mene politička zagonetka. Mislim da je to tolika katastrofa i opet jadni ljudi za njih glasaju manipuliraju s njima, stavljaju ih u ambijent straha da se ljudi izlude i izbezume dajući im glasove. To može ići sve dotle dok narod ne postaje gladan. Glad i muka često ljudima otvore oči. Puno treba da ljudi dožive šok i prevrat da se napravi demokratski prevrat. Demokratija je kada se neko može s vlasti smijeniti. U BiH se naslućuje takvo vrijeme.

 

Intervju objavljen u magazinu Dani (8. 3. 2013). Razgovor vodio Vuk Bačanović.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close