Federalna vlada je pred dilemom: prodati telekome ili ne. Odluka bi trebala biti jasna i jednostavna: prodati ih bezodvlačno.
(Buka – Vjekoslav Domljan)
Ako ne može drugačije (a može: renomiranom internacionalnom telekom operateru recimo 80% a bh. građanima preostalih 20% dionica operatera), a ono za 1 KM. Svaka opcija, racionalna sa stanovišta interesa javnosti FBiH, će im donijeti, u odnosu na postojeću kad su „javni vlasnici“, donijeti više koristi.
Odmah prodati telekome
Brojne studije se bave privatizacijom operatera fiksne telefonije. Rezultati studija se razlikuju, jer se razlikuje ambijenti u kojima djeluju operateri i što su količine dostupnih/prikupljenih podatka o njihovu djelovanju različite. Ambijenti se mogu najlakše objasniti kao ambijenti zemalja s visokim, srednjim i niskim dohotkom – koji su uveliko različiti, pa su shodno tome i ciljevi i motivi i učinci privatizacije različiti i ne lako uporedivi.
Učinci privatizacije na operatera i okruženje se sagledavaju kroz povećanje efikasnosti radne snage. Zašto bi privatni vlasnik davao plaće onima čiji je doprinos profitu ne ravan ništici, nego i manje od toga jer predstavljaju čist stranački tovar, koji na svojim leđima trebaju nositi vlasnici?
Nadalje, učinci se sagledavaju kroz povećanje/smanjenje cijena usluga – i tu su uveliko razlikuju. Primjerice, u zemljama s visokim dohotkom dolazi do smanjenja cijena, dok je u nekim latinoameričkim zemljama s niskim i srednjim dohotkom došlo do povećanja cijena. Nadalje, u dobro provedenim privatizacijama dolazi do poboljšanje kvalitete usluga, proširenje mreže i uvođenje usluga mobilne telefonije itd. Sve ovisi od toga ko kome prodaje, a znamo mi nas.
U BiH se ne prakticira ex-ante i ex-post analiza slučajeva privatizacije, pa tako nema ni ex-ante analiza privatizacije telekoma niti angažiranja kvalitetnih savjetnika. Niti kome pada na pamet da pravi te analize. Šta će nam, kad naše agencije za privatizaciju sve to znaju.
Ono što je kristalno jasno, jest da je ekonomska privatizacija telekoma u BiH davno završena. Pravna privatizacija još uvijek nije. Razlika između pravne i ekonomske je slijedeća. U gruntovnici piše da je primjerice voćka u javnom vlasništvu, no obiru je vladajuće političke stranke (kome nije jasno, neka pogleda poimeničnu listu imena novouposlenih „informatičara“ HT Eroneta, objavljenu u Dnevnom listu).
Tako je telekom formalno pravno u javnom vlasništvu (pri čemu javnost FBiH ima uticaj na telekom koliko na taj isti imaju primjerice građani Kenije), dok je istodobno u ekonomskom vlasništvu vladajuće političke stranke. Telekom je stranačko gazdinstvo iako je formalno u javnom vlasništvu (pri čemu je to „prevođenje“ društvenog u javno prof. B. Horvat nazvao totalitarizmom).
Ključno pitanje glede privatizacije je: da li kupac kupuje telekom da bi obrao voćku ili da bi ju njegovao radi boljeg obiranja u budućnosti. Što kupac želi kasnije obirati voćku, to je bolji kupac. No, takvi kupci ne žele u BiH niti bh. trgovci javnim vlasništvom žele takve. Stoga su u dosadašnjim privatizacijama izostali ključni pozitivni eksterni efekti privatizacije (u smislu većih, boljih i jeftinijih proizvoda/usluga fizičkim i pravnim osobama) nauštrb negativnih.
Aktivni telekomi i pohlepni bankari
Mnogi ne znaju da je Kenija inovacijski i tehnološki hub treće industrijske revolucije. Primjerice, lakše je platiti taksisti vožnju u Keniji, nego u Njujorku, kako ocjenjuje londonski Economist. Kenijci nemaju HT Eronet (čije upravljače treba predložiti za Nobelovu nagradu za ekonomiju jer su uspjeli ono što ni ekonomska teorija nije – utjerati monopol u gubitak kad mu je „nezavisni“ regulator „produžena ruka“; neki bi predložili i upravljače Elekroprivredom HZ HB za Nobela jer i oni u monopolnim uvjetima stvaraju gubitke, no njihova je situacija drugačija jer cijelu dekadu nose hercegovačkog diva na leđima, kao što i Elektroprivreda BiH nosi rudare pa ni oni nisu za Nobela), BH Telecom i m:tel ali imaju boljeg prijatelja, Safaricom. Taj je svjetski lider u mobilnom novčanom plaćanju. Njegov zavod za plaćanja djeluje preko elektronskog šaltera zvani mobitel. Taj M-Pesa (što će reći mobilni novac, jer pesa na svahlijskom znači novac) prijatelj pruža najefikasniji instrument plaćanja na planeti Zemlja.
Plaćanje ide tako da osoba uplati novac kod jednog od 40,000 punktova Safaricoma (koji liče na neku našu trafiku), kojeg može podići na bilo kojem drugom punktu korištenjem svog M-Pesa računa ili ga koristiti za plaćanja putem mobitela.
U čemu je tajna uspjeha M-Pese, kad postoji desetine mobilnih novčanih operatera? Troškovi slanja novca drugim kanalima su daleko skuplji. M-Pesa je troškove slanja ino doznaka oborio za 90%. Zamislite bh. slučaj: tri milijarde KM osobnih doznaka godišnje, 300 mln KM prihoda operatora internacionalnog platnog prometa i 30 miliona profita na tom poslu. I da se sad tu ubaci neki telekom operater sa svojim M-Novac aranžmanom i uzme kolač!
I kenijski bankari, kao što u takvoj situaciji čine i bh. bankari, otpočeli lobirati kod kenijskih političara, koji su, ako je vjerovati Transparency International, još korumpiraniji od svojih bh. kolega. Koncem 2008. god. kenijski bankari su targetirali kenijskog ministra financija i izlobirali da se izvrši revizija poslovanja M-Pesa. Na njihovu žalost, revizija je pokazala da M-Pesa posluje po profesionalnim standardima. Kenijski bankari nisu uspjeli da se zakonom o bankama uvede zabrana nebankarskim institucijama da se bave platnim prometom i depozitnim uslugama, pa M-Pesa prima štedne depozite, odobrava kredite, vrši isplatu plaća, omogućava plaćanje računa i vrši druge bankarske poslove.
Time se pokazalo i da su i ti korumirani kenijski političari veći prijatelj svog naroda nego bh. političari. Nisu, kao bh. političari, zakonom stavili banke u pravni monopol. Niko se u BiH ne može baviti depozitnim poslovima osim banaka, što je stavilo BiH na globalne mapu lakrdije, uništilo konkurentnost i drastično smanjilo ekonomsku efikasnost sistema zarad punjenja džepova bankara i političara.
M-Pesa je preobrazio bankarski i telekom sistem Kenije i, između ostaloga, omogućio stvaranje hiljade malih poduzeća. M-Novac je postao korisniji i efikasniji mehanizam nego tradicionalne banke. To što radi M-Novac postalo je simbol eksplozivnog rasta u zemljama u razvoju. Prenijelo se dalje u Bangladeš, Pakistan, Afganistan itd. iako su i tamošnji bankari nastojali zakočiti razvoj digitalnih financija telekom operatera.
Kenijci u digitalnim financijama
Prema ocjeni Svjetske banke, „svijet se nalazi usred najveće informacijske i komunikacijse revolucije u ljudskoj povijesti“. U novembru 2016. broj mobitela je prekoračio broj stanovnika planete. Polovica tih mobitela osigurava pristup internetu. No, tek 1.2 milijarde osoba ima pristup širokopojasnom internetu, što će neupućeni najbolje shvatiti ovako: postoji vodovod ali su mu mlaz i protok još uvijek slabi.
Prema procjeni McKinsey & Company, tipičan dan u životu interneta izgleda ovako: 36 miliona kupovina preko Amazona, 152 miliona skype poziva, 186 miliona slika na Instagramu, 803 miliona postova na Twitteru, 4.2 milijarde pretraživanja na Google, 8.8 milijardi pregledanih videa na Youtubu i poslano 207 milijardi emailova.
No, niko ne može pouzdano kazati koliki je globalni protok podataka. Pored globalnog interneta, postoji i gospodarski internet kao i interne mreže privatnih kompanija. Stoga su procjene koje daje McKinsey & Company tek donja granica procjene protoka. Kolika je gornja, niko ne zna.
E-trgovina iznosi 16.5 triliona dolara, nešto manje od bruto domaćeg proizvoda SAD, najvećeg dohotka na svijetu. Od toga 90% otpada na B2B tj. prodaje poduzeća jednih drugima dok preostalih 10% otpada na prodaje individualnim kupcima. Sve to se dešava zahvaljujući digitalnim platformama koje stvaraju globalno i transparentno tržište na kojem se i najudaljeniji kupci i prodavci mogu naći s nekoliko klikova. Nekad su u globalnoj trgovini sudjelovale samo velike transnacionalne kompanije, a danas to čine i mikro kompanije, koje se sve više rađaju kao globalne.
Stoga globalizacija nije na uzmaku, kako neki tvrde. Tačno je da je poslije Globalne recesije iz 2007. god. došlo do slabljenja globalnih tokova roba/usluga, kapitala i rada. No, globalni tokovi digitalnih informacija su se enormno povećali. Internacionalni tok informacija (ideja, intelektualnog sadržaja i inovacija) se povećao 45 puta u zadnjih 10 godina. Prema McKinsey & Company, internet je osigurao onoliko rasta u zadnjih 15 godina koliko je osigurala prva industrijska revolucija u 50 godina (rast GDP pc u iznosu od 500 US$). Ko nije u oblacima, nema mu spasa.
Kruha i igara spale na igre
Prema ocjeni Svjetskog ekonomskog foruma, koji izračunava indeks spremnosti za umrežavanje, i DHL-a, koji izračunava indeks globalne povezanosti, BiH je zadnja u Europi po globaliziranosti. Ima razlika u pristupima izračunu tih kuća, ali se u jednom slažu – smještaju BiH na balkansko, što će reći europsko dno.
Indeksi globaliziranosti; BiH i komparatori, 2016
Izvor: vlastita analiza temeljem podataka Svjetskog ekonomskog foruma i DHL
Nekad su bh. političari govorili da će od BiH napraviti drugu Švicarsku. Ako nisu odustali od tog nauma, slika 1 im može poslužiti kao mapa puta. BiH prvo treba stići Albaniju i Moldovu te Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Hrvatsku. Dakle, iz drugoligaške balkanske lige treba preći u prvoligašku. U tome im može pomoći ono što piše u cilju 9c Agende 2030 za održiv razvoj i održive razvojne ciljeve Ujedinjenih naroda: „Značajno povećati pristup komunikacijskoj i informacijskoj tehnologiji i nastojati osigurati univerzalan i priuštiv pristup internetu u najmanje razvijenim zemljama do 2020.“ Mogu li građani BiH tražiti ono što UN traže za najsiromašnije zemlje svijeta?
Od 194 zemlje članice UN, 101 je omogućila građanima da imaju osobni on-line račun, 73 da mogu platiti porez na dohodak on-line putem i da, pazi sad! 60 je omogućilo da se može izvršiti registraciju firme preko interneta (ovo je san za Bosance i Hercegovce, jer je BiH, zahvaljujući traljavosti sudova u FBiH, zadnja među europskim i tranzicijskim zemljama a i iza RS i po postojećem šalterskom osiguranju osnivanja firme).
Zemlje u razvoju moraju prihvatiti neizbježnost promjena u svojim modelima rasta zbog digitalnih tehnologija, koje se ne smiju tretirati kao prijetnja, nego se na njih treba adaptirati investiranjem u ljudski i fizički kapital i tako podržati uporabu digitalnih tehnologija. Barem tako kaže najveći ekspert za ekonomski razvoj, nobelovac Michael Spence.
No, u BiH nema strategija uopće, a kamoli onih koje bi bile propuštene kroz modele, jer modelska kultura nikada nije ni razvijana u BiH. A i šta će to bh. upravljačima kad se zemljom može upravljati sa šest ključnih riječi: „treći entitet“, „BiH bez entiteta“ i „referendum“. A dva tutora, politički (OHR) i ekonomski (MMF), ne znaju jesu li došli ili pošli. „Ovako velik broj spasilaca je pouzdan znak da srljamo u katastrofu“ (Andrić).
