Istina, nikada nije bilo bolje! Ali samo kapitalistima

Intervju s Igorom Štiksom: Istina, nikada nije bilo bolje! Ali samo kapitalistima

Vidjet ćemo koliko dugo će trajati ova bjesomučna zabava, jer pad će se sigurno dogoditi. Pitanje je samo – kao što nam govori i Komunistički manifest – da li će doći do utopijskog prevrata ili će taj pad ujedno značiti našu zajedničku propast

 

Igor Štiks (Sarajevo, 1977) godinama je radio na Univerzitetu u Edinburgu, a odnedavno je profesor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Poznat je kao autor knjiga Državljanin, građanin, stranac, neprijatelj: jedna povijest Jugoslavije i postjugoslavenskih država, Elijahova stolica i Dvorac u Romagni. U septembru 2017. u izdanju Frakture objavio je novi roman Rezalište. Njegov komad Zrenjanin u režiji Borisa Liješevića (posvećen radničkim borbama i ljevici danas) nedavno je na 17. Festivalu BH drame u Zenici dobio nagradu za najbolji autorski dramski tekst, a sarajevska ga je publika mogla vidjeti na sceni SARTR-a.

Darko Vujica, Prometej.ba: Kriza kapitalizma koja je počela 2008. godine kao financijska kriza još uvijek traje. Ta kriza iznjedrila je niz društvenih i ekonomskih problema koji se različito manifestiraju u zavisnosti od političkog i ekonomskog konteksta. Na tome tragu bih te pitao, koje su tvoje predikcije za dalji razvoj krize?

Igor Štiks: Ova kriza je bila žestoka, dramatična, duboka i karakteristična za financijski kapitalizam, ali ga nije, kako su to zamišljali naivni antikapitalisti, značajnije ugrozila. Kapitalizam neoliberalnog tipa je, nakon što se posuo pepelom i priznao svoja ideološka zastranjenja, zapravo nastavio funkcionirati na više manje istim osnovama. On je samo iskoristio državu koja ga je spasila od još veće krize, što znači da je javni novac iskorišten da bi se održala u pogonu kapitalistička mašina, dok je profit (koji je iz toga izašao) otišao u privatne džepove na raznim „otocima“; što će reći, izvan dosega države, izvan dosega javnosti i 99% ljudi. Kada vidimo sadašnju situaciju, moramo se suočiti sa činjenicom da ne samo da se nije dogodila revolucija, nego da su i događaji u vidu protesta, pobuna i pokreta koji su pratili tako snažnu krizu imali ograničen učinak na sam sistem te da ih je kapitalizam uspio pacificirati, marginalizirati ili neutralizirati.

Kada pogledamo deset godina unazad, što možemo zaključiti? Desila se „Grčka“, koja je završila u kapitulaciji koju je potpisala i provela ljevica; desili su se pokreti poput Podemosa koji je snažan bijes i ogorčenost građana pretvorio u elektoralnu institucionalnu politiku koja je svojim mehanizmima sam pokret i partiju za sada uspjela utišati. Ponegdje je ljevica i ušla u samu vlast kao u Portugalu. Dogodili su se zanimljivi društveni pokreti poput Occupy Wall Street ili bosanskih plenuma, razni studentski pokreti (na impresivan način i u našim krajevima) uz okupacije univerziteta i solidariziranje s radnicima u štrajku, npr. trenutno u Francuskoj. Dogodili su se dakle vrlo zanimljivi, originalni i inovativni horizontalni društveni pokreti, ali oni objektivno nisu uspjeli da uzdrmaju sistem (osim rijetko i privremeno) niti su bili u prilici da ga promijene. Otvorila se perspektiva i otvorio se horizont – što je najvažniji produkt krize – koji nas upućuje ka ne-kapitalističkoj ili antikapitalističkoj budućnosti. Zahvaljujući tom horizontu, na društvenu i političku scenu je stupila ljevica 21. stoljeća. To znači da je neoliberalna hegemonija napukla i da se ozbiljno počelo govoriti o alternativi; da se toj alternativi sada bez kompleksa (ponovo) daje socijalističko ime i da se počinje razmišljati što bi to bio socijalizam u 21. stoljeću, koje bi on to prakse od socijalizma iz 20. stoljeća uzeo a koje odbacio, i kako bi se, konačno, adaptirao na stalne promjene kojima svjedočimo kako samog kapitalizma i globalne ekonomije tako i tehnologije.

Posljednjih godina svjedočimo raspadu liberalne paradigme. Takav raspad izrodio je figure kao što su Orban, Trump, Erdogan, Putin… S druge strane, od liberalnih medija možemo vidjeti zaprepašćujuću moralnu indignaciju nad takvim figurama i patetične parole kako je potrebno da se vratimo „liberalnom konsenzusu“. S tim u vezi bih te htio pitati, nije li upravo taj „liberalni konsenzus“ bio (pred)uvjet za dolazak takvih autoritarnih vođa?

Ono što zbunjuje jest da takve strukturalne krize kakve karakteriziraju kapitalizam poprimaju morbidne oblike na lokalu. Postoje neke sličnosti, ali i važne lokalne razlike u političkom pregrupiranju elita. Način na koji se upravlja krizom jeste takav da je cilj „smiriti građanstvo“, tj. staviti ga „pod kontrolu“ i to se čini izazivanjem unutrašnjih ili vanjskih sukoba. Ipak, za takvo što potrebno je ponuditi određenu vrstu ideologije u koju dobar dio ljudi može povjerovati. Bez obzira što nacije kao takve gube svoju važnost – jer u današnjem globalnom kapitalizmu ne postoje istinski suverene države – nacionalizam je i dalje jak te se on u određenim zemljama pokazuje kao posljednji živi izvor legitimacijske moći. Političke elite koje su svoje zemlje rasprodale na svjetskim tržištima pretvaraju se tako u njezine zaštitnike, preciznije pretvaraju se da su njezini zaštitnici. Ono što je problematično jest zašto se dešava taj scenarij i da li je to po sebi nužnost? Ne, nije nužnost da na vlast dolaze autoritarni režimi, ali oni na vlast dobrim dijelom dolaze zato što neoliberalni poredak nema istinsku alternativu. Dakako, nemaju alternativu u ljevici koja bi ponudila mobilizirajuću viziju društva i ekonomije.

S jedne strane liberalna opcija – a nju se ne može odvojiti od ekonomskih politika nejednakosti inzistiranjem na samo liberalnim “vrijednostima” – ne može biti ta mobilizirajuća alternativa jer je ona bila i jest sistemska opcija i ta je opcija u dubokoj političkoj krizi. Populistički pokreti su, s druge strane, samo nastavak istog kapitalističkog sistema uz privremeno pacificiranje uznemirenih i dezorijentiranih masa, iako sebe prikazuju kao alternativu koja se temelji na demokratskom mandatu i lažnom obećanju veće uključenosti građana u proces odlučivanja. Kao što vidimo, nedostaje treća linija koja je obilježavala političku viziju posljednjih 150 godina, a to je socijalistička. Razumijem da se rast te alternative povremeno vidi u subjektima kao što su Siriza i Podemos ili ličnostima poput Corbyna, kao što razumijem entuzijazam oko ideje da će netko konačno reprezentirati na vlasti i tu liniju i možda provesti nešto od minimuma socijalističkog programa, ali se bojim da takve pojave ne donose i neće donijeti – da li je u ovom sistemu to uopće mogu? – radikalan zaokret ka društvu koje će biti postavljeno na pravednijim društveno-ekonomskim i političkim temeljima.

Taj radikalni zaokret bi podrazumijevao ne kejnzijansku nego otvorenu socijalističku ili komunističku politiku?

Mi smo u situaciji u kojoj nam se i kejnzijanizam kao državna intervencija u ekonomiju s ciljem smanjivanja socijalnih razlika i pokretanja privrede čini kao radikalan ekonomski i politički pokušaj. Ako nam se to čini kao radikalno, naravno da nam je vizija socijalističkog društva apstraktna. Kroz posljednjih 150 godina i više, vizija socijalističkog društva nije bila nikakva apstrakcija već konkretan program. Značila je konkretne poteze same države pod pritiskom lijevih političkih snaga ili samog društva. Ona je značila duboku intervenciju u ključne segmente društva u kojima se nejednakost reproducira kako bi se ta društva približila idealu jednakog društva. To je, na koncu, značilo stvaranjem sve jednakijih društava. Trend je radikalno preokrenut u posljednjih 40 godina pa se i dalje nesputano krećemo prema sve nejednakijim društvima i planeti.

To nam dovoljno govori koliko se politički spektar pomakao udesno…

Samo vraćanje ka centru se, u ovom kontekstu, doista vidi kao lijevo skretanje. Ljevica ne smije biti dekoracija u liberalno-demokratskom i neoliberalnom ekonomskom sistemu koja će taj sistem ušminkavati dobronamjernim politikama; bilo da se radi o priznanju različitih identiteta, o minimalnoj dozi antifašističkog stava, povremenim socijalno solidarnim akcijama ili davanjem pomoći najugroženijima. To je centristička politika dobrih društvenih namjera, ali ne i politička ljevica. Moramo se ipak ovdje vratiti i na kritiku samih lijevih pozicija gdje se sva radikalnost svela na filozofiju, teoriju i akademske projekte, ali nam ta teorijska radikalnost nije ponudila konkretnu i ostvarivu političku viziju. Osim dobre analize kapitalističkog sistema i reprodukcije seksi pojmova, ja je u tim tekstovima – bez obzira koliko cijenim pisanje nekih lijevih teoretičara – ne vidim.

Treba li ljevica danas ići ka preuzimanju (državne) vlasti i pokušati natjerati državu da radi drugačije, ili možda treba ići za drugim oblicima borbe? Badiou kaže da svaka državna konstrukcija predstavlja negaciju politike emancipacije. Koja bi bila uloga države u kontekstu lijeve politike danas?

Ovaj citat Badioua pokazuje sve probleme koje imamo. Mi se svi zalažemo za emancipaciju koja uglavnom ostaje apstraktna kategorija. Međutim, obzirom da smo imali iskustva propalih režima socijalizma, bojimo se države. Odnosno, bojimo se kontaminacije naše emancipacije kroz ono što vidimo kao državu, odnosno, ono što bi, pribojavamo se, ukrotilo same emancipatorne procese. Ali šta su ti emancipatorni procesi i politike? Sanjarimo o revoluciji za koju ne znamo kako bi trebala izgledati, a onda se bojimo i prije nego je i počela da joj se ne desi ono što se revolucijama obično dešava, a to je da se pokušavaju konstituirati i na taj način izdaju svoj radikalni emancipacijski izraz koji se, vjerujemo, nalazio u njihovom začetku; jer grade institucije, a institucije ograničavaju željenu emancipaciju. Avaj!

Opterećeni smo teorijskim paradoksima, a nedostaju nam vrlo konkretne političke akcije. Zašto? Zato što nemamo konkretnu političku viziju. Jedno je zazivati revoluciju, a drugo je reći: prevrat ćemo izvršiti na taj i taj način da bismo ostvarili ove i ove rezultate i za to smo spremni ići do kraja, bez obzira na cijenu. U tom smislu, desnica se može pohvaliti time da ima vrlo konkretne ideje i vrlo konkretne korake koje je spremna da izvrši, uključujući i upotrebu nasilja. Ljevica se danas ne može dogovoriti oko konkretnih koraka koje treba napraviti, niti je spremna za konkretnu političku borbu, koja možda podrazumijeva i nasilje bilo obrambenog bilo ofanzivnog tipa, kako bi određenu viziju pretočila u djelo. Malo političkog realizma nam kaže da nikada nijedan sistem, a pogotovo sistem savršene eksploatacije kao što je kapitalistički nije bio promijenjen bez sukoba.

Nasilje ne treba odbaciti?

Svakako nam to nije i ne bi trebao biti motto. Ljevica govori „mi nećemo nasilje“, ali bojim se da nam to ne daje preveliki prostor. To je kao da vas netko stalno batina, vi odbijate da se branite pa vas je gurnuo u kut i može da vas udari kad god hoće, a vi naravno nikada nećete na takvo nešto odgovoriti jer se protivite nasilju. Tu možemo postaviti pitanje strukturalnog i konkretnog nasilja. Svaki dan širom Europe se guše štrajkovi, prebijaju demonstranti, smanjuju se plaće, socijalni izdaci itd. Društvena devastacija je sveopća. Ponekad nam se jasno ukaže kao požar nebodera Grenfell tower u Londonu gdje je izgorjela sirotinja pred očima cijelog svijeta zbog vrlo konkretnih mjera vlasti. Što je to ako ne nasilje? Također, kao što vidimo, u Americi svaki dan ubiju barem jednog ili dva afroamerikanaca samo zato što su “crni” ili “tamniji”. Ta pitanja ja ne postavljam iz teorijske pozicije zagovora ili ne-zagovora nasilja, postavljam jer su to pitanja koja su pred nama svakodnevno. Radi se o teškim političkim i moralnim pitanjima s kojima ljevica danas ne zna kako da se nosi. Nije uvijek bilo tako.

Šta da se radi sa identitetima?

Kad govorimo o identitetima, mi isključivo govorimo o politizaciji određenih identiteta, bilo da su oni vjerski, etnički, kulturni, lingvistički, seksualni… Tu se, kako rekoh, radi o politizaciji identiteta i političkoj mobilizaciji oko tih samih identiteta unutar globaliziranog svijeta koji nas je stavio pred dramatične promjene kakve čovječanstvo nikada do sada nije doživjelo. S paralelnom politizacijom identiteta vidimo fragmentaciju političkih subjekata usljed relativno uspješnoga eliminiranja klase. Odbacivanje klase i politizacija etno-nacionalnog i vjerskog identiteta su ostavili 130,000 mrtvih i milijune raseljenih na području bivše Jugoslavije. A onda je uslijedila poslijeratna devastacija restauracijom kapitalizma i privatizacijama. Ako bi netko trebao znati kolika je cijena agresivne politizacije identiteta onda smo to mi. Ali čini se da nismo naučili lekciju. U uvjetima gdje smo klasu skoro potpuno utopili u politikama identitarnih fragmentacija, masovne mobilizacije klasnog tipa – koje bi nužno re-definirale odnose unutar samih država i nacija i nužno ih nadilazile – nam se čine skoro nemogućima.

To ne znači da bi ljevica trebala potpuno ignorirati problem kolektivnih identiteta, niti predati politike identiteta koje se tiču emancipacije ugroženih i obespravljenih grupa liberalima ili čak desnici. Ona u svojim rukama ima snažan argument, jer emancipacija koju obećava liberalni kapitalizam jest samo prazno obećanje – bez obzira radilo se o emancipaciji žena ili emancipaciji manjina – upravo zato što je to obećanje dato u nejednakom klasnom društvu. Samo u društvu materijalne jednakosti svih, emancipacija, uključujući tu i poštovanje osnovnih ljudska prava, može dobiti priliku za puno ostvarenje.

To što sam rekao možda dobro zvuči, ali u realnosti vidimo poteškoće da se od tog uvida napravi konkretna politička strategija; odnosno da se taj plan napravi politički operabilnim. I u tome je sva kriza ljevice. Mi nećemo ovaj razgovor završiti s pozivanjem na apstraktne slogane, poput onih da je samo ljevica ta koja može spriječiti katastrofu, da je samo ljevica ta koja će dovesti do istinske slobode i demokracije, da bez ljevice završavamo u krizi i katastrofi kapitalizma… Istina, govorimo, ali istina sama nam ne daje konkretnu uputu za djelovanje. I mi sebi to teško priznajemo. Sloganima prikrivamo svoju nemoć, kao i činjenicu da je dio ljevice odustao od borbe koja bi radikalno mijenjala sistem u kojemu živimo. I to doista nije pitanje individualnog pozicioniranja ili izbora u smislu pristajanja ili nepristajanja na sistem u kojem živimo. To je pitanje kolektivne organizacije koja nepristajanju daje politički oblik; to znači da ona podriva i napada postojeći sistem i, u slučaju pobjede, na njegovom mjestu gradi konkretnu promjenu.

Obzirom da ti već dugo vremena radiš pri akademiji, mogli bismo nešto reći i o „neoliberalizaciji“ akademskog rada i univerziteta. Svjedoci smo tomu da se akademski rad već dugo vremena „neoliberalizira“ te da je tzv. „kvantitativna metrika“ dovela do hiperprodukcije „hiperspecijaliziranog znanja“, dok je s druge strane na univerzitetima sve manje mišljenja. Kako s time izaći na kraj?

Suradnja i komunikacija univerziteta, ulice i tvornice činila je eksplozivni koktel šezdesetih i sedamdesetih godina. U posljednjih 40-ak godina univerziteti često predstavljaju privilegirano mjesto na kojemu je i dalje moguće razvijati marksističku viziju besklasnog društva. Na taj je način kapitalizam neutralizirao opasnost lijeve radikalne misli. On ju je također neutralizirao time što je onima koji uspijevaju naći radno mjesto na univerzitetima, a njih je sve manje, ponudio određeni lifestyle; to jest da žive život srednjoklasne buržoazije a da uz to zadrže divne i moralno opravdane poglede na svijet koje mogu čak i slobodno izražavati unutar zidina univerziteta. Takvoj ponudi teško da se bilo tko mogao oduprijeti. Međutim, ako želimo biti nešto kritičniji – a ja ovo svakako govorim i iz pozicije autokritike – takvo što ne može sakriti slabost akademskog diskursa. Sama mašina neoliberalne akademije je podjarmila brojne intelektualce, te ih tako i prisilila da pristanu na njezin način funkcioniranja kako bi zadržali svoje privilegije u svijetu koji im ne nudi mogućnost da izvan akademije očuvaju socijalni standard i status. To je vrlo konkretna analiza naše akademske pozicije koja mi je poznata iz mog akademskog života u Velikoj Britaniji. I kada govorimo o pristajanju, govorimo o tome da su mnogi predavači i istraživači pristali na tzv. „učinkovitu“ produkciju. Pristali su na, kako si rekao, hiperprodukciju hiperspecijaliziranog znanja te na projektni tip istraživanja. Ili su s druge strane pristali na određene administrativne uloge koje nas sve više udaljuju od univerziteta kao mjesta ne samo proizvodnje radikalnih ideja nego i radikalnih subjekata.

Ne postaje li tako univerzitet mjesto tzv. „nezavisnih eksperata“?

Tako je! Akademija je postala izvor tzv. „nezavisnih eksperata“. U sistemu u kojemu postoje politički eksperti koji nas reprezentiraju (jer običan narod, kažu, nema šta tražiti u vlasti i pri vlasti, osim samo birati između ponuđenog), također imamo i eksperte za različite domene. Vidimo hiperinflaciju ekspertiza koje su daleko od tzv. „objektivnog znanja“. Naravno da se tu radi o hiperpolitiziranoj društvenoj ulozi. Čim upalite TV i vidite nekog ekonomistu na njemu, postane vam vrlo brzo jasno koje pozicije on zastupa i zašto ih zastupa, te na koje načine je moguće medijski manipulirati masama. Tako su nam rekli da je ekonomija toliko složena da običan čovjek nema tu šta da misli, a kamoli šta da kaže. Time su od ekonomije koja je temeljno političko polje stvorili nezavisno polje „objektivnih zakona“ kako bi zamaglili sveopću eksploataciju svojih društava. Danas eksperti ne koštaju puno, i to je za ozbiljne kapitaliste smiješna cijena s kojom ostvaruju političku podršku programu koji se svodi na povećanje profita i njegovo odnošenje van dosega institucija i javnosti. Nikada kapitalizam nije imao tako dobru poziciju i nikada tako snažno ideološko opravdanje enormnog bogaćenja. Uistinu je spektakularno da možete u privatne džepove staviti toliki profit i da vam ga nitko ne može uhvatiti, a da s tim profitom možete direktno utjecati na društvene i političke procese. U tom smislu, da, doista nikada nije bilo bolje – ali samo za kapitaliste! Vidjet ćemo koliko dugo će trajati ova bjesomučna zabava, jer pad će se sigurno dogoditi. Pitanje je samo – kao što nam govori i Komunistički manifest – da li će doći do utopijskog prevrata ili će taj pad ujedno značiti našu zajedničku propast.

Razgovarao: Darko Vujica, Prometej.ba