Iskrcavanje u Normandiji 6. lipnja 1944: od današnjeg mita do povijesne istine

Trijumf mita američkog oslobođenja Europe

U lipnju 2004, u vrijeme 60 godišnjice (prvi put okruglog broja proslavljanog u XXI stoljeću) savezničkog iskrcavanja u Normandiji, na pitanje “koja je, po vama nacija, koja je najviše doprinijela porazu Njemačke” IFOP (Insitut français d'opinion publique, Francuska agencija za javno mnijenje, za statistiku i za tržište, prim prev.) dala je potpuno suprotnu verziju, od one koje je dobila u svibnju 1945: to jest 58 i 20% za Sjedinjene Države i 20 i 57% za SSSR. Od proljeća do ljeta 2004. neprestano se bombardiralo javno mnijenje o tome kako su se američki vojnici od 6. lipnja 1944. do 8. svibnja 1945. probili kroz “Zapadnu” Europu, kako bi joj vratili slobodu, koju joj je ukrao njemački okupator i kojoj je prijetilo napredovanje Crvene Armije prema zapadu.

(Jasna Tkalec – advance.hr)

 

U odnosu na SSSR, žrtve tog “toliko spektakularnog preokreta (postotaka) tijekom vremena, nisu uopće postavljale takvo pitanje. Godina 2014. (70 godišnjica) obećava još gore odgovore u odnosu na “Saveznike” u Drugom svjetskom ratu, dok je u pozadini svega još i grubo vrijeđanje zbog ruskog svojatanja Ukrajine i ostalog.

Opisana je legenda narasla sa američkom ekspanzijom po europskom kontinentu, koju je planirao Washington već 1942. i koja je ostvarena uz pomoć Vatikana, koji je tutor katoličkih krajeva europskog kontinenta i koji upravlja od prije II svjetskog rata, za vrijeme II svjetskog rata kao i nakon njega u odnosu na mišljenje “sferom interesa Zapada”. Ta je kampanja vođena zajedno i u konkurenciji s Njemačkom federalnom republikom (a potom sa ponovo ujedinjenom Njemačkom), opisani prodor na istok dobio je frenetičan ritam nakon pada Berlinskog zida (1989): u prah su se pretvorili “ratni ciljevi”, koje je zahtijevala Moskva u srpnju 1941. i što je postigla 1944. (povratak teritorija iz 1939-1940) i 1945. (stjecanje sfere utjecaja, koja je predstavljala nekadašnji “sanitarni kordon” srednje i istočne Europe, odnosno stari njemački put za napadanje Rusije).
Američki je projekt tako brzo napredovao, da je Armand Bérard, diplomata iz Vichyja i, nakon Oslobođenja, savjetnik ambasade u Washingtonu (prosinac 1944.) i u Bonnu (kolovoz 1949.), u veljači 1952., prorekao: “suradnici starog kancelara (Adenauera) smatraju općenito da će onoga dana kad Amerika bude u stanju da gurne u prvi red nadmoćnu silu, SSSR pristati da napusti teritorije srednje i istočne Europe, kojima sada gospodari”. Predskazanja, tada zapanjujuća “Kasandre” Bérarda nadiđena su u mjesecima svibnju i lipnju 2014.: nekadašnjem SSSR, svedenom na Rusiju 1991., prijete danas s ukrajinskih vrata.

Ideološka hegemonija “Zapada”, koja prati ovaj Drang nach Osten (Nalet na Istok) bila je potpomognuta tijekom vremena, koje je proteklo od Drugog svjetskog rata. Prije “Sloma” Francuske u II svjetskom ratu “francusko javno mnijenje” dalo se “prevariti od ideoloških kampanja”, koje su pretvorile SSSR u vuka, a treći Reich u janje. Velika štampa, u vlasništvu financijskog kapitala, raširila je uvjerenje da će napuštanje čehoslovačkog saveznika dovesti do trajnog mira.

“Aneksija ovog tipa bit će i samo uvod u rat, koji će postati neizbježan, a jednom kad prođu njegovi užasi, Francuska će riskirati da doživi najveći poraz, komadanje i dovođenje u vazalski položaj onog što bude još ostalo od njenog nacionalnog teritorija kao države, koja je tobože nezavisna”, upozorio je tjedan dana prije Minhenna, još jedan od stručnjaka generalštaba, koji je igrao ulogu druge Kasandre u francuskoj vojsci. Prevarena i izdana od vlastitih elita “Francuska je doživjela prorečenu sudbinu, a njeni radnici i namještenici, koji su morali podnijeti da im plaće budu smanjene za 50% od prijašnjih plaća, izgubili su po 10-12 kg po osobi od 1940. do 1944. i tada su manje bili podložni “ideološkim kampanjama”.
Oni su shvatili ratnu stvarnost sigurno kasnije u odnosu “na dobro upućene sredine”, ali su kroz sve duži broj mjeseci pratili na geografskom atlasu i na mapama kolaboracionističke štampe razvoj “Istočnog fronta”. Shvatili su da SSSR, koji je od srpnja 1941. uzalud tražio otvaranje Zapadnog fronta, kako bi olakšao vlastito mučeništvo, sam snosio svu užasnu težinu rata. “Entuzijazam” koji je kod njih izazvala vijest o anglo-američkom iskrcavanju u Sjevernoj Africi (8. studenog 1942.) se “ugasio” idućeg proljeća: “Danas su sve nade upućene Rusiji, čiji uspjesi ispunjavaju radošću cijelo stanovništvo (…) Svaka propaganda Komunističke partije je beskorisna (…) jer je isuviše laka usporedba nerazumljive neaktivnosti jednih i herojskih podviga i akcija drugih, što sve sprema teške dane za one koji su zabrinuti zbog boljševičke opasnosti”, priznavao je jedan izvještaj iz travnja 1943. za BCR (Bureau Central de rensegnements et d'Action, Središnjem francuskom uredu za informiranje, prim.prev.).

Ukoliko je zavesti generacije, koje su čuvale uspomenu na ratni sukob, bilo složen zadatak, njegovo primjenjivanje je danas vrlo lako. Na postupan nestanak svjedoka i učesnika nadovezalo se propadanje radikalnog radničkog pokreta. Komunistička partija Francuske, “partija streljanih”, naširoko je informirala i to kroz dugo vremena, mnogo šire od vlastitih redova, o stvarnosti tog rata. To je danas argument, koji se nerado načinje u vlastitoj kući te u vlastitoj štampi, koja je također na putu da nestane, osjećajući se krivom za “staljinističku” prošlost, koja je bila istovremena s Pokretom Otpora.

Dominantna ideologija, oslobodivši se ozbiljne prepreke, ostvarila je vlastitu hegemoniju i na ovom polju, kao i na ostalim poljima. Akademski krugovi više ne pružaju otpor (štoviše oni se pridružuju) trovanju, koje vrši štampa, ona pisana kao i audiovizualna ili pak filmovi. U međuvremenu priprema i ciljevi 6. lipnja 1944. nisu osvjetljeni ni filmom “Spasite vojnika Ryana”, a niti dugačkim dokumentarnim filmom “Apokalipsa”.

Pax Americana u očima Armanda Bérarda u srpnju 1941.

Daleko prije “preokreta” kod Staljingrda (siječanj-veljača 1943.) francuske su elite shvatile američke posljedice vojne situacije “divljeg otpora (…) ruskog vojnika”. To svjedoči izvještaj iz polovice srpnja 1941. generala Paula Doyena, predsjednika francuske delegacije pri Njemačkoj Komisiji za primirje u Wiesbadenu, a koji je ustvari napisao njegov diplomatski suradnik Armand Bérard:

Blitzkrieg (munjeviti rat) je mrtav. “Tok operacija” osporava ono što su predviđali “vođe Trećeg Reicha (koji…) nisu bili predvidjeli tako divljački otpor ruskog vojnika, ni tako strastveni fanatizam stanovništva, niti tako iscrpljujući gerilski rat u pozadini, niti tako ozbiljne gubitke, niti toliko velik prostor pred invazorom, ni tako ozbiljne poteškoće u snabdijevanju i u komunikacijama.
Gigantske borbe tenkova i aviona, nužnost, kod nepostojanja vagona sa prikladnom razdaljinom među kotačima, da se osigura prijevoz po cestama u strašno lošem stanju i to na više stotina kilometara, kao i teškoće, koje iz toga proizlaze za njemačku vojsku, utrošak materijala i benzina, što opasno ugrožava nenadomjestive rezerve goriva i guma. Znamo da je njemački generalštab predvidio rezerve benzina za tri mjeseca.

Neophodno je da mu tromjesečna ratna kampanja omogući da nadvlada sovjetski komunizam, da uspostavi red u Rusiji pod novim režimom, da izloži eksploataciji sva prirodna bogatstva zemlje, a naročito energetska ležišta na Kavkazu. Jer nimalo ne brinući se za to, što će sutra jesti, Rus pali bazukama vlastitu žetvu, diže u zrak vlastita sela, uništava vlastita prijevozna sredstva, sabotira vlastite fabrike”.

Rizik njemačkog poraza (nadugačko opisan od Bérarda), prisiljavao je gospodare Francuske da stave na šahovsku ploču još jednog zaštitnika “kontinentalnog” imperijalizma, kojeg su izabrali nakon “Pomirenja” godine 1920. Taj zaokret će se pokazati neizvodivim “sljedećih mjeseci”, neizbježnim prelaskom njemačke hegemonije na američku. Jer će “Sjedinjene Države, koje su već bile pobjednice u ratu 1918, još više to postati u sadašnjem ratnom sukobu. Njihova ekonomska moć, njihova civilizacija, broj njihovih stanovnika, njihov rastući utjecaj na svim kontinentima, slabljenje europskih država, koje bi se mogle natjecati s njima, dovodi do toga da, ma što da se desi, da će svijet morati, u decenijama koje nailaze, biti podložan volji Sjedinjenih Država”.

Bérard je dakle opažao već od srpnja 1941., tko će biti budući ratni pobjednik, a to su sovjeti – koje je Vatikan malo iza toga prepoznao također kao takve – te je shvatio da će se oni iscrpiti u ratnom sukobu u svojstvu “jedinog pobjednika”, u korist “ekonomske moći”, koju će razviti onaj drugi pobjednik u ovom ratu, kao i u onom prethodnom, putem primjene “periferne strategije”.

“Periferna stratgija” i Pax americana protiv SSSR-a

Sjedinjene Države, koje nikada nisu bile pod stranom okupacijom, niti doživjele ikakva razaranja nakon pokoravanja poljoprivrednog juga zemlje (robovlasničkog) industrijskom Sjeveru, upotrebljavale su vlastitu stalnu vojsku za misije koje su bile kolike bezdušne toliko i pogodne, prije (i eventualno počevši od) imperijalističke ere: bilo je to likvidiranje domorodačkog stanovništva, pokoravanje slabih susjeda (latinoameričko “dvorište”) ili su služile za unutarnju represiju. Za imperijalističku ekspanziju, kako je zahtijevao slavitelj imperijalizma Alfred Mahan – trebalo je bez ograničenja razviti mornaricu – a istim su se preporukama još obilnije služili kad se radilo o nasljednicima mornarice, avijaciji.

Ali skromnost pješadijskih vojnih snaga činila ih je neprikladnim za europski sukob. Kad su jednom postigli pobjedu preko treće zemlje, koja je poslužila kao snabdjevač “topovskim mesom”(canon fodder) američke oružane snage su se kasnije razvile, ojačale i raširile, kako se to dogodilo od proljeća 1918. po teritoriju, koji je trebalo kontrolirati: krenule su navodno iz pomorskih i zrakoplovnih stranih baza, onih u sjevernoj Africi, a tamo su se pridružile u studenom 1942. britanskim snagama.
Trojni savez (Francuska, Engleska, Rusija) iz 1914. podijelio je vojni angažman, pomaknuvši se na kraju i opteretivši, s obzirom na rusko povlačenje, najviše Francusku. Ovoga puta tu je ulogu morao preuzeti sam Sovjetski Savez, sada u američkom ratu koji, prema tajnoj studiji iz prosinca 1942. Komiteta zajedničkog generalštaba (Joint Chiefs of Staffs, JCF) su ovi sebi postavili kao pravilo, da “ignoriraju primjedbe, što se odnose na nacionalni suverenitet” stranih zemalja. Godine 1942 -1943 JCS :1) o sukobu u tijeku (i onom prethodnom) je zaključio, da će sljedeći rat imati kao kičmu američko strateško bombardiranje kao jednostavno “sredstvo američke politike, međunarodnu vojnu silu”, koja će imati podređene zadatke”, i 2) povećanje bez kraja i konca i to univerzalno, spiska baza u poslijeratnom razdoblju, u koje će biti uračunate kolonije “saveznika”(JCS 570). Ništa neće omogućavati “da podnosimo restrikcije naše sposobnosti postavljanja i operiranja vojnih aviona u i iznad izvjesnih teritorija pod stranim suverenitetom”, odlučno je određivao general Henry Arnold, zapovjednik avijacije u studenom 1943.

“Hladni rat” koji je od SSSR-a napravio “sovjetsko čudovište”, razdijelio je ove izljeve o taktici, što je podređivala upotrebu “topovskog mesa” (momentalnih) saveznika, od ciljeva “američkih strateških bombardiranja”. U svibnju 1949., kad je potpisan Atlantski pakt (4. travnja) Clarance Canon, predsjednik za Financije parlamentrnog doma (House Committee on Appropriations) jako je hvalio “teške skupe bombardere, sposobne da ponesu atomsku bombu, koji bi miogli u tri tjedna pretvoriti u prah i pepeo sve sovjetske vojne centre” i izrazio je radost zbog “doprinosa koji mogu dati naši saveznici”(…) pozivajući mlade ljude nužne za okupaciju neprijateljskog područja, pošto ono bude demoralizirano i uništeno od naših zračnih napada” (…) Slijedili smo sličan plan za vrijeme posljednjeg rata”.

Američki historičari Michael Sherry i Martin Sherwin su to pokazali: SSSR je bio vojno sredstvo pobjede, simultano budući cilj osvajačkih ratova – a ne Reich, službeno predstavljen kao neprijatelj “Ujedinjenih Nacija”. Shvaća se zašto je to tako čitanjem historičara Williama Applemana Willimsa, jednog od osnivača (progresističke) američke “revizionističke škole”. Njegova teza o “rusko–američkim odnosima “od 1781 do 1947” (1952) pokazuje da američki imperijalizam ne podnosi nikakva ograničenja vlastite sfere svjetskog utjecaja te da je “Hladni rat” nastao 1917., a ne 1945-1947, te da je imao ekonomske, a ne ideološke temelje, i da je američka rusofobija potjecala iz imperijalističke epohe. “(Rusko – američki) savez je kukavički i neformalan (…) i bio se razbio oko prava na prelazak ruskih željeznica kroz južnu Manđuriju” i kineski istok “između 1895 i 1912”.
Sovjeti su se drznuli iskoristiti vlastitu Alibabinu špilju, oduzevši američkom kapitalu svoju ogromnu teritoriju (22 milijuna kvadratnih kilometara). Eto što je rodilo “kontinuitet između Theodorea Roosevelta i Johna Haya i Franklina Roosevelta prešavši preko Wilsona, Hugesa i Hoovera, u američkoj politici na Dalekom istoku” – ali i u Africi i u Europi, i na drugim privilegiranim poljima “oko podjele svijeta i oko reputacije koju će uživati u svijetu” i koju Amerikanci neprekidno obnavljaju od 1880-1890.

Washington je pretendirao da izvede tu “podjelu-reputaciju” isključivo na osobnu korist , i s tog je razloga Roosevelt stavljao veto u svakoj diskusiji između Staljina i Churchilla, kad se radilo o podjeli “interesnih zona”. Prekid neprijateljstava imao mu je osigurati vojnu podjelu, koja ga ništa ne bi koštala, budući da se njegov veliki ruski suparnik nalazio u zaista žaljenja vrijednom stanju, potpuno razoren od njemačkog napadaja.

U veljači i u ožujku 1944., milijarder Harriman, ambasador u Moskvi od 1943., pozivajući se u dva izvještaja napisana na osnovu izvještaja “ruskih” službi, obraćajući se State Departmentu (“Neki aspekti sadašnje sovjetske politike” i “Rusija i Istočna Europa”) tvrdi da se Rusija treba smatrati “osiromašenom ratom i u potrazi za našom ekonomskom pomoći”(…), što treba biti jedan od naših glavnih pokretača za političko djelovanje u skladu s našom politikom” te je mislio da ona neće imati snage da proširi svoje granice na istok, koji će uskoro također postati američki. Sovjetski Savez zadovoljit će se američkim obećanjima da će mu se dati pomoć, a to će omogućiti “izbjegavanje stvaranja utjecajne zone Sovjetskog Saveza u istočnoj Europi i na Balkanu”: To su predviđanja iz kojih proizlazi preveliki optimizam, budući da SSSR nije nikada odustao, da sebi osigura izvjesnu zonu utjecaja.

Pax Americana s francuske strane zone utjecaja

1. Sinarhijski planovi mira (Planovi mira za zajedničko vladanje)

Ta “financijska” poluga bila je koliko na Zapadu, toliko i na Istoku “jedno od najefikasnijih oružja kojim smo raspolagali, da bismo utjecali na europske političke događaje u smjeru u kojem smo željeli”. (Foreign Relations of the United States 1944, IV, Europa, str. 951).

Viđenje ovakve Pax americana sinarhijskih (u zajedničkom upravljanju prim. prev) visokih financijskih krugova francuskog imperijalizma, koji su bili jako dobro predstavljeni preko mora – Lemaigre-Dubreuil, vlasnik ulja Lesieur (i naftnih kompanija) kao i predsjednik banke u Indokini Paul Baudouin, te posljednji ministar vanjskih poslova Reynaud i prvi Pétenov ministar itd. – natjeralo ih je da počnu pregovarati aktivnije od drugog tromjesečja 1941. s finacijskim stručnjakom Robertom Murphy, specijalnim izaslanikom Roosevelta u Sjevernoj Africi. Budući prvi savjetnik vojnog guvernera u američkoj okupacionoj zoni u Njemačkoj i jedan od šefova službe informacija, ratnog Office of Strategic Services (OSS) pri Central Inteligence Agency od 1947., Murphy se tom prilikom bio nastanio u Alžiru prosinca mjeseca 1940. godine.
Taj integralistički katolik pripremao je iskrcavanje Sjedinjenih Država u Sjevernoj Africi, odskočnoj dasci za okupaciju Europe , koja je imala započeti s francuskog teritorija u trenutku u kojem se SSSR pripremao iskoračiti iz vlastitih granica iz godine 1940-1941 , kako bi oslobodio okupirane zemlje. Ti su tajni pregovori vršeni izvan okupirane zone, unutar “imperija” preko “neutralnih” hitlerovaca Salazara i Franca, vrlo osjetljivih na američke sirene, na Švicarce i na Šveđane, te su radili preko Vatikana, koji je bio jako zabrinut već 1917-1918 za osiguravanje pristojnog mira za pobijeđeni Reich. Na čekanju do kraja rata, uvrstili su od 1942. planove za “okretanje fronta” protiv SSSR-a, što je izbilo na javu još prije njemačke kapitulacije, ali nije dobilo pun značaj sve do 8-9 svibnja 1945.

Pregovarajući o neposrednim trgovinskim poslovima (u sjevernoj Africi) kao i o onim budućim (poslovima metropole kao i kolonijalnim poslovima nakon Oslobođenja) s velikim sinarhistima Washington je računao s njima, kako bi isključio De Gaullea, kojeg su podjednako mrzile obje strane. No nikako to nije bilo zbog toga što je ovaj bio neka vrsta nepodnošljivog vojnog diktatora, kako to govori jedna dugotrajna legenda i jer ga je takvim vidio demokratski Roosevelt.

De Gaullea su obje strane mrzile jer je on, makar bio ili se pretpostavlja da je bio reakcionaran, ipak svoju veliku popularnost i svoju veliku snagu dugovao unutarnjem Pokretu Otpora u zemlji (i to prvom redu komunista): i s tog naslova je smetao posvemašnjoj dominaciji Sjedinjenih Država, dok bi jedan “Vichy bez Vichyja” stavio na raspolaganje osramoćene partnere u očima naroda, dakle pokorne “perinde ac cadaver” (kao da su leš) za američka naređenja. Ta američka formulacija, koja je na kraju bila osuđena na neuspjeh s obzirom na opći odnos snaga, pa i onih francuskih, imala je sukcesivno kao svoje junake, od 1941. do 1943. cagoulards (teroriste fašističkog uvjerenja, prim. prev) iz Vichyja Weyganda, Darlana i zatim još i Girauda, priznate šampione vojne diktature, a isti su bili baš reprezentativni i po ukusu Washingtona odnosno vrlo pogodni za te strance, pobornike slobode vlastitih kapitala i za postavljanje pomorskih i avionskih baza.
Prestrašeni ishodom bitke za Staljingrad, sami francuski financijeri smjesta su poslali u Rim njima potpuno vjernog Emmanuela Suharda, koji je od 1926. bio već sredstvo za ostvarivanje njihovih planova likvidacije Republike.

Taj kardinal-nadbiskup (Reimsa) bio je Cagoul (fašistički terorist), koji je u travnju 1940. oportunistički likvidirao svog prethodnika Verdiera, te je baš on bio pozvan u Pariz u svibnju, smjesta nakon njemačke invazije (10. svibnja): njegovi mandatari i Paul Reynard, suučesnik u puču, koji se spremao, odnosno u državnom udaru Pétain-Laval, poslali su ga Madrid 15. svibnja, da bude kod Franca, kako bi započeo pregovore o “Miru” (kapitulaciji) sa Reichom. Suhard je dakle bio ponovo zadužen da pripremi, u očekivanju Pax americana pregovore s novim starateljem: morao je zamoliti Pia XII da “Washingtonu” postavi preko Myrona Taylora, bivšeg predsjednka US Steela, i od ljeta 1939. ličnog predstavnika Roosevelta “bliskog papi” sljedeće pitanje:
“Ukoliko američke trupe budu morale prodrijeti na francusko tlo da li se on obavezuje da će američka okupacija biti totalna, kako je to bila njemačka okupacija?” , odnosno da će ova isključivati svaku drugu “stranu okupaciju (sovjetsku)”.

Washington je odgovorio da Sjedinjene Države neće biti zainteresirane za budući oblik vlade u Francuskoj i da se obvezuju da neće dozvoliti da se komunizam ustoliči u zemlji”.

Buržoazija, zabilježio je jedan obavještajac BRCA krajem srpnja 1943. “ne vjerujući više u njemačku pobjedu računa (…) na Ameriku, kako bi izbjegla boljševizam. Nestrpljivo čeka anglo-američko iskrcavanje i svako njegovo kašnjenje čini joj se kao izdaja”. Ovaj je refren bio neprekidno ponavljan sve do operacije “Overlord”(iskrcavanja prim. prev.) .

…protiv nada naroda
“Francuskom buržuju koji je (uvijek) smatrao američkog ili britanskog vojnika da je prirodno što mu stoje na raspolagnju u slučaju boljševičke pobjede” RG (Renseignement généeraux, Obavještajna služba Nacionalne policije, prim. prev.) suprotstavljali su od veljače 1943. “proletera” koji je likovao: “strahovanja da će vidjeti svoju Pobjedu poništenu i otetu od međunarodnih financijskih moći umanjena su padom Staljingrada i općim napredovanjem sovjeta” (pismo prefekta Mueluna od 13. veljače 1943.) .

S te strane jed i gnjev protiv vojnog zapovijedanja anglosaksonaca u ratu protiv sila Osovine još je više porastao izazvan njihovim zračnim ratom protiv civila, zajedno s onima iz “Ujedinjenih nacija”. “Američka strateška bombardiranja” prekinuta 1942., pogađala su stanovništvo, ali su pošteđivala Konzerne (industrijske komplekse) partnera, a predvodio je IG Farben, kako je u studenom naveo “jedan veoma važan Šveđanin, koji je bio u vrlo bliskim vezama s “kemijskim gigantom”, po povratku sa službenog puta po Njemačkoj”: u Frankfurtu “tvornice nisu pretrpjele ništa”, a u Ludeigshafenu “šteta je neznatna”, a u Leverkusenu “tvornice IG Farbena (…) nisu bombardirane”.
Ništa se nije promijenilo do 1944., kada je velik izvještaj iz ožujka o “bombardiranju angloameričke avijacije i reakcije francuskog stanovništva” optužio učinke tih “zračnih udara ubilačkim i neefikasnim”: od 1943. indignacija je rasla tako da je uzdrmala i samu bazu uskoro očekivane američke kontrole tog teritorija. Od rujna 1943. postali su intenzivniji napadi na periferiju Pariza, na koju su “bombe bile bacane kao slučajno, bez preciznog cilja i bez imalo brige da se spasu ljudski životi”. A zatim je došao red na Nantes, na Strasburg, La Bocca, Annecy, a potom na Toulon, koji je “doveo do vrhunca bijes radnika na Anglosaksonce”: uvijek iste pogibije radnika i malo ili uopće ništa pogođenih industrijskih ciljeva.

Operacije su predstavljale uvijek ratnu poštedu u korist Nijemaca, kao da su se Anglosaksonci “bojali da vide kako rat prebrzo završava”. Tako su još uvijek u zrak stršale visoke peći s razaranjem od kojih bi se smjesta paralizirala prerađivačka industrija, jer bi uzmanjkalo sirovina”. Širilo se “vrlo opasno mišljenje/…/ u izvjesnim dijelovima radničkog stanovništva, koji su teško propatili zbog zračnih udara. A to je mišljenje bilo da anglosaksonskim kapitalistima nije krivo što uništavaju trgovačku konkurenciju i, istovremeno, što desetkuju radničku klasu, kako bi je bacili u stanje očajanja i bijede, tako da bi ona poslije rata bila znatno oslabljena u postavljanju socijalnih zahtjeva.

Bilo bi uzaludno skrivati da se francusko mnijenje, već od nekog vremena, prilično ohladilo u odnosu na “Anglosaksonce” koji se uvijek povlače kad se radi o “obećanom iskrcavanju”(…) Francuska neizrecivo pati (…) žive snage zemlje se troše i to brzinom, koja se uvećava svakoga dana, a povjerenje u saveznika zadobija padajuću krivulju (…) Poučeni okrutnom zbiljom činjenica najveći dio radnika polaže sve svoje nade u Rusiju, čija je vojska, po njihovom mišljenju, jedina u stanju da u skoroj budućnosti slomi otpor Nijemaca” (Informacija od 15. svibnja 1944).
Dakle u atmosferi jeda i bijesa na “saveznike” koji su tako popustljivi prema Reichu, već prije i nakon 1918., došlo je do iskrcavanja 6. lipnja 1944. Razbješnjenost i sovjetofilia narodnih masa su se zadržale dajući Komunističkoj partiji Francuske odjek koji je zabrinjavao nastajuću degolističku državu: “iskrcavanje je oduzelo propagandi KP Francuske dio njezine širilačke snage”, ali “toliko dugo vrijeme, koje su anglo-američke oružane snage upotrijebile da se iskrcaju na francusko tlo, bilo je iskorišteno kako bi se pokazalo, da je jedino ruska vojska bila u stanju efikasno ratovati protiv nacista. Poginuli te razaranja i bol, koju je bombardiranje izazivalo, poslužili su kao pogodni elementi za propagandu, koja je pretendirala da pokaže kako se Rusi tuku tradicionalnim metodama i ne upliću u to civilno stanovništvo”. (KP Greneblea)

Pomanjkanje simpatija koje se pokazalo ispočetka u odnosu na američku zonu utjecaja, održalo se od oslobođenja Pariza sve do kraja rata u Europi, kako to pokazuju ispitivanja Ifopa poslije oslobođenja Pariza (“od 28. kolovoza do 2. rujna 1944”) i od mjeseca svibnja 1945. prema nacionalnim izvještajima. Bio je to kraj rata, u početku sve više, a na kraju brutalno opresivan. Jako je važno podsjetiti se:
– da je nakon bitke u Ardenima (prosinac 1944-siječanj 1945), ustvari jedinog velikog napadaja Anglosaksonaca protiv njemačkih trupa (9.000 poginulih Amerikanaca) Vrhovna komanda Wemachta grozničavo pregovarala o predaji “anglosaksonskim vojskama kao i o prebacivanju snaga na istok”. ;
– tako da je krajem ožujka 1945., “26 njemačkih divizija ostalo na Zapadnom frontu” samo u cilju vlastitog evakuiranja “prema zapadu” iz sjevernih luka, “nasuprot 170 divizija, koje su se nalazile na Istočnom frontu” i koje su se borile iz petnih žila sve do 9. svibnja (dan oslobođenja Praga);

– da je američki osloboditelj, koji je zahvaljujući ratu udvostručio svoj nacionalni prihod, izgubio na Pacifičkom frontu i u Europi 290.000 vojnika od prosinca 1941. do kolovoza 1945., a to je broj jednak broju sovjetskih vojnika, koji su poginuli u posljednjim tjednima borbe za Berlin i svega 1% od svih poginulih sovjetskih vojnika u “Velikom domovinskom ratu”, a to je oko 30 milijuna vojnika od ukupno 50 milijuna.

Od 5. lipnja 1944. do 9. svibnja 1945. Washington je na kraju upotpunio ili gotovo upotpunio cijeli sanitarni kordon, koji su engleski i francuski rivali bili izgradili godine 1919. te uspio pretvoriti u krvoločnu zvijer zemlju koju su europski narodi najviše voljeli (isto vrijedi i za francuski narod).

Legenda o “Velikom ratu” zaslužuje iste one ispravke kao i ona o isključivom oslobođenju Europe od strane Amerikanaca.