AUTOR: IVO KOMŠIĆ
Iza leđa izbora za Evropski parlament desilo se da je BiH dobila svoga zastupnika u tom najvišem evropskom tijelu. Četvrta po redoslijedu ispred HDZ-a u Evropski parlament je ušla Željana Zovko. Ona je i formalno i stvarno predstavnica BiH jer je izabrana glasovima iz BiH, tj. predstavlja onaj dio Hrvata koji se svrstavaju po hrvatskom Ustavu u dijasporu, s druge strane, ona je državljanka i funkcionerka BiH, već je predstavljala BiH u inozemstvu kao ambasadorica.
Trebali bismo biti radosni tom činjenicom jer BiH dobija, bez članstva u Evropskoj uniji, članstvo u Evropskom parlamentu. To je izuzetna prilika da se glas naše zemlje čuje u središtu EU i to u periodu kada se država bori za dobijanje kandidatskog statua za ulazak u EU. Možemo biti sigurni da će BiH biti nezaobilazna tema u tijelima EU, sa većim ili manjim napetostima, sa većim ili manjim ogovaranjima, više ili manje na margini, ali će biti tamo.
Vjerojatno je da će svoju kampanju u Evropskom parlamentu Željana Zovko nastaviti u skladu s dosadašnjom djelatnošću, ali je isto tako vjerojatno da će na temi BiH postojati kontrapunkt kao i do sada.
Njen izbor i ulazak u EP, doduše, slabi poziciju HDZ-a u Hrvatskoj, na čijoj listi je bila, jer stranka i njen lider faktički nisu dobili četiri mandata u Hrvatskoj nego tri. Nju nisu birali u Hrvatskoj nego u BiH. Bez ovoga bosanskog mandata HDZ je faktički pretrpio veliki poraz na izborima.
Nije pomoglo ni podizanje bosanskog biračkog tijela za nekoliko puta, nisu pomogle ni olakšice za glasače koji se nisu trebali prijavljivati za glasanje nego su mogli glasati s hrvatskim dokumentima izravno. Faktički su se birački spiskovi krojili na biračkim mjestima. Ali to je problem Izborne komisije Hrvatske, ne bosanski. Pored svega, zastupnica Željana Zovko je jedva prošla, a broj hadezeovih mandata u Hrvatskoj se nije povećao.
Međutim, postavlja se jedno drugo pitanje, važnije od načina na koji se biraju hrvatski zastupnici u BiH. Kako to da je HDZ tako loše prošao u Hrvatskoj?
Nije pomogla ni kancelarka velike Njemačke Angela Merkel, koja je van svih razumnih očekivanja dala otvorenu potporu HDZ-u i njenom lideru Plenkoviću. Djelovalo je nevjerojatno, jer je neprirodno da kancelarka najmoćnije evropske države dođe jednoj, u evropskim razmjerima, minornoj stranci na predizborni skup.
Teško je znati kako se osjećala na skupu stranke koja neprestano reafirmira hrvatski fašizam, koja falsificira antifašističku povijest Hrvatske, pa time i Evrope, koja izjednačava fašiste s antifašistima.
Kako se osjećala uz pjevača koji je puštan na skupu, čije pjesme raspiruju međunacionalnu mržnju, kome je zabranjeno nastupanje u evropskim državama?
Kako je kancelarka mogla podnijeti sve govore koji su izdeklamirani i stranačko druženje s ljudima koji u njenoj državi vjerojatno ne bi mogli uopće javno djelovati? Možda ju je nelagode spasilo to što ih nije razumjela.
Svi principi za koje se bori u svojoj državi i na kojima djeluje pogaženi su prisustvom na tom skupu. Ona je, uostalom, tamo izjavila: ”Nacionalizam pokušava uništiti Evropu i protiv toga se moramo boriti”. Je li bila svjesna pred kim je to rekla i na kojem mjestu?
Nije moguće povjerovati da kancelarka ne zna da stranka koju je podržala ne priznaje presude Međunarodnog suda za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju, da ne zna za udruženi zločinački poduhvat, na čijem čelu je bio Franjo Tuđman.
Kako je moguće da ga je kancelarka poredila sa kancelarom Helmutom Kohlom kada se zna kakvo je mišljenje veliki kancelar imao o Tuđmanu? (Treba se samo prisjetiti scene sa potpisivanja Daytonskog sporazuma u Parizu kada Köhl vadi slušalice iz ušiju u trenutku Tuđmanovog zaključnog govora – samo njega nije slušao).
Sve su to apsurdi politike koja poklekne i stranačke interese stavi iznad ljudskih, iznad onih općih i evropskih. Zna dobro kancelarka da Evropa ne bi mogla ni nastati niti se održati na principima na kojima funkcionira danas HDZ. Sva nastojanja, sva prikrivanja i političke akrobacije bila su uzaludna.
HDZ je osvojio samo tri mandata (plus jedan bosanski), dobila je stranka oko 23% glasova od onih koji su izašli na izbore, a izašlo je tek oko 30%.
Hoće li se kancelarka barem naknadno upitati kakav legitimitet ima stranka i njen lider kojima je dala svoj legitimitet i neosporan autoritet?
Da li će se analitičari u zemlji kancelarke pitati nije li njena podrška stranci, sa cijelim njenim povijesnim naslijeđem, koje je u konačnici ispisao Haški sud, bila kontraproduktivna?
Sve do toga skupa ankete su davale veliku prednost HDZ-u nad ostalim strankama. Kako se ta prednost tako naglo istopila, kako se glasačko tijelo okrenulo prema ljevičarskim strankama i krajnjoj desnici?
Nije li prisustvo kancelarke upravo otrijeznilo hrvatsko glasačko tijelo, nije li ga ona podijelila na jasne ideološke pozicije?
HDZ je ostao negdje između. Pokazala se prava slika hrvatskog društva koje je oštro podijeljeno između rastućeg neofašizma i socijalno-liberalne demokracije.
Ova podjela nije samonikla, nju je forsirao upravo HDZ, godinama, ali i sa Plenkovićem. Desnica je djelo HDZ-a i Plenkovića kao lidera. Ne može se ta košulja tako lako odbaciti kada se jednom navuče.
Međutim, pokazalo se da su i Plenković i kancelarka podcijenili demokratske kapacitete hrvatskog društva koje se ne da svrstati naknadno, nakon 74 godine, na gubitničku stranu u Evropi. Da ne govorimo o onih 70% koji nisu izašli na izbore jer sigurno ne podržavaju hrvatski nacionalizam i neofašizam. HDZ-ovi glasači redovno izlaze na izbore, oni su davno disciplinirani hadezeovom demokracijom, njih, ako treba, unose na glasačka mjesta nosilima.
Ispada da je SDP pobijedio ni kriv ni dužan.
Hrvatski analitičari se nisu bavili niti će se vjerojatno baviti kancelarkom iz poštovanja prema njoj i njenoj zemlji. Uostalom, njena stranka je imala odlučujući utjecaj na međunarodno priznanje Hrvatske. Tko bi to danas dirao?
Međutim, nije moguće ne primijetiti da jedan hadezeov mandat dolazi iz BiH, pripada zastupnici koja se našla u apsurdnoj situaciji. Njen prioritet je, po njenim riječima, evropski put BiH i ravnopravnost naroda kome pripada, u državi koja nije u EU. Ona ostaje osoba apsurda – sjedit će u klupama EP-a u društvu zastupnika EPP-a, odnosno HDZ-a, a zalagati se za drugu državu.
Apsurdu tu nije kraj. Ona će se zalagati za prelazak BiH iz Daytonske faze u Briselsku (opet po njenim riječima), ali na principima HDZ-a koji su u suprotnosti i s Daytonom i s briselskim principima na kojima počiva EU.
To je nerješiv problem i za nekoga s mnogo više političkog iskustva, znanja i lucidnosti. To zalaganje zastupnica Zovko je već demonstrirala u svom prošlom mandatu i pokazala da uopće ne poznaje ono za što se zalaže.
Čini se da Daytonski sporazum nije uopće pročitala i da ne zna koji problemi za BiH proizlaze iz njega. Njoj nije problem entitetska podjela BiH i problemi koji iz toga proizlaze, od političkih do ekonomskih, njoj nije problem entitetsko glasanje u Zastupničkom domu državnog Parlamenta koje obespravljuje Hrvate. Ona ne vidi one institucionalne mogućnosti koje taj Sporazum otvara za blokadu države, a koje obilato koriste Čović i Dodik.
Za nju nije problem kršenje temeljnih prava građana na jednako aktivno i pasivno pravo glasa, što je sankcionirano presudom Suda za ljudska prava iz Strasbourga, a provođenje te presude blokira upravo dvojac Čović-Dodik.
Za nju je problem izbor članova Predsjedništva BiH koji se biraju po važećem dejtonskom Ustavu. Ona ne vidi da Daytonski sporazum nigdje ne uvodi etnički princip u izbore ili u formiranje vlasti.
Ona se zalaže za briselsku BiH, a sve što proklamira je u suprotnosti s briselskim uređenjem Evrope.
Nigdje u Evropi narodi ne štite svoja prava etničkim izbornim jedinicama nego demokracijom, jednakim ljudskim pravima.
Etnički principi su populistički i neprihvatljivi i u jednonacionalnim državama, a kamoli u višenacionalnim.
Evropa se ježi od toga, ona ima iskustvo s tim principom i to iskustvo još nosi u svom kolektivnom pamćenju. (To se, uostalom, pokazalo i u ovim izborima za EP).
Etnonacionalizam vodi ravno u formiranje etničkih država, što u uvjetima BiH vodi direktno u podjelu države.
To zastupnica Zovko ne želi znati, ona ima ciljeve svoje stranke koji su joj prioritet.
Da bi se oni ostvarili, njena stranka mora promijeniti kolektivno pamćenje svojih građana. Ona to čini uporno, na razne načine, koristeći različita sredstva.
Međutim, što se pokazalo? Kada su mislili da su uspjeli, kada su mislili da su dovršili posao, još uz podršku najutjecajnije premijerke u Evropi, pokazalo se da na to nije nasjela hrvatska javnost. Procenti podrške na ovim izborima to najbolje govore. U jednom novom kontekstu moglo bi se zapjevati: ”Još Hrvatska ni propala”.
autograf.hr
