Osoba odgovorna za postavljanje krsta na Zlatištu je nekadašnji kandidat za Zlatnog ljiljana…

Postavljanje improvizovanog krsta na Zlatištu iznad Sarajeva u trenu je izazvalo burne reakcije i osude, uključujući i samih građana Istočnog Sarajeva. Tim povodom portal Fokus.ba odlučio je bh. javnost upoznati s većini malo poznatim detaljima iz života Branislava Dukića, osobe odgovorne za postavljanje krsta na Zlatištu, a priča o njegovom ratnom putu vjerovatno će mnoge iznenaditi. Tekst prenosimo u cjelosti

Piše: Nermin MAHMUTOVIĆ (Fokus.ba)

 

Kada je, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, postavljen na poziciju rukovodioca pripreme motora u Fabrici motora Sarajevo (FAMOS), svi su mislili da je bolesna ambicija netalentiranog i vječno nezadovoljnog tehničkog crtača Branislava Dukića konačno zadovoljena.

 

Niko tada nije mogao ni pretpostaviti da će omalovažavani, često i osporavani Dukić doći u situaciju da smišlja, podmeće i pakuje optužnice za „ratne zločine“ te da će on biti taj koji će za predizborne potrebe preuzeti odgovornost za jutrošnje postavljanje krsta na Zlatištu iznad Sarajeva.

 

A nije sve moralo biti tako, jer Dukić je, tvrde njegove predratne komšije, onako lajav i na svoju ruku, odlučio podržati nezavisnu i samostalnu BiH, sada već davne 1992. godine. „Za razliku od većine građana srpske nacionalnosti koji su Hrasnicu napustili odmah nakon barikada, Dukić je odlučio ostati sa suprugom Mirjanom i sinom Dejanom.

 

Dukićeva bivša zgrada u Hrasnici

 

Odmah je uključen u Civilnu zaštitu i postavljen za komandira Radne jedinice. Bila je to multietnička jedinica, sastavljena od ljudi koji zbog zdravstvenih problema nisu mogli, nisu smjeli ili nisu željeli ići na liniju“, prisjeća se F. R., Dukićev prijeratni komšija iz Partizanske ulice.

 

 

Današnji predsjednik Saveza logoraša RS- a ubrzo se uključio i u rad MZ Hrasnica I, a supruga Mirjana, inače sanitetski radnik, u rad Ratne bolnice, dok mu je brat koji stan nije napuštao do kraja rata zbog lošijeg zdravstvenog stanja bio oslobođen svih obaveza.

 

„Dukića se sjećam jako dobro, jer je bio redovan gost u prostorijama Općine. Nikad od njega nismo tražili da poštuje red, ulazio je koliko god je puta htio i dobio je sve što je tražio za svoju jedinicu. Nismo se bunili ni kada mu je trebao telefon, iako ostalim građanima nismo mogli izaći ususret jer bi u tom slučaju imali kolone onih koji bi željeli provjeriti gdje su njihovi najmiliji“, sjeća se Vahid Muharemović, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora Općine Ilidža.

 

Pripadnici drugih radnih jedinica ubrzo su postali ljubomorni na „Dukićevu jedinicu“. Za razliku od ostalih, koji su najteže fizičke poslove poput cijepanja drva, kopanja ratnog tunela, rovova i tranšea obavljali svakodnevno, „Dukićevci“ su imali osmosatno radno vrijeme, obrok i sljedovanje cigareta, o čemu su ostali mogli samo sanjati, a sve zbog nastojanja da se nagradi njihova lojalnost.

 

Branislav Dukić je ubrzo dobio i kancelariju na korištenje koja se nalazila u neposrednoj blizini kinodvorane FAMOS i kao „rukovodeći organ“ nikad nije imao obavezu obavljati fizičke poslove.

 

„Tom Dukiću je, vjerujte, bilo bolje nego meni u ARBiH. Pitajte Džemu Đulimana, on mu je svaki drugi dan nosio kokoš jer mu je Dukićeva jedinica sagradila šupu. Imao je sva prava i kancelariju, dok smo mi išli na liniju. Danas on ima sve, a meni bolesnom su ukinuli i pravo na invalidninu“, kazao je Alija Zametica, Dukićev nekadašnji komšija.

 

Prema riječima jednog od bivših članova njegove radne jedinice, koji nikad nije želio napustiti svoje prijeratno prebivalište zbog glasina da će završiti na najtežem ratištu u Nedžarićima, Dukić nije stao na izgradnji Đulimanove šupe, već je nakon uvođenja humanitarne pomoći počeo švercati konzerve sa svinjskim mesom. Tadašnji član CZ Općine Ilidža tvrdi da je u ratnom periodu dopremljeno ukupno 15 tona konzervirane svinjetine, koje je proslijeđeno Dukiću i kojem se, nakon toga, gubi svaki trag. Koliko je pripadnicima CZ smetao njegov “uvlakački odnos” pokazuje i izjava člana Radne jedinice, kojom je on rukovodio:

 

„Uvijek se gurao, želeći se dokazati kao kooperativni Srbin. Mi smo u jedinici znali reći da je kandidat za ‘Zlatnog ljiljana’ i da mu on nikako ne može izmaći.“

 

Prilikom posjete Ljubomira Berberovića i Rajka Živkovića Hrasnici Dukić je vidio priliku za ulazak u „visoku politiku“, pa se odlučuje uključiti u konstituiranje Srpskog građanskog vijeća (SGV) BiH. Uskoro je dobio pozivnicu da prisustvuje konstitutivnoj Skupštini SGV-a u Sarajevu, zbog čega mu je tadašnji komandant i apsolutni vojni autoritet na slobodnom području Općine Ilidža Fikret Prevljak izdao propusnicu za prolazak kroz ratni Tunel spasa D-B.

 

Dukić je prisustvovao Skupštini koja je održana u opkoljenom Sarajevu i, iako je imao priliku da bez većih problema napusti područje koje je kontrolirala Armija RBiH, ne čini to i ubrzo se vraća u Hrasnicu.

 

„Branislav Dukić je bio naš aktivist i učestvovao je u radu konstitutivne skupštine. Razumijem građane srpske nacionalnosti koji su uslijed ratnih strahota imali puno problema, pogotovo u Hrasnici, koja je bila ‘teška’ u svakom pogledu, ali nam nikad neće biti jasno zašto se Dukić kasnije odlučio na tako radikalan korak kao što je bijeg preko Igmana. Ono što je slijedilo već i nekako razumijem, čovjek je nakon odlaska na drugu stranu morao promijeniti priču“, kaže jedan od članova SGV-a.

 

I zaista, nijedan od Dukićevih prijeratnih komšija koje smo posjetili u Hrasnici nije mogao pronaći dovoljno dobar razlog koji bi opravdao događaj koji se 11. septembra 1994. desio na Osmicama na Igmanu.

 

„Brojni građani srpske nacionalnosti su tokom rata u Hrasnici imali određenih problema, jer su im lokalni uniformirani kriminalci, pod izgovorom da traže oružje, često upadali u stanove tražeći novac. Kasnije se tome stalo ukraj, međutim, Dukić je posljednji koji bi se trebao žaliti. Njega niko nije dirao, svi smo se trudili zaštititi ga, uostalom, bio je u svom stanu, za razliku od hiljada ostalih građana BiH koji su ubijani, protjerivani, mučeni… Kažu da je mogao otići kad je htio, ali on to nije učinio sve do septembra ‘94, kada je dobio dojavu od SDS-a s okupiranog dijela Ilidže da treba organizirati bijeg vojno sposobnih muškaraca preko Igmana“, kaže komšija F. R.

 

Koliko je to bila „ozbiljno“ pripremljena akcija pokazuje podatak da je tridesetak građana srpske nacionalnosti danima prije pokušaja bijega javno prodavalo kućne stvari, pa čak i stanove.

 

„Jedanaestog septembra 1994. jedinice Vojne policije su, u skladu s ranijom dojavom, pojačale kontrolu svih punktova na planini Igman. Rano ujutro obaviješteni smo da je u rejonu Osmica uočeno i uhapšeno više od stotinu vojno sposobnih muškaraca. Oni su proslijeđeni u pritvor 4. MVB, nakon čega je dio, zbog nedostatka prostora, Tunelom D-B proslijeđen u zatvor Viktor Bubanj u Sarajevu.

 

Ubrzo je postalo jasno da je riječ o dezerterima koji su prekršili Zakon o mobilizaciji RBiH i koji su, uz pomoć trojice podmićenih vozača Centrotransa, autobusima namjeravali otići na okupirani dio teritorije uhodanom švercerskom rutom Tarčin – Kreševo – Kiseljak – Ilidža. U skladu sa zakonskom procedurom, svi uhapšeni su dobili advokata po službenoj dužnosti, nakon čega su izvedeni pred Vojni sud. Koliko mi je poznato, nijedan od uhapšenih nije odslužio kaznu, već su nedugo zatim, posredstvom Crvenog krsta, otišli u razmjenu“, kaže jedan od tadašnjih bezbjednjaka 4. MVB.

 

Među onima koji su odmah upućeni u sarajevski zatvor bio je i Dukić, koji je jedanaest dana nakon pokušaja bijega skinut sa spiska humanitarne pomoći. Već 20. januara 1995, dakle četiri mjeseca nakon pokušaja bijega, Dukić je razmijenjen, što je u potpunoj suprotnosti s onim što je dosad pričao.

 

Spisak humanitarne pomoći iz 1994.

 

Tako je Dukić za beogradske Večernje novosti 2005. izjavio da je uhapšen 18. augusta 1992. te da su ga predstavnici Crvenog krsta „jedva locirali“ nakon što je promijenio četiri „kazamata“ pod kontrolom ARBiH. Za Slobodnu Bosnu je augusta 2006. izjavio da je u kasarnu Viktor Bubanj, zajedno s pedesetak Srba, prebačen početkom 1994, kada je prokopan tunel ispod aerodromske piste. Tek su ga, tvrdi, našli predstavnici Crvenog krsta u jadnom stanju, jer je „imao polomljena rebra, zube, a pokušali su mu i oko izvaditi“. Ipak, 21. augusta 2008. u razgovoru za Dane opet je promijenio priču, pa je ustvrdio da je u „logoru“ proveo 732 dana.

 

Dukić je oduvijek želio biti neko, ali ni u najluđim snovima nije sanjao da će dobaciti do Capitol Hilla u Washingtonu, pričajući američkim kongresmenima „o vlastitom iskustvu“ kada je u pitanju smišljeno i pripremano stradanje srpskog naroda u BiH. To što je tokom agresije na BiH uživao punu zaštitu samo zbog činjenice da je Srbin, Branislavu Dukiću, bolesno ambicioznom kakav jeste, ne predstavlja smetnju da danas bude najglasniji megafon u posljednjem Dodikovom pokušaju da ostane dio vlasti i politike u BiH.

 

Svoju zahvalnost Dukić je iskazao tokom 1993, kad je neposredno pred postrojavanje jedinica 4. viteške brigade ARBiH te uoči dolaska predsjednika RBiH Alije Izetbegovića angažirao svoju je dinicu na uređenju oko kinodvorane FAMOS.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)