Uskoro ništa od ovoga što vidimo, gdje oči odmaramo zelenilom, gdje možemo otići da prošetamo po prirodi, odakle se možemo napiti vode iz ruke i iz česme… ništa od ovoga što smo nekada zvali prirodnim ljepotama, a sada resursima, neće biti naše. Prodat će se, gotovo u bescjenje, podijelit će se zaslužnima na ime zahvalnosti za nešto što su trebali a nisu uradili ili nisu trebali a uradili su, dat će se na korištenje na 33 ili 110 godina nekim, kako se to kaže, stranim investitorima.
Stranci i neznanci
Od tih njihovih investicija okoristit će se – da ne kažem, opilaviti – oni, odnosno svi koji budu imali priliku, a nama će ostati poneka pjesma, ako ikome bude do pjesme, uspomene: “Ovdje je bila livada, ondje šuma, tamo izvor…” i sjećanja: “Sjećaš li se ti kad se ovuda moglo proći bez propusnice…?” “Našom” zemljom širit će se i smijati nam se stranci, “našu” vodu flaširat će i izvoziti zvanci, “našim” olimpijskim i drugim planinama šetati se neznanci i nezvanci; komunicirat ćemo na engleskom jeziku, a Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali razlikovat će se samo po tome ko je jeftinija radna snaga. Našoj djeci će ostati priče, naše priče njima “o dobrim, starim vremenima” i njihove priče o nama, našoj kratkovidosti, sebičnosti, pohlepi i gluposti i sve će naše razmirice dobiti pravo ime: besmislice.
Uskoro će sve ono što je bilo naše, “za šta smo se borili”, od čega i za šta smo trebali živjeti, čime smo trebali raspolagati, upravljati, rukovoditi, što smo trebali gajiti i uzgajati… biti vlasništvo neke od skraćenica (MMF, WB, EBRD, EU…) ili nekog od privatnika. Sve one ljepote koje rijetko ko propusti da spomene “kao prirodne a naše”, biti tuđe i u njima će uživati neko drugi, a mi samo ako platimo kartu/ulaznicu. Baška što će veliki dio naše domovine biti ograđen previsokim zidovima, sa kapijama na kojima će stajati naši a njihovi ljudi, koji će nas mrko (po)gledati i kad iz daljine bacimo pogled prema zidovima jer, ulaznica će biti preskupa da bi je bilo ko od nas mogao platiti.
Kako stvari stoje, uskoro ćemo i mi, a naša djeca sigurno, vrelo Bosne, Une, Drine i Neretve moći vidjeti samo u plastičnoj flaši, a napiti ih se… eh… samo ako ih kupimo u nekom od molova (mall) ili šoping-centara (shopping) jer ni samoposluga, a kamoli granapa više neće biti jer neće biti mahala: umjesto njih blještat će nova, ekskluzivna stambena naselja sa svim sadržajima tako da čovjek neće morati otići ni u drugi dio grada (a ionako će biti isti kao i ovaj), a kamoli države, i bit će potpuno svejedno je li Bosna cijela ili iz tri dijela. Uskoro više neće biti ni mahalaca stoga, čuvajte ove koje još znamo kao kulturno blago i/ili nacionalnu baštinu. U najkraćem, ništa više neće biti kao što je nekada bilo.
Uskoro, imat ćemo pravo, ali nećemo imati slobodu da radimo osim onako kako nam oni kažu, da govorimo osim onako kako je dopušteno i politički korektno: popu se više neće smjeti reći da je pop, a bobu da je bob; mislit ćemo moći samo za sebe, a ako nešto i domislimo to će biti ili kažnjivo ili ćemo, pak, gledati kako da to dobro unovčimo. Neka vam ne bude žao. To se zove napredak. Šta nam je, doista, ostalo? Samo toliko da sagledamo šta, ustvari, prodajemo.
Kako stvari stoje, naša djeca će i Neretvu moći vidjeti samo u plastičnoj flaši
Istinu. Istina je nepostojana, kratkotrajnija od zablude i za većinu ljudi ona je neugodna. A sa neugodnostima se na kraj može izići samo na dva načina: pomiriti se s njima ili ih potpuno ignorirati. Za oba slučaja rješenje je da sebi priuštimo slatke zablude umjesto gorkih istina, usvojimo vlastito mišljenje umjesto istine, potražimo ono što je poželjno, a ne ono što je istinito, od dvije poluistine napravimo laž koja je vjerovatnija od istine, uključimo samo um, a isključimo srce, povjerujemo u očigledno, ustvrdimo da možda mi griješimo, a da su drugi u pravu i predložimo formiranje komisije, počnemo raspravljati o istini i onda se ona pretvori u dogmu, izreknemo istinu nevrijeme ili nevakat ili je, pak, ne izgovorimo na vrijeme i tako je učinimo gorom od laži, jer niti je sva istina za sve ljude i sva vremena, niti su svi ljudi i svako vrijeme za svu istinu, prepadnemo je se i prema njoj budemo krajnje oprezni, zatvorimo vrata svim mahanama, pa će i istina ostati vani, uzmemo sebi slobodu da griješimo vjerujući da ćemo samo tako doći do istine ili, ako ništa od navedenog ne “upali”, zaratimo jer u ratu prva pogine istina.
Stoga, možda i nije loše što istina gotovo više da i ne postoji. Umjesto istine imamo “dobro smišljeno”, “zamjenu teza”, “ono što bi trebalo da bude – a nije”, imamo nešto što je “gotovo isto kao živa istina, ako ne i bolje”, imamo “nevjerovatne stvari”, imamo prijevode i tumačenja, imamo mišljenja, procjene i fizibiliti studije(!)… koji su institucionalizirani kao legitimne, jedine pravovjerne istine, a koji, ustvari, služe samo kao instrument za provođenje volje.
Slobodu. Sloboda je teorijsko-filozofski koncept koji ima onoliko definicija, poimanja i tumačenja koliko je ljudi spremnih da se time bave. Sloboda je, u osnovi, nešto što nam omogućava da uživamo u ostalim stvarima, a koja prestaje tamo gdje nečija drugo počinje. Njena (naj)mlađa sestra, sloboda govora je – što i priliči najmlađoj i najrazmaženijoj djeci – najrazuzdanija, tako da se odnedavno i otvoreni pozivi na ubistvo ili linč smatraju slobodom (govora).
Zdrav razum. Razmišljat ćemo samo kad se isplati, a promišljati samo kad se dooooobro plati. U protivnom… što se bezveze zamarati kad se ne isplati! Napredak. Pojam napredak zamijenjen je pojmovima reforme i agenda. Reforma je, vjerovatno, jedna od najzloupotrebljavanijih riječi ikada. U međuvremenu, obesmišljena je toliko puta i u takvoj mjeri da sumnjam da postoji iko ko doista zna šta bi, uopće, trebala da znači. Jezik. Zvuči li nešto bolje ili manje loše ako se izgovori na stranom umjesto domaćem, bosanskom jeziku? Je li agenda pametnija od dnevnog reda, podsjetnika ili rasporeda, spomenuta fizibiliti studija bolja od studije isplativosti i izvodljivosti ili je, pak, riječ samo o još jednoj ublehi (za ovaj izraz ne postoji sličan u engleskom jeziku) kojoj je vjerovati preče nego vlastitim očima.
Neće ugristi
Pravo i pravdu. Pravo su nam ukrali pravnici. Sada samo oni imaju pravo, a niko od nas više nema nikakvo pravo. Osim da bude u pravu, ali od toga nema nikakvu korist. Osim da je u pravu i da svima može reći: “Jesam li vam rekao…?” Prijatelje. Nažalost, čini mi se da će brzo doći vrijeme kada će čovjek koji traži prijatelja najvjerovatnije nabaviti psa jer pas je jedino biće na zemlji koje te voli više nego što ti voliš sebe. S druge strane, usprkos činjenici da možeš kupiti najljepšeg i najboljeg psa, ali ne možeš kupiti mahanje njegovim repom ako ga gladnog nahraniš, on te za razliku od čovjeka neće ugristi. Osim toga, pogledajte, historija govori o mnogo više vjernih pasa nego prijatelja. (A. Pope 1730)
Neprijatelje. Nekoć su ljudi više voljeli neprijatelja koji im je u oči govorio istinu, nego prijatelja koji ih je lagao i bili su sretni što imaju neprijatelja jer je to bio znak da su se nekada zbog nečega nekome moćnom usprotivili.
Da, i vrijeme. Samo što vrijeme nismo prodali nego prokockali.
Autor: Edin Urjan KUKAVICA
avaz.ba
