Kultura

Integracija, dezintegracija i reintegracija

Jer gospodine političaru, vi i vaša politika ste isključivi krivci zašto je Sarajevo napustilo 150.000 Srba. Vi ste ih prepali. Vi ste ih i otjerali. Ali ne zato što ih volite i brinete za njih. Nego zato što vam treba homogena masa koja će svojim glasovima vama obezbjediti još nekoliko mandata.

 

Piše: Zvonimir Nikolić
Tacno.net

 

Moj prvi izlazak iz Sarajeva nakon rata je bio ujedno i moj prvi poslijeratni službeni put. Zbog nekih najavljenih grupa turista, trebao sam posjetiti Međugorje, a zbog nekih poslova i ugovora Split i Zagreb. Uspio sam izmoliti i direktora da neovisno o tom putovanju, po povratku u Split odem trajektom u Ankonu i posjetim brata kojeg nisam vidio četiri godine a koji je živio tamo od kraja 1992 godine.

Datum putovanja je bio vezan za dogovorene sastanke i određeno je jutro 12. marta 1996 godine. Tek kada sam kupio autobusku kartu i spakovao stvari za put, shvatio sam da je to dan kada se reintegriše Ilidža. Pa sam malo razmišljao i o toj riječi „reintegriše“. Kao nekad davno se integrisala u Sarajevo, pa je neko vrijeme bila „dezintegrisana“ a četiri godine kasnije treba da se ponovo integriše, odnosno reintegriše.

Prije toga su već „reintegrisani“ neki dijelovi grada, 23.02. opština Vogošća, pa 29.02. opština Ilijaš, pa 06.03. opština Hadžići. Ostale su još samo opština Ilidža i moja draga Grbavica. Imao sam priliku na TV gledati kako i  šta su „dezintegrisani“ ostavljali iza sebe, kako su odlazili, palili vlastite kuće, stanove, imanja da ih ne ostave „reintegrisanima“. Ali sve to sam vidio na TV. Nisam ni sanjao da ću to imati priliku vidjeti i vlastitim očima. Jer moj autobus je tog jutra polazio u 8 sati iz Sarajeva a reintegracija Ilidže je trebala početi u 10.00. Možete samo zamisliti mog uzbuđenja što ću nakon četiri godine užasnog rata izaći bar na kratko iz Sarajeva, vidjeti more i uostalom vidjeti i civilizaciju koja je cijelo vrijeme imala i struju i vodu a bogme i hranu.

sa4

Autobus je išao standardnom relacijom koju su zvali „Plavi put“ jer su valjda tim putem plavi šljemovi dovozili u Sarajevo humanitarnu pomoć da nas što duže održe u životu kao topovsko meso i snajperske mete. Sumjam da su ga nazvali „plavi“ jer vodi prema moru ili jer neko navija za Želju.

Gledao sam svih tih 1425 dana opsade Sarajeva kako gore kuće, kako gore stanovi, garaže, automobili, zapaljeni granatama ili mecima sa utvrda oko grada…ali prvi put sam gledao kako ljudi pale svoje vlastito. Skoro čitavim putem prolaska kroz Ilidžu izvijali su se sivo-crni dimovi iznad kuća koje su gorjele, na stambenim zgradama bi negdje sa petog sprata izbijala vatra iz nekog stana a gorjeli su i neki ugostiteljski objekti, prodavnice, čak i klupe…to je kao trebala ostati uspomena koju će dezintegrisani ostaviti iza sebe. Neki su još uvijek iznosili neke svoje stvari i tovarili na kamione, neki su tovarili tuđe, a nas četrdesetak putnika autobusa je svako malo jedno drugom skretala pažnju i pokazivala novu paljevinu. Koliko god sam u sebi razmišljao da mi je drago što će se za nepuna dva sata Ilidža vratiti tamo gdje je uvijek i pripadala, toliko je bilo mučno gledati sve to. Ljudi su odlazili valjda razočarani što će nakon godina borbe da amputiraš dio grada, taj grad potpisima i pečatima biti vraćen tamo gdje je uvijek i bio. Drugi su odlazili jer je takva bila direktiva i propaganda. Onima koji su izdavali direktive nisu bile bitne uspomene onih koji odlaze. Nije im bilo bitno koliko toga je te ljude vezalo za njihova ognjišta. Koliko sretnih, radosnih i tužnih trenutaka su proveli u svojim domovima. Koliko je djece rođeno tu. Koliko je kostiju njihovih predaka na okolnim grobljima. Imali su svoje ljude koji su sistemski tjerali i one koji su htjeli ostati. One koji nisu imali razloga da se plaše. I većina je povjerovala u priče da će tog dvanaestog marta horde ozlojeđenih muslimanskih ratnika i mudžahedina krenuti u osvajački pohod. Da će rušiti i ubijati sve ono što oni nisu uspjeli da ubiju i sruše.

I odlazili su.

sa2

Onima koju su ostali nije falila ni dlaka sa glave. Čak mislim da su bili srdačno dočekani jer su svi znali da su ostali oni čiste savjesti. Oni koji nisu imali čega da se boje.

Sa puta sam se vratio 19. marta. Taj dan je reintegrisana i Grbavica. Sutradan sam sa ocem otišao da vidim kako izgleda moja ulica i moj stan. Taj stepen oštećenja i uništenja nisam mogao ni zamisliti. Ne vjerujem da bi i višedecenijska najezda štakora i svi mogući vremenski uslovi mogli nanijete takvu štetu.

sa5

I kako to obično biva, „pravda je slijepa ali vidi u mraku“ – / vidi klinac /, svoj stan smo renovirali narednih 7 godina. Odvajali od usta svaku zarađenu marku da stvorimo uslove za život, da kupimo žice za struju jer su one stare bile čak i iz zida iščupane, da kupimo pločice jer su one stare bile sve do jedne polomljene, da zakrpimo srušene zidove, razvaljenu wc šolju i kadu, pa popravimo čekićem polupane cijevi čak i u zidu, da kupimo ponovo i escajg i posteljinu, i kauč i šporet, i televizor i bojler…mom komšiji koji je na odlasku zapalio svoj stan iz kojega je iznijeo sve što je mogao iznijeti, moja država, za koju sam se borio, je potpuno renovirala stan. I napravila ga boljim nego što je bio.

Samo da se vrati.

Doduše i vratio se. Ali da uzme ključeve, da sačeka da se renovira cijela zgrada, popravi fasada i lift, da dobije veću cijenu stana.

I da ga proda!

Njima nisu ni bili bitni ljudi. Trebalo je sa sobom povesti svoju glasačku mašinu. One koje će još godinama glasati za one koji su im obezbjedili da u miru i rahatluku svoju djecu školuju u hladnim klupama neke Paljanske ili Lukavičke škole ili fakulteta, umjesto u prestižnim sarajevskim gimnazijama i univerzitetima. Trebali su im ljudi koji će još nekoliko generacija da se boje onog drugačijeg imena i drugačijih običaja.

sa1

I zato kada čujem nekog dužnosnika iz RS-a koji spominje Teheran u Sarajevu, ovo malo kose mi se digne na glavi. Jer gospodine političaru, vi i vaša politika ste isključivi krivci zašto je Sarajevo napustilo 150.000 Srba. Vi ste ih prepali. Vi ste ih i otjerali. Ali ne zato što ih volite i brinete za njih. Nego zato što vam treba homogena masa koja će svojim glasovima vama obezbjediti još nekoliko mandata.

I taman da namirite i obezbjedite i svoju praunučad.

A šta je sa unučadima i praunučadima Sarajlija koji su otišli?

Hoće li se oni sjećati svog grada? Ili grada svojih roditelja, djedova?

—————————————————————————————————–

29. februar 1996. godine uzima se za datum kada je završena opsada Sarajeva, nakon što je tadašnja vlast Republike BiH proglasila završetak opsade grada Sarajeva. Građani Sarajeva su od 5. aprila 1992. godine do 29. februara 1996. godine, ukupno 1.425 dana, bili pod opsadom i granatama. Sa okolnih brda na Sarajevo je dnevno u prosjeku padalo 329 granata, a 22. juli 1993. godine će ostati upamćen i ubilježen kao dan s rekordnim brojem granata – čak 3.777 ih je ispaljeno na stanovnike glavnog grada BiH. Tokom opsade ubijeno je više od 10.000 osoba, uključujući 1.500 nevine djece, a grad je bio bez vode, hrane i struje. 24. februara policija FBiH je ušla u Vogošću, 25. februara u Rajlovac, Dobroševiće, Nedžariće, Aerodromsko naselje, a 29. u Ilijaš. Početkom marta uslijedila je reintegracija Hdžića, Ilidže, dijela Trnova, te Starog grada i Grbavice, a zatim i Dobrinje. (N1)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close