Zašto nam trebaju promjene, ali bez “suncokreta”

Osnovno pitanje s kojim treba započinjati promišljanje o ovdašnjim društvenim tokovima – ambijentu za egzistencinalno proživljavanje, nije pitanje tko će biti predsjednik ove ili one političke partije, tko će biti “prvi među jednakima” ili “servis građanima”, suštinsko pitanje je da li akteri ovdašnje društveno-političke zbilje žele promjene.

Tko doista želi promjene? 

O promjenama pričaju svi. A kada upitate bilo koga šta bi trebalo mijenjati uslijedi konfuzan i besmislen politikantski monolog iz kojega se jedino isčitava – kazuje površnost, predrasude, predpostavke, jednostavno kazano elementarno ne poznavanje političke kulture i nemanje građanske svijesti.

Sve dok se ovdašnje “politike” svode na personalna rješenja i “telefonsko nafatavanje lojalnih kadrovika”, sa izbornim inženjeringom koji vam u startu osigurava planirani ishod – o politici je izlišno govoriti, a još izlišnije očekivati politička rješenja koja će ponuditi programsku opservaciju društvenih prilika. Ovdašnje politike su, kao i dosadašnje, “prdljevina u pljevu da se prašina diže” , “kurčeva davorija za uveseljavanje mediokriteta”.
Politikantsko prodavanje magle da se boljitak ogleda u nekolicini persona koje će uvaliti guzicu na mjesto prethodnika od kojih se ne razlikuju ni po čemu, nije ništa drugo no ona narodna “sjaši Kurta da uzjaši Murta”.

Od tri visočke partije koje su u fazi izbornih kampanja, javnost još nije čula tko su kandidati, a osnovno demokratsko načelo nalaže da se ponudi više kandidata od broja koji se bira. Kampanje se vode iza zatvorenih stranačkih vrata. Javnost se zanemaruje, u najmanju ruku, kao da se radi o nevladinim ili nekim strukovnim udruženjima, a ne o kadrovima koji pretenduju da kreiraju društveno-političke tokove.

Zar glas javnosti nije interesantan političkim partijama?

Kako političke aktivnosti stižu do partijskih aktivista ako se izbjegava javna riječ, ilegalno održavaju partijski skupovi ili individualno skupljaju glasovi.

Javno pitanje za sve građane i partijske aktiviste: kada i gdje je viđen bilo koji od partijskih lidera u komunikaciji sa građanima, javnošću ili na bilo koji drugi način. Kada je i koji od njih našao za shodno da ovdašnjoj javnosti ponudi vlastito ili mišljenje stranke o bilo kojem aktuelnom društvenom pitanju.
Politički kadrovi svoj društveni i politički angažman sveli su na politikantstvo putem društvenih mreža ili kao “nezavisni kadrovi”, a svi smo svjesni da su do trenutne političke pozicije došli preko političkih partija.
Ako “svako za se travu pase”, a takvu politiku vode ovdašnji akteri, onda bi bilo pošteno da priznaju vlastite nesposobnosti, te javno ponude ostavke na sve političke i društvene pozicije koje obnašaju.
POLITIKA personificirana kroz političke aktere, odavno je ključni i suštinski problem ove države, a Visoko po tome pitanju nije nikakav izuzetak.

Pitanje svih pitanje bi moglo glasiti: “Zašto Zukić Halim, Muhamed Husić i Kemal Mušinbegović, kao društveno i politički odgovorni građani bi trebali podnijeti ostavke na dužnostima partijskih lidera?”

Odgovor je jednostavan i više nego evidentan. U visočkim prilikama, kakve god da jesu, niti jedan od njih trojice se javno ne oglašavaju, a politike vode “iza zatvorenih vrata”. Njihov politički kadar djeluje u okvirima vlastitih – presonalnih viđenja – političkih prioriteta ili kao “megafoni” svojih lidera. Jasno je, svakom više nego očigledno, da niti jedna od navedenih partija nema PLAN i PROGRAM rada. Njihova djelovanja su se svela na dnevno politička preveniranja unutarstranačkih problema. Jednostavno kazano, trenutne društveno-političke prilike su gore od zatečenih, kao i učinkovitost partija koje predvode – što će reči da nisu opravdali liderske pozicije.

Naredno pitanje koje se nameće iz perspektive ovdašnje javnosti jeste: Da li političke partije imaju kadrovska – alternativna rješenja? U ovom trenutku bi odgovor mogao biti skepticizirano optimističan.
Osluškujući kuloarske priče i već obznanjene političke aspiracije, nedvojbeno je da se Nermin Kadrić – Buco nameće kao moguće rješenje za visočku SDA.
Ako postoji javna ličnost koja u posljednje, s pravom se može ustvrditi, desetljeće ima konstantnu uzlaznu referentnost i kao privrednik i kao društveno odgovorna ličnost i kao društveni entuzijasta – onda je to nedvojbeno Nermin Kadrić – Buco.
Ovdašnji će dušebrižnici kazati kako je imao “politički vjetar u leđa”, kako je ovo – kako je ono. I sve da jesu u pravu, a lično prezirem tu vrstu “pametnakovića”, i svi drugi su se mogli koristiti takvim mogućnostima, a mnogi i jesu, ali im rezultati nisu usporedivi sa Kadrićevim.
Nermina Kadrića – Bucu se može politički sagledavati iz bezbroj perspektiva, ali mu se ne može osporiti društvena efikasnost i učinkovitost. Njegova istrajnost je nešto što se rijetko sreće u ovdašnjim prilikama.
Svojim dosadašnjim društveno-političkim aktivizmom je pokazao praksu s kojom se ovdašnji politički lideri ne mogu pohvaliti, a to je visok stupanj transparentnosti u radu i sklonost kompromisu – timskom radu.  Principijelnost i dosljednost s kojima istrajava u vlastitim idejama sigurno je vrlina koja nedostaje drugim akterima društvene zbilje u Visokom.

Dilema u visočkoj SDA, između Nermina i Halima nije principijelne naravi, jer u ovoj političkoj partiji, kao što je slučaj sa svim visočkim partijama, ne postoje politički ativisti s formiranom političkom idejom i programom, tačnije kazano – radi se o društvenim pokretima za egzistencionalna rješenja političkim metodama: “SNALAŽENJU”.
Teško je za očekivati, bilo tko od njih dva da pobjedi, taman da to bude i netko treći – ništa konkretno ili suštinski se neće mjenjati u ovoj političkoj partiji. Za suštinske promjne je potrebno osigurati društveni ambijent afirmacije građanskog društva i kritičkog diskursa, a mora se priznati da smo daleko od takvih društvenih okolnosti.

Skoro iste okolnosti su i u druge dvije političke partije koje traže lidersko rješenje.
Visočki SDP je davno prestao biti ozbiljna politička priča ovog grada. Definitivni krah doživjeli su postavljanjem Muhameda Husića za političkog lidera. Ova partija formalno egzistira, ali bilo kakva očekivanja na društvenom planu su iluzorna. Sve i da Jasmina Zubić preuzme čelnu poziciju u visočkom SDP-u, sada kada ova partija formalno nema niti partijskog kadra, a još manje društvene referentnosti, promjene bi bile formalne naravi. Možda će zvučati  iracionalno, ali ću ispisati sljedeće – da visočki SDP ima šansu u Dejanu Šćepanoviću. Uz bezbroj primjedbi koje mu se mogu spočitati, ubjeđenja sam da je jedini kadar u visočkom SDP-u koji ima sve preduslove za promjene bilo koje vrste. Nekada, promjene i na gore – na prvi pogled, budu preduslov za kvalitativnije reformske promjene.

Kada je riječ o visočkom SBB-u Kemal Mušinbegović će vjerovatno opstati na liderskoj poziciji. Alternativnih rješenja SBB u Visokom nema, a niti se trudi da ih pronađe. Politika “slobdnih strijelaca” koji se utrkuju da steknu simpatije tvorca ove stranke i svite oko njega, za posljedicu ima jalovo politikanstvo i personalno politziranje po društvenim mrežama.

Privodeći kraju ovu pisaniju, teško se oteti dojmu da politički izbori u tri visočke partije neće donijeti ništa novoga, a još manje promjena koje ova sredina potrebuje.
Dvije opozicione partije nemaju snage niti kapaciteta za promjene, taman kada bi i promjenile svoje lidere. Kada je riječ o SDA-u, ni tu ne treba očekivati promjene. Ako Halim Zukić ostane na čelu partije agonija će se nastaviti i svaka sjednica Općinskog vijeća će biti opterećena neizvjesnošću kako će se ponijeti vijećnici pod njegovom kontrolom.
Ako Nermin Kadrić – Buco bude novi lider visočke SDA samo će aktuelna vlast predvođena i personificirana kroz načelnicu Amru Babić imati relaksiraniji ambijent za djelovanje. O učinkovitosti i njezinim rezultatima nekom drugom prilikom.

Umjesto zaključka ponovimo principijelno pravilo koje nalaže da se okolnosti i prilike mijenjaju kada god se ukaže prilika. Nadamo se da će politički akteri tri navedene partije, ako ništa drugo slijediti to načelo. Ako i drugačije odluče, treba poštovati demokratsko načelo da svako ima pravo da pri vlastitoj savjesti i pameti bira i bude biran.

U svakom slučaju, političke igre su se dobrano zaholcale i svaka predvidivost je slučajna. Kako god da se priče završe, najmanje što se može očekivati su bilo kakve brze promjene ili brza rješenja. Političke partije na lokalnom nivou nisu u prilikama rješavati sistemska pitanja, a kadrovski su nesposobne držati se filozofije “misli globalno, a radi lokalno”. Sve su ovdašnje partije, ipak samo i jedino ispostave političkih centara moći u Sarajevu, a po hijerarhijskoj inerciji i kantonalnih.
U mnogome će izbore odrediti i “signali iz centrale”.

www.magazinplus.eu