Najveća vojna kampanja u povijesti, vojni sukob nacističke Njemačke i komunističkog Sovjetskog Saveza, odnijela je jednu trećinu od svih žrtava ovog rata
Ova epohalna kampanja koja je trajala od njemačke invazije na Sovjetski savez u ljeto 1941. do sovjetskog zauzimanja Berlina krajem proljeća 1945. angažirat će nevjerojatna materijalna sredstva, od tad i do tad nezabilježena, te do krajnjih granica napregnuti i jednu i drugu stranu, njihove ekonomije, stanovnike i vodstva. Ovoj vojnoj borbi prethodit će duga diplomatska igra živaca. U seriji tekstova koji slijede sljedećih tjedana obrađen je sukob SSSR-a i Trećeg Reicha od samih začetaka do kapitulacije Njemačke.
Kao izvori informacija i činjenica korišteni su memoari Winstona Churchilla, memoari Georgija Žukova te još mnoštvo knjiga poput „Ubiti Hitlera“ Rogera Moorhousea i „Njemačko ratno zrakoplovstvo“ Božidara Mikulčića. Izvor drugog reda je literatura s popisa Wikipedia članaka na engleskom jeziku. Sve u svemu, u ove tekstove pretkano je 4 ili 5 godina čitanja i proučavanja.
Sovjetski Savez, formalno pod nazivom Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika (SSSR) od svog nastanka imao je burnu vojnu povijest. Njegova Crvena armija je već od 1917. godine i svog nastanka ratovala, prvo protiv „Bijele armije“ – mnoštva raznih frakcija rojalista i republikanaca koji su odbili prihvatiti vlast komunista. Od 1919. do 1921. Crvena armija borila se u Sovjetsko-Poljskom ratu. Nakon kraja krvavog rađanja uslijedio je period reorganizacije i stabilizacije nove sovjetske države, koji međutim nije bio nimalo lagan i miran. Svo vrijeme sovjetsko vodstvo se nalazilo pod stalnim strahom, u dilemama i nedoumicama. Sve to će kulminirati u Drugom svjetskom ratu.
Vladimira Iljiča Lenjina će 1924. na čelu SSSR-a naslijediti Josif Visarionovič Staljin. Ovaj surovi etnički Gruzijac pokrenut će novu eru Sovjetskog Saveza. Staljin nije bio niti genije niti dobri otac naroda, kako ga je propaganda predstavljala, ali je svakako bio savršeno realan i savršeno brutalan u svojim naumima. Ovakva kombinacija osobina dovest će do velikih promjena. Novi vođa će bez imalo sumnje učvrstiti državu, ali će je odvesti u totalni radikalizam i strahovladu. Staljin je poništio sve Lenjinove liberalne reforme poput prava na pobačaj ili dekriminalizaciju homoseksualnosti. Svi neistomišljenici, pa čak i istomišljenici, bili su uklonjeni na sve načine. Novi SSSR postao je monolitna i jednolična struktura jednoumlja i Staljinove vlasti.
Međutim, za sudbinu SSSR-a i svijeta pokazat će se jako bitnim jedna Staljinova konstatacija. Negdje početkom 1930-ih Staljin je ispravno uvidio: „Ili ćemo za 10 godina dostići zapadni svijet ili će nas pregaziti“. Počela je enormna industrijalizacija SSSR-a i to industrijalizacija vojne prirode. Vlast se odlučila svim silama podići vojnu industriju na razinu zapadnih zemalja, pa makar „pasli travu i jeli lišće“ zbog toga. Teška industrija podizana je nauštrb lake potrošačke industrije što će se pokazati spasonosnim u godinama koje dolaze. Službena propaganda stvarala je sliku novog sovjetskog čovjeka, komuniste, radnika. Sovjetskim brodom kormilario je Staljin čvrstom rukom.
Svo ovo vrijeme Sovjetski Savez imao je jedan ogroman problem. Država iako ogromna i poprilično sama sebi dovoljna, nalazila se u općoj izolaciji. Zapadni svijet bojao se komunizma i revolucije. Pokušao je ugušiti revoluciju još 1918. godine. Još su svježa bila sjećanja na komunistički pokolj nad carskom dinastijom Romanov. Winston Churchill izjavit će kako „sovjetsku državu treba ugušit dok je još u kolijevci.“ Zapadne zemlje nisu željele nikakvu komunikaciju sa SSSR-om u strahu od širenja komunizma. Iako su formalno priznale ovu državu, isključile su je iz svih tokova, što će se pokazati tragičnim.
Sovjetski Savez sa zebnjom je pratio i događanja u Europi praćena usponom Hitlera. Kako se nacistička Njemačka uspinjala, SSSR je pokušavao probiti diplomatsku izolaciju i stvoriti bilo kakav kontra balans. Sovjetsko-talijanska kooperacija 1930-ih godina propala je kada je Mussolini uvidio sve koristi suradnje s Hitlerom. Nakon što je Njemačka remilitarizirala Rajnsku oblast direktno kršeći Versajski mirovni ugovor, Francuska diplomacija požurila je sklopiti savez sa SSSR-om. Međutim, ovaj savez izazvat će kontra efekte jer će zapadna diplomacija u strahu od SSSR-a na savez gledati kao na samoubilački rat s Njemačkom za korist SSSR-a. Zbog toga će SSSR ostati nijem i prilikom njemačkog pripojenja Austrije. Njemačka diplomacija trijumfirat će nad sovjetskom 1936. kada Njemačka, Italija i Japan sklapaju „Antikominternski pakt“ čime se SSSR našao izoliran i opkoljen. Pakt je bio direktno uperen protiv SSSR-a.
Osim na zapadu, Sovjetski Savez imao je i ogromnih problema na istoku gdje je graničio sa vrlo agresivnim Japanskim Carstvom na širokoj granici koja se protezala u polukrugu od Vladivostoka do Mongolije. Japanci su još iz vremena Carske Rusije imali neprijateljske namjere i želju širiti se prema Sibiru gdje su ležala ogromna prirodna bogatstva. Kako se približavao svjetski sukob Japan je sve otvorenije na istoku izazivao Sovjete i nije se libio pokretati i incidente i prave bitke. Kada je Japan 1937. ponovo napao Kinu, Sovjetski Savez poslao je Kini pomoć želeći vezati ruke Japancima.
Međutim, Japanci su bili dovoljno samouvjereni za daljnju konfrontaciju sa Sovjetima. Prvi veći sukob dogodio se 1938. godine na jezeru Khasan, kada se sukobilo preko 22.000 sovjetskih vojnika sa oko 7.000 japanskih uz katastrofalan rezultat po Sovjete koji su izgubili značajan broj tenkova.
Iste godine Sovjetski Savez doživio je još jednu pljusku. Nakon što je Hitler zatražio pripojenje dijelova Čehoslovačke u kojima su živjeli Nijemci, SSSR se ponudio stati uz zapadne zemlje. Međutim, britanska diplomacija odbila je ponudu i na ovaj način efikasno pokidala francusko-sovjetske veze. Čehoslovačka je predana Hitleru na milost i nemilost.
Ovo je uvodni tekst u serijalu Sukob Trećeg Reicha i SSSR-a autora Dine Šakanovića
Ovakav razvoj događaja praćen sve većom prijetnjom od strane Japana i Njemačke potpuno će preokrenuti sovjetsku diplomaciju, koja će dići ruke od Zapada i počet će tražiti kompromis sa „Silama osovine“, kako će se Njemačka, Japan i Italija nazvati.
Ono što će dodatno upropastiti položaj SSSR-a bila je Staljinova paranoja i strahovlada koja će 1937. i 1938. pokrenuti „Veliku čistku“. Bit će pobijeno oko milijun ljudi, a devastirana će biti i Crvena armija. „Velika čistka“ uklonila je 3 od 5 maršala, 13 od 15 zapovjednika armija, 8 od 9 admirala, 50 od 57 zapovjednika korpusa, 154 od 186 zapovjednika divizija, 16 od 16 armijskih komesara i 25 od 28 komesara korpusa. Gotovo sav iskusniji vojni kadar zbrisan je za godinu dana ostavivši Crvenu armiju obezglavljenom od dna do vrha.
Japan će nastaviti izazivati krize te će 1939. početi opću invaziju na sovjetsku satelitsku državu Mongoliju sa preko 80.000 ljudi. Ovaj neobjavljeni rat izazvat će uzbunu u Moskvi koja se našla u sukobu i s Japanom i pred potencijalnim ratom s Njemačkom kojoj je naizgled Zapad dao odriješene ruke da krene na istok. Stavka, sovjetska vrhovna komanda, imenovat će zapovjednikom mongolskog teatra Georgija Žukova.
Žukov se borio još u Prvom svjetskom ratu. Prešao je na stranu komunista i nastavio vojnu karijeru. Zbog relativne političke neumiješanosti preživjet će Staljinove čistke. Radilo se o profesionalnom oficiru koji će u Mongoliju 1939. doći s titulom generala.
Žukov, ranije zapovjednik bbjeloruske vojne oblasti, intenzivno je proučavao i zagovarao moderno ratovanje. Zahtijevao je maksimalnu mehanizaciju i modernizaciju armije, oslonjenu na sovjetsku tešku industriju. Iste poglede vodstvu nametnuo je i maršal Boris Šapošnikov koji je uživao Staljinovo povjerenje.
Po dolasku u Mongoliju Žukov je odmah zatražio ogromna materijalna pojačanja koja su mu i odobrena zbog političkih i vojnih razloga. Sovjetskom vodstvu bilo je neophodno skršiti barem Japan kada se već ukazala prilika za odvojen sukob samo s Japanom. Žukov je vrlo brzo protiv Japanaca koncentrirao oko 500 tenkova, 400 oklopnih vozila, 900 aviona, preko 500 cijevi artiljerije i 1.000 kamiona, zajedno sa skoro 2.000 mongolskih konja i kamila.
Počet će, dotad najveća, bitka na Halkin Golu. Sovjetski zapovjednik Žukov primijenit će doktrinu „Mehanizovanih valova“ te će započeti opći oklopni udar na japanske bokove praćen avijacijom i brzim ubacivanjem motorizovane pješadije u borbu. Ovakav silovit napad potpuno će, uz baraž artiljerije, skršiti Japance koji će se prvi put u svojoj suvremenoj povijesti susresti s ovako nadmoćnim protivnikom i suvremenim ratovanjem jako drugačijim od junačkih juriša pješadije iz ranijih perioda.
Japanska armija naviknuta na tradicionalno imperijalno ratovanje oslanjala se na striktnu disciplinu, nesalomljiv moral i fanatizam. S druge strane suprostavila im se sovjetska mehanizovana moderna armija. Iako najelitnija, japanska Kvantunška armija nije imala dovoljno ni aviona ni tenkova ni artiljerije da zaustavi mehanizovani udar. Japan jednostavno nije imao dovoljno industrijskih kapaciteta za takvu modernizaciju. Sovjetska industrijalizacija dala je rezultate.
Mehanizovani udar na Halkin Golu bio je toliko silovit da je totalno deprimirao japansko vodstvo po pitanju mogućnosti rata sa SSSR-om. Žukov je, a da toga tada nije bio ni sasvim svjestan, uspio postići zapanjujuću pobjedu. Skinuo je Japan s leđa SSSR-u.
U isto vrijeme u Europi je Hitler potpuno okupirao Čehoslovačku i počeo postavljati prijeteće zahtjeve prema Poljskoj. Sovjetsko vodstvo našlo se ponovno u velikom strahu. Poučeni ranijim iskustvima sa pripojenjem Austrije, zauzimanjem Sudeta i okupacijom Čehoslovačke, vođe SSSR-a na čelu sa Staljinom bili su ubijeđeni kako će zapad ponovo kapitulirati i popustiti pred Hitlerom. Prema tome, dati garancije Poljskoj značilo bi ući u rat s Njemačkom, samostalno. S druge strane, ako se ne pomogne Poljacima, Njemačka će doći na granicu sa SSSR-om i to opasno blizu Minsku i Kijevu. Sam opstanak SSSR-a kao države bio je ugrožen.
(Dino Šakanović, Prometej.ba
