IN MEMORIAM
12. novembra 2014. godine
Podjećanje:
Magazin Dani, april 2011
Autor: Dragan Stanojlović
Foto: Dženat Dreković
“Prije rata Visoko je imalo 485 predstavnika najvećih firmi iz cijele Juge. U ta vremena bilo je vrlo teško doći do bankovnih kredita. Bili su skupi, a para nije bilo. A svi ovi Visočani o kojima pričam, oni su se međusobno dogovarali iako su radili za različite, pa i konkurentske firme. Redovno su se dogovarali, čak i svakodnevno. Zato nikad u predratnoj istoriji Visokog radnicima bilo koje firme plata nije zakasnila ni pola sata! Jer, ako radnik ne dobije platu na vrijeme, može izgubiti mnogo, dostojanstva najviše. To je bilo jedno zajedništvo Visočana koje teško da će se ikad više ponoviti.
Najvažniji u Visokom bili su direktori preduzeća. Najveći među njima bili su rahmetli Hazim Imamović, pa legendarni Mulo Hodžić, onda Halid Sirčo i njegov stariji brat Hilmo… Kako je to funkcionisalo? Gledaj, Kožarski kombinat je vrlo teško dolazio do sirovine, a trebalo mu je mnogo kože. U to doba ja sam u Visokom bio direktor mesne industrije i kažem konkurentskim fabrikama od Đevđelije do Ptuja: kupićemo mi i vaše konzerve i kobasice, ali ako ćete vi nama prodati i kožu. Jer, iako se dnevno kiselilo i proizvodilo 40 tona kože, stalno je falilo pa je KTK otvorio i predstavništvo u Sydneyu pa nam je koža i iz Australije dolazila.
Poslovni ljudi u Visokom čuvali su jedni druge, nije se dalo nikome da propadne. Tada smo se u Visokom dijelili samo na radnike i neradnike. Bilo u proizvodnji, ili trgovini, svejedno. Pameti nije falilo, jer se znalo da nema posla dok ne uvežeš proizvodnju, promet i usluge. Ali, ni tada ništa od posla ako nema rada, reda i discipline. A tu ti je kućni odgoj najbolja škola, sve ostalo je nadogradnja. Ne kaže se džaba kako te bešika zaljulja, tako te motika zakopa.
Kad sam ono bio direktor mesne industrije, posvršavam poslove u kancelariji, a onda idem u klaonicu, na depo stoke, u preradu. Zato sam i ja imao gumene čizme, radničko odijelo i plavi mantil. Bilo je radnika koji su zabušavali iako su imali veće plate od mene, a ja nisam bio nezadovoljan svojom. I ne možeš mu ništa: ukrade, ti mu daš otkaz, on ode u sud udruženog rada i otud ga odmah vrate na posao. Vidim ja odnio đavo šalu pa pravo kod sudije Šljive. Šta nam ovo radite, velim mu, ništa neradnicima ne možemo! Možete, veli sudija Šljivo i poduči me. Ja u firmu pa zbor radnih ljudi i kažem da ćemo sada svi odmah dati otkaz i svi se odmah ponovo zaposliti u firmi, ali prije toga ćemo potpisati rješenje o sporazumnom raskidu radnog odnosa. Tako i učinimo i poslije, kad god neko zabrlja, daš mu rješenje koje je sam potpisao i tačka za sva vremena.
Kako sam ukinuo kašnjenje na posao? Ha, ha, ha! Slušaj, radilo se od šest i ja u našem restoranu proglasim novo pravilo: ko na posao dođe od pola šest do 15 do šest – besplatno mu je kafa i sok, s tim da onaj ko je mahmuran ima pravo popit’ i jednu pivu, a oni koji na posao dođu poslije deset do šest platiće račun za sve. Tako su svi dolazi u pet i nikad niko nije zakasnio.
Moglo bi se tako i danas raditi, ima ljudi, ima posla i samo treba postaviti prave ljude na pravo mjesto i to je to. Ali, danas ne možeš ništa bez stranaka…
Naši Srbi su na početku rata odavde otišli s kesom u ruci. A bili su bogati. Gdje je sve to njihovo danas nego u Visokom! Slušaj, ja sam bio jedan od osnivača Glavnog logističkog centra i ovdje sam primio sve, od Rasima Delića, do Džambasovića, Polutka, Vranja pa je došao i taj hadžija Čengić. Kasnije sam bio Delićev zamjenik za odnose sa HVO, stranim državljanima i civilnim stanovništvom, jer su svi znali da sam ja ušao u rat da branim ljude Bosne i Hercegovine, ne gledajući im ni vjeru ni naciju. Jedne prilike je taj Halid Čengić rekao da će sve ovo biti samo naše, muslimansko. Ja mu uzvratim: onda ću ja, hadžija, skinuti uniformu, jer ne znam šta ću sutra kad sretnem Jovu Divjaka ili Stjepana Šibera! Neka, veli Hadžija, neće ni oni dugo. Tako je i bilo.
I danas u Visokom ima mnogo krasno odgojene djece. Ima mnogo djece u sportu, u kulturi, naša su djeca pametna, školuju se, završavaju fakultete, magistriraju, doktoriraju. E, tad, kad završe škole, nastaje problem: tad hodaju od vrata do vrata i traže posao, umjesto da, kao u Evropi, posao traži njih. Ne znam kako će sutra biti, ali danas privreda nikako da progleda. A neki pričaju da je BiH dobila više para nego Njemačka poslije Drugog svjetskog rata. Pa gdje su tolike pare, pobogu!”
